Novo poglavlje u saradnji vlasti i NVO u BiH

Danas je u Parlamentarnoj skupštini BiH održana svečana ceremonija potpisivanja Sporazuma o saradnji između Vijeća ministara BiH i NVO u BiH čime se otvara nova stranica u procesu izgradnje institucionalnog okvira za koordinisano djelovanje vlasti i nevladinih organizacija na nivou Bosne i Hercegovine.

Ovim činom se završava dugotrajni proces inoviranja Sporazuma potpisanog davne 2007. godine a u čijem je kreiranju učešće uzelo više stotina OCD iz cijele BiH. Sporazum je danas potpisan od strane predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH dr. Denisa Zvizdića i preko 70 predstavnika OCD.

Čitav proces podržan je od strane USAID i Delegacije EU u BiH što su kratkim obraćanjem potvrdili Nj.E. Maureen Cormack, Ambasadorica Sjedinjenih američkih država u Bosni i Hercegovini i Nj.E. Lars-Gunnar Wigemark, Šef Delegacije i Specijalni predstavnik Evropske unije u Bosni i Hercegovini. Istaknuta je nedvosmislena podrška i opredjeljenje za izgradnju i razvoj civilnog društva u BiH, intenziviranje njegove uloge u procesima EU integracija, te značaju uspostavljanja saradnje između vlasti i OCD na svim institucionalnim nivoima u cilju svrsishodnijeg kreiranja i provođenja javnih politika usmjerenih na poboljšanje uslova života i rješavanje problema građana BiH.

Potpisivanjem Sporazuma pokreću se procesi kojima će se u narednom periodu kreirati dokumenti sa ciljem obezbjeđenja efektivne upotrebe budžetskih sredstava predviđenih za rad OCD, ali isto tako i transparentnog rada samih organizacija. Proces potpisivanja i davanja podrške principima saradnje navedenim u Sporazumu će biti omogućen i svim drugim OCD u BiH putem web stranice Ministarstva pravde BiH gdje će popunjavanjem priloženog dokumenta biti upisani u registar potpisnika Sporazuma.

MIL Clicks: Medijska i informacijska pismenost na društvenim mrežama

MIL Clicks je inicijativa UNESCO-a i partnerskih organizacija koja za cilj ima poticanje kritičkog razmišljanja o internet sadržaju koji nas svakodnevno okružuje.

MIL Clicks koristi društvene mreže i druge internet sadržaje da skrene pažnju na kreativno i kritičko korištenje interneta, s ciljem promocije dijaloga, tolerancije, različitosti, jednakosti, slobode izražavanja i boljeg korisničkog iskustva za sve korisnike interneta. Inicijativa se sastoji iz niza nestrukturiranih i neformalnih aktivnosti koje teže da razviju medijsku i informacijsku pismenost na društvenim mrežama i korisnike digitalnih tehnologija potaknu da svakodnevnom korištenju interneta uopšte i društvenih mreža posebno pristupe “mudro i kritički”.

Pokretači inicijative u budućnosti namjeravaju uvesti gejmifikaciju procesa, koja bi korisnicima omogućila prikupljanje MIL poena dok koriste internet, a zainteresirani već mogu proći i besplatni online kurs o medijskoj pismenosti koji UNESCO realizira u suradnji sa Univerzitetom Athabasca iz Kanade.

Internetske slobode smanjuju se širom svijeta

Manipulisanje društvenim medijima narušava demokratske procese.
Foto: Pixabay
Vlade širom svijeta dramatično su povećale svoje napore kako bi manipulisale informacijama na društvenim mrežama tokom prošle godine, pokazao je novi izvještaj Freedom on the Net 2017.
Kineski i ruski režimi navode se kao pioniri upotrebe prikrivenih metoda narušavanja online diskusija i iznošenja drugačijih mišljenja, a danas je ta praksa postala globalna. Takve državne intervencije predstavljaju glavnu prijetnju poimanju interneta kao “oslobađajuće” tehnologije, navode iz Freedom Housea.
Online manipulacije i taktike netačnog informisanja odigrale su važnu ulogu u izbornim procesima u najmanje 18 zemalja, među kojima su i Sjedinjene Američke Države. Takve taktike doprinijele su tome da se sedmu godinu zaredom, internetske slobode smanjuju. Na smanjenje sloboda na internetu utjecali su i poremećaji u radu mobilnih interent servisa i povećanje fizičkih i tehničkih napada na nezavisne medije i branioce ljudskih prava.
Rekordan broj vlada ograničio je internetske mobilne servise iz političkih ili sigurnosnih razloga, često u područjima koja naseljavaju etničke i religijske manjine.
Treću godinu zaredom, Kina je lider u narušavanju internet sloboda, a iza nje su Sirija i Etiopija.
Kompletan izvještaj Freedom on the Net 2017 dostupan je na https://freedomhouse.org/report/freedom-net/freedom-net-2017

