ХУМАНО ЗА ДАНИЈЕЛА!

Чланице Актива жена Општинског одбора СДС Пале донирале су данас петнаестогодишњем Данијелу Телетини и његовој породици новчана средства за куповину новог мотора за скутер за посебне намјене, који је једино средство којим се Данијел креће.
Данијел Телетина ученик је првог разреда СШЦ Пале. Од седме године болује од мишићне дистрофије. Једино средство којим се превози до школе, без помоћи других особа, јесте скутер за посебне намјене, који у посљедње вријеме због квара мотора, није био у функцији. Због овог проблема, Данијелу је било отежано кретање, па и одлазак до школе.
Данијел, који је без обзира на здравствени проблем, ведро и весело дијете, захвалан је представницама Актива жена ОО СДС Пале на урученој донацији.
Његова мајка истиче да ће, захваљујући овој помоћи, скутер поново бити стављен у функцију, како би Данијел наставио да се несметано самостално креће и обавља свакодневне активности.

Evropski eksperti: Mediji u Srbiji pod stalnim pritiskom vlasti

U Srbiji se i dalje bilježe fizički napadi i verbalne prijetnje novinarima.
Foto: Pixabay
Ekspertska misija za zaštitu novinara u Krivičnom zakonu (TAIEX), koja djeluje pri Evropskoj komisiji, ocijenila je u izvještaju za Srbiju da su mediji pod stalnim pritiskom vlasti.
Zbog kontrole koju vlada ima nad televizijskim i radijskim medijima, online mediji postaju veoma važni izvori vijesti, ali je problem u stalnom pritisku vlade i vlasti na te medije, navodi se u izvještaju.
“Izvori nezavisnih i nepristrasnih informacija su malobrojni i njima je veoma teško da opstanu u ekstremno fragmentiranom medijskom tržištu”, navodi se u izvještaju u koji je agencija Beta imala uvid, prenosi NDNV.
TAIEX je naveo i podatke udruženja novinara iz Srbije, prema kojima se i dalje bilježe fizički napadi i verbalne prijetnje novinarima. Zbilježeni su i mnogi slučajevi ometanja rada novinara kroz zabrane prisustva konferencijama za novinare, ometanje prava na pristup informacijama i skrivanje informacija o javnim aktivnostima lokalnih političara.
U izvještaju su navedene i preporuke za Ministarstvo kulture i informisanja koje se odnose na organizovanje projekata i kampanja na nacionalnom nivou, kako bi se podigla svijest javnosti o značaju medijskih sloboda, medijskog pluralizma i bezbjednog rada novinara.
Medijsko tržište u Srbiji vjerovatno je najfragmentiranije u Evropi, ako se uzme u obzir broj stanovnika, pa je tako na kraju 2016. godine bilo registrovano 1.788 medija, navodi se u izvještaju.
“Zbog velikog broja medija i ekonomske krize, kao i zbog ukupnog budžeta za oglašavanje od 160 miliona eura, mediji većinom nisu samoodrživi. Dodatni problem predstavlja činjenica da je od ukupno 191 konkursa za sufinansiranje medijskih projekata od javnog interesa, u čak 132 uočena neka vrsta nepravilnosti”.

Dunja Mijatović: Slobodu govora vrijedi čuvati

Medijska stručnjakinja i bivša OSCE predstavnica za slobodu medija Dunja Mijatović otvorila je edukativni program “Slobodni glasovi: promicanje slobode izražavanja i slobode medija u BiH” koji okuplja studente i studentice novinarstva iz cijele BiH i pruža im priliku da se kroz praktičan rad bave pitanjima medijskih sloboda.
Mijatović je u razgovoru sa budućim novinarima i novinarkama govorila o različitim izazovima s kojima se suočavaju medijski radnici u Bosni i Hercegovini i šire, te pohvalila mlade ljude koji su, unatoč različitim preprekama i potencijalnim opasnostima, odlučili da se bave novinarstvom.
„Drago mi je kada čujem da postoje mladi ljudi koji žele da se bave ovim poslom i to mi daje snagu da se i ja dalje nastavim baviti ovim poslom na jedan drugačiji način“.
Mijatović je sa polaznicima programa razgovarala o različitim primjerima kršenja medijskih sloboda i slobode govora u regionu i svijetu, te upozorila na opasnosti ograničavanja ovog osnovnog prava.
„Ako želimo da živimo u demokratkom društvu, moramo prihvatiti i govor koji nam se ne sviđa. Do onog trenutka kada se on počne koristiti na pozivanje na nasilje i širenje mržnje, što nema veze sa slobodom govora nego predstavlja kriminalni akt koji treba procesuirati. Ne mislim da se možemo kretati prema boljem društvu ako nemamo mogućnost da kažemo stvari koje se nekome ne sviđaju,” rekla je Mijatović. “Ako postoji nešto što treba sačuvati u BiH, to je sloboda govora, jer ona ovdje definitivno postoji”.
Izučavanje slobode govora kao ljudskog prava prva je od tema kojima će se tokom petodnevnog programa baviti učesnici i učesnice edukativnog ciklusa „Slobodni glasovi: promicanje slobode izražavanja i slobode medija u BiH“, koji organizuju Mediacentar Sarajevo i organizacija Civil Rights Defenders (CRD).
Program je koncipiran tako da učesnicima pruži detaljan uvid u najvažnije aspekte prava na slobodu govora i izražavanja, kao i stanja slobode medija u BiH, kroz teorijski i praktični rad na temama slobode govora kao ljudskog prava, praktičan rad u multimedijalnoj redakciji, prikupljanje podataka od javnog značaja i korištenja videa u istraživačkom novinarstvu. Nakon uvodnog treninga u Mediacentru, učesnici i učesnice će provesti tri sedmice na praksi u partnerskim online medijima, Radiju Slobodna Evropa, CIN-u i online magazinu Žurnal

