Pomoć medijima u Republici Srpskoj: Kako je mutiralo jedno obećanje

Nema zvaničnih informacija koliko je medija zatražilo pomoć Vlade RS.foto: Pixabay

Dok je brojnim privrednim subjektima iz Republike Srpske u periodu vanrednog stanja izazvanog virusom korona bilo onemogućeno da rade, mediji su bili na prvim linijama. U periodu isticanja značaja zdravstvenih radnika i policije, član predsjedništva BiH Milorad Dodik rekao je da priznanje zaslužuju i novinari te da će i oni dobiti novčanu pomoć.

“Isplatili smo zdravstvenim radnicima, policiji, inspektorima, a sada ćemo i medijima isplatiti pomoć, svima onima koji su radili predano na tome da društvo što lakše prođe kroz ovo”, rekao je Dodik u emisiji “Telering” na RTRS-u 20. maja ove godine.

Ono što je uslijedilo nije bila pomoć na način kako je to Dodik obećao. Osim nepotvrđenih izvještaja pojedinih medija kako je novac isplaćen RTRS-u i ATV-u, zvaničnih informacija o pomoći novinarima nije bilo. Premijer RS Radovan Višković je, međutim, demantovao da se radi o pomoći novinarima tih medija, već je pojasnio da su navodno u pitanju redovna sredstva koja ATV-u i RTRS-u sleduju iz budžeta.

Jedna uredba za sve

Očekivanja da će medijima biti uručena jednokratna pomoć ili da će bar kriterijumi za dodjelu pomoći biti uređeni posebnim aktom, to su i ostala.

Pomoć medijima nakratko je aktuelizovana kada je Višković 9. juna pozvao medije da apliciraju za novčanu pomoć. Poziv je upakovan u zajedničku Uredbu koja je regulisala pomoć za mjesec april svim privrednim subjektima u RS. Uredba je donesena 4. juna ove godine.

Na poziv za dodjelu pomoći, prema Uredbi, su se mogli prijaviti samo oni mediji (privredni subjekti) koji su ispunjavali uslove – smanjen obim poslovanja, koji podrazumijeva pad prihoda za najmanje 20 posto u odnosu na januar-april, te djelimični prestanak sa radom, što podrazumijeva smanjenje broja zaposlenih.

Mediji, za razliku od nekih privrednih subjekata, nisu bili na pauzi, već su radili više nego ikada, izlažući se riziku od zaraze, kako bi građani dobili pravovremene informacije. Takvi mediji su, dakle, bili isključeni.

Bez malih nezavisnih medija

Urednik portala „Capital“ Siniša Vukelić objašnjava da nije tražio pomoć, jer njegov medij nije ispunjavao uslove. Ocjenjuje da je ovakav način pomoći medijima neprikladan i namjerno napravljen tako da isključi male, nezavisne medije koji su uredno radili tokom vanrednog stanja.

“Najavljivali su da će biti posebna pomoć za medije. Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik je rekao da je ova partija odlučila da pomogne medijima. Ja sam tad prvi put čuo da i stranke imaju svoje budžete za medije, što mi je bilo čudno. Prvo su najavljivali po hiljadu maraka, pa su onda govorili da će to biti neka pomoć medijima“, navodi Vukelić.

Smatra da je Vlada trebala da pozove medijsku zajednicu na razgovore, kako bi se utvrdili načini na koji se, novcem građana, može pomoći medijima. No, to se nije desilo.

Pomoć od Vlade RS su zatražile Nesavisne novine, potvrdili su iz tog medija. Međutim, više detalja nisu otkrivali, jer, kako su kazali, proces nije završen, pa ga ne mogu ni ocjenjivati.

BN televizija je, takođe, aplicirala za pomoć, ali za sektor ugostiteljstva, jer u sklopu televizije, kako su rekli, imaju restoran.

“Ovaj projekat smo vidjeli i aplicirali, ali to uopšte nije bio poziv za pomoć medijima, nego poziv svim privrednim subjektima kojima je zabranjeno obavljanje poslovne aktivnosti, potpuno ili djelimično. Nismo još nista dobili, a aplicirali smo, jer u okviru firme imamo zaposlena dva konobara, a taj sektor uopšte nije radio”, naveli su za Media.ba iz BNTV-a.

Šta kaže Uredba?

U aplikacionom formularu od privrednih subjekata, među njima i medija, se tražilo da kao razlog za apliciranje navedu jednu od četiri stavke – zabrana obavljanja djelatnosti, potpuni prestanak sa radom, djelimični prestanak sa radom ili smanjen obim poslovanja.