Erdogan, medijske slobode i bošnjačka nacionalna svijest

Ograničavanje sloboda medija u posljednje dvije godine u Turskoj je, bez ikakvog pretjerivanja, alarmantno i zastrašujuće, gdje su stotine zatvorenih medija i pritvorenih i otpuštenih novinara. U BiH se malo govori o procesu kojim je Erdogan uništio slobodne medije u Turskoj, jer on i njegov politički kapital igraju ogromnu ulogu u nacionalizmu Bošnjaka.

foto: pixabay

Da bi se razumjelo sistematsko ukidanje medijskih sloboda koje je proveo turski predsjednik Erdogan mora se prvo razumjeti širi kontekst kroz koji je taj političar, uz Vladimira Putina i Viktora Orbana, postao jedan od prototipa autoritarnog lidera dvadeset prvog vijeka. Današnji autokrati, izrasli iz demokratskih režima, se moraju prilagođavati globalizaciji, nestabilnim odnosima moći i novim tehnologijama kao što su društvene mreže. Sama konsolidacija moći, neophodna za ostvarenje diktatorskog režima, se odvija na potpuno drugačiji način nego ranije.

Drugim riječima, današnji autoritarni lideri uzimaju moć kroz postepeno erodiranje demokratskih praksi i normativa. Prvo marginaliziraju opoziciju i medije, pa onda predano rade na urušavanju građanskog društva. Pod maskom reformi se, na taj način, stvaraju hibridni režimi u kojima se demokratski aspekti miješaju sa autoritarnim.

Iako Erdoganovo ograničavanje sloboda u turskom društvu datira još od 2009. godine, vojni puč od 15. jula 2016. predstavlja prekretnicu nakon koje se stanje pogoršalo. Erdogan, koji je za puč optužio grupu oficira odanih kleriku Fetullahu Gülenu koji se nalazi u azilu u SAD, je, strateški, iskoristio puč, da bi uklonio Guleniste, ali i ostale grupacije koje vidi kao smetnju sopstvenoj političkoj moći: Kurde, ljevičare, te sekulariste. Tokom sljedećih mjeseci, ”očišćeno” je preko 100.000 dužnosnika, vojnih lica, sudija, akademika, novinara, od kojih su mnogi i uhapšeni. Veliki broj privatnih univerziteta je zatvoren. U septembru iste godine je novinar Ahmet Altan odveden na ispitivanje zbog, kako je navedeno, prenošenja subliminalnih poruka o vojnom puču u toku televizijske debate. U istom periodu, na geopolitičkom planu, dolazi do zbližavanja Turske sa Rusijom i Iranom, dok Erdoganov ugled među muslimanima raste zbog njegove reputacije čuvara tradicije i religije.

Ograničavanje sloboda medija u posljednje dvije godine u Turskoj je, bez ikakvog pretjerivanja, alarmantno i zastrašujuće. Relevantne organizacije kao Udruženje novinara Turske, Reporteri bez granica (RSF) i Komitet za zaštitu novinara (CPJ) upozoravaju na taj antidemokratski trend. Prema prošlogodišnjim raportima, 148 novinara je bilo u zatvoru, oko 170 medijskih izvora je ugašeno, oko 2500 novinara i uposlenika u medijskim kućama je izgubilo posao. Naravno, ne radi se samo o medijskim subjektima bliskim Gulenu, već su, u tom procesu, zagušeni i kurdski, alavitski i opozicijski izvori informacija.

Ograničavanje medijskih sloboda je, naravno, povezano sa Erdoganovim širenjem, i produbljavanjem, sopstvene političke moći. Posebno se može istaći obrušavanje na opozicijske dnevne novine Cumhurriyet, ranije poznate kao prosekularističke, koje su, apsurdno, napadnute zbog navodne podrške gulenskom pokretu. Između ostalih, kolumnist Kadri Gursel i glavni urednik Murat Sabuncu su optuženi za saradnju sa terorističkim grupacijama. Ograničavanje medijskih sloboda je, uobičajeno, prvi korak ka ograničavanju ostalih građanskih sloboda.

