POTPISAN UGOVOR O REKONSTRUKCIJI ROMANIJSKE ULICE

Načelnik opštine Pale Boško Jugović danas je sa predstavnicima preduzeća “Ilidža putevi” iz Istočnog Sarajeva potpisao ugovor o sanaciji i rekonstrukciji Romanijske ulice, ukupne vrijednosti 1.153.000 KM.

Jugović je izjavio novinarima da će za rekonstrukciju ulice biti utrošeno 978.000 KM, odnosno 500.000 evra pomoći Vlade Srbije, a 175.000 KM od opštine Pale.

On je dodao da sanacija i rekonstrukcija Romanijske ulice obuhvata stari dio puta preko Kalovitih brda, koji će ići od Gradske kafane do pansiona “Olimpik”, čija je dužina 2.662 metra.

Prema njegovim riječima, poslije prvomajskih praznika izvođač će ući u radove, čiji je rok za završetak 120 dana. “Očekujem da ova ulica bude završena u roku, jer je ona i prioritet”, istakao je Jugović.

Direktor “Ilidža puteva” iz Istočnog Sarajeva Dobrivoje Bratić kaže da će učiniti sve da ulica bude završena u roku jer imaju dugogodišnju saradnju sa opštinom Pale, koju žele da nastave i ubuduće.

Bratić ističe da će biti urađena odvodna kanalizacija, ivičnjaci, pješačka staza i kompletna ulica biće presvučena novi asfaltom debljine sedam centimetara.

Dronovi se koriste i za izvještavanje o zagađenju okoliša

Redakcije medija u Južnoafričkoj Republici, Keniji, Nigeriji i Indiji koriste naprednu vizuelnu tehnologiju kako bi izvještavali o temi zagađenja okoliša.
Foto: Pixabay
Novinari u zemljama u razvoju koristeći dronove, satelitske snimke i senzore brzo dolaze do priča koje se odvijaju u izolovanim područjima do kojih je inače teško stići, rečeno je tokom panela posvećenog vizuelnim tehnologijama u sklopu Međunarodnog novinarskog festivala koji je polovinom ovog mjeseca održan u Italiji.
“Sa satelitima čak iako niste aktivno nadgledali nešto, možete se, također, vratiti u prošlost i pronaći snimke mjesta, i poslati dron za nove detalje što pruža uvjerljiv pogled koji uvlači ljude u priču”, izjavio je Justin Arenstein, direktor inicijative Code for Africa, piše Journalism.co.uk.
“Događaji u nekim regijama dobiju znatno manje pažnje od drugih jednostavno jer ne postoji vizuelni materijal, ali kroz korištenje ovih tehnnologija možete dodati snažne vizuelne dokaze priči koja bi inače imala dva ili tri paragrafa i bila bi zanemarena ili ne bi bila objavljena”, dodaje Arenstein.
U Indiji, naprimjer, novine Hindustan Times i mala neprofitna organizacija India Spend koriste senzore kako bi bilježili kvalitet zraka i zagađenje. Građani mogu koristiti mapu koja ih informiše o nivou zagađenja u izabranom gradu, a uz partenrstvo sa Twitterom kreiran je API koji omogućava korisnicima koriste hashtag #breathe uz naziv grada kako bi primili automatsku poruku koja ih u stvarnom vremenu informiše o zagađenju.
U Keniji su satelitske slike korištene kao odgovor na dezinformacije koje su uslijedile nakon napada Al-Shabaaba na kenijsku vojnu bazu. Organizacija African Defence Review iskoristila je upravo te snimke kako bi provjerila autentičnost brojnih tvrdnji koje su stizale nakon događaja.
Korištenje dronova u novinarstvu postaje sve popularnije, a novinari širom svijeta koriste ih u različitim oblastima. Njihova relativna jeftinoća omogućavača čak i manjim redakcijama i freelancerima da ih upotrebljavaju u kreiranju svojih priča.

Evropska komisija: Veća zaštita zviždača

Zviždači koji otkrivaju slučajeve prevare, izbjegavanja poreza, zloupotrebe podataka i druge prestupe, po novim će pravilima Evropske komisije od sada imati veću zaštitu.

Paket mjera koji je Evropska komisija usvojila u ponedjeljak omogućuje osnaživanje zaštite zviždača koji otkrivaju nezakonite radnje i na taj način štite zakone Evropske unije, kaže se u saopštenju Komisije.

