Paljani rekli NE hemijskoj impregnaciji drveta

Više od 200 građana Pala danas se okupilo u blizini zgrade opštine da izrazi nezadovoljstvo povodom izdavanja ekološke dozvole preduzeću “Sarajevoinvest” da vrši hemijsku impregnaciju drveta, od strane Ministarstva  za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske.

Paljani su jednoglasno poručili “Sarajevoinvestu” i resornom ministarstvu da neće podržati odluku da se vrši impregnacija drveta jer smatraju da postoje opravdane sumnje da ovaj proces izaziva ekološke probleme, zagađenje vazduha, vode i zemlje.

Jedan od učesnika današnjeg prostesta i građanin Pala Batrić Šekara kaže da podržava stav svojih sugrađana kada se radi o zabrani hemijske impregnacije drveta na ulazu u Pale.

“Ne želimo da se impregnacija instalira u blizini Pala jer smatramo da se ona ne nalazi nigdje u blizini nekog naseljenog mjesta, odnosno u centru i ako ministar Srebrenka Golić ne uvažava stav lokalne samouprave, onda su građani tu da pojačaju to mišljenje”, tvrdi Šekara.

On poručuje da, ako ministrica Golić toliko voli hemijsku impregnaciju “neka je nosi u Banjaluku”, jer će tako, prema njegovim riječima, riješiti problem građanima Pala i donijeti novu investiciju Banjaluci.

Borac prve kategorije Slaviša Babić koji je došao ispred Boračke organizacije da podrži protest svojih sugrađana, jer kako kaže, i sam se uvjerio da je hemijska impregnacija drveta jako štetna.

“Ako mi ne vjerujete možete se uvjeriti da u mjestu Brodac, nedaleko od Bijeljine, gdje se vrši hemijska impregnacija i otrov i smrad se osjete u vazduhu na pet do deset kilometara”, rekao je Bratić.

On je u ime građana Pala i “Građanske inicijative” predao zahtjev upućen na ime načelnika opštine Pale Boška Jugovića u kome se od njega traži da zahtijeva od resornog ministarstva i ministrice Golić da poništi saglasnost u roku od 15 dana.

 

Advocacy day: Otvorenost treba biti politika svih regionalnih vlada

Point 6.0 započeo je prvom javnom prezentacijom rezultata i preporuka iz istraživanja provedenog u okviru Regionalnog indexa otvorenosti vlasti u regionu jugoistočne Europe. Indeks otvorenosti je alat za mjerenje otvorenosti javnih institucija, kreiran tako da pokrije široki spektar oblasti, ali uvijek vodeći računa o tome kako one utiču na kvalitet života građana/ki.

Projekt se provodi od strane mreže ACTION SEE (Accountability, Technology and Institutional Openness Network in the South East Europe region), koju čine organizacije civilnog društva iz regionakoju čine U.G. „Zašto Ne“ iz BiH, Centar za Istraživanje Transparentnosti Odgovornosti iz Srbije, Fondacija Metamorfozis iz Makedonije i Centar za Demokratsku Tranziciju iz Crne Gore, Westminster Foundation for Democracy, Open Data Kosovo i Mjaft iz Albanije.

Regionalni indeks otvorenosti mjeri stepen otvorenosti parlamenata prateći četiri kriterija. Transparentnost je princip koji je ispoštovan, između ostalog, onda kada su objavljene i javno dostupne institucionalne informacije, budžetske i procedure javnih nabavki; pristupačnost je princip vezan za poštovanje slobode pristupa informacijama i jačanje interakcije sa građanima/kama; integritet uključuje mehanizme za prevenciju korupcije, poštovanje etičkih kodeksa i regulaciju lobiranja; te učinkovitost, koja podrazumijeva praćenje i (samo)evaluaciju politika jedne institucije.

Indeks je kreiran kako bi građani/ke dobili uvid u otvorenost javne administracije i javnih tijela, ali i tako da bude od koristi javnim službenicima/cama i političarima/kama, koji na osnovu njega mogu evaluirati svoj rad i utvrditi gdje postoji potreba za poboljšanjem postojećih praksi.

ACTION SEE je počela sa aktivnim radom 2016. godine i kontinuirano razvija nove i napredne mehanizme za analizu, evaluaciju i poboljšanje otvorenosti i odgovornosti vlasti u regionu.

Kroz ovo istraživanje, ispitan je rad 8 parlamenata u 6 država u regionu. Generalno, svi parlamenti zajedno ispunjavaju oko 63% indikatora otvorenosti, što je rezultat koji se ne može nazvati zadovoljavajućim. Zaključeno je, takođe, da su parlamenti generalno netransparentni kada se radi o objavljivanju informacija sa sjednica svojih radnih tijela, te da ne ispunjavaju ni minimum standarda budžetske transparentnosti. Preporuka je, stoga, da parlamenti u regiji treba da potpišu Deklaraciju o otvorenosti parlamenata i aktivno rade na njenoj implementaciji.

U istraživanju, provedenom u 6 zemalja regiona, praćena je ispunjenost više od 25.000 indikatora. Mjerenjem su obuhvaćene sve grane vlasti (izvršna, zakonodavna i sudska) od lokalnog do državnog nivoa.

Milica Kovačević iz CDT-a je podsjetila da je mreža uspostavljena nakon višegodišnje saradnje ovih organizacija na različitim projektima. “Koristimo razne indikatore, ali cilj je uvijek isti: precizno izmjeriti i ocijeniti rad vlasti”.

