Sa ciljem podrške projektima posvećenim pružanju pomoći djeci i mladima do 18 godina, UniCredit Fondacija i UniCredit u Bosni i Hercegovini su u 2. mjesecu 2020. godine objavili javni poziv pod nazivom “Podrška djetinjstvu”. Za ove svrhe fondacija je obezbijedila ukupan iznos od pola miliona eura, a u Bosni i Hercegovini ukupno je podržano 7 projekata neprofitnih organizacija sa fondom od 41.000 EUR bespovratnih sredstava. Na ovaj način UniCredit Fondacija sa sjedištem u Milanu (Italija) pružila je podršku projektima koji unaprjeđuju život mladih u 13 zemalja u kojima posluje UniCredit. 

Svim zainteresovanim organizacijama pružena je prilika da podnesu samo jedan projekat za dodjelu bespovratnih sredstava, a na osnovu pristiglih prijava, UniCredit Fondacija i stručni odbor odabrali su 7 neprofitnih organizacija iz Bosne i Hercegovine:

Udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka” – projekat: Mobilni tim (psiho-socijalna i rehabilitativna podrška djeci liječenoj od raka i njihovim porodicama na teritoriji FBiH)

SOS Dječija sela BiH – projekat: Učinimo da se osjećaju sigurno (ljetni kamp za 182 djece i mladih zajedno sa 45 SOS roditelja i profesionalaca iz tima za podršku, kako bi se očuvalo mentalno zdravlje djece)

Udruga osoba sa posebnim potrebama “Put u život” – projekat: Opremanje logopedskog kabineta(nabavka specijalizirane opreme za logopedski kabinet za razvoj sposobnosti i vještina, te didaktičkog materijala i pomagala za 35 djece sa posebnim potrebama)

Udruženja roditelja prijevremeno rođene djece u RS “Mrvice” – projekat: Čarobni mrvičasti svijet(višednevni događaji u novembru s ciljem obilježavanja Svjetskog dana prijevremeno rođene djece)

Omladinski savjet Pale – projekat: Igralište iz mašte (izgradnja dječijeg igrališta u naselju Obilićevo)

Centar za podršku porodicama djece i osoba sa poteškoćama “Dajte nam šansu – Zvjezdice” – nabavka Tomatis uređaja (inovativna terapija slušanja za djecu sa poteškoćama u razvoju, autizmom i drugim poteškoćama u govoru)

Udruženje roditelja djece oboljele od malignih bolesti u RS “Iskra” – projekat: Rehabilitacijski kamp “Ja mogu sve” (sedmodnevni ljetni rehabilitacijski kamp namijenjen rehabilitaciji djece oboljele i liječene od malignih bolesti i njihovoj porodici).

Poziv “Podrška djetinjstvu” bio je samo jedna od inicijativa koje se sprovode sa ciljem podrške projektima koji imaju širi društveni značaj. Ovim se potvrđuje strateški pristup UniCredit-a “Jedna banka, jedan UniCredit” pod motom: “Da bismo poslovali dobro, moramo da činimo dobro”.

Uskoro slijedi formiranje opštinskog odbora Socijalističke partije Srpske za Pale, a Miloš Vukašinović i Branislav Blagojević su imenovani u povjereništvo Socijalističke Partije Srpske za opštinu Pale.

U izjavi za medije Miloš Vukašinović je rekao da je prihvatio mjesto Šefa povjereništva SPS-a Pale zbog zajedničkih političkih stavova.

 „Izbor je taj zato što je to jedna nova snaga, energija i novi početak sa ljudima sa kojima sam blizak po pitanju političkog stava. Našli smo se i pokrećemo nešto novo u Palama“, naveo je Vukašinović.

On je istakao da u narednom periodu predstoji formiranje opštinskog odbora, otvaranje kancelarije za rad, a da će nakon toga krenuti sa aktivnostima i pripremama za lokalne izbore.

„Očekujemo da ćemo imati vremena napraviti listu kandidata i učestovati na lokalnim izborima 2020. godine jer je to cilj našeg osnivanja“, zaključio je Vukašinović.

Unmasked Self-Dealing: Different Games, Same Goal

• May 10, 2020

 – Valery Perry

Valery Perry, DPC Senior Associate

While my colleague Kurt Bassuener pointedly described Donald Trump as “America’s first Balkan president” in 2019, the parallels have been evident to followers of politics in the US and the Balkan region for some time.

Aleksandar Hemon presciently identified Trump’s evident and opportunistic populism in 2016; and more recently he pointed out the seemingly inevitable next phase as Trump’s followers have been steadily radicalized and primed for action, whether through the ballot box or as armed gangs laying physical claim to the public square. Hemon has seen this all unfold before, and knows well the impact on his native Bosnia and Herzegovina.

One can never discount the visceral and emotional element that characterizes the relationship between populist, nationalist leaders and their willing followers, or the ease with which “blood and soil” becomes the basis for both sloganeering and a purported policy option. However even the most effective propagandists would fail in the absence of a fertile ecosystem for such shallow yet somehow seductive platitudes.

The perverse sexiness of propagandists get the most attention in any age – from Leni Riefenstehl’s Nazi fever dreams to the mastery of social media tools by reprehensible groups ranging from ISIS to the violent far-right. Yet more mundane explanations for the social readiness of populations to fall prey to such spectacle can very often be found in the dullest mechanisms of accountable governance and independent oversight, and the lived despair and frustration-fuelled grievance that mushrooms in its absence.

Seeing the impact of weak (or weakening) accountability mechanisms in the seemingly very different cases of Bosnia and the US show the challenges and threats regardless of scale and scope, and in spite of the seeming “maturity” of democratic institutions in the latter.

In Bosnia and Herzegovina the velocity of corruption’s acceleration has been swift, its pursuit blatant – but completely predictable. The notion that a rural berry farmer would suddenly be managing multi-million dollar deals to procure ventilators from China is indeed ludicrous, and has been treated as such by irate citizens on social media. However it is an obvious target mostly because it is simply a visible and easily understandable example of self-dealing, simpler to grasp than much more complex multi-year schemes, or the technocratic financial shell games of public budget rebalancing.  

In the US the acceleration of corruption and malgovernance has been equally shameless, but comes with a much higher price tag. In terms of ease of understanding, the American berry farmer equivalent might be the failed $69 million ventilator procurement deal that was essentially brokered over Twitter.

Yet even more nefarious is the systemic and systematic influence peddling that has steadily taken over Washington since it was turned into an art form in the 1980s (not coincidentally by several men who would go on to advise Trump.) While arguably unethical, much of this is legal, though overreach has led to lawbreaking as well.

A lengthy whistleblower report recently filed in the US directly noted pressure to steer contracts to companies and individuals with personal ties to the Trump family, beginning already in 2017, but now also during the heightened pressure of the pandemic, as huge public sums are suddenly available. The whistleblower explicitly called for an investigation by the inspector general, “to help break up the ‘cottage industry’ of marketing consultants and political influence into these contracts.”

This is legalized corruption, given a veneer of respectability but at the end of the day equally demonstrating the corrosive practice of transferring public resources towards targeted and personal private gain.

In normal times in the US, abuses of this kind this would be (imperfectly) countered as the system’s auto-immune response kicked in – the lauded “checks and balances” of American governance. However, in line with Trump’s ongoing war on independent oversight that hampers him from rewarding his family and friends, these accountability mechanisms themselves are  under threat. 