 „Cilj donošenja Uredbe je pružanje podrške radi očuvanja zaposlenosti kod poslovnih subjekata i preduzetnika koji imaju finansijski gubitak zbog bolesti COVID-19 izazvane virusom SARS-CoV-2. Navedena sredstava se mogu odobriti poslovnim subjektima i preduzetnicima, uključujući i medije, koji ispunjavaju uslove propisane Uredbom i to na način da poslovni subjekti i preduzetnici pravo na sredstva ostvaruju po osnovu djelimičnog prestanka sa radom ili smanjenog obima poslovanja“, naveli su u svom odgovoru iz Ministarstva privrede i preduzetništva RS.

Da bi neko privredno društvo dobilo pomoć moralo je da bude registrovano na području RS ili da tu ima poslovnu jedinicu, te da u martu i aprilu nije smanjivalo broj radnika za više od 40 posto (ako zapošljava manje od 10 radnika), odnosno 10 posto (za one koji zapošljavaju više od 10 radnika). Isto je važilo i za medije.

„Iznos sredstava predstavlja zbir najniže plate u Republici Srpskoj za 2020. godinu i poreza na dohodak i doprinosa. Sredstva se odobravaju po zaposlenom radniku koji nije radio u mjesecu aprilu, odnosno prema padu poslovnog prihoda“, navedeno je u Uredbi Vlade.  

Privredni subjekti su svoje prijave slali Poreskoj upravi RS, koja je dužna da zahtjeve prosljedi nadležnim ministarstvima. Elektronski mediji su, na primjer, u nadležnosti Ministarstva saobraćaja i veza RS. U tom ministarstvu su rekli da o broju pristiglih prijava ne mogu govoriti, jer ih Poreska uprava RS još uvijek nije dostavila. Za vrednovanje pristiglih prijava se u okviru ministarstva ne formira posebna komisija. Rok za okončanje postupka dodjele sredstava onima koji ispunjavaju sve uslove je 60 dana od stupanja na snagu ove uredbe.

Ima li mjesta za manipulaciju?

Komunikolog Mladen Bubonjić kaže da bi potez pomoći medijima u normalnom društvu bio hvale vrijedan gest koji pokazuje odgovornost vlasti i njenu socijalnu osjetljivost, ali se boji da to ovdje nije slučaj.

„Čak iako iza toga stoji plemeniti motiv da se pomognu mediji, nije isključeno da se u javnosti, zbog prethodnog ponašanja vlasti, pojave sumnje u dobre namjere“, kaže Bubonjić.

Plaši se da će i pored dva jasno navedena kriterijuma – smanjen obim poslovanja ili djelimičan prestanak sa radom, biti kalkulacija u smislu ispunjenosti uslova.

„Situacija na medijskoj sceni kod nas je poprilično nezahvalna. Ako govorimo o obespravljenim radnicima, to dobija punu sliku na sceni u RS. Nije nepoznato da dobar dio medija ne prijavljuje svoje radnike, da nisu zaštićeni ni od poslodavca, ni od države. U takvom stanju veoma lako može doći do manipulacije u pogledu broju zaposlenih. Možda malo teže do manipulacije kada je riječ o drugom kriterijumu. Druga je stvar da li će država to prepoznati“, navodi naš sagovornik.

Može li pomoć javnim parama kupiti naklonost medija?

Bubonjić smatra da odobravanjem pomoći medijima, ne mora nužno doći do kupovine njihove naklonosti, ali znajući način na koji vlast funkcioniše, kaže, sumnja može biti opravdana. 

„Nije se jednom desilo da vlast pokušava da kupi socijalni mir i naklonost određenih struktura u društvu, privilegovanjem položaja određenih subjekata. Oni nastoje da na određeni način ušutkaju medije, ali pitanje je da li će mediji pristajati na to. Možemo da pretpostavimo koji su to mediji i ko to teži da dobije sredstava, a ko to ne bi uradio“, navodi Bubonjić.

Siniša Vukelić kaže da se ne smije zaboraviti da je u pitanju javni novac.

„Ako gledamo kroz istoriju, vlast je naklonost medija kupovala kroz pritiske, kroz kupovinu budžetskim sredstvima, putem institucija ili preduzeća, čak su direktno kupovali medije, mijenjali vlasničke strukture i slično. Možda ovim sredstvima vlast želi da nagradi medije koji su im bili blagonakloni. Procjenjuju da nije ostalo puno medija koji kritički izvještavaju o njihovom radu i znaju da ako im daju novac iz budžeta da, ipak, neće kupiti njihovu naklonost. Onda su smatrali da ne treba da troše novac na njih, već da daju novac svojima“, smatra Vukelić.

