Sanja Vasković
Masovni mediji, a posebno internet portali, preplavljeni su senzacionalnim naslovima, a posebno mjesto zauzimaju rubrike sa korisnim savjetima, gdje je neko u svega nekoliko koraka objasnio kako dostići svoju sreću, da li na ljubavnom, poslovnom ili drugom planu.
Nižu se naslovi tipa: 7 znakova da vas ne vara, 5 savjeta da zavedete svakog muškarca, 7 načina da vas šef ne dovede do ludila… Dovoljno je da pratite znakove onih koji su složenu stvarnost šablonski osakatili i pripremili je vašem mozgu, zašto vi da razmišljate kada mogu drugi umjesto vas. Ali ljudi meni treba nešto konkretno, evo recite vi meni npr. 7 savjeta kako poboljšati život građana Bosne i Hercegovine, evo na primjer penzionera, smatra se da su oni najugroženiji.
Vraćajući se nedavno iz Kancelarije za zapošljavanje sa radničkom knjižicom u ruci u kojoj je evidentirana čak jedna godina radnog iskustva ,osjetih se bliže toj toliko dalekoj penziji. Iz čiste znatiželje kući sam provjerila koliko mi još treba do penzije. U novom Zakonu Fonda PIO Republike Srpske piše:
“Pravo na starosnu penziju, prema odredbama važećeg zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, stiče osiguranik:
- kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja,
- osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža,
- osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja,
- osiguraniku koji ima navršen staž osiguranja sa uvećanim trajanjem starosna granica za ostvarivanje prava na starosnu penziju od 65 godina života snižava se za ukupno uvećanje staža, a najviše do 55 godina života. Uvećanje staža je razlika između ukupno utvrđenog staža osiguranja sa uvećanim trajanjem i staža osiguranja u efektivnom trajanju za isti period. “
Uh, puno majku mu, stalno mijenjaju ove uslove, pomjeraju granice, penzije minimalne, opet nešto trulo u zemlji Danskoj, u stvari mnogo toga. I umjesto da se usmjerimo da povećamo primanja ovoj kategoriji stanovništva, budući da svakodnevno rastu cijene osnovnih životnih namirnica, mi se borimo da naredne generacije uopšte dočekaju penziju, budući da su sadašnji penzijsko-invalidski sistemi u Bosni i Hercegovini na klimavim nogama.
Tačnije, priča se već odavno o neodrživosti postojećeg sistema međugeneracijske solidarnosti. Razloga je više, prije svega da bi funkcionisao ovaj sistem gdje izvor prihoda predstavljaju doprinosi iz zarada zaposlenih i poslodavaca, odnos zaposlenih i penzionera trebao bi da bude više od tri zaposlena na jednog penzionera, a mi odavno nemamo te optimalne uslove. Teško je to u zemlji koja prema posljednjim podacima Agencije za statistiku BiH ima oko 400 000 hiljada nezaposlenih. Uostalom, zbog krize penzijsko-invalidskog sistema i nužnog povećanja doprinosa, povećan je i broj radnika na crno. Najveći problem je ipak demografske prirode. Postajemo država starijih ljudi i država u kojoj se isplaćuje više penzija nego plata.
Čitav ovaj nefunkcionalni sistem dovodi vlast u problem, jer gladni narod mora nahraniti kako–tako, pa se postojeći deficit nadomiruje dodatnim zaduživanjem fonda, podizanjem kredita i preusmjeravanjem novčanih sredstava namjenjenih nekim drugim oblastima. Dugovi fonda su već milionski a zaduživanja ove male zemlje ne prestaju, kamate su ogromne. Doduše, predstavnici Svjetske banke nedavno su dali preporuke za nastavak reformi iz oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja, a najznačajnije su postepeno povećanje starosne granice sa 65 na 67 ili 68 godina života. Podloga za ove preporuke sigurno je potpomognuta istraživanjem o rastu prosječne dužine života evropskog stanovništa. Sjajno, znači računica sa početka teksta mi ne valja, moraću opet da se presabiram. A možda ih je inspirisao švedski premijer koji je u intervjuu tamošnjem dnevnom listu predložio da ljudi rade do 75. godine starosti, a poslodavcima sugerisao da budu otvoreni za zapošljavanje ljudi starijih od 55. godina. Sjajno.
Budući da su pooštreni uslovi za odlazak u penziju, a državni fond sve teže podnosi stalni porast broja penzionera, penzije narednih generacija su sve neizvjesnije. Kao jedno od rješenja koje praktikuju mnoge države svijeta koje imaju probleme sa tradicionalnim sistemom penzijsko-invalidskog osiguranja jesu privatni penzioni fondovi, odnosno institucije u koju članovi uplaćuju novac radi štednje, za stare dane. Privatni fondovi služe kao nadogradnja javnom penzionom sistemu, i u njihovoj kombinaciji vidi se jedini izlaz iz ove situacije. I taman kada sam pomislila da sam našla izlaz iz ove bezizlazne situacije, pročitah da u privatne fondove mogu pojedincu uplaćivati poslodavac, članovi porodice ili on sam, znači ništa ni od toga, odakle mi pare.
U istraživanju o mogućim rješenjima naišla sam na vijest da prema projekcijama Svjetske banke ukoliko ne bude povećanja stope nataliteta, u Republici Srpskoj bi 2032. godine morali razmišljati o gašenju penzionog sistema koji počiva na principu međugeneracijske solidarnosti. Ih, 2032. znači, sve i da radim do tada, to je jedva 20 godina radnog staža, i opet nedovoljno za penziju, ništa onda, ostaje nam da radimo na povećanju nataliteta. Naravoučenije priče i pouka za život građana u Bosni i Hercegovini glasi: „Penzioneri nemojte se žaliti na visinu penzije, neki je neće ni dočekati!”