Der Spiegel i demokratizacija Njemačke

Prije 65 godina, magazin Der Spiegel je predvodio bitku za slobodu medija u postratnoj Njemačkoj. Borba za demokratiju i slobodne medije nije bila jednostavna, kao što nije ni u Bosni i Hercegovini danas.

foto: dw

O slobodi medija u Njemačkoj odlučeno je jedne kišne noći u Hamburgu. Prošlo je devet uveče kada je grupa policajaca ušla u sjedište Der Spiegela i napala tu izdavačku kuću u srcu Hamburga. Većina urednika se već spakovala i otišla kući a dvadesetak drugih uposlenika, većinom tehničkih pisaca, su još uvijek radili svoj posao, završavajući broj. Uredi magazina Der Spiegel su bili okupirani, pretraženi i na kraju i zatvoreni. Trideset hiljada dokumenta i zapisa je konfiskovano. Osnivač i izdavač novine, Rudolf Augstein, pritvoren je kao i dva glavna urednika, direktor, nekoliko članova tima i glavni autor najspornije priče. Bio je to petak, 26. oktobar 1962. godine kada je policijska operacija započela po nalogu njemačkih saveznih vlasti.

Na čelu sa desničarskim konzervativnim političarem u vladi, Konradom Adenauerom, operacija je kasnije bila poznata kao takozvana „Spiegel afera“ i znana u cijelom svijetu. Policijska operacija je bila odgovor državnih institucija slobodnim medijima i za mladu republiku bila je potpuno neobična. I mnogo je promijenila Njemačku.

Da bi se razumjela dimenzija onoga što se desilo tih dana u jesen 1962. godine, moramo se prvo osvrnuti na historijsku situaciju u postratnoj Njemačkoj. I shvatićete da su mnoge prilike slične ovima koje imate u Bosni i Hercegovini ovih dana.

Te 1962. godine, bilo je 17 godina od završetka rata. Slično kao što je sada u BiH prošlo 22 godine. Drugi svjetski rat nije završen regularnim mirovnim sporazumom nego dogovorom tri okupatorske sile: Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Ujedinjenog Kraljevstva. Slično Dejtonskom mirovnom sporazumu za BiH.

Ali proces demokratizacije i gradnje nacije počeo je odjednom i to četiri godine nakon rata, u ljeto 1949. godine nakon što je usvojen Ustav – Savezna Republika Njemačka osnovana je u zapadnim dijelovima okupiranih teritorija. Saveznici sa zapada, SAD i UK, kao i Francuska, utabali su put za to. Istočni dijelovi, kasnije poznatiji kao DDR i naravno dijelovi koji su integrisani sa Poljskom, ostali su po strani.

Pedesetih godina kada je Savezna Republika Njemačka bila na putu stabilnosti i ekonomske snage, postojala je jedna velika razlika u odnosu na Bosnu i Hercegovinu: Njemačku je podržao američki „Marshallov plan“ koji je bio izuzetno koristan za izgradnju 16 evropskih zemalja koje su, manje ili više, bile potpuno uništene nakon rata. U četiri godine – između 1948. i 1952. – evropske zemlje su dobile više od 13 milijardi američkih dolara. Iz današnje perspektive, to vrijedi oko 130 milijardi. A sama je Njemačka dobila više od deset posto od tog iznosa.

Samo godinu nakon što se desila „Spiegel afera“, postratna Njemačka je konačno podijeljena u dvije autonomne države: socijalističku Njemačku Demokratsku Republiku, koju su podržavali saveznici poput Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije, i demokratsku Saveznu Republiku Njemačku koju su podržavali zapadni saveznici.

Tih dana kada je Zapadna Njemačka bila na putu ekonomskog prosperiteta i integrisanja sa zapadnim državama, društvena klima, slobodno i nezavisno djelovanje mladih ljudi, posebno žena i djevojaka, kao i seksualnih manjina, bilo je stravično. Zapadna Njemačka je bila potpuno konzervativna sa dominacijom muških i maskulinih (macho) struktura. Naprimjer, žene nisu mogle same da odluče hoće li početi raditi ili studirati. Uspostavljena slika i svakodnevni ideali dobrostojeće porodice su bili: otac zarađuje novac, majka mora da ostaje kod kuće i odgaja djecu. Mladima je određivao patrijarhalni dominantni lik u porodici, školski sistem je bio baziran na teškim hijerarhijama koje su ovisile o volji nastavnika. Nije bilo seksualnih sloboda, slobodnog života, jednakosti žena.