O pomoći medijima i novinarima koji su radili u periodu kada mnogi nisu nije se mnogo izvještavalo u medijima u RS.

„Mediji su se ućutali, ili su smatrali da nije važno da pažnja javnosti bude usmjerena na to ili su računali da će tražiti pomoć, pa ne bi bilo dobro da navuku bijes vladajućih i da ne dobiju novac“, zaključuje komunikolog Mladen Bubonjić.

Nismo uspjeli da dobijemo zvanične informacije o tome koliko je medija za sada zatražilo pomoć te koji su to mediji.

Medijski spin u doba COVID-19: Kako ga prepoznati i kako se oduprijeti

Kod spina, vrag je u detalju, reklo bi se žargonski.

foto: Unsplash

U ljudskoj je prirodi da u kriznim situacijama povećava svoj interes i potrebu za informacijama. To novinare, kao pripadnike društveno odgovorne profesije, stavlja pred dodatni izazov: zadovoljiti interes građana, odnosno potrebu za povećanom količinom informacija, a istovremeno zadržati odgovarajući razinu njihovog kvaliteta, koja se ogleda u tačnosti, objektivnosti, jasnoći i nepristrasnosti. U takvim situacijama mediji obično pokreću specijalizirane programe, vanredne vijesti, kontinuirano izvještavajući o svim novostima, te, uz pomoć odgovarajućih kompetentnih sagovornika, objašnjavajući širi kontekst, odnosno uzroke i posljedice događaja. Profesionalno novinarstvo tako postaje svojevrstan garant da se društveno djelovanje i odlučivanje zasniva na oprimalnoj količini kvalitetnih informacija, odnosno na takozvanom informisanom izboru.

U periodu pandemije COVID-19 (koji još uvijek traje) veliki broj medija u BiH je na odgovarajući način ispunio svoju društvenu ulogu, postavivši se u poziciju prevodioca novonastale stvarnosti u percepciju javnosti, odnosno pomogavši građanima da ne samo saznaju ono što o novonastaloj situaciju trebaju znati, nego i da svoja saznanja „pretvore“ u znanja o tome kako se u datoj situaciji treba ponašati. No, pored komplimentiranja onim medijima koji su na odgovarajući način reagovali na COVID-19, čini se važnim ukazati i na tendenciju određenog broja medija da pribjegnu medijskom spinovanju i iskoriste period korona krize za manipulaciju javnošću.

Oblici medijske manipulacije u kriznim situacijama ne uključuju, naravno, samo medijsko spinovanje, već i druge oblike skrivanja ili iskrivljivanja istine, poput dezinformisanja, širenja lažnih vijesti, a u vremenu pandemije posebno i širenja pseudonaučnih informacija i teorija zavjere. No, medijski je spin zanimljiv utoliko što je, zapravo, teže prepoznatljiv, jer je po svojoj prirodi kontekstualan. Dok je kod lažnih vijesti riječ o činjeničnoj neutemeljenosti, kod medijskog spina riječ je o uokvirivanju informacija u odgovarajući kontekst koji je manipulativan. Kod spina, vrag je u detalju, reklo bi se žargonski.

Šta je uopće medijski spin i kako ga definisati? Prije svega, potrebno je razlikovati medijski spin od političkog ili ekonomskog spina. Iako i jedan i drugi nastoje ostvariti određenu impresiju kod publike manipulativnim izvrtanjem činjenica u priči, njihovom selektivnošću ili „bojenjem“ određenim tonom, razlika između medijskog i političkog spinovanja ogleda se u samom akteru.

Politički spin podrazumijeva formu propagande putem koje se manipuliše javnošću, na način da se toj javnosti predstavljaju informacije koje su „ukrojene“ (odnosno u kojima su određene činjenice ili samo dio činjenica svjesno i namjerno povezane u manipulativnu cjelinu) tako da se politički akteri, događaji u koje su oni uključeni, i njihove  reakcije na te događaje, prikažu onako kako to kreatorima spina odgovara. U tom slučaju akteri spinovanja su političari, odnosno njihovi savjetnici za medije, i oni svojim direktnim obraćanjem javnosti (putem političkih skupova, gostovanjem u medijima, putem obraćanja na društvenim mrežama i slično) spinuju javnost.

Medijski spin, koji je također forma propagande u kojoj su informacije kreirane i plasirane tako da „zavedu“ javnost, odnosno prikažu određene aktere, događaje u koje su oni uključeni i njihove reakcije na te događaje, u određenom svjetlu, ipak traži konsenzus, odnosno pristanak medija i novinara da u spinovanju učestvuju. I upravo tu dolazi do izražaja suštinska razlika između novinarstva kao društveno odgovorne profesije zasnovane na javnom interesu i spin-antinovinara kao onih koji služe partikularnim interesima naručilaca takvih sadržaja. Suštinski cilj spinovanja putem medija je da interese određenih pojedinaca i/ili interesnih grupa prikaže kao javni interes, da određene društvene subjekte prikaže u pozitivnom svjetlu (ako su oni ti koji su naručioci spina) ili u negativnom svjetlu (ako je riječ o, recimo, oponentima koji su se po nečemu zamjerili naručiocima spina).