Predstavnici/e ACTION SEE mreže su zaključili da ne možemo biti zadovoljni rezultatima istraživanja. Milica je, recimo, istakla da u izvršnoj vlasti “institucije zadovoljavaju manje od polovine postavljenih indikatora”. No, glavni zaključak o otvorenosti izvršne vlasti odnosi se na nedostatak strategije za otvorenost vlasti u svim državama u regionu. To dovodi do neujednačenog pristupa otvorenosti i do velikih razlika među pojedinačnim institucijama u svakoj od ovih zemalja. Istraživanje je pokazalo da se mnoge stvari rade ad hoc, te da u praksi otvorenost vlasti zavisi od stavova upravljačkih struktura pojedinačnih institucija. To znači da, čak i kada postoji zabilježen napredak ka većoj otvorenosti institucija, nema nikakvih sistemskih garancija da će on biti održiv.

Još jedan zajednički problem vlada u regionu je nedostatak koordinacije, planiranja politika i evaluacije njihovog uticaja na živote ljudi. “Većina naših institucija vam ne zna objasniti koji su im godišnji ciljevi”, rekao je Darko Brkan iz “Zašto ne”. “Ne postoji mehanizam putem kog bi nam mogli predstaviti šta su uradili kako bi postigli postavljene ciljeve”

U sklad sa svim ovim zaključcima, date su preporuke da bi politike otvorenosti morale biti usvojene u svim zemljama u regionu.

Istraživanje je provedeno kroz analizu zvaničnih web prezentacija javnih institucija, ali i kroz upitnik koji je dostavljen institucijama. Neki istraživači/ce su govorili o slučajevima kada su institucije odbile dati odgovore na postavljena pitanja, što je uticalo i na rezultate istraživanja.

Tokom diskusije, razmatrane su ideje za nova istraživanja i razmijenjena iskustva mnogih učesnika/ca. Učesnica iz Makedonije rekla je da je društvima u regionu potrebna duboka promjena, ne samo u institucijama, nego i u pogledu generalnog razumijevanja značaja transparentnosti i odgovornosti vlasti. Učesnica iz Iračkog Kurdistana uporedila je iskustva svoje organizacije, koja je provela slično istraživanje prije 2 godine. No, kako je navela, nakon što su objavili rezultate, nije došlo ni do kakve promjene. Na temelju tog iskustva, sugerisala je da bi trebalo pratiti implementaciju preporuka proizišlih iz istraživanja.

U narednom periodu, mreža će objaviti “mape puta” za sve analizirane države i institucije, sa konkretnim preporukama za poboljšanje rezultata. Članice mreže planiraju doprinijeti promjeni i poboljšanju otvorenosti na različite načine. “Ovaj alat služi da podstakne promjenu, ali ovo je prvi put da neko radi ovako nešto u regionu. Vidjećemo kako će se pokazati u budućnosti”, rečeno je u zaključcima.

Tokom drugog panela, predstavljena je detaljna analiza otvorenosti parlamenata.

Situacija je najbolja u Crnoj Gori, što i dalje ne znači da je dobra, rečeno je na panelu. Na osnovu rezultata istraživanja, crnogorski Parlament je najotvorenije tijelo zakonodavne vlasti u regionu, sa 85% ispunjenih indikatora otvorenosti. Parlament u Crnoj Gori objavljuje sve svoje planove rada, izvještaje o radu, tekstove zakonskih prijedloga i usvojenih zakona, amandmana, informacije o javnim nabavkama, i većinu drugih relevantnih informacija u toku protekle tri godine pokrivene istraživanjem. Međutim i dalje postoji prostor za poboljšanje. Više detalja o nalazima istraživanja dostupno je na ovom linku.

U Srbiji, zakonodavna vlast ispunjava 59% indikatora otvorenosti, što ukazuje na potrebu za značajnim poboljšanjem otvorenosti parlamenta u ovoj državi. Više detalja o nalazima istraživanja dostupno je na ovom linku. .

Istraživanje u Bosni i Hercegovini je, zbog složene administrativne strukture, obuhvatilo državni i entitetske nivoe vlasti, za razliku od ostalih država u kojima je ispitivan samo državni parlament. Istraživanje je pokazalo da ova tri parlamenta zajedno ispunjavaju tek 51% indikatora otvorenosti, što Bosnu stavlja na zadnje mjesto u regionu. U okviru istraživanja u BiH praćeno je pet parlamentarnih tijela (oba doma PS BiH i Parlamenta FBiH, te Narodna skupština RS). Sva tijela zajedno ispunjavaju 48% indikatora za kriterij pristupačnosti, a samo 37% indikatora za interakciju sa građanima/kama. Više detalja o nalazima istraživanja dostupno je na ovom linku.

U Albaniji, Parlament ispunjava 60% indikatora otvorenosti, što nije toliko loš rezultat, ali svakako ukazuje na potrebu za poboljšanjem. Više detalja o nalazima istraživanja dostupno je na ovom linku. .

Isti rezultat zabilježen je i na Kosovu, čiji Parlament takođe ispunjava 60% indikatora, te sa albanskim parlamentom dijeli drugo mjesto u regionu. Kao i u drugim državama, kosovski parlament ima slab rezultat u pogledu evaluacije učinkovitosti i uticaja propisa, kako usvojenih, tako i onih u parlamentarnoj proceduri. Više detalja o nalazima istraživanja dostupno je na ovom linku. 

https://point.zastone.ba/advocacy-day-openness-should-be-the-policy-of-every-government/

Koliko Pale košta Mihajlo Parađina?

700.000 KM! Toliko je za deset godina samo od opštine Pale (treba dodati Grad, Republiku, pa se cifre vrtoglavo umnožavaju) dobila boračka organizacija da pomaže boračku populaciju, ali je većina sredstava otišla na platu gospodina Parađine koji je praktično uzurpirao funkciju i koristi je za prije svega ličnu promociju i čini se radi sve osim onoga za šta je debelo plaćen.