Mediji su morali da pronalaze različite načine da slobodno rade. Bilo je to okruženje kada je Spiegel otkrio velike propuste u pripremama u slučaju vojnih ili čak nuklearnih sukoba. Naslovna priča od 9.000 riječi naslovljena “Uslovno spremni za odbranu” („Bedingt abwehrbereit“), bila je bazirana na povjerljivim i tajnim dokumentima NATO-a. Bila je to prva velika politička afera u postratnoj Njemačkoj i istovremeno i prvi veliki skandal koji su otkrili istraživački novinari.

Kada je policija napala naše urede, bio je to početak najdramatičnijih sati, ne samo za mladi nezavisni medij nego i za mladu njemačku demokratiju. Bio je to početak političke pobune mladih, vladina operacija je obilježila javne istupe koje Njemačka do tada nije vidjela. Protesti su se proširili svugdje. Hiljade studenata širom zemlje su demonstrirali na ulicama, stotine novinara, autora, intelektualaca i političara su protestovali protiv političkog korištenja moći u vlasti. Više od 600 naučnika su imali političke deklaracije u javnosti. Nova svijest ljudi se rodila.

Rivalske izdavačke kuće su pomagale i podržavale Spiegel da opstane i izda nove brojeve. Bez te konkretne pomoći Der Spiegel nikada ne bi ostao živ. Na kraju je njemački ministar odbrane, Franz-Josef Strauss, morao da odstupi sa pozicije. Konačno je politički bunt bio kamen temeljac pokreta iz ’68. koji je počeo da mijenja društva širom Evrope.

Da bi ova historijska dimenzija bila potpuno jasna: Taj napad na slobodu medija bio je jedinstven u kratkoj historiji postratne Njemačke kao što je i istraživačko novinarstvo bilo prilično novo za naš mladi društveni sistem. Zajedno su kulminirali u dugotrajnu borbu između ljevičarski-liberalnog magazina i konzervativne vlade. Na čelu Vlade je bio Adenauer, stari konzervativni kršćanski demokrat, vrsta patrijarhalne figure koja je vjerovala u katoličku-konzervativnu republiku. Među njegove saradnike su se infiltrirali mnogi bivši nacisti.

Ranih šezdesetih, Der Spiegel je rastao sve više kao gorka kritika tih desničarkih-konzervativnih sistema i kao šampion istraživačkog novinarstva u mnogim domaćim skandalima. Osnovan u januaru 1947. godine kao novi model, počeo je veoma hrabro. Već 1949. je žestoko komentarisao promjenu monarhije u Holandiji tako da je britanski okupator zabranio Der Spiegel na dvije sedmice. Dvije godine poslije, kada je bilo glasanje u parlamentu o novom njemačkom glavnom gradu, Bonu ili Frankfurtu, Spiegel je otkrio da su neki članovi parlamenta bili potplaćeni ili ucijenjeni. Tako je Spiegel počeo svoj put kao istraživački i kritički informativni magazin.

Na kraju pedesetih i početkom šezdesetih, Spiegel se protivio urgentnom zakonu koji je trebao da suzi demokratska prava i postao je sve više glasilo intelektualaca, ali i mladih i ljevičarskih generacija. Borio se protiv desničarskih medija. Godina 1960. i 1961. serija posebno direktnih i detaljnih članaka je kritikovala ministra odbrane Straussa. Članci su otvarali pitanja o dodjeli velikih vojnih ugovora iz ministarstva nekolicini Straussovih lično bliskih prijatelja. Danas bismo to nazvali korupcija ili nepotizam. Konačno su navedene kontroverze otkrile kakve bi masovne žrtve Njemačka, pa i Britanija, pretrpjele u slučaju vojnog sukoba. Dobijali smo dokumente od tajnih izvora što su bili temelji naših istraživanja. Naravno da je bilo rizično objaviti povjerljive podatke i tajne dokumente NATO-a i njemačke vlade. I danas je. Ali nismo marili za dileme. Zato što tražimo – a prvi put smo to uradili 1962. godine – tražimo javni interes. Ubijeđeni smo da su moral i transparentnost neki od najvažnijih etičkih kriterija slobodnih medija i da moramo da rasvijetlimo koruptivne ili obmanjujuće prakse u biznisu, administraciji ili politici.