Mjere su direktan odgovor na zahtjeve zagovarača transparenstnosti, koji su Evropskoj uniji ukazivali na nedovoljnu zaštitu zviždača, kao u slučaju dvoje zviždača koji su 2016. godine omogućili curenje podataka o nezakonitim poreskim dogovorima koje je Luksemburg sklopio sa određenim kompanijama i zbog toga odgovarali na sudu.

Nova pravila sasvim mijenjaju pristup zviždačima i od kompanija zahtijevaju uspostavu procedura koje bi trebale omogućiti i zaštititi ovakvu djelatnost od odmazde putem otkaza i tužbi.

“Učiniti pravu stvar ne bi trebalo biti nešto što se kažnjava”, rekao je povodom objave potpredsjednik Komisije, Frans Timmermans. “Današnji prijedlog će štititi i one koji su izvori istraživačkim novinarima, te pomoći da se osigura sloboda izražavanja i sloboda medija u Evropi.”

Izvor: European CommissionReuters

Snaga vizualnog u postizanju medijske pismenosti

Da li je dovoljno prepoznata snaga vizualnog kao alat u obogaćivanju novinarskog posla i dosezanja do šire publike?

foto: Ilustracija/Emina Lagumdžija

Video zauzima četiri petine internet saobraćaja i predviđa se da će se taj procenat tokom godina povećavati, što govori o interesovanju korisnika interneta za tom formom konzumacije informacija. Komuniciranje vizualnim formama sve je važnije u online sferi, pa tako je moguće neku poruku lakše poslati do ciljane publike koristeći se fotografijama, plakatima, animiranim GIF-ovima ili videom, nego tekstom. Osim što je postalo jedno najvažnijih segmenata u marketinškoj branši gdje je oko 80 posto sadržaja vizualno, i u novinarstvu predstavlja veoma bitan element komunikacije.

Vizualni formati mogu biti mnogo učinkovitiji od tekstualnih informacija, pogotovo u pojašnjenju komplikovanih tema. U online medijima koji se bave društveno-političkim temama u BiH većinom se koriste tekst i fotografije, dok samo pojedini mediji koriste forme infografika i kratkih video objašnjenja, a rijetko su prisutni dizajnerski plakati.

“Nećete vjerovati šta ćete vidjeti na ovoj izložbi…” donosi vam radove osam studenata Grafičkog dizajna Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, i iako možda ne predstavljaju dizajn koji bi mogao biti iskorišten u informativnim medijima, poruke koje nose i način na koji nas tjeraju da razmislimo dvaput, govore nam o snazi vizualnog u razumijevanju događaja i procesa koji se dešavaju oko nas. Tjeraju nas da kritički razmišljamo, a to je moguće postići ukoliko postoji medijska pismenost.

Medijska pismenost definisana je kao “sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija”. Ključni element medijske pismenosti je sposobnost kritičkog promišljanja o konzumiranim informacijama i sposobnost donošenja argumentovanih odluka na osnovu tih informacija.

U vrijeme kada smo preplavljeni dezinformacijama i kada slobodu izražavanja i komuniciranja zloupotrebljavaju pojedinci, grupe, pa i institucije širom svijeta, u nastojanju da doprinesemo individualnoj edukaciji pojedinaca da samostalno kritički promišljaju, važno je da govorimo o medijskoj pismenosti, kao dugoročnom odgovoru na dezinformacije.

Kako dizajn plakata, video ili infografike ponekad mogu imati veći efekat na javnost čak i od serije kvalitetnih članaka i istraživačkih tekstova, pitamo se da li je dovoljno prepoznata snaga vizualnog kao alat u obogaćivanju novinarskog posla i dosezanja do šire publike? Da li mediji u Bosni i Hercegovini prepoznaju potencijale koje grafički dizajn može da ima u postizanju medijske pismenosti?

Vizualno komuniciranje brže prenosi poruku, prije ćemo primiti neki prizor nego pročitati rečenicu, češće ćemo dobiti jasnu poruku dok ponekad tekstovi nisu dovoljno jasni. Ne dajući apsolutnu prednost vizualnome u odnosu na tekstulne forme, želimo naglasiti važnost kombinovanja vizualnog sa tradicionalnim novinarskim formama u cilju prenošenja kvalitetnog i istinitog sadržaja konzumentima medija.