And these cases are not just about money being skimmed off the top and stolen. They are about intentionally undermining trust in democratic and accountable systems and processes of governance. In the absence of trust, and particularly in environments of growing inequality, disenchanted citizens can more easily withdraw from public space, or gravitate towards their own tribal politics, whether that is through joining a party, donning a red cap, or fall prey to more extreme affiliations online, or in the real world.

In these environments, the very basic citizen solidarity needed to serve as an additional correction to abuse frays. And this is not an unintentional byproduct of innocent theft. It is the goal of state – or party – capture.

The irony is not lost on those familiar with years of American support for whistleblower and other anti-corruption programs abroad as a part of general democratization support programming. Those who share DPC’s foundational commitment to for accountability in democracy promotion recognize how damaging such blatant malfeasance is, feeding cynicism on hypocrisy in “the West”. Yet such a humbling also demonstrates that there is no magic wand; no country or political system is immune to exploitation and institutionalized corruption. Citizens who believe in a right to accountable governance increasingly recognize they are all fighting the same fight.

Events unfolding in both the US and BiH  – in spite of the massive differences in scale and influence – represent an official political disregard for the established institutions of transparent decision-making on how the people’s tax money should be allocated for the public good. And both represent the rot that happens when kafana or country club politics allows for and facilitates nepotism and self-dealing at the expense of sound and transparent public policy held in check by independent oversight

Potpuno je nevjerovatno da se u eri informatike i 21. vijeku kada je potražnja za informatičarima svih profila svake godine uvećana, te da isti mogu bez problema raditi za vodeće svjetske kompanije, ali i velike IT kompanije u Bosni i Hercegovini koje zapošljavaju hiljade stručnjaka svake godine sa 2-5 puta većim platama od prosječne u RS i BiH, srednjoškolski centar u Palama odlučio da upisuje i školuje učenike sa područja Pala i Grada Istočno Sarajevo da budu krojači i švalje sa duplo manjim platama od prosječne!

Austrougari veći prijatelji od ovih domaćih usrećitelja

Negdje po početku balkanskih ratova 1912. godine austrougari su, da bi spasili od gladi veliki broj stanovnika iz aneksirane Bosne i Hercegovine, kao i Slavonije, ali i drugih krajeva, odvodili u Peštu, Beč i druge dijelove Austrougarske i tamo ih raspoređivali u porodice koje se bave različitim proizvodnim i preduzetničkim djelatnostima. Većina odvedenih su bili mlađe dobi i zadržali su se sve do okončanja prvog svjetskog rata, a povratak je trajao do 1920. godine. Tamo su imali smještaj, hranu i radili po čitav dan, između ostalog brojni su šegrtovali u krojačkim radnjama i za to vrijeme izučili zanat, a po povratku u Kraljevinu SHS/Jugoslaviju su otvarali svoje radnje (tada su imali to pravo, jer nije bilo komunizma još), i bili zadovoljni, jer su mogli živjeti od svog rada. Tokom druge polovine dvadesetog vijeka šivenje i krojački zanati su postali niskoplaćeni i sve velike kompanije iz te oblasti su svoje poslove prebacili u Aziju, a po završetku ratova u bivšoj Jugoslaviji i na to područje zbog niskih troškova i jeftine radne snage.

Vijek kasnije nema austrougarske, ali ima umova koji bi da “omoguće” svojim učenicima/građanima da se obrazuju za niskoprofitne lon poslove trećeg stepena koji će ih ograničiti za čitav život i dati im priliku da im lični dohodak bude manji, ili u nivou minimalne plate. Kakav poticaj za budućnost.

Navodno to su želje i prijedlozi nekakvih zanatskih komora i preduzetnika.

A kako to da su želje i prijedlozi banjalučkih i sarajevskih preduzetnika i firmi da se djeca obrazuju za informacione tehnologije, jer su njima prijeko potrebni informatičari svih profila, jer se obim njihovih poslova uvećava takvom brzinom da mogu svake godine zaposliti stotine novih IT radnika?

Koordinacija politika javnih institucija za obrazovanje i rad i zapošljavanje je na nivou dimnih signala indijanaca.

To izgleda ne dolazi do nečijih ušiju koji na njima sjede, a koji se nažalost nešta pitaju i što je još žalosnije odlučuju da uskrate budućnost omladini i budućim generacijama.

Strateški resurs svake zemlje su ljudi, kao nosioci i prenosioci znanja, vještina i oni kao takvi su bitni za razvoj svake zemlje. Zbog toga većina ozbiljnih kompanija ima odjel za razvoj ljudskih resursa, uvodi usavršavanje, razmjenu iskustava, potencira biznis inkubatore, inovacione i poslovne centre, opet sa akcentom na IT.

U posljednje dvije decenije razvoj RS/BH društva pod snažnim je uticajem privredne internacionalizacije, proizvodno-tehničke globalizacije i nagle informatizacije društva u cjelini. Brojne tranzicijske promjene otvaraju nove mogućnosti u komunikaciji, zapošljavanju i aktivnijem sudjelovanju pojedinaca u društvenom životu. S obzirom na trenutnu ekonomsku klimu u BIH, investiranje u razvoj ljudskih potencijala postaje tim značajnije jer obrazovanje može uspostaviti ravnotežu između razvoja pojedinca i razvoja društva, materijalnih i duhovnih potreba te tehnologije i vrijednosnog sistema. Stoga je danas više nego ikada potrebno da građani stiču znanja, vještine i kompetencije kako bi se pripremili za izazove proklamovanog „društva znanja“. Prihvatanje koncepta cjeloživotnog učenja, kao jedne od osnovnih komponenti socijalnog modela društva, postaje nužnost u pripremi građana za proaktivno djelovanje, jer ono integriše sve vidove obrazovanja/učenja i omogućava sveopšti razvoj pojedinca.

Da je prethodno navedeno istina i činjenica govori podatak da u bratsko susjednoj Srbiji promet u IT industriji se već mjeri milijardama evra, a država Srbija i gradovi u njoj se utrkuju ko će prije dati lokacije za izgradnju IT centara i subvencije za novozaposlene, a koji se mjere u hiljadama svake godine!

Iako i mi imamo mogućnost da ponudimo i lokacije i objekte, daju se i subvencije, a imamo talentovane mlade ljude (valjda to ne treba dokazivati) mi se ipak odlučujemo da mlade guramo u prošlost, umjesto da im se otvaraju vrata budućnosti. To ni neprijatelji ne bi radili – vidi dio Austrougari veći prijatelji od ovih domaćih usrećitelja.

Šta su trebali da rade

Obrazovanje je otvoren i dinamičan sistem koji se stalno mijenja i nadograđuje u skladu s ekonomskim, tehnološkim i naučnim razvojem društva te kulturološkim i drugim promjenama koje se događaju kako na lokalnom i regionalnom, tako i na globalnom planu. U traganju za odgovorima na pitanje kako obrazovanje usaglasiti sa zahtjevima modernog društva, razvili su se globalni koncepti obrazovanja pod različitim nazivima kao što su: „društvo koje uči“, „društvo znanja“, „društvo i ekonomija utemeljena na znanju“. One zemlje koje su izdvajale sredstva za obrazovanje su isplivale iz siromaštva, učmalosti, zaostalosti duha i periferije, kao npr. Kostarika. Ali izgleda i oni nam pobjegoše.

