Deblokirana mostarska deponija Uborak

Zbog blokade gradske deponije ulice Mostara preplavljene su smećem (6. mart 2020)

Deponija Uborak, koja se nalazi desetak kilometara od Mostara, odblokirana je nakon višemesečne blokade, koju su organizovali aktivisti i građani, tražeći da se to odlagalište otpada izmjesti.

Iz Građanske inicijative “Jer nas se tiče” izjavili su za Radio Slobodna Evropa (RSE) da privremeno odustaju od blokade deponije.

“Ne možemo dopustiti da svi građani Mostara nastave ispaštati zbog nesavjesnog gradonačelnika i nerada nadležnih”, izjavio je Nijaz Hodžić, potpredsjednik Građanske inicijative “Jer nas se tiče” za RSE.

Hodžić je pozvao predstavnike Hercegovačko-neretvanskog kantona i entiteta Federacije BiH da se uključe u rješavanje problema.

“U slučaju izostanka njihove reakcije i potpisivanja zahtjeva, bićemo primorani ponovo blokirati nelegalnu deponiju na Uborku”, kazao je Hodžić.

Mještani naselja oko deponije Uborak, predvođeni Građanskom inicijativom i Udruženjem “Jer nas se tiče”, mjesecima su blokirali ovu gradsku mostarsku deponiju i tražili od gradskih vlasti da se to odlagalište komunalnog otpada zatvori i izmjesti.

Optužuju vlasti za nepravilno upravljanje otpadom, nerad, ali tvrde i da je na Uborak odlagan, osim komunalnog i animalni, te medicinski otpad.

Gradske vlasti su ponudile sporazum od pet tačaka predstavnicima Inicijative “Jer nas se tiče”.

Vlasti su ponudile, pored ostalog, osiguravanje novca za kvalitetan rad na zbrinjavanju otpada, pokretanje izrade studija potrebnih za dobijanje okolinske dozvole, kao i pokretanje prikupljanja novca za ugradnju prečistača za procjedne vode, koje se iz deponije ulijevaju u lokalni potok, koji se dalje ulijeva u rijeku Neretvu.

Problem deponije Uborak u centru je pažnje javnosti nakon što su početkom juna 2019. godine nevladine organizacije iznijele podatak da se na tu deponiju odlaže sumnjivi mulj sa pročistača otpadnih voda iz južne zone Mostara.

Mještani naselja uz Uborak su potom 10. juna blokirali ulaz u odlagalište, sprečavajući kamione komunalnih preduzeća da deponuju smeće sa ulica gradskih i prigradskih naselja, uslijed čega je Mostar bio bukvalno zatrpan smećem.

Blokada je trajala do 20. juna, kada je okončana dogovorom predstavnika mještana i vlasti da se formira mješovita komisija, koja će raditi na pronalaženju nove lokacije za deponiju.

Uz optužbe da je za pola godine mješovita komisija zasijedala samo jednom, te dan nakon što je deponiji Uborak istekla okolinska dozvola Federalnog ministarstva okoliša i turizma, mještani su 4. decembra 2019. godine ponovo blokirali ulaz u odlagalište.

Blokada je okončana 9. decembra 2019. intervencijom policije, koja od tog dana stalno čuva kapiju deponije, dok su tu sve vrijeme prisutni i predstavnici mještana, koji ne odustaju od svojih zahtjeva.

Mještani su 22. januara 2020. takođe nakratko bili blokirali prilazne puteve ka deponiji Uborak.

Nastavlja se blokada deponije u Mostaru

ENVIRONMENTAL JOURNALISM

Environmental journalism: the best way to raise awareness about climate change

#environmental sustainability #leisure #social transformation

An aware society is the best weapon against climate change. And this is where environmental journalists play a crucial role; they inform and they raise awareness among people. Sustainability, biodiversity and renewable energies are some of the topics covered by professionals that are increasingly more essential.

One of the objectives of environmental journalism is to wake up an eco-awareness between the population.

One of the objectives of environmental journalism is to wake up an eco-awareness between the population.

In modern democracies, public authorities need public opinion consensus to promulgate their policies. Policies related to sustainability are no exception. As a society, environmental policies can only progress if people are aware about the health of the planet, sustainable development and the fight against climate change. That’s where environmental journalism plays a decisive role.

WHAT IS ENVIRONMENTAL JOURNALISM? OBJECTIVES

Although each expert brings his or her own unique style, environmental journalism can be defined as current affairs journalism related to nature and the environment, especially the impact of human activity on their environment, with the aim of raising awareness among people.

In addition to informing and raising awareness among people in society, other environmental journalism objectives include:

  • Generating debate on issues related to the environment.
  • Promoting among the population.
  • Providing synergies to topics ignored in the general media.
  • Creating sinergias among members of the public, communicators, institutions, NGOs and any agents involved in environmental issues.
  • Promoting the approval and improvement of environmental policies.