Indeks medijskih sloboda: BiH na 62. mjestu

Naša zemlja ostvarila je napredak u odnosu na prethodnu godinu, kada je bila na 65. mjestu.
Foto: RSF/Screenshot

Bosna i Hercegovina zauzela je 62. mjesto od ukupno 180 zemalja na listi, navodi se u novom izvještaju Reportera bez granica “Indeks medijskih sloboda 2018”. https://rsf.org/en/ranking

“Polarizirana politička klima, obilježena stalnim verbalnim napadima i nacionalističkom retorikom, nije najpovoljnije okruženje za slobodu štampe. Uredničke politike odražavaju etničku podijeljenost, a govor mržnje je prisutniji. Novinari su napadnuti zbog svog etničkog porijekla i zbog onoga o čemu pišu”, navodi se u obrazloženju Reportera bez granica za BiH.
U izvještaju se dodaje i da tužbe za klevetu doprinose dodatnom zastrašivanju novinara u našoj zemlji, te da problem predstavlja i netransparentnost vlasništva nad medijima. Spomenuti su i nesigurni uslovi rada jer se bh. novinari zapošljavaju po kratkoročnim ugovorima i malo su plaćeni.
Hrvatska je zauzela 69. mjesto na listi, što je napredak u odnosu na prošlogodišnje 74. mjesto. U izvještaju se navodi da hrvatski novinari koji izvještavaju o organiziranom kriminalu ili ratnim zločinima, često postaju meta kampanja kojim se nastoje uznemiriti.
Srbija je ove godine pala za deset pozicija, i trenutno se nalazi na 76. mjestu. “Pod vladavinom predsjednika Aleksandra Vučića, Srbija je postala zemlja u kojoj je nesigurno biti novinar. Ovo se jasno vidi iz alarmirajućeg broja napada na novinare koji nisu istraženi, riješeni ili kažnjeni, i iz agresivnih, negativnih kampanja koje provladini mediji orkestriraju protiv istraživačkih novinara.”
Makedonija je zauzela 109. mjesto, i time je najlošije pozicinirana država s područja bivše Jugoslavije na listi, dok je Slovenija zauzela najbolje mjesto u toj grupi zemalja – 32.
Crna Gora nalazi se na 103. mjestu, a među glavnim problemima te zemlje u oblasti slobode medija, navodi se kako su zvaničnici pojačali pritisak na javni emiter RTCG kako bi smijenili nezavisno uredništvo te kuće i na čelne pozicije postavili pristalice vladajućeg DPS-a.
Kosovo se ove godine nalazi na 78. mjestu uz obrazloženje da novinari te zemlje trpe direktna i indirektna politička uplitanja, financijske pritiske, a problem je i koncentrisano vlasništvo nad medijima.
Najbolje rangirana zemlja na listi je ponovo Norveška, iza koje slijede Švedska, Holandija, Finska i Švicarska. Na kraju liste nalaze se Kina, Sirija, Turkmenistan, Eritreja, a najlošije pozicionirana zemlja je Sjeverna Koreja.
Izvor: RSF

Organizovani haos na kulturnoj sceni

Javna pobuna povodom objavljivanja rezultata konkursa Ministarstva civilnih poslova za kulturu nečem ipak služi, da podsjeti javnost da kultura postoji, i pored, čini se, kontinuiranih pokušaja da se satre.

Da je u kulturi mnogo šta nakardno, kao i u drugim segmentima društva, objelodani neki povremeni skandal koji odjekne u javnosti. Nedavni primjer su reakcije kulturnih radnika na rezultate konkursa kod ministarstva civilnih poslova za finansiranje projekata iz oblasti kulture (takođe i sporta) kojom prilikom je Savjet ministara raspodijelio tri miliona KM za 2017. Godinu, pohvalivši se posebno izdvajanjima za vjerske zajednice i najavivši sličan spektakl na proljeće tekuće godine, jer izbori idu, a zna se koji pastiri mogu usmjeriti svoje vjerno stado.

Digla se verbalno kuka i motika protiv netransparentnosti postupka, burazerske dodjele sredstava, nagrađivanja miljenika, tolerisanja ili čak podsticanja fantomskih organizacija, i tome sličnih ustanova.