Bili smo u pravu: mnogi političari, državni službenici i skoro sve vladajuće strukture su bile uključene u operacije protiv Spiegela. Javni pravobranilac, Federalni biro za kriminalne istrage, i najmanje tri tajne službe i policija. Afera Spiegel postala je prekretnica ne samo za mlade i nezavisne postratne medije u Zapadnoj Njemačkoj nego i za mladu i novu demokratiju. Efekti i implikacije na razvoj mlade demokratije su bili izvanredni. Slobodni i nezavisni mediji su nametnuti kao „četvrta sila“ države i demokratije. Afera uči Njemce, običan narod ali i političare, da praktikuju nezavisno novinarstvo, da prihvate da kritičari i nezavisni komentari moraju biti prihvaćen dio opšteg činjeničnog ponašanja žive i efikasne demokratije.

Naša mlada demokratija je bila ojačana jer je afera sa Spiegelom posmatrana kao test da li zapadnonjemačka demokratija može da preživi koliziju između novinara i političara.

Pokazalo se vrlo jasno da su se djeca oslobodila svojih naci-roditelja i da se pravosuđe oduprlo političkoj moći. I parlamentarni je sistem ojačan. Pretrpjeli smo napad na Der Spiegel i na naše lične slobode jer nismo bili sami. Od 1969. godine imali smo prvu manje-više ljevičarsku vladu, koaliciju socijal-liberala sa Willyjem Brandtom kao premijerom.  Od tada je Spiegel počeo dobijati sve veću važnost. Od tiraža od 15.000 porastao je na 400.000 a ubrzo i na milion. Danas se prodaje između 750.000 i 800.000 svake sedmice.

Istražili smo mnogo skandala i afera. Jedna od njih je bio i korupcijska mreža poznatog Flick Konzerna koja je finansirala političke partije da im pomognu u njihovim ekonomskim interesima. Lično sam otkrio nekoliko skandala a najvažniji je bila takozvana Barschel-afera, kada je premijer sjeverne savezne republike Schleswig-Holstein ilegalno špijunirao i posmatrao lidera opozicije socijaldemokrata. Zbog uspjeha u otkrivanju te ilegalne političke i ekonomske intrigue Spiegel je dobio naziv “napadački pištolj demokratije”.

Šta Bosna i Hercegovina i vi možete naučiti od Njemačke i afere sa Spiegelom?

Bilo je na njamačkom narodu, građanima i različitim političarima koji su shvatili da država nije raditi šta god hoće i nisu dozvolili samovolju i autoritarnost. Drugo, nije bilo lako istrajati za slobodno i nezavisno novinarstvo. Potrebno je mnogo snage i moći da se izdrže posljedice. Institucije će uzvratiti. Naš osnivač i izdavač proveo je u zatvoru 103 dana. Neki drugi uposlenici bili su pritvoreni do 81 dan.

Dužnost je slobodnih i nezavisnih medija da posmatraju politiku i institucije kritički i da stvaraju opoziciju u javnosti ukoliko je potrebno. Bez slobodnih i nezavisnih medija, demokratija ne može funkcionisati.  Ali, ne moram barem vas u BiH ubjeđivati u ovu temu. Naravno da je za nas u prvih 25 do 30 godin mlada i nova njemačka demokratija imala više samopouzdanja: izgradnja nacije imala je jaku podršku zapadnih sila, dok je Bosna i Hercegovina, manje-više, zaboravljena zemlja u međunarodnoj zajednici; Njemačka je imala podršku u izgradnji jake ekonomske i konkurentske industrije i nauke, dok je Bosna i Hercegovina uslovljena nekada od EU ili od SAD ili od pojedinačnih zemalja poput Austrije, nekada zbog interesa Turske, Saudijske Arabije ili zemalja Zaljeva ili drugih. Podrška koju imate sa zapada je slaba, evropsko i zapadno partnerstvo podbacuje.

Ali…! U konačnici je do vas, do svih vas, da ojačate kapacitete civilnog društva i slobodu medija. Do nas novinara je da se odupremo korupciji, da se borimo protiv starih etničkih i kriminalnih klanova. Da kreiramo podršku javnosti i motivišemo civilno društvo da nam pomogne.

Bez medija civilno društvo nikada se neće emancipovati i bez civilnog društva mediji nikad neće biti emancipovani kao snažan i nezavisan faktor.

Nakon arbitraže Putevi RS plaćaju 18 miliona KM za održavanje puteva

Nakon arbitraže Putevi RS plaćaju 18 miliona KM za održavanje puteva

Objavljeno:  19:25, 22.10.2017 ATV

Putevi Srpske pronašli su način da plate izvođačima radova oko 18 miliona maraka za zimsko održavanje puteva, iako su radili bez ugovora jer tenderi, ni do danas nisu okončani.

Izvođači su prijetili tužbama pa smo organizovali arbitražu i platili kaže direktor Nenad Nešić koji je problem naslijedio od prethodnika Duška Gojića. Mjesecima nije bilo pravnog osnova da ih platimo a sada je sve je riješeno uvjerava direktor, jer, kaže, arbitraža ima snagu sudske presude.