Stotine je bilo strategija i zaključaka u RS i BiH, preporuka, dokumenata i diskusija o obrazovanju kao temelju društva, prisjećajući se i one grčke izreke-ako obućar bude loše radio, narod će hodati bos, ali ako učitelj bude radio loše-država će propasti. Sada je to izgleda nacionalni prioritet. A prioritet su INFORMACIONE TEHNOLOGIJE, OBRAZOVANJE I PREDUZETNIŠTVO. Učenici bi trebali da savladavaju sljedeća znanja: Blockchain, razvoj mobilnih aplikacija, e-biznis u ugostiteljstvu i tirizmu, elektronsko poslovanje, programski jezici, web i grafički dizajn, primjena IT u savremenom poslovanju. U srednjem obrazovanju je potrebno omogućiti kontinuirano sticanje kompetencija važnih za daljnji profesionalni razvoj pojedinca, ali i za porast znanja i inovativnosti društva. Nužno je smanjiti broj obaveznih i povećati broj izbornih predmeta, te nastojati ublažiti specijalizirano osposobljavanje samo za jedno zanimanje i učiniti ga fleksibilnijim. To bi sigurno omogućilo brzu transformaciju i prilagođavanje pojedinca u odnosu promjenljive zahtjeve i potrebe tržišta.

Školski plan i program je potrebno revidirati u skladu sa znanjima i vještinama koje su tražene na tržištu rada. Neophodno je uvažiti zahtjeve poslodavaca i adaptirati ishod obrazovnog procesa zahtjevima poslodavaca (koji se tiču i potrebnih profila, znanja i vještina). U praksi će ovo značiti da će osim adaptacije postojećih programa, ponovnog uvođenja i modernizacije radne prakse i sl., biti potrebno uvesti i potpuno nove sadržaje u nastavni plan i program, kao što su npr. komunikacione i prezentacijske vještine i sl. (tzv. soft skills), u skladu sa zahtjevima poslodavaca koja su već definisana u istraživanjima koje provode zavodi za zapošljavanje. A to je kod nas pogrešno protumačeno i naopako primjenjeno.

Upravo se preduzetništvo treba učiniti održivom opcijom posebno za mlade nezaposlene osobe, a investiranjem u preduzetnički kapacitet mladih trebalo bi osigurati pristup vještinama i resursima za osnivanje vlastitih biznisa. U obrazovnom sistemu preduzetništvo se treba promovisati kroz nastavni plan, a pored teorijskog znanja nužno bi bilo osigurati više mogućnosti za praktično vježbanje kroz simulacije bliske stvarnosti. Potrebno je pružiti mogućnost mladim ljudima da uče direktno na iskustvima uspješnih preduzetnika. Sistem za podršku mladih trebao bi izgraditi kapacitete za prepoznavanje potencijalnih poduzetnika među mladima i fokusirati daljnju pomoć i podršku na ovu rijetku i malu grupu mladih ljudi.

Svjedoci smo da i mediji jako malo pažnje posvećuju preduzetništvu, dok se uglavnom bave dnevno političkim aktuelnostima. Potrebno je jačanje svijesti medija o njihovoj bitnoj ulozi u promociji uspješnih preduzetničkih praksi kako bi se doprinjelo ohrabrivanju potencijalnih poduzetnika na preuzimanje rizika i pokretanje biznisa.

Proces učenja tokom cijeloga života nameće građanima svih starosnih dobi potrebu sticanja novih i unapređenja već stečenih znanja, vještina i kompetencija. Cjeloživotno učenje najbolji je odgovor na zamjenu koncepta doživotnog radnog mjesta konceptom doživotno potrebnog znanja, vještina i kompetencija. Promjena koncepta uslovljena je svakodnevnim povećanjem novog znanja i sve bržim zastarjevanjem postojećeg znanja, vještina i kompetencija, ali i potrebom prilagođavanja postojećih nespecifičnih znanja, vještina i kompetencija zahtjevima izmijenjenih radnih mjesta koja donosi globalnu privredu. Stoga cjeloživotno učenje ima ključnu ulogu za razvoj i koordinisanje strategije zapošljavanja i promovisanje radne snage koja je vješta, obučena i prilagodljiva sve zatjevnijem tržištu radne snage. Na ovaj način učenje kroz cijeli život postaje mnogo više od ekonomskog pitanja jer viši nivo obrazovanja i kontinuiranog učenja, koje je dostupno svima, predstavljaju bitan preduslov za smanjenje nejednakosti i prevenciju marginalizacije pojedinca ili grupe. U tom procesu prožimaju se četiri cilja i to: lično ispunjenje, aktivno građanstvo, socijalna uključenost (kohezija) i sposobnost zapošljavanja (prilagodljivost).

Legislativa u oblasti obrazovanja se deklarativno oslanja na gore navedeno, formalno se prilagođavajući Evropi, a bježeći u praksi u Aziju, a svakih par godina smo u procesima reformi svih nivoa obrazovanja, ali što se više reformišemo, sve više zaostajemo i dolazimo na nivo švalja.

E sad sasvim je drugo pitanje ako je naša dobra Vlada odlučila da usmjeri svoju zemlju i narod u prošlost dajući im prilike od prije 100 ljeta, ali to je onda odgovornost te Vlade i tih institucija, nemojte onda da krivimo druge zbog zaostalosti, jer je sami birate!!! Dobrim dijelom je sve ovo danas posljedica i one rečenice/naslova knjige: “Kad će sreća pa se zarati”.

Takva je i Ana Lukenda, grafička dizajnerica i fotografkinja, članica kreativnog tima AS Holdinga, te kreatorica modnog brenda MOA baggeek.

by Vrisak.info30/04/2020

Kada se traže zanimljivi ljudi iz našeg kraja o kojima bi pisali, onda se uvijek pronađu različiti profili osoba sa različitim hobijima i zanimanjima. A da je Hercegovina puna zanimljivih i kreativnih ljudi, onih koji svojim radom i trudom uspijevaju u današnjoj svakodnevnici, potvrdili smo nebrojeno puta.

Takva je i Ana Lukenda, grafička dizajnerica i fotografkinja, članica kreativnog tima AS Holdinga, te kreatorica modnog brenda MOA baggeek. Vlasnica je i aL studija, u kojem većinom stvara vizualne identitete i fotografiju. Osim nabrojanog, Ana je i dobitnica nekoliko nagrada iz oblasti grafičkog i produkt dizajna.

Odrasla je u Ljubuškom, ali već dugi niz godina živi u Sarajevu gdje je diplomirala i magistrirala grafički dizajn, na Akademiji Likovnih Umjetnosti. Dolazi iz kreativne obitelji, a kroz život je na razne načine pokazivala i svoju kreativnost i radoznalost, radi ono što voli i u čemu uživa, te je postala orginalna dizajnerica i poduzetnica. Dugogodišnje profesionalno iskustvo oblikovala je učešćem na različitim projektima u BiH i inozemstvu.

Kada bi Ana radila samo jednu stvar, brzo bi joj dosadilo, jer joj je najveće nadahnuće da kreira od nule pa sve do opipljivog rezultata. Iako voli jednostavne stvari, ona je sve samo ne jednostavna. Voli adrenalin, orginalnost, a najvažnije joj je da osjeća strast i ljubav prema onome što radi kako bi stvorila najbolje. A šta to točno sve stvara, i čime se bavi odgovorila je za Vrisak info.

Za početak, kako je sve počelo?