U izvještaju Reportera bez granica Press Freedom Index za 2017. godinu, Turska je rangirana na 155. mjesto od 180 država, što signalizira pad od 56 mjesta za 12 godina. Freedom House, također, bilježi pojavu restriktivnih zakonskih praksi koje omogućuju prekid interneta ili pristupa društvenim mrežama.

Generalno gledano, internet je, često, značajno sredstvo u borbi protiv autoritarnih režima. Društvene mreže su, posebno, dobile velike uloge u protestima u posljednje vrijeme, pa tako i u protestu oko Gezi parka u maju 2013. Upravo Erdogan pokazuje kako se i autoritarni režim prilagođava novim tehnologijama. Njegovo obraćanje javnosti putem aplikacije Facetime se pokazalo kao vrlo efektivan način komunikacije u napetim situacijama kao što je vojni puč, što jasno signalizira da i autoritarna strana uspješno nalazi svoj put u cyberspace. Zabrane korištenja društvenih mreža ili Wikipedije, ili njihovo usporavanje throttlingom, se uspješno kombinira sa armijama botova koji istovremeno propagiraju aspekte sopstvene političke platforme, dok, na određen način, i pokušavaju zastrašiti političke protivnike.

Erdoganova sadašnja moć je, na određen način povezana i sa njegovom karizmom, te sa ranijom političkom karijerom, kao gradonačelnik Istanbula i premijer vlade, jer je puno ulagao u infrastrukturu, što su i glasači u Turskoj i EU dužnosnici ocjenjivali kao pozitivno. Iskoristivši sklonost majoritetskoj demokratiji u kojoj prava manjina nisu baš najvažnija stavka, što je i ranije karakteriziralo Tursku, Erdogan je 2014. izabran za predsjednika koji je referendumom dobio i sasvim nove i mnogo veće ovlasti, koje ga čine praktički nedodirljivim.

Sa izuzetkom izvještaja Mediacentra i sličnih izvora koji vode računa o medijskim slobodama, u Bosni i Hercegovini se relativno malo govori o samom procesu kojim je Erdogan faktički uništio slobodne medije u Turskoj. Osnovni razlog za to je, nesumnjivo, činjenica da Erdogan i njegov simbolički kapital igraju ogromnu ulogu u nacionalizmu Bošnjaka, i političkoj platformi koju SDA kreira. Zanimljiva je ta pompeznost s kojom mediji u BiH i Srbiji, često, predstavljaju turskog predsjednika, kao u naslovu Erdogan: Ako iko dirne Bošnjake, imaće Tursku protiv sebe, koji ne samo da dodatno podižu tenzije u regiji, već daju, prvenstveno Dodiku, politički prostor da upire prstom u Tursku i označava ju kao faktor koji remeti mir na Balkanu, što mu, istovremeno, olakšava da i dalje održava blisku vezu sa srbijanskim političkim vrhom. Simplificirano, Dodik koristi isprazne i pompezne medijske slike Erdogana da konstantno reproducira sliku prijetnje srpskom narodu, pomoću koje, opet, lako održava na vlasti u Republici Srpskoj. Istovremeno, politički vrh Bošnjaka, SDA i njoj bliski krugovi, koriste Erdoganove medijske istupe da bi potpirili megalomaniju od koje suštinski pate svi balkanski narodi. Erdoganovo političko licemjerstvo se, naravno, vidi u tome što u BIH ne ulaže ništa posebno sem patosa i visokoemocionalnih, iracionalnih izjava.

Gotovo je komičan članak u časopisu Stav u kojem se opisuje Erdoganov dolazak u Sandžak kao ’događaj decenije’ u kojem taj ’čovjek, vjernik, hrabar, ponosit i odvažan, borac za pravo i pravdu, dostojanstvo i čast čovjeka i vjernika’ dolazi kao neka vrsta mesije, superheroja koji štiti muslimane širom svijeta. Rečenica: ”Stariji ga poštuju i upoređuju s Josipom Brozom, a mladi nadom muslimana čitavog svijeta”, svjesno ili nesvjesno, hvata upravo taj liminalni prostor u kojem se Bošnjaci, sve češće, bezglavo kreću, nostalgični prostor između čežnje za čvrstom rukom Josipa Broza i želje za postojanjem svemogućeg sultana koji prvenstveno zastupa i brani interese muslimana.