Zašto se, međutim, to radi putem (određenih) medija i (određenih) novinara, a ne uvijek i ne nužno putem direktnog obraćanja naručilaca spina javnosti (na skupovima ili društvenim mrežama)? Upravo zbog činjenice da većina publike, odnosno građana, smatra medije društveno odgovornim institucijama, a novinare objektivnim prenosiocima stvarnih događaja i objektivnih informacija o tim događajima, odnosno zbog činjenice da je, najčešće, stepen povjerenja u medije i novinare veći u odnosu na povjerenje prema političkim i drugim društvenim akterima koji se građanima direktno obraćaju. Novinari i mediji koji pristanu na medijski spin, stupaju, zapravo, u svojevrstan „ugovor“ sa naručiocima spina, odnosno pristaju odustati od novinarske etike i principa i pod izgovorom profesionalnog obavještavanja javnosti zapravo biti propagandisti (dobivajući zauzvrat određene privilegije, u vidu materijalnih sredstava, ekskluzivnog pristupa informacijama koje drugim medijima nisu dostupne i slično). Drugim riječima, spin postaje dio uređivačke politike medija, što je rezultat ideološkog opredjeljenja medija, vlasničkih interesa medija ili političke povezanosti medija sa određenim akterima.

Kako prepoznati spinovane informacije

Za razliku od lažnih vijesti i dezinformacija, koje nemaju nikakvo utemeljenje u objektivnim činjenicama, kod spina je riječ o manipulativnom povezivanju činjenica u cjelinu koja je u skladu s određenim interesom. Medijski spin se bazira na dva ključna procesa: uokvirivanje informacija (framing) i kontekstualizacija. Određeni set činjenica može nositi sasvim različite poruke ovisno o tome kako su te činjenice povezane, odnosno na koji način su uokvirene u određeni kontekst. Za uokvirivanje i konteksualizaciju u medijima se nerijetko koriste i naslovi, fotografije, a dominantan pristup je senzacionalistički. Također, treba napomenuti da se spinovanje gotovo nikad ne provodi putem samo jednog medijskog sadržaja, nego kontinuiranim aktivnostima, odnosno kreiranjem određene uređivačke politike. Neki od primjera spinovanja u vrijeme pandemije, a koji se odnose na „ukrajanje činjenica“ odnosili su se na, recimo, povezivanje određenih lijekova sa prevencijom ili liječenjem COVID-19, što nije bilo samo širenje dezinformacija, nego i davanje lažne nade građanima da sami mogu prevenirati bolest ili je liječiti u kućnim uslovima.

Činjenica da su se ti lijekovi pokazali kao uspješni u liječenju nekih drugih virusnih oboljenja povezana sa činjenicom da su neki političari poput predsjednika SAD javno rekli da ih uzimaju, kreirala je informacije koje su davale lažnu nadu ljudima, i zapravo ih poticale da i sami primijene iste prakse, što je izuzetno opasno. U vrijeme pandemije COVID-19 vidjeli smo i primjere medija koji su svoje uređivačke politike bazirali, recimo, na spinu da je virus izašao iz laboratorija, birajući isključivo goste koji su potvrđivali takve teze, plasirajući poluistinite i neprovjerene informacije iz nepouzdanih izvora, a sve u svrhu dokazivanja te teze. Nije se, dakle, radilo, o lažnim informacijama, nego su određeni, ponekad i relativno kredibilni sagovornici prezentirali selektivno one informacije koje idu u prilog tome da je virus laboratorijski proizveden, bez da je novinar ili medij propitivao takve teorije, budući da se i sam s njima slaže. Ovdje je pseudonauka povezana sa teorijama zavjere u svrhu spinovanja.

U medijskom spinovanju koriste se i druge tehnike, poput skretanja pažnje (sa određenog događaja ili aktera na neki drugi), stvaranja ili ublažavanja nekog problema (ovisno o interesu naručioca spina), korištenja izuzetno emotivnog vokabulara (kako bi se izazvala emotivna, a ne racionalna reakcija javnosti). U periodu pandemije imali smo primjere skretanja pažnje sa, recimo afere „Srebrena malina“, na neke druge, manje važne priče i teme, pod izgovorm određenih medija da „se potrebno fokusirati i na druga pitanja, a ne samo na jednu aferu“ ili primjere povezivanja jednog od aktera te afere sa akterima nekih drugih afera koji su iz istog geografskog područja, čime su stanovnici tog područja izuzetno negativnim i emotivno „nabijenim“ rječnikom „prokazani“ i bez ikakve argumentacije kolektivno etiketirani kao kriminalci, čemu su se, opravdano, suprotstavile i neke javne osobe.