“Oni su imali svoje stavove, mi smo imali svoje stavove, arbitraža je donijela odluku da se putarskim preduzećima koja su vršila radove izvrši isplata dugova. To su sredstva koja su predviđena za redovno zimsko održavanje Puteva Republike Srpske. Da oni nisu održavali puteve Republika Srpska bi bila blokirana”, rekao je Nenad Nešić, direktor JP Putevi Srpske.

vlcsnap-2017-10-22-19h20m06s94

U prijedorskoj Niskogradnji Marijanović ne misle da arbitraža može da ima snagu sudske odluke pa su sve prijavili tužilaštvu. U dopisu, zbog koga je MUP već pokrenuo istragu, navode da je arbitraža bila fiktivna kako bi se stvorio osnov za plaćanje. Oni su na tenderu za prijedorsku oblast nudili duplo nižu cijenu ali nisu prošli, pa su posao  zimus odradile firme koje su sve papreno naplatile. Ista priča je i u ostalim putarskim oblastima a odluka puteva da se izvođačima iskešira 18 miliona bez ikakvog tendera predstavlja apsurd, kažu u udruženju građana Tender.

vlcsnap-2017-10-22-19h20m47s222

“Vidimo u ovom slučaju da su Putevi RS u stvari doveli do toga da bez ikakve provedene nabavke naručuju radove odnosno usluge čišćenja i zimskog održavanja puteva. Dvakako da se za zimsko održavane puteva može provesti javna nabavka ako se na vrijeme pokrene i ako to želi ugovorni organ i ako to radi na pošten način. Svakako da je to bilo nezakonito i takvu nabavku je trebalo poništiti”, rekao je Igor Vukajlović iz Udruženja građana Tender.

Kako isplatiti izvođače dugo vremena  nije znala ni Vlada Srpske , pa je početkom godine došla na ideju da smjeni cijelo rukovodstvo puteva, od direktora do nadzornog odbora. I ministar Neđo Trninić priznao je tada za ATV da su putarska preduzeća napravila račun bez krčmara i pojasnio da je uprava Puteva tražila od Vlade da tu odgovornost preuzme na sebe i naredi isplatu.

“Sad su dosli u situaciju da kad imaju želju i volju da riješe taj problem svi bježe malo od tog problema jer su došli u nelegalnu i nelegitimnu situaciju. Niko neće tu odgovornost. Uprava i nadzorni odbor moraju da snose odgovornost i da rješavaju taj problem”, komentarisao je

Neđo Trninić, ministar saobraćaja i veza u Vladi RS.

I tako je problem riješen ali po svemu do sada viđenom očekuju se novi, nakon okončanja sudskih sporova.  Koliko je situacija apsurdna potvrđuju i u Transparensiju jer su odmah uputili dopis Putevima čim su  čuli za blokadu tendera. Pitali smo ko zimus održava saobraćajnice i  odbili odgovor da to ne radi niko, kažu u Transparensi internešnalu.

Ostavite komentar

Dodik briše istoriju o Jasenovcu

Zahvaljujući tome što je Milorad Dodik predao posredno kompletnu originalnu istorijsku dokumentaciju o Jasenovcu predao Hrvatima, Srbi više ne raspolažu dokumentima čime bi pokazivali i dokazivali počlnjeni genocid nad Srbima u Hrvatskoj za koji niko nije odgovarao!

“HRVATI SU STVORILI PAKAO NA ZEMLJI” Izraelski istoričar: O Jasenovcu se više ne sme ćutati

Glavni istoričar izraelskog Instituta za obrazovanje, dokumentovanje i istraživanje Holokausta “Šem olam” Gideon Grajf ističe da je koncentracioni logor Jasenovac bio “pakao na Zemlji koji su stvorili Hrvati” i upozorava na nastojanja da se izbriše i revidira istorija, što “liči na pokušaje da se ukine Holokaust”.

U intervjuu Srni Grajf kaže da se konclogor Jasenovac i druga gubilišta iz njegovog “sistema” razlikuju od ostalih nacističkih logora zato što su mučenja u Jasenovcu bila mnogo monstruoznija nego u Aušvicu i ostalim nacističkim logorima, te i zbog činjenice da u njima nisu učestvovali nemački vojnici.

On smatra da hrvatska Vlada i neki istoričari i dalje pokušavaju da krivotvore činjenice i nastavljaju sa revizijom istorije logora Jasenovac i drugih gubilišta.

Grajf ističe da se “pred hrvatskim poricanjem istine o zločinu počinjenom u ovom logoru ne sme više ćutati”, jer je “nekoliko stotina hiljada nevinih ljudi, žena dece i muškaraca” na najsvirepiji mogući način pobijeno i mučeno u ovom, ali i drugim logorima širom tadašnje Hrvatske, “te da je postojao poseban sistem, odnosno logor za mučenje dece”.

– Na zvaničnoj komemoraciji održanoj u aprilu 2015. godine hrvatski premijer Zoran Milanović obratio se prisutnim antifašističkim organizacijama i preživelim logorašima i rođacima žrtva, ali desničarski predsednik Hrvatske Kolinda Grabar nije se ni pojavila na komemoraciji – podseća Grajf.