Da je bošnjačko vjerovanje u Erdogana iracionalno postaje jasno nakon bliže analize nekoliko aspekata. Anis Bajrektarević, profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija na Univerzitetu u Beču, i Ešref Kenan Rašidagić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, naglašavaju u intervjuu Slobodnoj Evropi suštinsku nezainteresovanost Turske za položaj Bošnjaka u Austrougarskoj i Jugoslaviji, a poslije i u Bosni i Hercegovini. Uzimajući u obzir iracionalna očekivanja bošnjačkog političkog vrha može se povući paralela sa srpskim nacionalizmom, koji slična nadanja polaže u Rusiju, iako je zapravo Njemačka ta država koja daleko najviše ulaže u razvoj i stabilnost Balkana. Politizacija vjere, i činjenica da Turska napinje političke mišiće, isključivo i jedino, zbog sopstvenih političkih interesa, zajedno sa mitologizacijom osmanskog nasljeđa, čine da se političko bošnjačko tijelo, sve više, oslanja na Erdoganov neootomanizam. Kako Ešref Kenan Rašidagić tvrdi, u tom procesu nije zanemarljiva ni činjenica da postoji sasvim realno prijateljstvo između Bakira Izetbegovića, Erdogana, i nekoliko drugih značajnih ljudi iz Stranke pravde i razvoja.

Ovih nekoliko faktora čine da bošnjački nacionalistički vrh formira politiku kroz jednostavnu dihotomiju pobjednik (Turska) – žrtva (Srebrenica) koja, blago rečeno, reducira kompleksnost bošnjačkog identiteta. Erdogan, kao spasilac Bošnjaka i muslimana, kao čovjek kojem je Alija ostavio BiH kao amanet, je toliko nerealna figura u bošnjačkom imaginariju da sam Bakir Izetbegović, čije političko liderstvo je već nebrojeno puta propitivano, sebe stavlja u podređenu poziciju ”vazala zaduženog da nadgleda bosanske kmetove”, kako to primjećuje Avdo Avdić, uništvajući i ono malo političke samostalnosti koju bi mogao imati. Istovremeno, imati Erdogana nad sobom znači i lakše manipulirati masama jer su jaki, religiozni, patrijarhalni lideri u modi, ne samo na Balkanu, već i u cijelom svijetu. Alan Pejković

Predstavljen petogodišnji Program osnaživanja nezavisnih medija

Centar za promociju civilnog društva (CPCD) u narednih pet godina u Bosni i Hercegovini implementirat će Program osnaživanja nezavisnih medija, čija je vrijednost pet miliona dolara.

– Od toga su tri miliona dolara namijenjena za fondove podrške medijima, a preostala dva miliona dolara koristit će se za pravnu pomoć novinarima i kampanju promocije građanskog novinarstva – rekla je direktorica CPCD Aida Daguda predstavljajući Program na konferenciji u Sarajevu.

Finansijska sredstva osigurala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) u BiH, čiji je direktor Peter Duffy istakao da će se putem javnih poziva, koji će od danas biti otvoreni, distribuirati ukupno 3.000.000 dolara kroz četiri linije grantova.

To su Medijska produkcija – grantovi za privatne elektronske i printane medije usmjereni na produkciju i distribuciju medijskog sadržaja s naglaskom na društvena pitanja od važnosti za bh. društvo.

– Media Mixer su grantovi za zajedničke inicijative medija i organizacija civilnog društva, zatim Novi glasovi – za pojedince koji se bave građanskim novinarstvom i Ad hoc grantovi kao podrška za medijske intevencije u nepredviđenim situacijama – kazao je Duffy.

Pojedinci koji dobiju finansijsku podršku u okviru „Novi glasovi“ linije grantova imat će na raspolaganju Media Lab – mali multimedijalni studio smješten u prostorijama CPCD-a, koji će služiti kao podrška korisnicima grantova i građanima koji žele da se aktiviraju kao građani-novinari, a često nemaju adekvatnu opremu za realizaciju svojih ideja.

Novinarima koji su izloženi političkim motiviranim tužbama za klevetu pružit će se pravna pomoć. Osim savjeta ili zastupanja pred sudom, Program će novinarima i urednicima ponuditi edukativni program u cilju boljeg razumijevanja građanskog prava s fokusom na Zakon o zaštiti od klevete.

Za pravnu pomoć novinari i medijske organizacije mogu aplicirati putem internetske stranice www.objavi.ba. Također, i mobilna aplikacija objavi.ba omogućava građanima da kreiraju i plasiraju vijesti i informacije te slobodno izražavaju svoje stavove o različitim dešavanjima, kojima svjedoče.