Mislim da sam od dana kad su mi prvi put dali olovku u ruke crtala, poslije sam slikala, šivala, oblikovala, dizajnirala. Dolazim iz kreativne obitelji i cijelo moje djetinjstvo nešto sam radila rukama. Kroz srednju školu, a kasnije i akademiju, ta igra se samo nastavila, te mi i danas svaki projekt kojeg radim predstvalja jedan vid igre. Možda to zvuči neozbiljno, ali dok god uživam u onome što radim sve će mi biti igra.

Je li zahtjevno biti mladi dizajner u Bosni i Hercegovini?

Dizajn je, kao i svaka druga profesija, odlična i zanimljiva, ako voliš to što radiš. Nemaju svi tu sreću da uživaju u svakodnevnim poslovnim aktivnostima, pa se smatram sretnicom, zbog toga što radim ono što volim. Posao dizajnera je izazovan i zahtjevan, i uvijek me drži pod blagim adrenalinom. Svaki zadatak je novo nadahnuće, nova ideja, novo stvaranje i sve to rezultira da na kraju imate opipljiv ili vidljiv proizvod i ponudite nekom rješenje za njegov problem. To je za mene pravi užitak i cijeli smisao dizajna. Još jedna super stvar kod dizajna je to što se može raditi bez obzira na lokaciju. To što sam ja trenutno u BiH ne spriječava me da stvaram za klijente iz cijelog svijeta.

Kako si se odlučila za grafički dizajn?

U grafičkom dizajnu sam vidjela najširi spektar mogućnosti i različitih kreativnih djelatnosti. Sada mi znanje u različitim disciplinama pomaže da stvorim cijelu sliku i tako utkam svoju strast i ljubav u svaki segment nekog proizvoda, neovisno iz koje grane dizajna taj proizvod bio. Volim učiti i beskrajno volim raditi, mislim da je to ključno, jer tehnologije velikom brzinom napreduju. Svijet se mnogo promjenio od trenutka kad sam se ja počela baviti dizajnom, ali ta moja želja i volja za rastom i napredovanjem mi otvara nove mogućnosti za kreativnošću i to me onda tjera naprijed i tako sve u krug.

Brand MOA baggeek je izašao u javnost krajem 2011. godine. Od kud ideja za ovakav zanimljiv dizajn torbi i haljina, ali i sam naziv?

MOA je skraćenica za ‘My Own Adventure’, jer je za mene sve što radim velika igra, a ujedno i avantura. Dok je ‘baggeek’ nastao sinergijom dvije riječi: ‘bag’ što znači torba i ‘geek’ što bi značilo čudak odnosno onaj koji je lud za nečim. Oko 2000. godine se pojavio pojam ‘geek chic’ koji označava modni stil prigrljen od strane današnje hipster subkulture.

Kao što sam već spomenula, još od osnovne škole sam kreirala sebi odjeću. Jednom prilikom trebala mi je neka neobična torba jer sam isplanirala totalno jednostavan outfit, za jedno vjenčanje, pa sam dizajnirala i sašila jednu. A onda bez ikakvog povoda i drugu, pa treću. Te torbe su počele primjećivati žene iz mog okruženja, svima je bilo zanimljivo što imaju dva lica, pa sam ih i njima počela šiti. Kasnije su se ideje samo nizale jedna za drugom. Ništa slično nije bilo na tržištu, pa sam odlučila da taj dio svoje mašte ponudim i ostatku svijeta.

Linije torbi su jednostavne i to je neki moj, prepoznatljivi stil dizajniranja, kao i neobične kombinacije boja. S velikim brojem boja sam zapravo htjela povećati mogućnost izbora, bez obzira koja je boja trenutno hit na modnoj sceni. Torbe su poput nas žena, svaka žena ima svoja različita raspoloženja tokom dana, pa tako i torbe imaju svoja dva lica, okrenete ono lice koje vam taj dan odgovara raspoloženju.

Haljine su došle nešto kasnije. Većinom su one size i neobičnih krojeva. Izrađene od prirodnih materijala, sa daškom elegancije i nosive na više načina. Cilj mi je bio osmisliti jednostavnu i inovativnu formu, kreirati proizvode za jednostavne, hrabre, odlučne, samouvjerene i slobodne žene.

Kako izgleda proces stvaranja jednog MOA baggeek komada? S kojim materijalima radiš i tko ti sve pomaže u tom procesu?

Najduže traje namaštavanje modela, nakon dobre ideje i skice sve je puno lakše. Nakon toga slijedi sama izrada tog modela, uklapanje u materijale, funkcionalnost i ispitivanje kod potencijalnih klijenata, jer na kraju je njihovo mišljenje najbitnije. Kasnije, kad dođe do narudžbe, klijentice same biraju kombinacije materijala. Zaprimljena narudžba se kroji, šije i završava dodavanjem alkica, ručki i logo privjeska. Na kraju je obavezno fotografiranje, obzirom da je svaki model unikatan.

MOA baggeek torbe se prije svega rade po narudžbi. Često je teško naći onu pravu, stoga sam odlučila da omogućim svakoj ženi da sudjeluje u dizajnu svoje torbe, odabirom kombinacije boja.

Materijali koje koristim su štofovi za tapaciranje namještaja, jer mi je jako bitna kvaliteta i izdržljivost materijala, a ti materijali imaju sve potrebne ateste i EU certifikate. Pored toga nova kolekcija torbi je od prirodne kože, za sve one dame koje vjeruju samo prirodnim materijalima. Za haljine isto koristim prirodne materijale koji su jako udobni, jer se i ja u njima uvijek osjećam mnogo bolje.

U početku sam iza cijelog kreiranja od ideje do realizacije stajala sama. Danas namaštam model, skiciram ga, odaberem boje, a ekipa malih obrtnika s kojima radim realizira finalni proizvod. Poslije toga je lopta opet kod mene i slijedi fotografiranje, retuširanje fotografija, te priprema materijala za društvene mreže.

Dizajnirala si i MOA baggeek PAX, novi ruksak koji ima razne funkcije?

Da, i na prvu bi rekli da je to ruksak kao i svaki drugi. Može se nositi na jedno ili oba ramena, međutim PAX je svojim oblikom i materijalom veoma ugodan za nošenje, a veliki rajfešlus nudi mogućnost da u jednom potezu imate pristup svemu što nosite sa sobom. Knjige za školu i fax, radni materijali za sastanke, laptop. Jedan dodatak unutar PAX-a je posebno zanimljiv – a to je spužvasti umetak koji će svim hobi i profi fotografima omogućiti da sa svojim digitalnim ljubimcem sigurno putuju do slijedeće destinacije.

Poznate su nam i QuickClutch torbice. Što je s njima trenutno?

QuickClutch torbice su nastale od kutije za VHS kazetu. Kutija je izgubila svrhu jer nitko više ne koristi kazete pa sam joj htjela dati novu vrijednost, te sam osmislila torbice koje su opet imale više lica, jer se print ispod folije mogao mijenjati i svaki put ste mogli dobiti sasvim drugu torbicu. Njih više ne radim, ali bile su jedan zanimljiv retro osvrt povezan sa današnjom brzom modom.

Jesi li se nadala da će MOA baggeek postati popularan brend kod nas, ali i šire, i što je potrebno za takav uspjeh?

Prvotni plan uopće nije bio stvaranje branda, nego dizajniranje za moje osobne potrebe. Ali vremenom je sva ta moja zabava i užitak oko kreiranja proizvoda stala pod MOA baggek brand i ljudi su to prepoznali. Drago mi je da je sve ispalo tako, jer je MOA baggeek jednim dijelom razlog zašto sam ponovo počela fotografirati.