Medijski spin je, također, često reaktivan, odnosno medij koji nastoji da spinuje zapravo reaguje na pisanje nekog drugog medija o istoj temi i/ili akteru, kako bi promijenio njegovu reputaciju i percepciju javnosti o njemu. Tako smo u vrijeme pandemije, a nakon otkrivanja koruptivnih radnji određenih aktera političke i javne scene od jednog dijela medija, u drugim medijima imali tekstove koji su nas podsjećali na ratne zasluge ili izuzetne karijere tih aktera, nastojeći mijenjati percepciju javnosti o njima.

U suštini, medijsko spinovanje moguće je prepoznati tek dužim praćenjem određenog medija, odnosno uočavanjem tendencije njegovog izrazito pozitivnog ili izrazito negativnog prikazivanja i portretiranja određenih osoba ili događaja. U tu svrhu medij koristi neke od navedenih tehnika, pristupa i metoda ili sve navedene, a uočavanjem trendova izvještavanja zapravo možemo utvrditi pristrasnost koja je osnovni motiv medijskog spinovanja. U konkretnim, pojedinačnim medijskim sadržajima moguće je uočiti spinovanje na način da se sadržaj iz jednog medija uporedi sa sadržajem o istoj temi, akteru ili događaju na nekom drugom mediju, uočavajući uglove i pristupe koji su u njima zauzeti. Ukoliko se u toj usporedbi primijeti da je određeni medij iskoristio samo jedan aspekt neke informacije, ili određeni set činjenica, koje su potom iskorištene kao povod za stavljanje određene osobe ili događaja u izrazito pozitivan ili negativan kontekst, te ukoliko se primijeti da je suština neke informacije izmijenjena da bi podržala određeni stav koji je iznesen i promijenila percepciju nas kao publike, postoji osnova za sumnju da je riječ o medijskom spinovanju. Davanje izuzetno pozitivnih ili izuzetno negativnih epiteta akterima priče, posebno u naslovima, stavljanje fotografija koje izazivaju izuzetno pozitivne ili izuzetno negativne asocijacije, povezivanje logički nepovezivih činjenica u cjelinu koja nekome ide u korist ili na štetu, korištenje tehnike „ali premoštavanja“ u medijima („To jeste veliki problem, ALI uzmite na primjer nešto drugo…“)  sve su to elementi koje možemo kao publika prepoznati kao medijski spin.

U kriznom vremenu, poput ovog izazvanog pandemijom COVID-19, medijski spin je posebno i dodatno problematičan i, usudit ćemo se reći, opasan, iz nekoliko razloga. Najprije, jer onemogućava publici da objektivno sagleda situaciju u kojoj se nalazi i reakcije nadležnih vlasti na nju, kako bi na osnovu toga mogla adekvatno reagovati na situaciju koja joj je relativno nepoznata. Drugim riječima, medijsko spinovanje „zamagljuje optiku“ publike i onemogućava joj da jasno vidi situaciju. Nadalje, u svim kriznim situacijama, pa i u pandemijskoj, već je prisutna određena doza emotivnog naboja, straha i panike među građanima (jer se nalaze u neizvjesnoj, ugrožavajućoj i do tada nepoznatoj situaciji), a spinovanje može dodatno povećati taj strah i paniku. Također, medijski spin u uslovima povišenih emocija lako može proizvesti situaciju koja je izrazito negativna prema određenim akterima, stavljajući im tako direktno metu na čelo, posebno uslijed činjenice da se u dobu online medija i društvenih mreža takvi sadržaji eksponencijalno šire i masovno komentiraju.

U najkraćem, možemo reći da je medijsko spinovanje nedopustivo i neprihvatljivo, ne samo u uslovima poput pandemijskih, kada je javnost dodatno osjetljiva i dodatno usmjerena na medije očekujući od njih kvalitetne informacije na osnovu kojih definira svoje djelovanje u novonastaloj situaciji, nego i u svim drugim situacijama. Ako je novinarstvo prevođenje stvarnosti u percepciju javnosti, onda taj odgovoran posao mora biti visoko moralan i visoko profesionalan. Ključni parametar njegove kvalitete je javni interes. Tako definirana i na deontološkim postulatima postavljena profesija ne ostavlja prostora za medijsko spinovanje. Ni u vrijeme COVID-19, ni inače.