Program osnaživanja nezavisnih medija implementira CPCD u partnerskoj saradnji s udruženjem Otvorena mreža.
(Vijesti.ba / FENA)

Najava svečanog potpisivanja Sporazuma o suradnji Vijeća ministara i NVO

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (BiH) je na svojoj 126. sjednici održanoj 26.09.2017. godine usvojilo Sporazum o suradnji između Vijeća ministara BiH i nevladinih organizacija u BiH. Potpisivanje je zakazano za 30.11.2017. godine u Plavoj Dvorani Parlamentarne skupštine BiH sa početkom u 15:00 sati. U skladu sa gore navedenim, pozivaju se predstavnici nevladinih organizacija u BiH na svečano potpisivanje spomenutog Sporazuma. Usvajanjem Sporazuma nastavljaju se aktivnosti na stvaranju poticajnog okruženja za razvitak civilnog društva u BiH i unapređenja institucionalnih mehanizama suradnje. Ovim Sporazumom se nastoji kreirati nužni politički okvir za jačanje sudioničke demokracije u BiH, koji korespondira sa zahtjevima Europske unije i potrebama BiH za transparentno kreiranje i provedbu javnih politika u nadležnosti Vijeća ministara BiH. Usvajanju Sporazuma prethodile četiri javne rasprave sa nevladinim organizacijama u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci i Bijeljini, online konsultacije sa zainteresiranom javnošću putem web platforme www.ekonsultacije.gov.ba, kao i konsultacije sa institucijama Vijeća ministara BiH. Cilj konsultacija je bilo kreiranje kvalitetnoga dokumenta koji će utemeljiti suradnju Vijeća ministara BiH i nevladinih organizacija u BiH. Molimo da svoje prijave dostavite najkasnije do 27.11.2017. godine do 16:00 sati na email: [email protected]   Prilikom prijave obavezno dostaviti: Naziv organizacije Adresa i grad organizacije Ime i prezime osobe ovlaštene za potpisivanje   Napomena: ovlašteni predstavnici organizacija obavezni su ponijeti pečat organizacije na dan potpisivanja kako bi potpisiali i opečatili potpisani Sporazum.   Broj mjesta je ograničen kapacitetom Plave sale Parlamentarne skupštine BiH. Nakon prijave, bit će dostavljen i dnevni red događaja – Pročitajte više na: https://www.bljesak.info/vijesti/flash/vijece-ministara-i-nevladine-organizacije-potpisuju-sporazum-o-suradnji/218974

Obrazovanje novinara u jugoistočnoj Evropi: Slabi materijalni uslovi i nedovoljno prakse

Saradnja između medijskog sektora i novinara i obrazovnih institucija je slaba u Jugoistočnoj Evropi, pokazalo je istraživanje u šest zemalja.
Slabi materijalni uslovi, neravnoteža između teorije i prakse i nedovoljno specijaliziran stručni kadar odlike su formalnih programa za obrazovanje novinara u u jugoistočnoj Evropi, navodi se u istraživanju koje je provela Visoka škola za novinarstvo i odnose s javnošću iz Skopja, pod nazivom “Potraga za novim rješenjima: Kreiranje idealnog kurikuluma iz novinarstva za jugoistočnu Evropu”, provedenog s ciljem kreiranja indikatora za unapređenje nastavnih programa i obrazovanja novinara u ovom dijelu Evrope.
Istraživači su ustanovili i slabu suradnju obrazovnih institucija sa medijskim sektorom i profesionalnim novinarima, te sporadičnu suradnju formalnih i neformalnih programa obrazovanja novinara.
Istraživanje je obuhvatilo 26 škola novinarstva u Crnoj Gori, Bosni i Herecgovini, Srbiji, Kosovu, Albaniji i Makedoniji, pri čemu su analizirani kurikulumi i uslovi nastave, te provedeni intervjui sa predstavnicima akademske i medijske zajednice.
Kompletan izvještaj možete pročitati
http://respublica.edu.mk/attach/Building-Trust-in-Media-in-SEE.pdf