Tražile su se pravda i otkazi, a dobila arogantna bahatost ćutanja tipa „može nam se“. Jer, kako drugačije protumačiti ponavljanje grešaka na koje je ranije ukazivano podrobnim pokazateljima na prošlogodišnjem konkursu pa i nekim prije? Međutim, ovaj način finansiranja jedna je od malobrojnih institucionalnih poluga namijenjenih podršci kulturnom razvoju. Ali, konkursi su takvi kakvi su, najčešće ne donose najbolji rezultat. U tako „organizovanom“ haosu na sceni, gdje kao da nema zakona, neko se može neutemeljeno ponadati da će spas jednog dana doći od koncepta razvoja kreativne industrije.

Neki pamte dane kada nije bilo revanšizma, bili su konkursi, sve je bilo dostupno i ništa sakriveno. Sredstva na konkursima su dobijali i takvi koji su štrajkovali protiv nekih odluka čelnika, dok danas slični „ne dobijaju ni cvonjka“. Nekada je vlast strepila od stava javnosti, mnogo više nego što je javnost zazirala od vlasti.

Nekada fantomske organizacije nisu kupile kajmak iz budžeta. Nikome to nije padalo na pamet. A dokaz je činjenica da su oni koji su nekada bili na sceni aktuelni i danas.

Konkursi su vremenom ulazili u rutinu, sve sa većim brojem priloženih projekata, bilo na kom nivou. Organizacije i ustanove su se projektno opismenile, da bi preživjele. Uslovima konkursa prioritet se davao inovacijama na polju stvaralaštva i međunarodnoj saradnji, a u cilju dostizanja javnog interesa. Bar tako stoji na papiru.

U praksi, konkursi sve više liče na „podsticanje amalgama razbibrige i populističke kulturne akcije“, a sve manje na podršku samobitnosti i autonomiji kulture i umjetničkog djela. Sve više znače finansijski podstrek „svojima“, a sve manje vidljivog plana šta se hoće od konkursa, što kulminira upravo sada kada je najavljena nova podjela miliona maraka.

Planiranjem taktika i kampanja država zvanično definiše šta su joj prioriteti i kuda stremi. Predloženim mjerama ona se obavezuje na njegovanje tradicionalnih manifestacija i javnih ustanova, jezika i pisma naroda, očuvanja i povezivanja kulturnog prostora, ali i garantuje raznolikost odgovora na kulturne potrebe svih građana. Pa i onih kojima nije prioritet izučavanje ezoteričnih, ili kojekakvih drugih misticizama i podrške video klubovima i može se nabrajati unedogled glupim projektnim sadržajima za koje je izdvojeno na desetine hiljada maraka. Prema pobunjenim udruženjima ovo je jedna u moru stavki koje ilustruju „sumnjive kriterijume“.

Treba li posebno naglasiti da nije stvoren sistem koji prepoznaje vrhunske vrijednosti. Niti ima bilo kakvih naznaka kulturnog modela u najavi, kao ni svrsishodne politike.

Da ni je tako ne bi se za nekog cijedilo na kašičicu, a za drugog zahvatalo i previše, posebno, ako ne i isključivo, ako ima veze sa vlašću.

Sprega politike i istaknutih umjetnika uvijek je na štetu ovih drugih. Umjetnici su žrtve političke ucjene.

Projektno finansiranje podrazumijeva komisijski rad, ali danas niko ne može da dešifruje sistem rada komisija i institucija. Komisija jeste autonomna u odlučivanju, ali to ne znači da je ta samostalnost čini nepogrešivom , ni njenu odgovornost neupitnom. Isto je i sa, recimo, ministrom ili sekretar(k)om, koji više ne pitaju stručnjake, već slijede mig nadređenog.

Nema sumnje da su ovi konkursi u znaku pojačanih pritisaka stranaka, ili nekih njenih manjih dijelova, na kulturnu politiku i sve više kompromisa u odnosu na zacrtane ciljeve.

Nije li decidno s tim u vezi i ministar bezbjednosti iznio tvrdnje o radu pomoćnika ministra MCP i načinu raspodjele projekata i para!

Nažalost sada nema peticija (uglednih) građana za nečiju smjenu, ili protiv nje.