Boračka organizacija ima svoju ulogu i svrhu, ali je u suštini radom Mihajla Parađine obesmišljena jer se on bavi komitetsko-političkim djelovanjem i paradiranjem uz prepoznatljivu ispraznu frazeologiju od koje pravi borci nemaju ništa, a uzgred oni to više i ne slušaju, te su se i udaljili od gorepomenutog, kao i od same boračke organizacije ne vjerujući da ona ikome i ičemu služi sem jednom čovjeku sa ogromnom platom i reprezentacijom dok se pravi borci i boračke kategorije pitaju čemu služi boračka organizacija i ima li svrhe? Nema.

Uostalom o tome govori i činjenica da su osnovani i veterani na Palama, a ne samo na Palama nego i u cijeloj Republici Srpskoj.

A propasti i republičke boračke organizacije je kumovao opet niko drugi do glavom i bradom Mihajlo Parađina u liku predsjednika predsjedništva Boračke organizacije Republike Srpske. Nije lako ni zapamtiti. Dovoljno je sjetiti se riječi slavnog generala Slavka Lisice koji kaže da Boračku organizaciju Republike Srpske treba raspustiti zato što ne služi ni za šta! Proslavljeni i u pjesmi opjevani general tvrdi da BORS služi samo za ostvarivanje ličnih interesa članova njenog najužeg rukovodstva i upozorava da ih svaka vlast finansira samo da bi pridobila glasove birača. Tako je i bilo i onomad na izborima kada se Parađina uključivao u centralni ptpc dnevnik i izvještavao da mu prijete i time se direktno  politički angažovao u izbornoj kampanji, i to ne jednom, da bi kasnije sve to palo u zaborav, jer naravno to je bila samo prljava kampanja u kojoj je Parađina opet blistao jer voli biti tv zvijezda. Za vrijeme predsjednika predsjedništva BORS i predsjednika BORS nosila su se skupa odijela i vozile preskupe limuzine, bilo je tu i šljaštećeg nakita da narod vidi svoje predstavnike u svili i kadifi dok se invalidi i borci zlopate sa crkavicom od 100 KM od kojih ne mogu da žive ni školuju djecu. Stotine hiljada KM su se trošile da bi se ugodilo Vladi.

Ali nije da se Parađina i ina kompanija nisu borili za borce. Oni su se mnogo naprezali u razmišljanju da se borci zaposle da se investira i da ima borački fond koji im pomaže u svemu tome. I zaista je postojao BORS Invest Fond pa je predsjednik Upravnog odbora Udruženja akcionara investicionih fondova Siniša Božić optužio Društvo za upravljanje investicionim fondom BORS invest i rukovodstvo BORS-a da su fond doveli na ivicu propasti i da se zbog ličnih interesa protive izmjenama zakona o investicionim fondovima. Božić je uputio otvoreno pismo rukovodstvu BORS-a u kome je zatražio da objelodane podatke o poslovanju fonda, ističući da je Društvo za upravljanje investicionim fondom BORS investa u proteklih nekoliko godina naplatilo oko pet miliona KM na ime provizije, dok se vrijednost imovine „boračkog” fonda za to vrijeme zbog lošeg upravljanja potpuno „istopila” i sa početnih 96 miliona KM spala na svega 11 miliona KM, a demobilisani borci zaprijetili su uličnim protestima ako rukovodstvo Boračke organizacije RS ne objelodani podatke o poslovanju BORS invest fonda! Borci pozivaju i predsjednika RS Milorada Dodika da se založi za objelodanjivanje podataka o poslovanju ovog fonda, a od novoizabranog revizora Duška Šnjegote zahtijevaju da odmah izvrši reviziju poslovanja fonda u koji je više od 25.000 boraca uložilo svoje vaučere!

Zbog raznoraznih proigravanja i Duško Vukotić predsjednik Veterana RS je prozvao Mihajla Parađinu privilegovanim borcem i vladinim igračem uz riječi: “Ima 2200 maraka platu, uz dva zaposlena u Boračkoj organizaciji grant koji on dobija je 67 hiljada na plate plus 75 hiljada dobija na tzv. dodatna prava koja se odnose na banjaska liječenja i pomoć. Istovremeno, svaka dva mjeseca dobije sedam i po hiljada od grada Istočno Sarajevo”, kaže Duško Vukotić,iz Štaba nezadovoljnih boraca RS.

A onda se naš “junak” Parađina ponovo pozabavio lokalnim nivoom. Centralno spomen obilježje u Palama je bilo šuplje. Da ga ne bi borci optužili za šuplju politiku odlučio je da renovira i popuni spomenik za ogromne pare, kao da je poenta bavljenje spomenicima, a ne pomoć ljudima.

Naravno ostaje nejasno kako to da se npr. na vojničkom groblju na Sokocu “Malom zejtinliku” nalaze i prazni grobovi, sa uredno ispisanim imenom poginulog borca i datumom pogibije, kao što je primjer Buda Matovića, naravno časnog borca i poštenog čovjeka koji se ni kriv ni dužan našao među poginulima, iako čovjek živi i radi na Palama i građani ga sreću svaki dan.

Da li je to rezultat između ostalog i rada i djelovanja Mihajla Parađine i ko je dozvolio, a ko je učinio da se dižu mermerni spomenici na vojničkom groblju živim ljudima? Parađinu ne zanimaju sigurno takve stvari, jer su mnogo važnija njegova tv gostovanja i izjave gdje on pokušava glumiti tv zvijezdu.

Najbolje je pitati borce šta misle pa ćete čuti istinske kvalifikacije.