An example of the importance of environmental journalism can be seen in the fact that climate change has recently become the main concern for European people, surpassing global terrorism. This is the main conclusion of a survey – the Eurobarometer – conducted by the European Parliament at the end of 2019. A change in priorities that not only paves the way for more effective policies to counter global warming, but also encourages companies to be responsible for the impact of their actions on the environment in order to maintain their reputation

ENVIRONMENTAL JOURNALISM TOPICS

In addition to climate change, environmental journalism addresses a wide range of topics, covering local issues about the specific circumstances in each country. These may include:

  Biodiversity

The global biodiversity crisis is an issue that environmental journalists cover.

  Water resources

Information related to water health and water resource management,, etc.

  Pollution

Emissions and spills, fossil fuels, pollution from plastics, etc.

  Natural disasters

The fires in Australia, Hurricane Dorian and the heat waves that scorched Europe in summer were some of the catastrophes that featured in 2019.

  Environmental policies

The new environmental policies approved by the administrations are analysed with a magnifying glass.

  Initiatives and events

The actions of NGOs, climate negotiations – for example, the COP—, the Sustainable Development Goals (SDGs), etc.

  Renewable energies

Any news related to the rise of non-polluting energies captures the attention of these professionals.

  Sustainable development

News related to the impact of our actions on the environment and how to minimise it for future generations.

  Research

Studies and reports on the environment prepared by the institutions are a great source of information.

  Sustainable habits

Information that aims to encourage recycling, composting and reducing the use of plastics through advice.

The environmental journalists to follow.

The environmental journalists to follow.

  SEE INFOGRAPHIC: The environmental journalists to follow [PDF]External link, opens in new window.

THE BEST ENVIRONMENTAL REPORTS OF 2019

At the end of 2019, Unearthed, a Greenpeace United Kingdom project aimed at acknowledging the best environmental journalism, published a list of the nine most prominent reports in the worldExternal link, opens in new window. according to its criteria. Two of the award-winning reports are:

  • Leaked recordings show that the US oil lobby successfully pressured the government to criminalise protests against pipelines: in August 2019, United States newspaper The Intercept published a leaked audio in which the oil lobby, in a private conference, admitted its influence on law-making in different US states to criminalise protests against oil and gas pipelines in response to the famous protests against the Dakota Access pipeline some years ago.
Oil.

Pressure from the oil lobby to influence law making was brought to light by ‘The Intercept’.

  1. Go Highlight 0
  2. Go Highlight 1
  3. Go Highlight 2
  • How the global beef trade is destroying the Amazon: An investigation carried out by The Bureau of Investigative Journalism, el periódico The Guardian and Repórter Brasil newspaper found that a Brazilian company was raising cattle in protected areas of the Amazon, causing deforestation. It should be added that this company is not the only one involved in this illegal practice and it is estimated that up to 5,800 km2 of forests are cut down every year for cattle farming in the Amazon and other areas.

Other distinguished reports that won Unearthed awards in 2019 include the research carried out in Reserve (Louisiana), the town known as Ciudad Cáncer (The Guardian), the environmental risks of flaring — burning natural gas when extracting — (NBC Left Field) and the story of how a large Icelandic fishery bribed Namibian officials to ensure access to fishing quotas (Stundin).

Vrijeme je za zeleno novinarstvo

Anida Sokol25/05/2020COVID-19okolišno novinarstvoizvještavanje o ekologijiekologija

Okolišno, ekološko ili eko-novinarstvo, koje se bavi uticajem ljudske aktivnosti na okoliš, s ciljem podizanja svijesti o zaštiti životne sredine, u svijetu je sve značajnije. Velike medijske kuće, poput New York Timesa i Guardiana, imaju svoje eko-novinare, a neke od tema kojima se bave su klimatske promjene, obnovljivi izvori energije, zagađenje zraka i politike zaštite okoliša.

Bh. medijske kuće nemaju specijalizirane novinare i posebne rubrike ili programe namijenjene klimatskim promjenama i zaštiti životne sredine. Medijski izvještaji o zagađenju zraka u urbanim sredinama tokom zimskog perioda, o borbama lokalnog stanovništva protiv izgradnji mini hidroelektrana i protestima zbog nelegalnih deponija otpada su reaktivni i dnevno-aktuelni, nastali kako bi se prenijele informacije o nekom incidentu ili protestu. Nezavisne samoinicijativne istraživačke analitičke priče o zagađenju životne sredine i njegovom uticaju na zdravlje stanovništva su rijetke, tekstovi o klimatskoj krizi se sporadično prenose iz stranih medija, a okolišne teme još uvijek su manje bitne u odnosu na protokolarne ili druge aktivnosti bh. političara. Da li će mediji reagovati na ugrožavanje životne sredine i zdravlja stanovništva od strane pojednih privatnih i javnih preduzeća ovisi i o politikama onih koji ih plaćaju, dok su takve primjere dodatno zasjenile vijesti o pandemiji COVID-19.