Danas reda nema što se može vidjeti i iz letimičnog pogleda na rezultate konkursa. Niti više vrijedi da se bune strukovna udruženja, umjetničke organizacije, pojedinci, opozicione stranke…

Međutim javna pobuna nečem ipak služi, da podsjeti javnost da kultura postoji, i pored čini se kontinuiranih pokušaja da se satre,

Kako onda razumijeti sve ovo što se događa osim kao veliku opasnost za hrabre ideje i stvaraoce van sistema, kao i za vrhunsku umjetnost? Dok se sada konkursima radi na uskraćivanju finansijske pomoći kulturnim projektima „koji joj se čine nepoćudnim za politički program koji komisija zastupa“, a nagrađuje „dosadašnji i budući entuzijazam birača“, u budućnosti će ta bara biti još manja, a sa još više krokodila.

Jer ne mogu svi biti kulturni radnici, od opančara do dirigenata.

Ali i vlast bira svoje miljenike, pa će raspodjela novca biti još nepravednija, bar kod nas, možemo opravdano da sumnjamo.

Preživjeće samo brendovi.

Saslušanje o BiH pred Kongresom SAD-a: Korupcija i kriminal postali su “dio političke DNK”

Saslušanje o BiH pred Kongresom SAD-a: Korupcija i kriminal postali su “dio političke DNK”

https://ba.voanews.com/a/4357336.html

<iframe src=”https://ba.voanews.com/embed/player/0/4357336.html?type=video” frameborder=”0″ scrolling=”no” width=”640″ height=”360″ allowfullscreen></iframe>

https://ba.voanews.com/a/4353417.html

https://ba.voanews.com/a/4355640.html

Irfan Ribić izliječen uljem kanabisa: Ako sam ja najveći problem u BiH, neka me sutra uhapse

Lako je Irfana Ribića bilo prepoznati na dogovorenom mjestu susreta. Majica s natpisom “Bolje ilegalno živ, nego legalno mrtav” umnogome nam je pomogla u tome. Na prvu ostavlja dojam nadasve bistrog i veselog dvadesetjednogodišnjaka. Usto, djeluje živahno, kako i priliči njegovoj mladosti. A i tvrdi da je ponovo zdrav i snažan. Cjelodnevne obaveze na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti ne ostavljaju mu puno prostora za neplanirane izlete. Ali, važno mu je da ispriča svoju priču. Posvećen je borbi za medicinsku legalizaciju ulja kanabisa, iako je svoju životnu dramu ostavio iza sebe. Važno mu je prvenstveno zbog onih koji tek trebaju da prođu kroz ono što je on prošao. Svaki dan je, kaže, veoma bitan, jer bolestan čovjek ne može da čeka.

Prvi susreti

Daleko od rodnih Zavidovića, 2014. godine se upisuje na sarajevsku Akademiju scenskih umjetnosti. Nakon okončane prve godine fakulteta, tačnije maja 2015. godine, suočava se sa prvim problemima multiple skleroze. Iako je na početku sve ličilo samo na prehladu, sezonsku gripu, već je 1. juna 2015. spoznao ozbiljnost svog zdravstvenog problema.

“Otprilike nekih petnaestak dana je trajala ta agonija. Multipla skleroza dijagnosticirana mi je tačno 1. juna. S obzirom na to da sam iz Zavidovića, Zeničko-dobojski kanton, suočio sam se sa određenim zakonskim preprekama pa nisam mogao da se liječim u Kantonu Sarajevo. Prebacili su me u Zenicu. Ležao sam nekih dvadesetak dana u bolnici. Uzeo neke terapije, prošao preglede i sve što je trebalo proći… Nakon toga sam se malo oporavio. Ne treba griješit dušu, to je u tom trenutku dosta dobro izgledalo”, prisjeća se Irfan.

Poslije kratke traume oporavak je išao svojim tokom. Vraća se opet fakultetskim obavezama, završnim ispitima iz glume… Vrlo uspješno polaže sve ispite, bez ikakvih propusta. Potom dolazi raspust koji mu je, prema osobnim tvrdnjama, dobrodošao da se odmori. Provodi ga s roditeljima u Zavidovićima. Naravno, opet uz stalno posjećivanje ljekara. Od bolnice do bolnice, od kontrole do kontrole… Na Akademiju se opet vraća u septembru, zbog predstave. U oktobru počinje nova akademska godina…

Irfan Ribić

Irfan Ribić

“Sve je to, iskren da budem, dobro izgledalo. Nisam imao nikakvih poteškoća, izuzev nekih simptoma koji su donekle bili ‘normalni’. Trnjenje ruku, nogu. Nekad malo zamagljen vid. Trebalo se pomiriti s tim i živjeti. Nažalost, do kraja života. Sve je super bilo do decembra 2015. godine. Primjećivao sam da se moje tijelo brže umara. Bio sam funkcionalan nekih četiri do pet sati. Ostajao sam ja na Akademiji, i radio. Ali to nije bilo kao prije. Jednostavno sebe nisam prepoznavao”, tvrdi Irfan.