ZAKON O SLOBODI PRISTUPA INFORMACIJAMA: VRIJEDI SE BORITI ZA NOVE SLOBODE

Prednacrt novog zakona o slobodi pristupa informacijama na nivou državnih organa BiH treba povući i nakon detaljne analize provođenja i prakse unaprijediti sadašnji zakon

Bosna i Hercegovina je samo nekoliko godina nakon rata bila vodeća zemlja u regionu kad je u pitanju zaštita ljudskih prava i sloboda. Prva je dobila instituciju ombudsmena još 1996. (istina, samo na nivou jednog entiteta, Federacije, ali nedugo nakon toga i u drugom entitetu), prva je dekriminalizirala klevetu i prva donijela zakone o slobodi pristupa informacijama već 2001. i 2002. godine.

Zasluge, treba priznati, naravno pripadaju tzv. međunarodnom faktoru. OSCE je omogućio i u prvih nekoliko godina finansirao urede ombudsmena, a OHR doveo najbolje strane eksperte koji su pripremali nove zakone. Vlasti su ih bez problema prihvatile. Djelimično i zato što ih nisu razumjeli, ali to više i nije bitno.

Nakon petnaestak godina, kad su se ovi zakoni “odomaćili” i postali sastavni dio naše prakse, suočeni smo s rizikom da ih – izgubimo. Istina, ne formalno. Ostali bi, ali, ako bi promjene prošle, u tako izmijenjenom sadržaju koji nudi jedva minimum sloboda i prava zagarantovanih važećim zakonima.

Ne ispuštaju se stečena prava

Upravo na primjeru zakona o slobodi pristupa informacijama vidljiv je proces nazadovanja i izazova. Ali vidljiva je i promjena koja se događa u međuvremenu – uloga ključnih aktera. Istina je da se strani faktor povlači, što i nije loše, kao što je i činjenica da domaće vlasti i tzv. elite neprestano stvaraju negativan politički ambijent. Ali, najvažnija je promjena koju donosi koliko-toliko osnažen glas javnosti i djelovanje nevladinih organizacija i medija. Ta promjena pokazuje da se lako ne ispuštaju stečena prava i slobode i da se vrijedi za njih boriti.

Zakon o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI) na nivou državnih organa BiH je do sada mijenjan tri puta. Sve su manje-više vodile njegovom unapređenju. Ali, kad je početkom 2013. godine predložen četvrti nacrt promjena, nevladine organizacije i mediji su listom ustali protiv i – prinudili predlagača (Ministarstvo pravde i Vijeće ministara BiH) da povuku prijedloge.

Cilj tih izmjena bio je zaštita ličnih podataka i prava na privatnost – po automatizmu. Praktično, onemogućavanje pristupa svim informacijama koje imaju ime i prezime javnih dužnosnika. Da su te izmjene prošle, one bi ugrozile osnovne demokratske principe otvorene vlade, onemogućile borbu protiv korupcije i u velikoj mjeri otežale istraživačko novinarstvo.

Istina je da je zaštita privatnosti takođe garantirana Evropskom konvencijom, ali ona se ne može ostvarivati na način da se druga prava dovode u pitanje. Drugim riječima, kad god je u pitanju pravo na pristup informacijama, uvijek je potrebno izbalansirati zaštitu privatnog života i privatnosti u odnosu na slobodu izražavanja. Odnosno, nužno je provesti test javnog interesa da bi se moglo opravdati miješanje vlasti u pravo na slobodu izražavanja radi zaštite privatnosti.

Pokušaj uvođenja novih ograničenja

Tri i po godine nakon toga, krajem 2016., dobili smo novu inicijativu iz Ministarstva pravde i Vijeća ministara. Nije u pitanju peti prijedlog izmjene ZOSPI-ja, već – novi zakon!

Na pitanje šta se toliko mijenja pa je predložen novi zakon, najkraći odgovor glasi: sve što je bitno i bilo dobro. Ako bi bio prihvaćen u toj verziji, zakon bi bio vrlo restriktivan. I ono što je dobro u sadašnjem ZOSPI-ju i što bi ostalo bilo bi prilično minimizirano. Ali, ni to nije sve: ovim bi zakonom bila otvorena vrata za nova ograničenja u drugim zakonima i više nego što se to danas događa – iako je u suprotnosti sa važećim zakonom.

Uprkos neuspjele četvrte amandmanske promjene prije tri i po godine, u ovom prednacrtu se ponovno, na mala vrata, vraćaju ograničenja za zaštitu privatnosti. To, istina, nije navedeno na direktan način, ali minimiziranjem testa javnog interesa postiže se isti (željeni?) rezultat ograničenja.

Uz ovu inicijativu mogu se dati i jedna pohvala i još jedna kritika. Pohvala zbog otvorenog poziva javnosti da sudjeluje u konsultacijama u izradi zakona, a kritika što je od početka priprema do izrade Prednacrta izostavljena institucija koja ima važno mjesto u sadašnjem zakonu i koja ostaje i u novom, iako je njena uloga svedena na minimum. To su Ombudsmeni BiH. Kakav je apsurd u pitanju, vidi se i po izjavi ombudsmenke Jasminke Džumhur da je “prvi put od novinara saznala” da se priprema novi zakon, iako je pravo na slobodu izražavanja i pristup informacijama jedno od bitnih u radu ombudsmena.

Deset međunarodnih standarda

Zašto Ombudsmeni, Transparency International, nevladine organizacije i mediji smatraju da je predloženi zakon neprihvatljiv i da postojeći ZOSPI treba dopuniti idejama koje su rezultat njegove dosadašnje provedbe?

Prednacrt, najkraće rečeno, ne bi prošao test utemeljenosti na međunarodnim standardima u ovoj oblasti. Važeći ZOSPI bi! Pogotovo ako ZOSPI bude dopunjen na odgovarajući način, kako nevladine organizacije predlažu.

Koji su, dakle, ključni međunarodni standardi koje sadrži ZOSPI?