NATO neće članicu koja nosi probleme

Jedna od odluka koju u narednom periodu Bosna i Hercegovina treba da donese jeste ona o pristupanju NATO savezu. Međutim, javnost je o tome podijeljena, pa je izvjesno da u čekaonici za ulazak u Alijansu možemo ostati godinama.

Vojno-politički analitičar Đuro Kozar ističe da je BiH i blizu i daleko od NATO-a te da je “potrebna realna projekcija šta to nama znači, a značilo bi puno”.

“Poslat je Program reformi i u Programu reformi je odgovoreno na one zahtjeve koje taj vojni savjet traži. Međutim, u Republici Srpskoj još ne postoji dobra volja i ne postoji razumijevanje da bi se ušlo u taj vojni savez. Zato kažem da je BiH daleko. U Banjaluci establišment sve vrijeme na pozitivne stvari o NATO-u odgovara negativnim”, kaže Kozar.

Ističe da je sada najvažnije da se u narednom periodu govori šta nama u pozitivnom smislu donosi ulazak u NATO savez.

“Mi sa ulaskom u NATO savez postajemo stabilnija zemlja, u kojoj više neće biti nikakvih mogućnosti da će se neko od nje odvojiti, u kojoj neće biti toliko vanjskih uticaja na BiH kakve sada ima od naših najbližih susjeda i u kojoj će se više ulagati u BiH kako bi investicije porasle i kako bi ukupan životni standard ljudi bio veći. Sve zemlje koje su ušle u NATO savez u boljem su položaju nego što su bile. Čak i Rumunija i Bugarska, koje su puno zaostajale za zemljama bivše Jugoslavije, sada su došle na jedan visok nivo razvijenosti – da ne govorimo o Poljskoj, Mađarskoj, pa i Sloveniji. Veliki je napredak u tim zemljama. Nama treba NATO da bismo se mi bolje razvijali i mirnije živjeli”, ističe Kozar.

Dodaje da članstvo ne košta puno ako se državi koja je u članstvu puno toga vraća.

“Evo, sada je u Hrvatskoj, zahvaljujući ulasku u NATO, puno veća pomoć za saniranje posljedica virusa korona nastalih u privredi, jer postoje fondovi u NATO-u da se pomogne. Mi ne možemo na to računati kad nismo članica”, podvlači Kozar.

Vojni komentator Nedžad Ahatović kaže da je konsenzus u vezi s punopravnim članstvom BiH u NATO-u suštinsko pitanje daljeg političkog i ekonomskog razvoja BiH kao države.

“Pored toga, ulazak BiH u NATO značio bi trajnu stabilnost zapadnog Balkana, jer je naša zemlja ključ stabilnosti ovog regiona. Dakle, na ovo pitanje odgovor je dvoznačan. A taj odgovor treba da ponude političke elite u BiH i vođstva država Srbije i Hrvatske, prvih susjeda BiH u regionu. To bi značilo napuštanje dosadašnje političke doktrine sakrivanja iza komplikovanog ustavnog uređenja i stalnog sučeljavanja uglavnom dijametralno suprotnih političkih stavova, kako o budućnosti zemlje, tako i o odnosima među svim nacionalnim i vjerskim zajednicama”, kaže Ahatović.

Ističe da je značaj našeg punopravnog članstva u NATO-u s aspekta sigurnosti nemjerljiv, kako za BiH, tako i za sam region. Ahatović dodaje kako sama činjenica da je Crna Gora nakon ulaska u NATO povećala strane investicije za 40 posto dovoljno govori o benefitima članstva u Alijansi.

“Podrška SAD u tom kontekstu je nezamjenljiva, jer interesi drugih velikih sila koje su očigledno prisutne u regionu su usmjereni uglavnom ka negativnim tendencijama koje ostavljaju širom otvorena vrata za neki novi konflikt. Sa druge strane, SAD su od Dejtonskog mirovnog sporazuma naovamo imale pozitivan uticaj na izgradnju BiH kao države i društva zajedničkih vrijednosti. Zato je uloga SAD, kako u BiH, tako i u regionu, uloga faktora stabilnosti. O tome najbolje govori program naoružavanja, obuke i opremanja Vojske Federacije iz 1996/97. godine (opremi i obuči), u kojem su SAD učestvovale donacijom u naoružanju i vojnoj opremi u visini od 100 miliona dolara, od čega se 85 posto naoružanja i danas nalazi u OS BiH. Upravo zbog toga su vojne vježbe naših OS BiH s Armijom i Nacionalnom gardom SAD od iznimnog značaja, kako za održavanje operativnosti naših oružanih snaga, tako i za održavanje balansa sile u samom regionu, jer su i druge supersile prisutne u regionu sa zajedničkim vojnim vježbama sa susjedima BiH, ali sa sasvim drugim motivima”, naglašava Ahatović.