Potrebno je jako puno truda i rada kako bi se se proces od kreiranja ideje pa sve do završetka projekta uspješno sproveo. Za sebe bih rekla da me definitivno ‘krasi’ tvrdoglavost i to je jako dobro u ovom poslu. Bitno je realizirati ideju i planove bez obzira na sve izazove. Rano buđenje, vježbanje, doručak, planiranje zadataka, odgovaranje na mailove, rad na tekućem projektu, razmišljanje o još neka tri koja su iza ugla, koordinacija između ljudi s kojima surađujem, zabava, druženje i spavanje, sanjanje projekata, sve se to nalazi u mom jednom danu. Ustrajnost i strpljivost u svemu što naumim. I definitivno posvećenost. Usmjeriti svoju energiju i vrijeme kako bi krajnji rezultat bio što bolji.

Pored svega što radiš, također se baviš i fotografijom. U kakvoj vezi su dizajn i fotografija?

U dizajnu, svestranost je ključna, kao i otvorenost za nove izazove i nova iskustva. Stalno kombiniranje kreativnih disciplina u cilju kreiranja i oblikovanja što boljeg proizvoda je postala uobičajena sinergija u svim mojim projektima.

Fotografiju jako volim, možda i više od dizajna, a ta dva polja su u neraskidivoj vezi. Smatram da mi to što sam grafički dizajner i fotograf uvelike olakšava sav posao, jer neke stvari brže vizualiziram, a sav kreativni, ujedno i najzanimljiviji dio, mogu uraditi sama. Naravno, tu su i modeli, šminkeri i ostala ekipa, bez koje ništa ne bi bilo moguće. Tako da uz tu slobodu stvaranja, dodatni plus je, rekla bih, to što nemam potrebu objašnjavati nekome kako šta treba izgledati.

Nastojim da svaki put imam neku novu priču, čak i ako su u pitanju isti proizvodi. Bitno mi je da kampanje uvijek imaju svoju poruku, da podržavaju žene u njihovim slobodama. U mojoj glavi svatko može sve, ako to zaista želi, zato želim da i MOA baggeek propagira takve vrijednosti.

Pored fotografiranja za MOA baggeek, većinom fotografiram portrete i hranu. Hrana mi je uz ljude, velika inspiracija, jer jako volim kuhati i jesti.

Tvoje fotografije su izašle u raznim stranim časopisima, na billboard – ima i digitalnim kampanjama, kakav je osjećaj vidjeti svoje fotografije u printu i na velikim formatima?

Kad sam prvi put vidjela svoj rad na velikom formatu bilo je u isto vrijeme i zastrašujuće i veliko zadovoljstvo. Još uvijek kad vidim neki svoj dizajn proizvoda na polici ili fotke u nekom časopisu malo se trznem. Drago mi je da klijenti prepoznaju moj trud i prihvaćaju moj dizajn ili fotografije kao bi komunicirali svoje proizvode i usluge, jer to je dokaz da nešto radim kako treba.

Između svih projekata koje si radila, kojeg bi izabrala kao najzanimljiviji i najizazovniji projekat?

Zaista ih je mnogo i svaki zauzima posebno mjesto, jer sam iz svakog nešto naučila, upoznala nove ljude i stvorila nešto novo. Radila sam neke vama poznate kreativne projekte, kao što su vizualni idetitet brandova Peek a Bloom i Lola.tees, dizajn prvog CHICovnika, vizualni identitet organizacije Pomozi.ba, logo i kampanju za Ziblin cosmetic, kampanju za “Let’s Go”, vino vinograda Nuić, u suradnji sa djevojkama iz Lola.tees. Kao i mnoge bh. interijere u suradnji sa arhitekticom Mersihom Karić, za čiji blog Stilistica sam radila logo. Ono u čemu najviše uživam je stvaranje vizualnog identiteta nekog branda ili kompanije, istraživanje, brand menadžment, planiranje i kreiranje, sve je to dio procesa. Ali ipak, jedan od izazovnijih projekata na kojima sam radila je definitivno projekat LA’ COCHA koji me je zauvijek obilježio. Riječ je o transformabilnoj sofi, zbog koje smo arhitektica Merisha Karić i ja dospjele u finale natjecanja za inovacije u industrijskom dizajnu, koji se održava u sklopu milanskog sajma HOST.

I za kraj, poruka mladim ljudima koji tek ulaze u posao, koji traže inspiraciju i istražuju mogućnosti za uspjeh?

Prvo da im kažem da ne odustaju, da vjeruju u sebe i tjeraju po svom. Savjete drugih ljudi mogu poslušati, ali ne nužno i prihvatiti. Sve se može, samo treba naći način i biti uporan. Svoju energiju i vrijeme trebaju usmjeriti na stvari koje vole, jer samo tako mogu postići ono što sanjaju. Sa svakim novim korakom, poslom, idejom dolazi i odgovornost pa je jako bitno preuzeti odgovornost za sve svoje odluke i postupke.

Vrisak.info

Iako je 90% aranžmana otkazano, zbog pandemije koronavirusa, lokalni zeleni turizam u BiH ipak vidi svoju šansu. O tome za DW govore stranci, koji su se dugoročno i vešestruko, zaljubili u, još očuvanu, prirodu BiH.

„Ne mislim da ima iznenađenja kada je riječ o turističkoj sezoni ove godine. Neću reći da će to biti cjelokupni gubitak, ali većina zemalja će se snažno udvarati posjetiteljima i ohrabrivati ljude da budu domaći turisti. Države poput Njemačke i Austrije zasigurno će pokazati solidarnost prema vlastitim – domaćim pružateljima turističkih usluga“, priča Tim Clancy, stručnjak za razvoj održivog turizma.

Clancy je irski Amerikanac iz New Yorka, koji se, osim u svoju suprugu Bosanku, zaljubio i u brdovitu prirodu BiH. „Moramo se usredotočiti na to kako biti otporniji, održiviji i atraktivniji za sezone 2021. i 2022. godine. To je ono što možemo učiniti, ove godine, za radna mjesta i subvencioniranje turizma, kao najperspektivnije i najintenzivnije industrije u BiH”, dodaje Clancy.

Tim Clancy

Tim Clancy nije jedini naturalizirani Bosanac, koji zna blagodati i vrijednosti okoliša u BiH. Tokom ratnog i poslijeratnog perioda, više stranaca prepoznalo je čari, još očuvane, prirode BiH.

Od Nizozemskih Antila do BiH

Thierry Joubert, 1992. godine, čak s karipskog otoka Curaçao, kao humanitarac, dolazi na Balkan. Osim prirode, strast mu je i humanitarni rad, pa dok govori za DW, i danas pomaže „ljudima u pokretu” (migrantima, op. a.).

„90% putovanja u organizaciji stranih turoperatora otkazano je, sve do augusta. Čak se i najiskreniji putnik ne predaje putovanju. Ovo je prilika lokalnom ruralnom i seoskom turizmu. Već možemo vidjeti kako Bosanci i Hercegovci više vremena provode u prirodi, u svojim vikendicama, na svojim biciklima…“, izravan je Joubert.

Joubert vodi Green Visions, prvu kompaniju u BiH specijaliziranu za ekološki turizam. Osim toga, Joubert koordinira aktivnosti udruženja Via Dinarica Alliance, skupine kompanija za avanturistički turizam, koje zajedno promoviraju planinski lanac Dinaridi.