  • Objavljivanje informacije je pravilo, ograničenja su – izuzetak.
  • Test javnog interesa je obavezan svaki put prije odluke o ograničavanju pristupa informacijama.
  • Ako nije moguće objaviti informaciju (dokument) u cjelini, test javnog interesa pokazaće da li je moguće objaviti njen dio koji se traži.
  • Svi se zahtjevi imaju razmatrati zasebno (od slučaja do slučaja) i pri tome ne smije se primjenjivati automatizam.
  • Informacije su svima dostupne pod jednakim uvjetima (domaćim i stranim građanima, domaćim i stranim organizacijama).
  • Javna vlast nema ovlaštenja da ispituje motive za podnošenje zahtjeva za pristup informacijama, niti podnosilac mora da daje obrazloženje.
  • Javna vlast je obavezna da olakša pristup informacijama: po najnižoj mogućoj cijeni (u principu, besplatno) i u najkraćem mogućem roku a najviše za 15 dana.
  • Zakoni o slobodi pristupa informacijama su lex specialis. Dakle, oni se imaju uvijek primjenjivati kad su u pitanju informacije u posjedu javne vlasti.
  • Javne vlasti ne mogu donositi druge zakone koji će ograničiti prava koja garantiraju ovi zakoni.
  • Nezavisni nadzor nad provođenjem ovih zakona trebaju obavljati nezavisna tijela. Kod nas su to Ombudsmeni BiH, u susjednim zemljama (Slovenija, Srbija, Hrvatska) povjerenici, odnosno komesari. Razlika nije beznačajna: ombudsmeni mogu davati preporuke, povjerenici/komesari obavezujuća rješenja.

Proaktivna uloga i informacije o trošenju novca

Prednacrt zakona ne ispunjava većinu ovih standarda. Pravilo objavljivanja informacija pretvoreno je u izuzetak, test javnog interesa sveden na minimum, uvedena obaveza “obrazloženja” uz zahtjeve za pristup informacijama. Izbačeni su i elementi koji zakon čine posebnim (lex specialis), uloga ombudsmena je svedena na minimum (samo da prima statističke podatke i informacije o službenicima za informiranje)…

Ali, uz ove minuse, Prednacrt donosi i jednu značajnu novinu. Odnosi se na novo formulisanje obaveze javne vlasti da objavljuje sve važne informacije na svojim web-stranicama (proaktivna uloga). U poprilično velikom nizu pobrojanih informacija koje su dužni objaviti, međutim, nema i onih koji se odnose na budžete. Slučajno ili namjerno? Da bi u potpunosti ispunilo potrebe javnosti to bi ipak moralo biti prošireno obaveznim objavljivanjem svih informacija o trošenju javnog novca.

Zahvaljujući inicijativi Transparencyja i drugih nevladinih organizacija i naravno spremnosti Ministarstva pravde BiH, održana je 23. februara javna rasprava o Prednacrtu s jedinstvenim zaključkom: Prednacrt treba povući i, nakon detaljne analize provođenja ZOSPI-ja, unaprijediti sadašnji zakon. Prijedloga za to unapređenje svakako ima.

ZAKON O SLOBODI PRISTUPA INFORMACIJAMA: VRIJEDI SE BORITI ZA NOVE SLOBODE

 

ZAŠTO SE NOVINARI PLAŠE DA PIŠU O POLITICI I POLITIČARIMA?

Znaju li novinari da zakoni o zaštiti od klevete sadrže mnogo više elemenata koji podstiču nego onih koji ograničavaju pravo na slobodu izražavanja?

  

Vjerujem da će se makar svaki drugi čitalac pobuniti zbog ovog naslova. I ja bih… Novinari da se plaše da pišu o politici i političarima?! Nema govora. Zar svaka druga informacija u bilo kojem mediju – ako nije o sportu, o kulturi ili o zvijezdama i zvjezdicama jet seta – ne govori o politici i političarima?

Tačno. Bar svaka druga. Nerijetko i mnogo više od toga. Javna percepcija dovoljna je da demantira naslov.

Ko se onda od novinara plaši da piše o politici i političarima? Ipak, postoji i druga statistika koja pokazuje obrnutu projekciju. Ima, dakle, novinara koji se plaše i – nisu malobrojni. Naprotiv. Evo koliko ih je u zemljama bivše Jugoslavije koji za sebe kažu da “imaju strah od zakona o kleveti” i “da su obeshrabreni da istražuju i pišu kritiku”: 26% novinara u Srbiji, 32% novinara u Makedoniji, približno jednako (44%) novinara u Crnoj Gori i na Kosovu i, zamislite sada, 79,9% novinara u Bosni i Hercegovini!

Koliki je “uticaj straha od zakona”

U ove podatke i u ove postotke nije lako povjerovati, ali ne može ih se ni odbaciti tek tako. Oni su, naime, rezultat ankete koju su novinarska udruženja provela u ovim zemljama u 2016. godini. Podaci su objavljeni u okviru istraživanja koje je finansirala Evropska unija i koje je objavljeno krajem prošle godine. Ovi podaci su objavljeni u printanom rezimeu istraživanja za Bosnu i Hercegovinu (strana 12.) i odvojeno na web stranici te posebno za svaku državu (web bh izdanja).

Ispitanicima je data mogućnost da vrednuju “uticaj straha od zakona” pa je dobijen još precizniji podatak. Od 207 ispitanih novinara, čak stotinu smatra da on (strah!) “izuzetno utiče” (48,31%), da “veoma utiče” (31,40%), odnosno da djelimično utiče (12,56%). Samo je dvoje ispitanika kazalo da “slabo utiče” (0,97%), dok njih 12 (6%) misli da to nije relevantno za njih  (strana 20).