Kozar smatra da prijem Sjeverne Makedonije u NATO savez treba da bude dobar signal i za BiH.

“Republika Sjeverna Makedonija je postala 30. članica NATO saveza i to bi trebalo da bude veliki podsticaj Bosni i Hercegovini da se ona što više približi tom vojnom savezu, a ne da postoje opstrukcije iz RS, koja čak neće da uknjiži vojne kasarne u tom entitetu kao državnu imovinu”, kaže Kozar.

Ističe da NATO nikoga ne tjera da uđe u Savez niti postoji neki rok kad će zemlja koja je pozvana biti i primljena.

“Recimo, Hrvatska je bila devet godina u čekaonici NATO-a. Dakle, NATO nikoga ne tjera i ne požuruje, ali NATO želi da se zemlja iznutra pospremi, da bi mogla biti ozbiljna članica NATO-a. Zato je tu tih pet reformi koje se moraju provesti, a koje su u Programu reformi. To je veoma bitno da se zemlja pospremi iznutra da ne bi svoje probleme unijela u NATO savez”, zaključio je Kozar.

Objavljivanje ovog teksta dijelom je finansirano grantom Ministarstva inostranih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva inostranih poslova Sjedinjenih Američkih Država.

Nezavisne novine

Udruženje žena “Viktorija”-Izlet kao najava nastavka aktivnosti

Članice Udruženja žena „Viktorija“ – Pale, organizovale su jednodnevni nedjeljni izlet. Više od trideset članica „Viktorije“ uživalo je u prirodnim ljepotama vodopada Kravica, koji se nalazi 10 km od Međugorja, u mjestu Studenci kod Ljubuškog.

Pri povratku je uslijedio  niz posjeta. Prvo Hutovom  blatu koje predstavlja ptičji rezervat i park prirode na jugu Bosne i Hercegovine, tačnije 7 km od Čapljine; zatim posjeta nezaobilaznom  gradu bogate tradicije i kulture – lijepom Mostaru kao i jednom od najljepših i kulturno najznačajnih manastira Hercegovine iz 16. vijeka posvećen Blagoveštenju Presvete Bogorodice – Zitomisliću.

Dame, pomenutog udruženja tokom povratka nisu štedjele riječi hvale, a izrazile su nadu da će uskoro realizovati slična putovanja koja na poseban način okrepljuju – hrane dušu i tijelo. 

„Pozitivna energija, smijeh, nova poznanstva kaao i nezaborvana iskusta su ono što sve nas zajedno pokreće i čini da naše Udruženje bude kolijevka kreativnosti i stvaralašta“, rekla je Mladenka Santrač, predsjednica “Viktorije”.

Najavila je neke od sadržaja koje planiraju realizovati.

“Edukacija o njezi kože i promocija proizvoda Dragane Lopatić, čiji su proizvodi 100% na prirodnoj bazi, potom radionice o mentalnom zdravlju pod mentorstvom Teone Pejić ali i dekupaž radionice koje oslikavaju kreativnost naši članica. Takođe, tu su i mnogobrojne destinacija kao i obilazak vjerskih i kultunih spomenika u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovim kao i budućim posjetama nastojimo pokazati i uvjeriti se u sva bogatstva i ljepote naše domovine”, dodala je predsjednica UŽ “Viktorija”.


„Budimo jedna drugoj inspiracija, podrška i prijateljica!“

Opština Derventa – primjer uspjeha

S obzirom da se približavaju lokalni izbori u RS i BiH sada će svi krenuti sa pričama o razvijenosti opština, izgradnji, uspjehu, hvalospjevima i sl. Kod nas se obično uspjehom smatra ako se izgradi neka zgrada, a ako se napravi nekoliko stambenih zgrada, e onda je to već ozbiljan uspjeh i bitan pozitivan pokazatelj, ili ako se priča o navodnom uspjehu pojedinih opština (otvoren kafić, restoran, asfaltirana ulica, wau..), a suština je da to nije ni u od uspjeha, ni p od pozitivnog. Za sve one koje misle suprotno, evo malo pokazatelja i pravog primjera uspjeha.

eKapija | Derventski Arkonimo otvorio logistički centar vrijedan 4 ...