On naglašava da “priča o ubijenima u Jasenovcu nije samo priča o smrti – to je priča o najgoroj vrsti okrutnosti, zlu, sadizmu i nehumanosti”.

– Počinioci zločina uživali su u zvjerstvima i patnjama svojih žrtava i neprestano su razvijali nove načine mučenja i nanošenja boli – napominje Grajf i dodaje da u Jasenovcu “smrt sama po sebi nije bila dovoljna”.

Glavni istoričar izraelskog Instituta za obrazovanje, dokumentovanje i istraživanje Holokausta “Šem olam” Gideon Grajf kaže da je poražavajuće to što mnoge njegove kolege istoričari ne znaju ništa o Jasenovcu.

– Čak ne znaju ni u kojoj je državi se dogodio, a kamoli da ga lociraju! A istorija ubijenih u Jasenovcu nije samo istorija smrti, već istorija o zverstvima, zlu, sadizmu i nečoveštvu. U koncentracionim logorima koje su vodili Hrvati smrt je smatrana vrhunskom vrednošću”, navodi Grajf za Srnu.

Grajf, izraelski ekspert za Holokaust, govoreći o najvećem koncentracionom logoru u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zaključuje da su “hrvatske ruke potpuno prekrivene krvlju na stotine hiljada nevinih Srba, Roma i Jevreja”.

Blic

 

Međunarodni institut za štampu izdao smjernice za izvještavanje o migracijama i manjinama

Uz smjernice, kreirana i interaktivna online mapa najboljih praksi.
Foto: Screenshot/IPI
Međunarodni institut za štampu predstavio je novu publikaciju koja bi trebala pomoći novinarima i redakcijama koji se bave izvještavanjem o migracijama i pripadnicima manjinskih zajednica.
“Izvještavanje o migracijama i manjinama – Pristup i smjernice” daje odgovore na neka od najčešćih pitanja novinara koji pokrivaju teme migracija. Publikacija je podijeljena na nekoliko oblasti i tretira pitanja migracija, etničkih i religijskih manjina i muslimanskih, jevrejskih i romskih zajednica.
“Ove smjernice nastoje ohrabriti medijsko izvještavanje koje se suočava sa stereotipima i uvodi nijanse i kontekst u izvještavanju o migrantima i manjinama”, navodi se u uvodnom dijelu publikacije.
Pored publikacije, u sklopu projekta “Respect Words”, kreirana je i interaktivna online mapa najboljih praksi u Evropi, kako bi se skrenula pažnja na pozitivne inicijative u oblasti novinarstva, kulture i integracije u odnosu na migracije i manjine.
U projekat je uključeno osam partnera – Civil Radio (Mađarska), IPI (Austrija), Near FM (Irska), Radio Dreyeckland (Njemačka), Radio Popolare (Italija), Radio Študent (Slovenija) i EMA-RTV (Španija).
Izvor: IPI

Evropska federacija novinara šalje misiju u Srbiju

Evropska federacija novinara (EFJ) izrazila je zabrinutost stanjem medijskih sloboda u Srbiji i odlučila poslati međunarodnu misiju s ciljem rasvjetljavanja situacije medija u zemlji.

Nakon podnošenja pet upozorenja o stanju medijskih sloboda u Srbiji platformi Vijeća Evrope, a koji nisu dobili odgovor iz Srbije, upravni odbor Evropske federacije novinara (EFJ) odlučio je poslati međunarodnu misiju u Srbiju te pozvao Vijeće Evrope i OEBS da nastave pritisak na vladu Aleksandra Vučića.

“Tražimo od Evropske komisije, a posebno od komesara Johanesa Hana, koji je nadležan za pregovore o evropskoj politici susedstva i proširenja, da bude čvrst i koherentan kada je u pitanju primena evropskih standarda u oblasti slobode izražavanja i medijskih sloboda u Srbiji”, kaže predsjednik EFJ-a, Mogens Bliher Bjeregard u saopštenju.

“Prema podacima Nezavisnog udruženja novinara Srbije o incidentima protiv novinara, novi trendovi ukazuju na prelazak sa fizičkih napada na pritiske koji uključuju nadzor, sudske postupke, administrativno uznemiravanje, javne izjave zvaničnika protiv novinara i ekonomske pritiske. Ukratko, okruženje koje ugrožava nezavisne medije i koje je dovelo do samocenzure među novinarima. Istraživanja pokazuju da 73% novinara u Srbiji vidi autocenzuru kao dominantan faktor među kolegama”, navodi se u saopštenju povodom sastanka u Briselu i najavi misije.

Medijska slika u Srbiji u posljednje je vrijeme posebno tmurna, a situacija je kulminirala kada su u jednoj sedmici ugašene  ’Vranjske novine’, dogodili se napadi na istraživačkog novinara KRIK od partije na vlasti, a novinarke su ponovo bile meta napada na naslovnoj strani lista ’Informer’, nakon čega je organizirana protestna akcija #StopMedijskomMraku.