Thierry Joubert

Via Dinarica je najnovija svjetska mega-pješačka staza, koju je National Geographic Traveler odabrao za najbolje odredište u 2017-oj godini. Ruta pokriva gotovo 2.000 km, a povezuje zemlje od Slovenije,preko Hrvatske, BiH i Crne Gore, pa sve do Sjeverne Makedonije.

„Pandemija koronavirusa poljuljat će naše temelje i siguran sam da će nezaposlenost u postojećem turističkom sektoru biti visoka. Vratit ćemo se bar na brojke turizma iz 2004. godine. Tim više, jer ovdje vladom upravljaju nesposobni političari, koji nisu zainteresirani za dobrobit naroda. Ne vjerujem da će vlada išta poduzeti na promoviranju lokalnog turizma. Mislim da oni ne bi niti znali kako to uraditi. Većina mladih i etabliranih kompanija koje se bave turizmom neće preživjeti ovu sezonu”, uvjerljiv je Joubert.

Od zemlje Djeda Mraza do zemlje apsurda

Nepu Šahinpašić uopće ne zvuči kao tipična Bosanka. I nije. Finkinja je iz Helsinkija, supruga Jasmina Šahinpašića. Osim što se Šahinpašići vole, beskrajno vole i tišinu svoga Vukovog konaka, zelenog turističkog kompleksa, pod Romanijom, 20-ak km sjeveroistočno od Sarajeva.

Uz mačke i pse, koze, magarce i konje, ljekovito, začinsko i aromatično bilje netaknute prirode, uz svježi zrak i čistu vodu – tu obitavaju i tradicionalne planinske drvene mirisne kućice, ali i finska sauna. „Zeleni turizam je bio i prije pandemije jedan od najpotencijalnijih vidova turizma. Tako da vjerujemo da će se to nastaviti i nakon trenutne situacije”, optimistični su Šahinpašići.

Za narednu godinu turistička ponuda obimna i povoljna, ali šta ljetos?

Vesna Babić-Hodović

Iako je sredina proljeća, prije koji dan je u svim hotelima u BiH bilo manje od 50 ljudi, mahom stranaca, koji se ne mogu vratiti kući, zbog pandemije koronavirusa.

Kratkoročni planovi, koje stanovništvo pravi, ne uključuju turistička putovanja kao prioritet, a kompanije su toga očigledno svjesne“, pojašnjava prof. dr. sc. Vesna Babić Hodović, šefica Katedre za marketing Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Sarajevo Film Festival upitan

Prema procjenama stručnjaka za zračni prijevoz, očekuje se da će u Sarajevu, kao najvećem aerodromu u BiH, znatan dio izravnih letova biti reduciran. A ti letovi su veza ka Sarajevo Film Festivalu (SFF), najvećoj filmskoj smotri jugoistočne Evrope, koja dovodi silne turiste i donosi novac, a još je službeno upitna za ovo ljeto.

Vukov Konak

„Čak i ako bi situacija bila prihvatljiva za održavanje SFF-a, treba razmišljati o tome šta je manja šteta – da nam turisti ne dođu ili da se u Sarajevu, u jednom trenutku, nađe više desetina hiljada ljudi, ako bi vandržavna putovanja bila moguća i realna opcija? S obzirom na to da su brojne velike svjetske kulturne i sportske manifestacije već ranije otkazane, postavlja se pitanje – koliko je opravdano razmišljati o organizaciji SFF-a? Ko će preuzeti odgovornost za donošenje odluke o organizaciji i eventualne negativne posljedice? Da li je uopšte realno očekivati da će biti dovoljno zainteresovanih učesnika i posjetilaca za SFF?“, pita se redovna univerzitetska profesorica Babić Hodović.

„Na ovim prostorima postoji izraz ‘Pametnom je i išaret dosta’. Naravno, alternativni oblici organizacije takmičarskog dijela programa, bez putovanja i fizičkih kontakata, na koje se odlučuju organizatori nekih festivala, svakako su opcija za SFF, ali onda više ne govorimo o turizmu, nego o alternativnim kanalima za predstavljanje umjetničkih ostvarenja“, dodaje prof. dr. sc. Babić Hodović.

Česi, dobro došli, pa iako sa svojim konzervama!

Vukov Konak – Raj za ljubitelje zelenog turizma

O Česima kao turistima desetljećima kruže šale po zemljama bivše Jugoslavije kako su na plažama u plastičnim sandalama s dugim sintetičkim čarapama, ali i štedljivi s obiljem svojih donesenih konzervi.

Ipak, kao da i Bosanci i Hercegovci, ovoga ljeta, svoju slamku spasa vide upravo u tim češkim turistima, koji su, preliminarno i neslužbeno, najavili svoj dolazak u susjednu Hrvatsku, uz posebne mjere opreza i zaštite. Turistički sektor BiH tu svoj dio kolača vidi u dnevnim turama, ali privlačeći i svoje domaće turiste.

„Posljednjih godina se i BiH, polako i stidljivo, počela okretati domaćim turistima. Ova stidljivost ne treba da čudi, ako pogledamo odnos koji domaći turisti imaju prema onome što im je na raspolaganju u vlastitoj državi. Često im to nije vrijedno pomena, ali će za sličnu stvar i atrakciju rado putovati u inostranstvo”, nastavnički je stroga prof. dr. sc. Vesna Babić Hodović, uz opasku – U ovoj situaciji, više nego ikada ranije, važi ona maksima „ko preživi pričaće”. DW

SARAJEVO,3. maj 2020. godine – Povodom Svjetskog dana slobode medija, Misija OSCE-a u BiH, Vijeće Evrope, Delegacija Evropske unije i specijalni predstavnik Evropske unije u BiH, Ured visokog predstavnika, Ujedinjene nacije u BiH, te ambasade Francuske, Njemačke, Italije, Holandije, Norveške, Slovačke, Slovenije, Španije, Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, izdale su sljedeću zajedničku izjavu:

Poštovane kolege i prijatelji iz medijske zajednice,

Svjetski dan slobode medija je trenutak da se podsjetimo ključne uloge koju vi igrate u demokratskom društvu, a posebno u eri kada je tehnološki napredak omogućio da se tako lako šire i namjerne dezinformacije i pogrešne informacije koje su nastale slučajno.

U toj realnosti koja se brzo mijenja, transparentnost i pristup pouzdanim informacijama su ključni. Ostvarivanje prava na zdravlje ne zavisi samo od dostupne zdravstvene njege, već i od sposobnosti osoba da ostanu informisane. Sloboda izražavanja i slobodni i nezavisni mediji su ključni za to, kao što je i potreba suprotstavljanja dezinformacijama. Vaša potraga za istinom i tačno i nepristrasno izvještavanje nikada nisu bili važniji nego tokom pandemije virusa Covid-19.

Poštovanje najviših etičkih standarda je od suštinske važnosti da bi se javnosti pružile informacije kojima može da vjeruje. Podstičemo vas da se i dalje pridržavate tih standarda.

Dozvolite nam da vam se zahvalimo na važnom poslu koji obavljate tokom trenutne krize, tako što informišete javnost bez obzira na ozbiljne rizike po zdravlje kojima ste izloženi. Shvatamo da su ovo nesigurna vremena koja su dovela do pada u prihodima od oglašivača za mnoge medijske kuće, što je dovelo do toga da neki novinari ostanu bez posla. To može predstavljati ozbiljnu prijetnju medijskom pluralizmu.