Čitajući naprijed navedene procente novinara koji “imaju strah od zakona o kleveti”, može se dakako relativizirati gotovo sve: prvo navedeni procenti (u Srbiji 22%, u BiH 79,9%!), pa pouzdanost istraživanja (mali broj ispitanika, u BiH ukupno tek 207 novinara, a ni u drugim zemljama ne mnogo više), potom odabir ispitanika, čak i formulacija pitanja (“strah od zakona”) i još koješta. Može se relativizirati i stepenovanje “straha”. Kakva je razlika između ocjene “izuzetno utiče” i “veoma utiče”? Nije baš jasno ni kako zakon “djelimično utiče”.

Ili je zakon prestrog, ili mi nemamo pojma

Puno toga se može relativizirati u ovakvoj vrsti istraživanja i ankete, ali i nakon svega neupitna je činjenica – postoji “strah novinara od zakona o kleveti”. Nije više bitno ni koliko je strah raširen: je li on prisutan kod petine, trećine ili kod svakog drugog novinara. Nije bitno ni da li on “izuzetno utiče“, “veoma utiče“ ili “djelimično utiče“ na njihov rad. Čak ni to ko su ispitanici – novinari početnici, novinari s višegodišnjim iskustvom, ili njihovi urednici…

Ako je izvor straha sam zakon, kako se sugeriše i u pitanju ispitanicima, to može samo da znači jednu od ove tri mogućnosti: ili je zakon (pre)strog, pa sljedstveno tome i sudska praksa, ili ovi na koje se on odnosi, odnosno novinari koji su davali svoje odgovore o njemu – ne znaju o čemu govore. Preciznije, ne poznaju zakon ili su tek površno obaviješteni o njemu i o sudskoj praksi.

Ja sam zastupnik ove druge teze i tvrdim da većina novinara, mlađih pogotovo, ali i starijih, niti znaju, niti imaju od koga da uče. Sve što znaju, to su ili pročitali od drugih novinara koji su i sami nedovoljno obaviješteni i prenose tuđe izjave, ili su i sami nešto slično napisali (zato se u tim novinarskim izvještajima o sudskim postupcima govori kao da su krivični, spominju se “novčane kazne” i slične gluposti). O tome ne znaju ni njihovi urednici; niti znaju, niti žele da uče. Osim kad su optuženi i kad počnu da traže pomoć i savjete…

Ne moramo, naravno, svi znati sve zakone (iako svi moramo biti svjesni da nepoznavanje zakona nikog ne opravdava!). Novinari moraju. Najmanje u dva slučaja: ukoliko je u pitanju zakon koji na bilo koji način može uticati na njihov rad, kao što je zakon o zaštiti od klevete, i ukoliko pišu/govore o bilo kojoj temi a pozivaju se na neki zakon.

Danas su svi zakoni na internetu i svako može provjeriti na najjednostavniji način njihov sadržaj. Novinari pogotovo moraju i ne mogu se pozivati na izjave koje neće provjeriti. Nažalost, to ne čine, i, nažalost, često postaju objekt zloupotreba čak i službenih osoba. Njima najčešće manipuliraju političari koji su sveprisutni u medijima (još jedna potvrda upitnosti naslova kolumne, ali samo ako se ocjenjuje količina, a ne i kvalitet i kritičnost objavljenog!). Ali to čine i advokati, koji novinare koriste za vlastitu promociju i za odbranu klijenata izvan sudnice.

Zašto novinari pišu pod frustracijom i u strahu

Kad se pogledaju odgovori ispitanih novinara o “strahu od zakona od klevete“, moglo bi se pomisliti da većina bh. novinara kritike o političarima i politici pišu pod frustracijom. Većom ili manjom, ali ipak pod frustracijom.

Na osnovu ove ankete znamo koliko ih se plaši i osjećaju strah. U BiH ih ima gotovo 80%, ne računajući još i ove na koje taj strah “djelimično utiče” (12,56% ispitanika). Znači, čak četiri od pet novinara i novinarki osjećaju pravu frustraciju (na njih zakon o kleveti “izuzetno“ ili “veoma“ utiče!). Ako je taj podatak makar i približno tačan, zar to nije dovoljan razlog da se novinarska udruženja, redakcije i sami novinari ne upitaju – zašto se novinari plaše. U čemu je problem i kako se riješiti tog straha?

Već je navedeno da izvor straha nije, bar u BiH, sam zakon (zapravo, zakoni o zaštiti od klevete, budući da imamo tri – dva u entitetima i jedan u Brčko Distriktu, koji su u velikoj mjeri harmonizirani). Čak nije ni sudska praksa, iako se o tome može razgovarati i može se pronaći ne baš mali broj zabrinjavajućih primjera. Zakon nije jer je sačinjen na najboljim međunarodnim standardima i sadrži više elemenata koji podstiču pravo na slobodu izražavanja uz samo nekoliko principa koji to pravo ograničavaju.

Znaju li novinari da zakon sadrži mnogo više elemenata koji podstiču nego onih koji ograničavaju pravo na slobodu izražavanja? Moja osobna saznanja o tome su negativna. Ako treba dokazivati ovu tvrdnju, nudim samo nekoliko ključnih principa koje naš zakon sadrži.

Moguće i uvrijediti, šokirati i uznemiriti

Već u uvodnom dijelu (u RS-u član 1, a u FBiH 2.) u zakonu se ističe da “pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti (šokirati) ili uznemiriti”. Štite se, dakle, i sadržaj i forma i onda kad oni (sadržaj i forma) mogu “uvrijediti, ogorčiti (šokirati) ili uznemiriti“! Ovaj je princip sadržan u više presuda Evropskog suda (Presude u predmetima Handyside protiv UK, 1991., The Observer and Guardian protiv UK. 1992, Prager and Oberschlick protiv Austrije, 1995. godine) u kojima se ističe da je “ovo nužno zbog pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti bez kojih nema demokratskog društva”.