Izvor: EFJNUNS

Koordinator sarajevskog azila za pse prijetio novinarki Žurnala

Koordinator sarajevskog azila za pse “Prača”, Hamdo Alić, prijetio je novinarki Žurnala, Azri Omerović, koja je jučer zbog novinarskog zadatka posjetila azil, piše Žurnal.
Azra Omerović napisala je prošle sedmice vijest o neadekvatnim uslovima i ubijanju pasa u azilu “Prača”, nakon čega su volonteri iz cijele BiH, odlučili posjetiti azil. Kada su okupljeni volonteri počeli iznositi leševe pasa iz azila, pred volontere i novinarku azila stao je koordinator koji je zatražio da prestanu sa snimanjem uz upozorenje da ima pištoj i da će ih sve upucati. Alić je novinarku pozvao na stranu i zahtijevao da prestane snimati, rekavši da inače nikada niko neće moći ući u azil, piše Žurnal.
Novinarka se obratila policajcu koji je prisustvovao incidentu, ali je od njega dobila odgovor da nije ništa čuo. Za media.ba, Omerović kaže kako će u narednim danima s urednicima vidjeti da li će slučaj prijaviti nadležnim organima.
Azra Omerović mlada je novinarka, s jednogodišnjim profesionalnim iskustvom u Žurnalu i kaže kako se prvi put našla u situaciji da joj direktno prijete.
“Od adrenalina, nisam u tom trenutku osjetila strah, jer su tu bili ljudi koji su odmah priskočili – volonteri, dok je policajac mirno stajao. To se vidi i na snimci, policajac koji je metar udaljen od mene i od koordinatora”.
Iz Žurnala su najavili kako će reportažu Azre Omerović kao i snimak verbalnog napada na novinarku objaviti i pored prijetnji.

Da li će DNS uništiti obrazovanje u Republici Srpskoj?

  • Kontrola obrazovanja važnija od kvaliteta –

Iz svih predloženih rješenja za kompletno obrazovanje u Republici Srpskoj vidi se da je Vlada RS iznad svega bila zainteresovana za upravljanje, rukovođenje i kontrolu, što ukazuje na to da je njena krajnja namjera da se snažno koncentriše moć u rukama ministra, koji će postati neka vrsta menadžera obrazovnog sistema u cjelini.

Ministarstvo prosvjete i kulture niz godina radi na reformi sistema obrazovanja, predškolskog, osnovnog, srednješkolskog i visokog, stalno mijenjajući koncepte, ali i zakone, kao i radne grupe. Može se reći da su do sada izveli krupne promjene, radile su se i brojne strategije, ali se nije previše vodilo računa šta kažu stručnjaci u javnim raspravama, jer nakon toga u primjeni akata dolazilo je do opšteg haosa čiji se dio posljedica vidi i osjeća a za koji je odgovorna politika.

Razni koncepti reformi nikada nisu u potpunosti predočeni javnosti, ili su skrivani od nje, a da bi se odgonetnuo opšti smisao rješenja trebalo bi ih sagledati kao cjelinu.

Prvo što podliježe kritičkom preispitivanju je procedura predlaganja svih mjera. Sumnju izaziva i to što radne grupe uglavnom rade u tajnosti, ne zna se ni po kojim mjerilima su sastavljene, ni ko je u njima bio. Nijedna institucija značajna za obrazovanje nikada nije uključena u potpunosti, u pripreme mjera, javne rasprave, oblikovanje strateških pravaca, formalno u dijelovima da kroz nametnuti okvir rada i diktirani tempo, ali suštinski i kompletno ne, a to se s razlogom može smatrati za oblik pritiska.

Rokovi za javne rasprave su uglavnom kratki, a za neke akte i ograničeni, jer se primjedbe mogu dati samo na konkretne članove, a ne i na opšti duh i koncepciju cijelih zakona i strategija.

Ako se takve procedure primjenju sada dok još postoje savjeti (za obrazovanje), to samo glasno najavljuje kako će se donositi nova rješenja u budućnosti kada ne bude takvih nezavisnih institucija.

Sve predložene mjere Vlada uglavnom ignoriše, ili usvaja one suprotne prethodno donesenim, sastavljena od istih stranaka koje i sada čini vladajuću koaliciju. I oni uporno govore kako prednjače u provođenju mjera reformske agende koja će nas približiti EU. A bez ikakve argumentacije dovode i pozitivne mjere u pitanje, a one koje oni predlažu će razoriti postojeće obrazovne institucije i savjete za obrazovanje i obrazovanje odraslih.

Te institucije su razvlašćene u smislu umanjenja autonomije djelovanja, i oni postaju savjetodavna tijela ministra prosvjete, koji može da ne sarađuje i ne uvažava ih po svom nahođenju i u praksi da inicira njihovu promjenu, a njihove prijedloge može da odbije bez ikakvog relevantnog obrazloženja.