Danas se takođe prisjećamo drugih bezbjednosnih rizika kojima ste svakodnevno izloženi dok, ustvari, samo obavljate svoj posao. Novinari u cijeloj državi, a naročito novinarke, su često meta napada. Mnogi od vas dobijaju prijetnje preko interneta ili doživljavaju napade zbog izvještavanja o korupciji, radu vlasti i kršenjima ljudskih prava.

To je neprihvatljivo i ne smije biti tolerisano.

Prijetnje i napadi na novinare i novinarke moraju biti predmet učinkovite istrage. Bez sumnje, potrebno je učiniti više kako bi vaše radno okruženje bilo  bezbjedno i oslobođeno političkih i ekonomskih pritisaka.

Pozivamo sve organe vlasti u državi da poštuju pravo na slobodu izražavanja propisano u članu 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima, da osiguraju slobodan pristup informacijama i da ne preduzimaju nikakve mjere kojima bi se zabranjivalo novinarima da se legitimno bave svojom profesijom. Pandemija virusa Covid-19 ne može da bude korištena kao izgovor za suzbijanje ili ućutkivanje kritičkih glasova

Poslanik i zamenik predsednika Srpskog pokreta obnove (SPO) Aleksandar Čotrić izjavio je danas da je Jugoslaviju stvorio kralj Aleksandar Karađorđević.IZVOR: BETA PONEDELJAK, 4.05.2020.

Keystone/Hulton Archive/Getty Images

On je tako reagovao na, kako je rekao, “netačne tvrdnje” da je to učinio “njen doživotni komunistički predsednik”, koje se iznose povodom četrdeset godina od smrti Josipa Broza Tita.

“Pod imenom Kraljevina SHS, Jugoslaviju su 1918. godine stvorili pobednička srpska vojska i njen vrhovni komandant kralj Aleksandar Karađorđević”, rekao je Čotrić, u pisanoj izjavi, preneo je SPO.

Prema rečima Čotrića, Broz je “u Velikom ratu bio podoficir Austrougarske monarhije koja je napala Srbiju a, kao kasniji pripadnik Komunističke partije, između dva svetska rata je sledio naredbe Kominterne iz Moskve i aktivno je radio na razbijanju Jugoslavije, kao ‘tvorevine velikosrpske buržoazije'”.

“U najvećem delu svoga postojanja Kraljevina Jugoslavija bila je ustavna, parlamentarna, demokratska i višestranačka država u kojoj su poštovana građanska, politička, nacionalna i verska prava”, istakao je Čotrić.

Kako je naveo, “svega toga nije bilo u komunističkoj Jugoslaviji pod Brozovim vođstvom, u kojoj je jednopartijska diktatura uspostavljena pomoću Crvene armije, a učvršćivana ubistvima, zatvaranja i progonima stotina hiljada ljudi”.

“Do krvavog raspada Jugoslavije 1991. godine došlo je zbog autokratskog režima, koji za 45 godina postojanja nije uspeo da reši nacionalno pitanje, stvori demokratsko uređenje, obezbedi poštovanje ljudskih prava, izgradi slobodnu tržišnu privredu i uvede zemlju u evropske integracije”, rekao je Čotrić.

KINA je navodno lagala svijetu o epidemiji koronavirusa ne bi li stekla prednost te pokupovala zalihe zaštitnih maski na međunarodnom tržištu prije nego što su one postale najtraženija roba. 

Kina je prikrivala epidemiju kako bi se prije svih oboružala zaštitnom opremom

Tako barem tvrdi američko tajno izvješće koje je objavio njemački tabloid Bild. Riječ je o četiri stranice tajnog izvješća američkog ministarstva sustava domovinske sigurnosti (DHS) u kojima se navodi da je Kina prevarila svijet te zataškavala informacije o koronavirusu ne bi li se što prije opremila zaštitnom opremom od ostatka svijeta.

Njegov sadržaj sugerira da je Kina prikrivala epidemiju koronavirusa kako bi se opskrbila sanitetskim proizvodima, među njima i zaštitnim maskama. Bild navodi da je Kina namjerno umanjivala opasnost virusa početkom siječnja. U isto vrijeme značajno su povećali uvoz medicinske opreme i drastično smanjili izvoz.

Peking je namjerno kasnio s izvještajima o kupovini i nabavci zaštitne opreme

Isto izvješće kaže da je Peking, kako bi sebi neprimjetno osigurao prostor za manevar s kupovinom tih vrsta proizvoda, sa zakašnjenjem objavio podatke o tome. Naručivali su velike količine zaštitnih maski, rukavica i kirurških pregača te drugog sanitetskog materijala koji je potreban u borbi protiv širenja zaraze. 

Isto tako, nitko u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) nije bio upoznat s događanjima u Kini u vrijeme početka pandemije. 

Također, Kina je ušutkala liječnike koji su početkom siječnja upozoravali javnost na pojavu novog tipa koronavirusa, piše Bild.

Jedna od posljedica kineskog ponašanja je i nestašica zaštitne opreme na svjetskim tržištima što je otežalo borbu protiv virusa u zemljama poput Italije i Španjolske, piše Bild.

Trump i SAD žestoko optužuju Kinu

Donald Trump i SAD tvrde da je virus izašao iz laboratorija u Wuhanu te čak da je i namjerno pušten u svijet. Informacija o tome još nema u službenim izvješćima iako su američki obavještajci obećali da će ih objaviti čim dovrše istragu. Čak je i Trump ovih dana izjavio da ima vrlo čvrste dokaze koji podupiru tu teoriju, ali da ih ne smije iznijeti u javnost.

Kina odlučno odbacuje takve priče. U izvješću američkog ministarstva domovinske sigurnosti upozorava se i na rizična istraživanja u wuhanskom laboratoriju gdje se navodno novi virus pojavio u prosincu.

Pompeo najavio da će SAD preuzeti odgovornost

Posebno se ističe činjenica da je Kina 20. siječnja poricala prijenos virusa s čovjeka na čovjeka, iako su podaci o tome postojali još u prosincu prošle godine. Kinu se optužuje i za uništavanje uzoraka virusa te cenzuru znanstvenih publikacija o virusu.

Američki državni tajnik Mike Pompeo najavio je da će SAD preuzeti odgovornost, zaključuje Bild

Poslanici Predstavničkog doma Parlamenta BiH podnijeli su zahtjev za iniciranje glasanja o rekonstrukciji Savjeta ministara BiH, tačnije smjeni ministra Staše Košarca.MILOVAN MATIĆ / 06. Maj 2020

PODIJELI:

Povod za ovu inicijativu jeste “dernečenje” ministra Košarca sa prijateljima u jednom ugostiteljskom objektu u Sarajevu u vrijeme dok su u cijeloj zemlji na snazi zabrane ovakvih okupljanja.
Na fešti na kojoj se pored Košarca okupio veliki broj poznatih ličosti niko nije nosio zaštitne maske, niti poštovao fizičku distancu, što je zgrozilo javost u BiH, Sve se to dešava dok se građani BiH skoro dva mjeseca strogo pridržavaju svih propisanih mjera.

Mnoge je zgrozilo ono što su mogli da vide na video snimku koji je procurio u javnost, posebno jer su oni koji bi trebali dati primjer građanima, poput Košarca na veoma bahat način pokazali da ne poštuju sve one mjere kojih se moraju svi ostali pridržavati.