Novi relaps

Studij na Akademiji iziskivao je cjelodnevne obaveze, a to za njega više nije bilo moguće. Bolest mu je ostavljala sve manje prostora za dodatne životne aktivnosti. U decembru 2015. godine mu se desio novi napad, odnosno novi relaps.

“Relaps je naziv za napredovanje bolesti. Kada se desi relaps to zapravo znači, da tako prevedem, vraćanje određenih simptoma. Vi tada ne možete ništa. Sad sve zavisi od čovjeka do čovjeka. Neko izgubi vid, neko ne može da hoda. Neko otežano diše. Meni su se u tom periodu pojavili problemi s hodanjem, bio sam privezan samo za krevet. Počela mi je otkazivati kompletna lijeva strana. Imao sam problema sa srcem. Počeo sam otežano da dišem. Vid mi je pao na tri posto. Znači gotovo slijep sam bio. Kasnije, u bolnici, služio sam se kolicima”, prisjeća se ogorčeno Irfan.

Irfan Ribić

Irfan Ribić

Poslije oporavka, svakodnevnicu je morao kombinovati oslanjajući se malo na svoje noge, a malo na kolica. Sve mu je otežavalo to što se opet vratio fakultetskim obavezama.

“Taj novi napad, novi relaps, bio mi je alarm upozorenja za nešto što bi dalje trebao da uradim glede svog zdravlja. Vidio sam da tradicionalni medicinski tretmani nisu bili rješenje. U to vrijeme počinjem da istražujem o nekim alternativnim metodama liječenja, gledam kako se ljudi liječe u svijetu, šta koriste… Januar mjesec je opet bio vrijeme mojih semestralnih ispita. Radio sam opet jednu predstavu u kinu Bosna. Jednu noć sam došao kući, onako mrtav-umoran s probe, legao da spavam… A na TV-u emisija o mojoj bolesti. Ono što mi je bilo zanimljivo u toj emisiji jeste da su gosti bili žena koja je farmaceut, žena koja je oboljela od multiple skleroze i krim inspektor. Zapitao sam se šta će krim inspektor u emisiji o mojoj bolesti”, kaže Ribić.

Prekretnica u životu

Tvrdi da do tog trenutka o kanabisu ništa nije znao osim da je to droga, odnosno da je riječ o “opasnoj psihoaktivnoj supstanci od koje možeš da zaglaviš u zatvoru i ništa drugo”.

“Dotad nisam neki značaj pridavao tome… Ali ono što se desilo u toj emisiji bila mi je životna prekretnica. Pričali su o multiple sklerozi i o načinima liječenja, da bi ta žena koja je bila u studiju, koja boluje od MS-a, u jednom trenutku rekla kako se njoj relaps smiri kad zapali džoint. Naravno, krim inspektor se protivio… No, onda se Skype linkom u emisiju javio čovjek iz Hrvatske, koji je bolovao od MS-a nekih osam-devet godina. Huanito Luksetić nastupio je tako trijumfalno, kazavši javno da je ulje kanabisa lijek za multiple sklerozu. Svi su ga gledali s nevjericom, u nekom čudu. Mene je sve to dodatno zaintrigiralo. Uvijek ponavljam, sudbina je čudo. Ja sam tad u glavi osjetio nešto što me je toliko upućivalo na to”, priča Irfan.

Ulje od kanabisa

Ulje od kanabisa

Dodaje da je Luksetića odmah našao na Facebooku, te da su počeli razmjenjivati određena iskustva koja su njemu umnogome pomogla, ali i učvrstila njegovu vjeru za izlječenjem.