Koliko god je bitan ovaj princip, još je važniji naredni koji je uspostavljen u sva tri zakona u BiH u odvojenom, narednom, članu. “Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja”.

Da ništa više tako podsticajno za pravo na slobodu izražavanja nije uvršteno u zakon, već i ovo bi bilo od presudnog značaja. Ali, ima još… Prvo, kleveta je tako definisana da mora biti ispunjeno čak pet uvjeta da bi ona bila prihvaćena u sudskom postupku (postojanje/objavljivanje netačnih činjenica, identifikacija oštećenog, postojanje štete po fizičko ili pravno lice, prenošenje trećim licima – dakle, objavljivanje i, konačno, namjera ili nepažnja). Novinarima je omogućeno da zaštite svoje povjerljive izvore (ali ih to ne oslobađa odgovornosti ukoliko objave lažne informacije), da slobodno i bez odgovornosti objavljuju svoja mišljenja i, da skratimo, da budu oslobođeni odgovornosti čak i u slučaju objavljivanja netačnih podataka (u terminologiji zakona označeno pojmom – “činjenica“) ukoliko mogu dokazati dobronamjernost i profesionalno postupanje.

Upoznaj zakon, radi po kodeksu

Ovo posljednje – dobronamjernost i profesionalno postupanje po meni su ključni. Ukoliko taj uslov ispunjava, ni novinar, ni njegov urednik ili izdavač ne treba da brinu ako protiv njih i stigne tužba za klevetu. Od političara ili bilo kog drugog. Novinara može tužiti svako, ali spor može dobiti – samo ako su tuženi objavili klevetu ne postupajući ni dobronamjerno, ni profesionalno (dobronamjernost i profesionalnost se, naravno, moraju dokazati na sudu konkretnim postupanjem!).

Analizirajući sudske presude ustanovio sam da se sudovi sve češće pozivaju na presude Evropskog suda za ljudska prava i na kodekse za štampu i elektronske medije u BiH. I to je zaista dobar znak. Još kad bi se i novinari/urednici više oslanjali na kodekse, siguran sam da bi njihov odgovor bio negativan u sličnim anketama da li ih je “strah“ od zakona o zaštiti od klevete.

Novinari i urednici ne trebaju biti pravnici. I mogu raditi bez straha i bez frustracija. Ali moraju čitati (i) zakon(e) i bezuvjetno se oslanjati na etičke kodekse.

ZAŠTO SE NOVINARI PLAŠE DA PIŠU O POLITICI I POLITIČARIMA?

Građanska sigurnost – partnerstvo vlasti i građana kojima služe

Uz novinske natpise širom svijeta kojima dominiraju sukobi, glad, terorizam i katastrofe, lako je shvatiti zašto ponekad ne želimo izaći iz kuće. Ali, razgovarajući s građanima Bosne i Hercegovine, osjetila sam da bez obzira na zabrinutost globalnim prijetnjama, oni primjećuju i sve ih više brine smanjena sigurnost koja im je potrebna u svakodnevnom životu u BiH.  Zabrinuti su zbog nasumičnog uličnog kriminala u kojem su žrtve slučajni prolaznici, brine ih to što mogu postati slučajne žrtve organiziranog kriminala ili bezobzirnog vozača i što ih organi vlasti nisu u stanju zaštiti u svakodnevnom životu, a kamoli u vanrednoj situaciji – u slučaju prirodne katastrofe ili traganja za izgubljenim djetetom. U našem radu smo fokusirani i na ove probleme i vjerujemo da borba protiv ovakvih izazova, koji i nas pogađajaju, mora biti koordinirana, kolektivna i mnogostrana – borba koja će u osnovi biti partnerstvo između institucija na svim nivoima vlasti i građana kojima su te institucije na usluzi.

Veliki broj institucija je uključen u rješavanje prijetnji sigurnosti građana i vrlo je bitno da u tome ostvare tješnju saradnju. Znam da postoje problemi – ali moj tim u Ambasadi poštuje i održava snažne veze s velikim brojem predanih profesionalaca širom BiH koji su posvećeni očuvanju lične sigurnosti građana ove zemlje. Kroz podršku policiji i organima sigurnosti nastojimo im svim snagama pomoći da bi oni pomogli vama – građanima kojima su na usluzi i zajednicama u kojima građani žive i rade.

Stvoren je napredak kroz programe unaprjeđenja kapaciteta i sposobnosti policije i snaga sigurnosti i želimo doprinijeti nastavku tog trenda. Možda ste čitali o nedavnim donacijama radio stanica i terenskih vozila Oružanim snagama, ali šta to vama znači?  To znači da će Oružane snage biti u stanju vršiti koordinaciju i odgovoriti na katastrofe brže, ali i bolje. Isto važi i za obuku i dijelove koje smo obezbijedili za helikoptere i njihove pilote kako bi bili spremni za operacije traganja i spašavanja ili medicinsku evakuaciju radi spašavanja života. A vježbe u okviru programa Zajedničke kombinirane obuke koju neprestano provodimo skupa sa jedinicama specijalne policije? I one doprinose pripremi jedinica za odgovor u vanrednim situacijama i unaprjeđenju saradnje među snagama kako bi zajednički mogle odgovoriti.

Također i projekti humanitarnog deminiranja omogućavaju ljudima širom zemlje da se bezbjedno vrate u svoja polja, da po šumama skupljaju drva za ogrjev i uživaju u zadivljujućoj netaknutoj prirodi u BiH. Uz opsežnu podršku američkih i drugih međunarodnih donatora, danas je minski sumnjivo i opasno područje manje od četvrtine ukupne poslijeratne minirane površine. A kako bismo osigurali da ratne posljedice ne predstavljaju prijetnju budućim generacijama, radimo sa organima vlasti u BiH na rješavanju starih zaliha municije.