Civilni sektor kao najznačajniji izvor informacija

U BiH postoji veći broj nevladinih organizacija koje se bave zaštitom životne sredine. One su medijima i najveći izvori informacija o zaštiti životne sredine, a predstavnici nekih od njih kažu kako kada se radi o težim temama koje je potrebno dodatno istražiti, uključiti drugu stranu, npr. ispitati investitora određenih štetnih projekata po životnu sredinu, takve teme se u medijima ne obrađuju često.

„Najčešće, kada pošaljemo saopštenje, ono se prosto prekopira i objavi. Neki mediji nas nazovu za dodatnu izjavu i na tome se završava. Rijetki su tekstovi ili emisije u udarnim terminima koje obrađuju ekološke teme detaljno sa gostima, gdje možete dobiti širu sliku određene tematike, bilo da je riječ o transportu, biodiverzitetu, energiji ili nekoj drugoj ekološkoj temi“, kaže Sandra Josović iz Centra za životnu sredinu iz Banje Luke. Razlog tome je, kaže, što nema mnogo novinara koji pokrivaju ovu tematiku.

Denis Žiško iz Centra za ekologiju i energiju iz Tuzle navodi da će mediji prenijeti informaciju o ugrožavanju životne sredine ukoliko je ta informacija senzacija ili eksces, te im može donijeti veću čitanost, gledanost i slušanost i uglavnom onda ukoliko se ne kosi sa politikama onih koji ih finansiraju kroz budžetska sredstva ili reklame.

„Najveći i najprolematičniji ekscesi se dešavaju kao posljedica nepoštovanja zakona pojedinih javnih preduzeća. Ukoliko mi ukazujemo na taj problem, imat ćemo jako malu, ako ne nikakvu podršku od strane budžetskih medijskih kuća“, govori Žiško i prisjeća se ekscesa sa azbestnom prašinom prilikom demontaže jednog objekta u Tuzli.

„Objekt je bio domontiran mimo zakona, mimo svega, prašina azbestna je letjela na sve strane, koja je kancerogena, koja ubija. Onda sam kontaktirao jedan budžetski medij, da poprate tu informaciju, čak sam poslao video snimke i fotografije. Nažalost odgovor koji sam dobio od njih je (…) bio da on baš i ne može objaviti tu informaciju, da se obratim onim portalima, koji objavljuju svašta. Imamo situaciju gdje budžetski medij, koji mi plaćamo, ne želi da objavi informaciju koja je izuzetno važna za zdravlje stanovništva“, kaže Žiško i dodaje da je nakon desetak dana taj medij objavio propagandni film firme koja je radila demontažu objekta.

Od komercijalnih online portala imaju podršku, ali govori da su se dešavale situacije kada bi oni tražili novac za objavu određene informacije.

„Ono što mi kao organizacija koja se bavi zaštitom okoliša radimo i objavljujemo, to nije naš propagandni materijal. To je informacija koja ukazuje na greške koje pojedine firme, ministarstva, vlasti prave i na taj način ugrožavaju okoliš i u konačnici zdravlje ljudi. Mi nemamo novac da platimo da se takva informacija pusti u javnost. Mediji su, ovi naši, pobrkali informaciju i propagandu. Mediji su tu za informaciju, a ne za EPP“, dodaje.

Dajana Cvjetković, projektna koordinatorica Centra za promociju civilnog društva iz Sarajeva, koja vodi projekt Misli o priprodi, a koji uključuje i grantove za medije i edukaciju novinara, smatra da mediji često izvještavaju o okolišnim temama jer su zanimljive i imaju veliku čitanost, tiču se ljudskih života i često sadrže neki vid korupcije ili nepoštivanja zakona. Ipak, kaže da postoji više problema u načinu njihovog izvještavanja, a jedan od osnovnih jeste što novinari ne poznaju dovoljno dobro ovu problematiku.

„I onda dolazi do – ne bih rekla pogrešne, ali više – nedovoljno tačne interpretacije određenih izjava. S druge strane, za ovu oblast je jako teško naći sagovornike, i onda su mediji tu osuđeni na gotovo uvijek iste sagovornike koji imaju stav o određenim pitanjima zaštite okoliša, koji čak ne mora biti tačan, naučno utemeljen, ali ako se pojave u medijima 10 ili 15 puta javnost prihvata njihov stav. Mislim da je tu donekle odgovornost medija da biraju kvalitetne sagovornike“.

Dodaje da nedostaje i raznovrsnost ekspertize sagovornika, koji su često aktivisti, a koji, iako vrijedan izvor informacija, ne moraju uvijek govoriti objektivno i imati sve informacije. Njih mediji često ‘guraju u isti koš’ i u jednoj temi ne uključuju različite stavove eksperata i aktivista.