Ozbiljan uspjeh lokalnih zajednica u Republici Srpskoj npr. samo u naslovima izgleda ovako: Povoljan poslovni ambijent u Derventi; Dva bh grada u utrci za investiciju od 40 miliona evra; Uskoro nova austrijska ulaganja u Derventi; Nova investicija od 20 miliona KM u Derventi; Derventa primjer domaćinskog odnosa prema investitorima; DERVENTA MAGNET ZA INVESTITORE Poslije Italijana u Posavinu stižu Nijemci, itd.

Njemačka firma u Derventi otvorila novi poizvodni objekat ...

U više od četrdeset preduzeća u vlasništvu inostranih investitora u Derventi zaposleno je približno 4.000 radnika. Ova brojka uskoro će biti uvećana, jer uskoro počinje izgradnja njemačke fabrike iz oblasti automobilske industrije. U opštinskoj upravi naglašavaju da je to rezultat planskog, dobro osmišljenog razvojnog puta na kojem ravnopravnu ulogu imaju i domaći investitori. Milorad Simić, načelnik Dervente kaže da u ovoj sredini grade privlačan poslovni ambijent. Opštinske službe su transparentne, a korupcija u potpunosti iskorijenjena.

DERVENTA MAMAC ZA INVESTITORE - Derventski list

– Ništa ovdje ne dajemo džaba, ni njive ni placeve, jer sve što je džaba mnogo i ne vrijedi. Sve usluge naplaćujemo, ali su one kvalitetne, pravovremene i bez neopravdanih čekanja. Sve što je u nadležnosti opštine, posebno dozvole, saglasnosti i riješenja, ne smije dugo da se čeka – objašnjava Simić principe rada lokalne uprave koja je derventsku opštinu, najviše ratom razorenu u BiH, izvela na put ekonomskog uspjeha, visoke stope zaposlenosti i jasne perspektive za mlade.

Svi studenti na državnim fakultetima imaju opštinske stipendije, a većina srednjoškolaca posao nakon sticanja diploma.

Derventa raj za strane kompanije - GraniceDoboja.info

– Imamo posla za sve. Nije nama problem zaposliti omladinu nego pronaći deficitarne kadrove. Njemačka firma koja će ove godine otvoriti pogone u Derventi traži 40 mašinskih inženjera i 40 CNC operatera. Ovdje ih nemamo. I ostala preduzeća bave se visokim tehnologijama, proizvode kablove za njemačke tenkove, diode za časovnike u Arabiji, elektroniku za automobile, kvalitetnu obuću za svjetsku pijacu – kaže Simić.

Derventa "raj" za privrednike: Opština u kojoj posluje čak 27 ...

Ekonomski bilansi, posebno u sferi izvoza, najbolje ilustruju povoljne ekonomske tokove u ovoj sredini. U Derventi posluje 1000 preduzeća, a u opštinskoj upravi naglasak stavljaju na obućarsku industriju. U Derventi proizvode 12 miliona pari kopački za „Adidas”, a karaktertistično je da su sudije na Svjetskom prvenstvu u fudbalu u Rusiji nosile kopačke proizvedene u ovom gradu.

Our entrepreneurs are our best ambassadors – Invest in Derventa

Italijani u Derventi proizvode i skupocjene ženske čizmice,  koje na svjetskom tržištu koštaju 3.000 evra. Austrijske firme su uvele visoke tehnologije proizvodnje kablova, a firma iz Dervente napravila je i montirala najveći sat na svijetu.

Privreda /U Derventi radi 698 firmi: Radnika nema ni za lijeka ...

Zato nastoje što boljom saradnjom sa obrazovnim ustanovama obezbijede školovanje učenika i studenata koji izučavaju deficitarna zanimanja. To su, pored ostalog, mehatronika, elektronika, CNC operateri, mašinske struke…

Bingo - Požurite u Retail Park u Derventi i uživajte u... | Facebook

U Derventi se hvale i uspješnim ekonomskim pokazateljima te domaćinskim odnosom prema budžetskim sredstvima.

Zaduženost opštine sa godišnjim budžetom 15.000.000 KM je ispod 10 odsto. Derventa sa 400 miliona KM godišnje, čini 12 odsto izvoza RS, a 50 odsto izvoza dobojske regije. Statističari su izračunali da je po stanovniku 12.500 KM izvezene robe. U Banjaluci je to 2.300, a u Doboju 700 KM.

Ova opština, sa 1.000 nezaposlenih i 7.000 zaposlenih je u vrhu RS i BiH po uspješnosti u zapošljavanju. Zato Derventa već petu godinu zaredom nosi titulu opštine sa najmanje nezaposlenih u RS.

– Imamo najmanju stopu nezaposlenosti, a veliki broj radnika dolazi  iz Doboja, Prnjavora, Srpca i drugih mjesta – kaže Simić.