Nadležnosti institucija/organa koje su bile kompetentne prenose se na ministra, ministarstvo ili Vladu- dakle na političke instance, što povećava opasnost od još veće politizacije obrazovnih mjera.

Uz razaranje obrazovnih institucija, praksa da direktore škola imenuje i smijenjuje resorni ministar utiče i na ponašanje direktora- činiće sve da ministar bude zadovoljan njihovim ponašanjem. Takav direktor će potpuno ignorisati stav školskog kolektiva, a nastavnici će nastojati da budu poslušni, jer direktor donosi odluke o zapošljavanju ili otpuštanju. Na taj način se podstiče pasivnost i bitno ograničava autonomija, profesionalna odgovornost i stvaralaštvo nastavnika. Ako se tome doda i način biranja školskih odbora jasno je da su otvorena vrata za dominaciju politike.

Po pitanju visokog obrazovanja Vlada imenuje tijelo za akreditaciju i osiguranje kvaliteta. To riješenje je u dubokom raskoraku sa standardima EU, koji podrazumijevaju nezavisnost tih tijela od izvršne vlasti i politike. Umjesto da se podstakne kvalitet suštinski se ograničava autonomija ključnih tijela za razvoj visokog obrazovanja, pa i autonomija univerziteta i omogućava uplitanje politike u proces akreditacije.

Tako je i poznato da se političkim dogovorom Mostara i Banjaluke vrše međusobno akreditiranje visokoškolskih ustanova po sistemu tante za tante, a koliko je politika umiješala prste govore i aktuelni pritisci na sada već bivšeg rektora univerziteta u I. Sarajevu da podnese ostavku koji se po sopstvenim riječima  morao da se krije i auto parkira pred jednim ,a spava u drugom hotelu. To su već, zašto ne reći, mafijaške metode.

Obrazovanje se uvijek spominjalo kao strateški razvojni resurs, a od strategija i razvoja ništa, naprotiv uopšte se ne vodi računa o obrazovanju odraslih na selu, jer još uvijek oko 40% stanovništva živi na selu.

Koncentracija moći odlučivanja u rukama resornog ministra, ministarstva, vlade i stranaka imaće za posljedicu politizaciju obrazovanja, jer su sve poluge prosvjetne vlasti u rukama političke vlasti. Iako se sve značajne nadležnosti, otvoreno ili prikriveno prenose na ministra, nema nikakvog osnova za vjerovanje da je on kompetentan za te poslove. Takva raspodjela nadležnosti je u punom raskoraku sa savremenim shvatanjima decentralizacije i dekoncentracije moći odlučivanja, koje se zasnivaju na principu kompetentnosti. Ovakvom kontrolom obrazovanja neizbježan je pad kvaliteta obrazovanja.

Za procjenu mogućih efekata ovakvih mjera i reformi u sistemu obrazovanja potrebno je sagledati i koje mjere nedostaju. Svi zvaničnici govore o novoj revoluciji u svim sferama života, a u svim njihovim mjerama nema nijedne inovacije ni podsticaja škola/univerziteta, ni nastavnika da uvode inovacije čak ni u vidu eksperimentalnih škola, programa, novih metoda rada, ili organizacije škole. Takođe propuštena je prilika da se sistem finansiranja iskoristi kao najmoćniji instrument podsticanja kvaliteta obrazovanja. Iako se korist izraz profesionalni razvoj nastavnika, ne postoji nijedna ozbiljna mjera za unaprijeđenje inicijalnog obrazovanja nastavnika, smislenog sistema stručnog usavršavanja, djelotvornog sistema napredovanja i boljeg nagrađivanja onih koji rade na kreativan i inovativan način. Razvojni plan škole kao izuzetan instrument za aktiviranje škola, za izgradnju njihovog specifičnog profila i za razvoj prave autonomije nije podržan nikakvim ozbiljnim podsticajima tako da ostaje puka deklaracija. Za snaženje stručno pedagoškog nadzora koji i sada postoji samo na papiru nisu predviđene nikakve stvarne mjere (povećanje broja savjetnika, njihova ozbiljna obuka i stavljanje u pogon). Nema prijedloga da se podrže inovativne metode nastave (participativne, aktivne, interaktivne metode, samostalni projekti), niti razuđeni oblici vannastavnih aktivnosti (sportske i kulturne aktivnosti u lokalnoj zajednici, slobodne, izborne i fakultativne istraživačke aktivnosti, ekološke i filantropske akcije) koje imaju ogromni potencijal vaspitnog djelovanja. Ali sve te aktivnosti mogu imati efekta samo ako ulaze u strukturu radnog vremena nastavnika, ako ih sistem vrednovanja škola podržava i ako se stvore uslovi za njihovo provođenje. Treba napomenuti i veoma pasivnu poziciju sindikata koji ne obavljaju svoj posao i time doprinose rasulu u sistemu obrazovanja, a isti je slučaj i sa većinom akademskog osoblja u visokom obrazovanju, pa čak i gori.