Komitet za zaštitu novinara: Nagrade za najhrabrije svjetske novinare

Međunarodnu nagradu za slobodu medija ove godine dobili su novinari iz Kameruna, Meksika, Tajlanda i Jemena.
Foto: Pixabay
Komitet za zaštitu novinara dodijelit će svoju Međunarodnu nagradu za slobodu štampe novinarima širom svijeta koji su pokazali hrabrost obavljajući svoje novinarske zadatke. Nagradu su dobili novinari Ahmed Abba, Patricia Mayorga, Pravit Rojanaphruk i Afrah Nasser.
Ahmed Abba, kamerunski je novinar koji radi kao dopisnik za medijski servis Radio France Internationale’s Hausa. U zatvoru je od 2015. godine, a 2017. osuđen je po optužbama koje se dovode u vezu sa terorizmom zbog svog izvještavanja.
Patricia Mayorga je meksička novinarka koja piše o ljudskim pravima i drugim temama za meksički magazin Proceso. Bila je primorana napustiti meksičku državu Chihuahua nakon prijetnji koje je primila zbog svojih tekstova.
Pravit Rojanaphruk jedan je od najprominentnijih tajlandskih novinara i zagovarača slobode štampe. Iako mu je prijećeno u zemlji, nastavio je pisati svoje kritike.
Afrah Nasser je nagrađivana blogerka iz Jemena koja trenutno iz azila u Švedskoj piše o povredama ljudskih prava, problemima s kojima se susreću žene i slobodi štampe u Jemenu.
Večera povodom dodjele nagrada bit će održana 15. novembra u New Yorku, uz novinare Christiane Amanpour i Davida Rhodesa, pišu iz Komiteta za zaštitu novinara.

Nepovjerenje – riječ koja najbolje opisuje pravnu zaštitu zviždača u BiH

U svojoj Preporuci iz 2014. godine o zaštiti zviždača Savjet Evrope u obrazloženju između ostalog zaključuje kako postoji potreba da se izdvoje preporuke i smjernice za pravnu zaštitu jer su postojeće garancije uglavnom nedostatne. U dijelu u kojem se razmatra značaj zviždača naglašava se kako je njihovo istupanje sastavni dio prava na slobodu izražavanja i da je njihova uloga veoma bitna u borbi protiv korupcije. U mnogim drugim međunarodnim instrumentima i preporukama zviždači, popularni kod nas i pod imenom uzbunjivači, izdvajaju se kao jedno od najefikasnijih mehanizama u preveniranju i borbi protiv korupcije jer njihove prijave, kako dolaze iznutra, kadre su otkriti afere u najranijoj fazi.

Otuda i Konvencija Ujedinjenih nacija protiv korupcije prepoznaje kako se u pravnim sistemima zemalja potpisnica mora predvidjeti zaštita licima koji u dobroj vjeri i na razumnim osnovama prijave krivična djela koja predviđa Konvencija.  No, zaštita prijaviocima korupcije prema preporuci Savjeta Evrope, ali i drugim preovlađujućim međunarodnim standardima, prostire se na razne vrste nepravilnosti koje ne moraju imati kvalitet krivičnog djela. Preporuka Savjeta Evrope definiše zviždača kao „bilo koju osobu koja prijavi ili otkrije informacije koje predstavljaju prijetnju ili povredu po javni interes u kontekstu njihovog radnog okruženja,  u javnom ili u privatnom sektoru“.

Slična je i definicija koju daje Transparency International kao globalni pokret koji je posvećen borbi protiv korupcije. TI takođe insistira da prijavioci korupcije mogu biti iz bilo kog sektora, a kada se opisuje koje to sve nepravilnosti ova lica moraju prijaviti da bi se smatrali prijaviocima korupcije lista je podugačka i svodi se na svakovrsne oblike nepravilnosti: opasnost po javno zdravlje, sukob interesa, zaštita životne sredine, krivična djela…

Pregled međunarodnih standarda pokazuje nam da iako postoje stanovite smjernice nacionalnim zakonodavstvima i dalje ne postoji jasan konsenzus oko svih pitanja što se odnose na zaštitu prijavioca korupcije. Da li nam je potreban jedan zakonski akt ili je zaštitu poželjnije normirati u više akata? Da li bi zaštitu trebala pružati specijalizovana tijela ili tijela koja to čine u okviru svojih redovnih ovlasti? No, određena rješenja, poput onog da bi nacionlni propisi kao zaštićene prijavioce trebali prepoznati sva lica, bez obzira na to da li su zaposleni u javnom ili privatnom sektoru, sve više dobijaju na značaju. U tom smislu TI zagovora da se zaštita mora pružiti ne samo licima koja se nalaze u konvencionalnom radno-pravnom odnosu, već svim licima koji su u bilo kakvom (ne)posrednom odnosu sa radnim okruženjem kojeg prijavljuju ili iz kojeg objavljuju informacije (volonteri, pripravnici, bivši radnici, konsultanti, kandidati za raspisano radno mjesto…).