Znamo da djelotvorna sigurnost i budnost nisu dovoljni za otklanjanje svih prijetnji, zbog čega smo u saradnji sa institucijama na svim nivoima vlasti u BiH fokusirani na odgovor u slučaju katastrofe.   Ova zemlja će na jesen imati neprocjenjivu priliku da unaprijedi i testira nivo pripravnosti na katastrofe sa partnerima iz cijele regije, kada će NATO-ov Euroatlantski centar za koordinaciju odgovora na katastrofe i Ministarstvo sigurnosti BiH u Tuzli i okolnim područjima održati veliku zajedničku terensku vježbu zaštite od posljedica katastrofa. Učesnici će sudjelovati u nizu aktivnosti na osnovu scenarija koji će obuhvatiti poplave, zemljotres, klizišta i nesreće prouzročene hemikalijama koje pogađaju stanovništvo i najbitniju infrastrukturu u tom kantonu. Sve su to vrlo realne prijetnje koje su se već odrazile na život hiljada ljudi širom zemlje u nekoliko proteklih godina. Građani su s pravom zabrinuti, ali imaju i bitnu ulogu u doprinošenju vlastitoj sigurnosti.

U demokratskom društvu je nemoguće sigurnost građana efikasno nametnuti s vrha, te stoga naši ciljevi moraju obuhvatiti pružanje pomoći institucijama da bi ostvarile tješnju saradnju sa zajednicama kojima su na usluzi, pritom osnaživajući ljude kako bi kvalitetnije zaštitili sebe i svoju porodicu. Ovdje, u BiH, to znači promoviranje programa rada policije u zajednici, rad sa zajednicama na razvoju lokalnih interventnih timova građana za djelovanje u vanrednim situacijama i obezbjeđenje opreme, kao što su užad i uprtači, za operacije traganja i spašavanja na najopasnijim terenima u BiH.

Konstantno se sastajemo sa liderima lokalnih zajednica kako bismo dobili više informacija o njhovim bezbjedonosnim potrebama i prioritetima. Jedna od naših najpopularnijih inicijativa na terenu započela je upravo jednim takvim sastankom, a rezultirala je partnerstvom između tima američkih vojnika i organizacija u Mostaru, Brčko Distriktu, Zenici, Tuzli, Banjoj Luci, Bihaću i Doboju u okviru kojeg su održani kursevi samoodbrane za žene. Stotine učesnica su stekle osnovno znanje, vještine  i samopouzdanje potrebno za ličnu zaštitu. Isti tim danas radi sa interventnim timovima u područjima sklonim poplavama, vodeći računa da su timovi obučeni i opremljeni za operacije spašavanja u brzim vodotocima.

Naša predanost kontinuitetu takvih inicijativa je nepokolebljiva – ali one neće uspjeti ukoliko svako od vas ne bude uzeo aktivno učešće u obezbjeđenju vlastite sigurnosti. Bitno je da građani vjeruju institucijama koje rade na unaprjeđenju stanja. Da, ima loših aktera koji se trebaju smatrati odgovornim, čime će se povratiti i zadržati vjerodostojnost institucija, ali isto tako postoje i vrijedni, predani profesionalci koji zavređuju vašu podršku.

Na kraju, vidjela sam kako se zajednice zbližavaju kada su suočene sa nesrećom i prijetnjama sigurnosti ovdje, u BiH: građane koji izlaskom na ulicu zahtijevaju odgovornost nakon tragične nesreće koja je uzela život dvije studentice, stotine ljudi koji se međusobno ne poznaju, ali su se ujedinili u očajničkoj potrazi za izgubljenim djetetom, prijatelji i porodice koji pomažu ljudima u Ribnici i Mramoru da ponovo stanu na noge nakon katastrofalnih klizišta. Nastojanja poput ovih su duboko dirljiva i svakodnevna u ovoj zemlji, potaknuta osjećanjem empatije, suosjećanja i međusobne humanosti koji svrstavaju građane BiH među najotpornijim u svijetu. Radujemo se što ćemo vam i dalje pružati pomoć kako biste vi mogli jedni drugima pomoći!

http://usembassysarajevo.blogspot.ba/

Građani Pala poručuju-Nećemo da nas truju!

Preduzeće „Sarajevoinvest“ na ulazu u Pale planira da pokrene postrojenje za hemijsku impregnaciju drveta čime će dovesti do zagađenja životne sredine izlijevanjem otrovnih materija u zemlju i vodotokove i ugrozi zdravlje stanovnika Pala. Kako i šta je hemijska impregnacija drveta?

Impregnacija predstavlja hemijsku zaštitu drveta, gdje se u drvo pod pritiskom u vakuumu utiskuju zaštitna sredstva, razna ulja i drugo. Hemijska sredstva kojima se štiti drvo od štetočina i truljenja su vrlo opasna jer sadrže otrovne sastojke, te je njihova proizvodnja u većini zemalja zakonom zabranjena. Ova sredstva su posebno opasna ako se primjenjuju u unutrašnjim prostorijama, tako da njihovo otrovno isparenje može da traje godinama.

Tokom procesa koriste se zaštitna sredstva za drvo poput premaza. Mnogi premazi koji se tradicionalno koriste sadrže otrovna isparenja, a ovi materijali se smatraju zagađivačima vazduha.

Sve navedeno govori u prilog tezi da se ne smije dozvoliti HEMIJSKA IMPREGNACIJA drveta na samom ulazu u Pale i zagađivanje vazduha, zemlje i ugrožavanje zdravlja stanovnika Pala!  Nigdje u Republici Srpskoj u urbanim sredinama ne postoje ovakvi pogoni, pa ne trebaju ni nama!

Nećemo da nas truju!!!