Za sada se o neodgovornom ponašanju Košarca, koji bi trebao da bude uzor građanima se odmah očitovao predsjednik njegovog SNSD-a Milorad Dodik, koji je rekao da je on potpisao kraj svog političkog puta.

Čak se i Košarac u neubjedljivoj ispovijesti izvinio javnosti, poručivši da je spreman na kaznu. Ali, i dalje je ostao na mjestu ministra, bez da je i jednom pomenuo ostavku.

Zato o njegovoj smjeni bruji javnost u BiH, a uskoro bi se pred poslanicima i delegatima trebao naći i pomenuti zahtjev koji bi do toga i doveo.

Zahtjev su podnijeli Predrag Kojović, Aida Baručija, Mirjana Marniković-Lepić, Damir Arnaut, Nermin Nikšić, Zukan Helez, Saša Magazinović, Nada Mladina, Mirko Šarović, Dragan Mektić, Mira Pekić i Branislav Borenović.

A šta o postupku svog kolege iz stranke misle poslanici i delegate SNSD-a i kako će se oni izjasniti ukoliko budu morali glasati o smjeni Košarca pitali smo neke od njih.
 

Lazar Prodanović, delagat SNSD-a u Domu naroda Parlamentarne skupštine navodi da je užasno na koji način zvaničnici ruše ugled institucija, i to u najtežim trenucima.

“Ovo je strašno šta smo dočekali da se izabrani zvaničnici ponašaju na takav način. Odavno su institucije zbog pojedinaca izgubile svoj dignitet i dugo se mnogi ljudi provlače sa nekim malim kaznama za užasne stvari koje rade“, rekao je Prodanović za Buku. 

Kako kaže, užasava ga da gleda kako se pojedinci odnose prema ovoj situaciji, što smo vidjeli i u ovom slučaju koji je podigao javnost na noge.

„Mnogo je tih primjera. To nije samo slučaj iz Sarajeva. Ja sam u politiku ušao jer nisam mogao da podnesem na koji način se vlast odnosila i šta je uradila svima nama u prijašnjem periodu. Ne želim da se danas neki zvaničnici tako ponašaju. Mislim da moramo dosta toga da mijenjamo ako hoćemo da budemo sutra mirni. Bavimo se lažnim i pseudo srpstvom dok nam se dešavaju ovakve stvari kojima svjedočimo i niko ne čini ništa konkretno“, rekao je Prodanović. 

On se u potpunosti slaže sa riječima predsjednika SNSD-a kada je u pitanju osuda onog što je uradio Staša Košarac. Ipak, Prodanović naglašava da to nije dovoljno i da se mora napraviti i sljedeći korak.

„Ja ne bih ništa dodao niti oduzeo od onog što je rekao predsjednik Dodik, ali mislim da u narednom periodu SNSD mora mnogo jače da se odredi prema ovome i da napravi konkretne poteze. Što se mene tiče, ja ću se takođe jasno odrediti po pitanju smjene ministra, kada za to dođe vrijeme. Na osnovu mog komentara koji sam vam dao, možete i naslutiti koji je moj stav i kako ću se ponašati“, kaže naš sagovornik i naglađava da je ovo što smo vidjeli u Sarajevu neku veče samo nastavak tolerisanja postupka visokih zvaničnika od kojih su neki na najvišim pozicijama u vladajućim partijama. 
„Samo se sjetimo šutiranja novca, stečenog kriminalom, od strane pojedinaca, visokih zvaničnika. I niko nije sankcionisan zbog takvog nemoralnog čina. Naprotiv!“, kazao je Prodanović pokušavajući da prikaže suštnu problema.

Njegova koleginica, delegatkinja Dušanka Majkić (SNSD) se slaže da je ponašanje ministra spoljne trgovine i ekonomskih odnosa zaslužilo sankciju, ali nije željela da otkrije na šta tačno misli. 

„On je rekao da je spreman da bude sankcionisan i sad ništa ne zavisi od njega. Priznao je krivicu. Kako će se to sad završiti mi ne znamo, ali sigurno će biti problema da se sve to provede u Parlamentu. Kod razrješavanja ministara olučuju oba doma Parlamenta. Kako bi to išlo ja ne znam, ali bi trebalo da se prođe parlamentarna procedura. Do sada nismo imali takav slučaj“, rekla je Majkić za BUKU.

Ona navodi da nije individua koja će u parlamentu sama ocijenti ponašanje na tom događaju ministra Košarca, ali podržava stav predsjednika SNSD-a.

„Predsjednik Dodik se veoma jasno odredio prema tome. On je rekao da to nije u redu i da ne možete na jednoj strani imati jednu mjeru, a na drugoj strani drugu. Ako svi moraju biti u kući, ako je to nešto što sve vrijeme rukovodstvo Republike Srpske zagovara, onda nema oproštaja ni prema vlastitim ljudima. Mislim da sam bila jasna, a što se tiče SNSD-a sve je jasno rečeno. Staša Košarac, koliko vidim, ne bježi od krivice, ali mislim da partija sad treba da napravi potez i kaže kako će se ovo riješiti“, rekla je Majkić.

Podsjećamo, u obrazloženju zahtjeva za smjenu 12 poslanika podsjeća da je ministar Košarac u vrijeme proglašenog stanja nesreće u FBiH i vanrednog stanja u Republici Srpskoj, boravio u restoranu „Golf“ u Sarajevu, suprotno mjerama za suzbijanje pandemije virusom korona i sprečavanje širenja zaraze.

Navode da je navedenim postupanjem imenovani počinio radnje koje imaju obilježja krivičnog djela iz člana 226. Krivičnog zakona Federacije BiH – nepostupanje po zdravstvenim propisima za vrijeme epidemije, koji glasi: „Ko za vrijeme epidemije kakve zarazne bolesti ne postupi po naredbama ili odlukama donesenim na osnovu propisa nadležnog organa kojim se određuju mjere za suzbijanje ili sprečavanje epidemije, kazniće se kaznom zatvora do jedne godine.“

„Svojim neodgovornim ponašanjem (slavljem u restoranu za vrijeme zabrane okupljanja u ugostitetljskim objektima), imenovani ministar je prekršio zakone koji su na snazi za vrijeme stanja nesreće/vanrednog, zloupotrijebio je svoj položaj i funkciju ministra za nesmetano kretanje u vrijeme policijskog časa, ugrozio je svoje i zdravlje ljudi koji su prisustvovali ovom zabranjenom skupu. Takođe, ugrozio je i  zdravlje zaposlenih u Ministarstvu i ljudi sa kojima je u kontaktu, te uznemirio građane“, obrazložili su poslanici.

Dodaju da je Staša Košarac, svojim činom, ne samo pokazao krajnje nepoštivanje zakonskih propisa u zemlji čiji je ministar, već je i direktno doveo u opasnost zdravlje građana BiH, što ga čini potpuno nepodesnom osobom za dalje obavljanje funkcije.

„Građanima je poslana poruka da u BiH postoji nedodirljiva politička elita za koju ne važe zakonski propisi, niti je na dometu pravosuđa, čime je narušen i ugled isntitucije kojom rukovodi, ali i ugled zemlje u cjelini. Pandemija je stanje nesreće u kojem je provođenje propisanih mjera prioritet, a članovi najviših državnih organa to svojim primjerom svakako moraju pokazati“, navedeno je u obrazloženju. srpskainfo buka