BiH – dva zakona i dva različita modela zaštite

Kako u svjetlu međunarodnih preporuka i standarda izgleda pravna zaštita u Bosni i Hercegovini? Trenutno postoje dva zakona koji tretiraju zaštitu zviždača: Zakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i HercegovineZakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju Republike Srpske. Prvi se odnosi na zaposlene u institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim licima koje osnivaju ove institucije, dok se drugi odnosi na sva fizička i pravna lica koja u dobroj namjeri  prijave korupciju u javnom ili privatnom sektoru u entitetu Republika Srpska. Zapravo, oba propisa počivaju na tome da prijava mora biti u dobroj namjeri ili dobroj vjeri čime se želi onemogućiti zaštita prijaviocima koji ne postupaju u takvoj namjeri/vjeri.

Pored ovih sličnosti, ova dva propisa se u mnogo čemu razlikuju, pa i u najosnovnijim definicijama. Zakon na državnoj razini daje značajno širu definiciju korupcije čime se zaštita, iako se prostire na ograničeni krug lica (zaposlenike u državnim institucijama i njihovim osnovanim pravnim licima) širi na mnogo raznorodnije pojave i  oblike korupcije jer obuhvata i „povredu zakona, drugog propisa, kao i nepravilnosti u radu i prevare koje ukazuju na postojanje korupcije“.

S druge strane, entitetski zakon korupciju faktički ograničava na kvalitet krivičnog djela dajući dosta restriktivniju definiciju  koja za kriterijum uzima zloupotrebu službenih ovlašćenja ili službenog položaja u privatne svrhe čime se naizgled široka zaštita koja se prostire i na javni i na privatni sektor na drugom mjestu ponovno suzava. Osnovna razlika između dva trenutno važeća propisa u BiH je što osiguravaju potpuno različite modele pravne zaštite. Dok državni zakon eskternu zaštitu nudi putem specijalizovanog tijela, tj. Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) koja ima mogućnost da dodijeli status uzbunjivača na zahtjev prijavioca, ali i da instrukcijom otkloni posljedice štetnih radnji, entitetski zakon ovdje upućuje prijavioce na sudski model zaštite podnošenjem tužbe nadležnom sudu. U oba propisa se normira interna zaštita kao način prijavljivanja korupcije kod samog poslodavca, ali na mjestu ekternih mehanizama i metoda zaštite pojavljuju se dva različita modela. Oba su skopčana sa namjerom da otklone štetne mjere ili represalije koje najčešće trpe uzbunjivači (mobing, uspostavljanje neprijateljskog okruženje po podnošenju prijave, disciplinsko kažnjavanje…) nakon što podnesu svoje prijave. Administrativni metod zaštite na državnoj razini podrazumijeva i mogućnost da upravni inspektor, koji je takođe nadležan za nadzor nad provođenjem zakona, izda prekršajni nalog rukovodiocu institucije ako ne postupi prema instrukciji APIK-a. Kako je Zakon u Republici Srpskoj stupio na snagu ovo ljeto još je nezahvalno govoriti o dometima njegove primjene, ali se najčešće ističu primjedbe kako bi se zaštita redovnim sudskim putem mogla pokazati kao neadekvatna i neefikasna. Upravo na toj argumentaciji je insistirao i Transparency International u BiH (TI BiH) u konsultacijskom procesu i javnoj raspravi.

Zakon o zaštiti prijavilaca korupcije u institucijama BiH na snazi je od početka 2014. godine, a prema posljednjem izvještaju APIK-a do sada je zaprimljeno svega 16 zahtjeva, i samo 3 lica su dobila status zaštićenog prijavitelja. Ova skromna statistika koja je u nesrazmjeri sa percipiranom korupcijom u BiHmože ukazivati na više stvari, a u prvom redu na to da postoji veoma rašireno nepovjerenje svih potencijalnih prijavilaca korupcije u postojeći model zaštite i institucije koje ga sprovode. Trenutna perspektiva implementacije Zakona u potpunosti obesmišljava zamišljeni model zaštite koji se s aspekta usklađenosti s međunarodnim standardima čak može smatrati srednje dobrim ili relativno naprednim rješenjem.