“Prva prepreka bila je kako reći roditeljima za sve to. Trebala mi je skoro sedmica da skupim hrabrosti i da kažem ocu da ja to hoću. Ono što mi je bilo u glavi jeste da ću to probati, bez obzira na sve. Otac mi je rekao da je i on također gledao emisiju i da se slaže da vrijedi pokušati. Zamislite koliko stvari se moralo posložiti da su i roditelji bili za to. Zaista su mi bili podrška od početka. I otac, i majka, i brat. Svi su čvrsto vjerovali u mene, što mislim da je najbitnije. Konstantno se vraćam na to koliko je temelj porodice najvažniji… Zamislite da sam bio sam u tome, sto i nešto kilometara udaljen od rodnog grada i od roditelja. Ne ide, zaista. Mora biti neka čvrsta veza. Neki čvrst bedem, stub, koji će to zajedno izgraditi”, kategoričan je Irfan.

Otac na (ne)službenom putu

Ribići tvrde da nisu “grlom u jagode” ušli u cijelu priču, da su se podrobno pripremili i štošta iščitali o kanabisu, napominjući da je najvažnije što su shvatili da zapravo ima različitih vrsta kanabisa, i dobrog i lošeg. Upozorava da treba biti vrlo oprezan, jer pogrešan korak olako može odvesti u stranputicu.

“Ako se pristupi na loš način, to može biti vrlo kobno. Sumnjam da iko u Bosni i Hercegovini to pravi i prodaje. Ja se još nisam susreo s tim. Volio bih da jesam, jer bi mi to olakšalo mnoge stvari. Slovenci prednjače u regionu kad je riječ o tome, tako da sam spas tražio u Sloveniji. Međutim, to ni tamo nije legalno na pravi način, kako bi trebalo da bude. Trebalo je da se spakuješ i odeš u Sloveniju, na crnom tržištu kupiš ulje i doneseš ga u Bosnu i Hercegovinu. Otac je bukvalno rizikovao sve u životu; posao, porodicu… Sjeo je u autobus, otišao u Sloveniju i kupio meni ulje. Naravno, prije toga smo stupili u kontakt s čovjekom, provjerili ko je i šta prodaje… Ljudi moraju znati – jedno ulje ne liječi sve bolesti. Postoji ulje za moju bolest, postoji ulje za karcinom sa visokim procentima THC-a… Tako da je sve to trebalo znati prije”, objašnjava naš sagovornik.

Irfan Ribić

Irfan Ribić

Ističe da čovjek od kojeg su kupili ulje nije nikakav ljekar, nikakav medicinski radnik, ali da se proučavanjem kanabisa bavi petnaestak godina.

“Čovjek od kojeg sam kupio ulje mi je detaljno objasnio kako se to koristi. Ta terapija koju sam ja potrošio trajala je tri mjeseca. Za ta tri mjeseca sam potrošio 60 mililitara ulja. Odlične rezultate sam imao još nakon nekoliko dana. A onda se to samo nizalo jedno za drugim. Poslije te tromjesečne terapije uradio sam magnetnu rezonancu i niz nekih drugih nalaza koji su pokazali fantastične rezultate. Ali, ono što mi je najbitnije u svemu tome jeste kako sam se ja osjećao. Ta tri mjeseca, kad sam koristio to ulje, kao da sam se ponovo rađao. Ali bukvalno. To je jedan od najljepših perioda u mom životu. Sve ono što dotad nisam mogao, što mi je bolest uskraćivala, ja sam uz to korištenje ulja potpuno savladao, apsolvirao i krenuo dalje”, kazao je Ribić.

Reakcije liječnika

Prema tvrdnjama našeg sagovornika, doktori nisu mogli da vjeruju kada su pregledali njegov nalaz, kazavši mu da je naučni fenomen. No, osim toga, nisu smjeli ništa više da kažu, da opovrgnu ili potvrde, ili da napišu bilo šta je izvan njihovog domena. A ulje kanabisa je svakako bilo izvan njihovog domena.

“Legalizacija je zapravo veliki problem koji nas vraća unazad. To je problem koji dodatno usporava ovu priču. Zamislite kad bi poslije mene počeli ljekari da pričaju o tome, kad bi ljekari počeli da podižu svijest kod pacijenata o tome, zamislite kako bi mi napredovali na tom polju. Ali, nažalost, to nije tako. Siguran sam da će doći dan kad će od nas oboljelih, koji koristimo ulje kanabisa, tražiti informaciju više. Ali ne bih volio da do toga dođe, ne bih volio da se ponavlja priča kao u Makedoniji. U Makedoniji pacijenti koji su oboljeli od nekih teških bolesti i koji su koristili ulje, kao što sam ja, sad drže predavanja ljekarima. To je za mene potpuno poražavajuće”, ističe Ribić.