Razjedajuće nepovjerenje građana kao najveća prepreka

Kako je onda u opisanom kontekstu biti uzbunjivač u BiH? Čini se da je najveći nedostatak našeg modela, koliko god ga smatrali naprednim ili ne, to što i pored svih deklamacija i garanacija građani ne vjeruju da on uopšte postoji ili funkcioniše. Akutno nepovjerenje u to da su postojeće institucije kadre sprovoditi propise odražava se i na prijavioce korupcije jer uz sve mehanizme na raspologanju i uvjerenje da je korupcija sveprisutna vrlo je malo prepoznatih uzbunjivača. Mediji pak s vremena na vrijeme iskazuju zainteresovanost za uzbunjivače, ali uglavnom u svjetlu pojedinačnih slučajeva koji su se činili naročito atraktivnim za praćenje, kakav je bio npr. slučaj Danka Bogdanovićakojeg je APIK po svom djelovanju uspio vratiti na posao. APIK ovaj slučaj s pravom izdvaja u uspješne primjere jer je prijaviocu prvo uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa kao posljedica disciplinskog postupka koji je vođen protiv njega, da bi potom po pregledu cjelokupne dokumentacije APIK donio instrukciju da se prijavilac mora vratiti na posao jer su disciplinski postupak i prestanak radnog odnosa bili u vezi sa prijavom koja je podnijeta. Ovdje su do izražaja došli svi instituti koji stoje na raspologanju u tako predviđenoj zaštiti jer su instrukcijom i korektivnom mjerom otklonjenje štetne radnje koje je trpio prijavilac. Interesovanje postoji i za izvještaje nevladinih organizacija koji se uglavnom redovno i korektno pokrivaju, a bilo je i smjelijih tekstova, poput onih o preminuloj pravobraniteljici RS, koji su otvarali neugodna pitanja o zviždačima koji nisu na vrijeme prepoznati kao lica kojima je potrebna posebna zaštita. Ipak, postojeći model(i) zaštite u BiH ostavlja(ju) dosta otvorenih pitanja na kojima treba insistirati, uz ona najprovokativnija – da li važeći propisi uopšte uspijevaju prevenirati korupciju i podstaći prijavioce sa bitnim saznanjima da izađu sa škakljivim informcijama? I šta je razlog tolikom nepovjerenju u institucije koje osiguravaju zaštitu uzbunjivača? Autor: Uglješa Vuković

Turski novinari na suđenju zbog članka o Erdoganovom mjestu odmora

Turska se nastavlja obračunavati sa neistomišljenicima u medijskim kućama.
Foto: Pixabay
U Turskoj počinje suđenje za novinare i rukovodioce nezavisnog dnevnog lista Sözcü zbog optužbi da je njihov članak od 15. jula prošle godine o odmaralištu predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana ukazao na umiješanost u pokušaju državnog udara.
Dopisnik Gökmen Ulu, urednica online sadržaja Mediha Olgun i financijski menadžer Yonca Yücekaleli mogli bi se suočiti sa 15 godina zatvora zbog navodnog podržavanja terorističke organizacije, dok vlasnik lista Burak Akbay, kojem se sudi u odsustvu može dobiti i do 30 godina zatvorske kazne, piše Međunarodni institut za štampu.
Na dan napada, novine su objavile izvještaj u kojem su naveli mjesto na kojem se nalazi predsjednik Turske sa naslovom “Sözcü je pronašao Erdogana”. U večeri kada se dogodio napad, vojnici su napali odmaralište, ali je Erdogan navodno pobjegao 15 minuta prije napada. Novinar je optužen da je doveo vojnike do predsjednika, iako su iz novina argumentovali da zvanični izvještaji o pokušaju vojnog udara pokazuju da se lokacija predsjednika znala i prije objave članka.
“Sözcü, jedne od posljednjih velikih nezavisnih novina u Turskoj, trn su u oku Erdogana i njegove vladajuće Stranke pravde i razvoja zbog svojih žestokih kritika, tako da ne iznenađuje da zvaničnici drže novine na meti u sklopu šireg obrušavanja na medije koje je u toku”, izjavio je programski direktor Međunarodnog instituta za štampu, Steven M. Ellis.
Prema Indeksu medijskih sloboda, Turska zauzima 155. mjesto na listi od 180 zemalja, a smatra se da zvaničnici koriste borbu protiv terorizma kako bi opravdali čistke u medijima i hapšenja medijskih uposlenika