Irfan Ribić ustrajan je u svojoj borbi za legalizaciju medicinskog kanabisa, iako nije član bilo kakve grupe za legalizaciju. Na pitanje plaši li se zakonskih prepreka, on ističe da mogu da ga uhapse, ali da često sebi postavlja pitanje šta će s tim dobiti.

“Uhapse li jednog studenta od 21 godinu, koji studira na Akademiji i koji u životu želi samo da bude glumac, bit će to poražavajuće za BiH. Ako sam ja problem u ovoj državi, neka me sutra uhapse. Ali to bi tako sramotno bilo. Kamo sreće da je Irfan Ribić najveći problem u ovoj zemlji”, zaključio je naš sagovornik

Klix

Deset hiljada građana tražilo pravdu!

U centru Banjaluke završeno je okupljanje građana na skupu “Pravda za Davida”. Deset hiljada ljudi na Trgu Krajine tražilo je pravdu i istinu. Istinu za sva, kako je jednoglasno istaknuto, za sva ubistva u Republici Srpskoj, za sve nerasvjetljene i zataškane slučajeve, za sve nevine koji su, kako kažu porodica i građani, život izgubili na kukavički način.

„Bilo ko ko večeras napravi incident, nije pripadnik ’pravde za Davida’, rekao je na početku otac Davida Dragičevića Davor, ističući da na skupu nema politike.

Mirni skup sa jasnim zahtjevom, nije mogao proći bez incidenata.

„Kako saznajemo, 5 autobusa sa ljudima koji su trebali biti sa nama zaustavljeno je na starim naplatnim rampama… Mir i dostojanstvo, ali eto da znamo u kakvim vremenima živimo“, poručeno je okupljenim građanima sa razglasa.

Okupljenima se prvi obratio Davidov otac Davor Dragičević koji je zahvalio svima koji podržavaju njegovu borbu i sve pozvao na mir i dostojanstvo.

Prozvao je vrh MUP-a RS, navodeći da su oni saučesnici u ubistvu Davida.

”Hvala onim poštenim ljudima u MUP-u koji nam daju podršku i od kojih dobijamo činjenice”, rekao je Davor Dragičević.

Davor Dragičević je poručio da je saučesništvo u ubistvu gore od ubistva.

“Gospođo, Filipe Ćulume, ukućani iz ulice Velibora Janjetovića, Darko Ćulume, Dragane Lukač, Darko Ilić, Dalibore Vrećo, vi ste saučesnici u ubistvu” rekao je Davor Dragičević i dodao da je David nosio transparent za Nikolu Đurovića i Jovana Arbutinu, te da neće dozvoliti da iko više nosi transparente.

Građani su tada podigli ruke, a dok su Davidovi drugovi nosili njegovu sliku, u pozadini je svirala pjesma Davida Dragičevića “Klinac u getu”.

“Đakac, posljednje što si mi rekao bilo je samo ti treniraj. Evo me stojim istrenirana svaku veče na trgu i borim se za pravdu”, rekla je u obraćanju Davidova drugarica.

Okupljenim građanima, iz svih gradova BiH, obratiti su se prijatelji stradalog mladića, njihove majke, a zatražili su i pravdu za svu djecu, za Dženana Memića i sve građane.

Banjalučanin, koji na trg Krajine, kako kaže, dolazi svako veče rekao je da će istrajavati u tome sve dok se istina ne sazna.

“Emocije me preplave svaki put kada dođem, a i večeras ću upaliti svijeću i istrajaću zajedno sa ostalim građanima sve dok istina ne izađe na vidjelo”, rekao je on.

David Dragičević je nestao 18. marta, a njegovo tijelo pronađeno je 24. marta na ušću Crkvene u Vrbas. Različite i nepotpune informacije vezane za istragu “potpalile” su sumnju da cijeli slučaj nije onakav kakvim ga nadležni predstavljaju.

Davidov otac, Davor Dragičević, pozvao je sve građane Republike Srpske i Federacije BiH da podrže ovu borbu koja je, kako je rekao, borba svih nas za dostojanstven život.

Na skupu su poručili da će se u ponedjeljak u 15:00 h okupiti ispred zgrade Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci i tražiti pravdu za Davida Dragičevića.

(BN