„Recimo imamo više organizacija koje drugačije objašnjavaju kriterije za mjerenje zagađenosti. Mislim da bi bilo korektno da građani nešto više znaju o tome, a ne da koriste jedan pristup“.

Izgradnja mini hidroelektrana

Mediji mogu biti podrška onima koji se bore za zaštitu životne sredine. O tome svjedoči i priča  žena Kruščice kod Viteza koje su svojim protestima spriječile izgradnju dvije mini-hidroelektrane, a kojima su se nakon medijskih izvještaja pridružili i drugi građani BiH. Mini hidroelektrane se i dalje grade po BiH, neke bez dozvola, a one, kako tvrde pojedini stručnjaci, nemaju ekonomsku opravdanost, imaju beznačajnu korist i ogromnu ekološku štetu jer dovode do ekocida.

Način medijskog izvještavaja o takvim projektima, koji često znaju biti predstavljeni samo kao kapitalna ulaganja kojima će se otvoriti nova radna mjesta, a ne i naštetiti okoliš, može dovesti do prihvatanja takvih inicijativa od strane građana, smatra Cvjetković. Takvo je, kaže, bilo izvještavanje o izgradnji mini hidroelektrane na rijeci Miljacki u Istočnom Sarajevu, gdje mediji nisu potaknuli pitanje kako će izgradnja ove mini hidroelektrane uticati na okoliš, te kako je alociran budžetski novac.

Sagovornici se slažu da je u vrijeme pandemije COVID-19 bilo nedovoljno medijskih sadržaja o zloupotrebi zabrane kretanja i okupljanja od strane donosioca odluka, koji su, kako Cvjetković govori, krenuli sa određenim aktivnostima, znajući da se građani ne smiju okupiti.

Kod Foče je krenula izgradnja mini hidroelektrana na rijeci Bjelavi i njenoj pritoci Maloj Bjelavi, za koje Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS nije izdalo dozvole. Pojedini mediji su izvijestili da je manji broj građana uprkos zabrani okupljanja, sa maskama i uz određenu fizičku distancu, održao proteste, ali izostali su, ipak, istraživački novinarski tekstovi o tome kako je uopće došlo do nelegalne izgradnje mini hidroelektrana.

Pažnju javnosti tokom pandemije umjesto ovakvih primjera privukle su senzacionalističke vijesti o pozitivnom uticaju pandemije na okoliš. Brojni bh. portali prenijeli su lažne vijesti da su se uslijed zabrane kretanja i smanjenog saobraćaja delfini i labudovi vratili u venecijske kanale. National Geographic je objavio da informacije nisu tačne jer se labudovi redovno pojavljuju u kanalima Burano, malom ostrvu u širem gradskom području Venecije, a snimci delfina napravljeni su zapravo na Sardiniji.

Uticaj pandemije na okoliš i medijsko izvještavanje

Smanjen cestovni i avionski saobraćaj i smanjena industrijska proizvodnja privremeno su uticali na okoliš. Samir Lemeš, vanredni profesor na Univerzitetu u Zenici i dugogodišnji aktivista nevladine organizacije Eko-forum Zenica, navodi nekoliko primjera.

U Kini, emisije CO2 smanjene su za 25% tokom trajanja pandemije, a koncentracije NO2 manje su za 36% u odnosu na isti period prošle godine. Pad intenziteta cestovnog saobraćaja u SAD za 38% tokom pandemije smanjio je u istom ili većem obimu emisije CO2, jer zbog manjeg broja vozila, nije bilo zastoja i saobraćajnih gužvi, dok je potrošnja električne energije u Italiji u martu 2020 manja za 27% u odnosu na prethodnu godinu, a koncentracije NO2 smanjene su za oko 40%.

U BiH, kaže Lemeš, nisu smanjene emisije zagađujućih materija u zrak iz termoelektrana jer je proizvodnja bila čak i veća u odnosu na isti period prošle godine. Potrošnja električne energije, prema podacima Nezavisnog operatera sistema u BiH u martu 2020., bila je manja za 13% u odnosu na mart 2019. Međutim, proizvodnja električne energije iz termoelektrana veća je za 4%, a iz hidroelektrana za 10% u odnosu na isti mjesec prošle godine, što znači da se električna energija izvozila jer je privreda u BiH smanjila potrošnju električne energije. O svemu ovome mediji u BiH su propustili da izvijeste.  

„Moje mišljenje je da će se samo smanjiti emisije iz saobraćaja dok blokada traje, ali industrijska proizvodnja velikih firmi uopšte neće trpiti. Nijedna zemlja nije obustavila rad termoelektrana, željezara, hemijske industrije, pogođeni su samo mali biznisi koji svakako ne doprinose puno zagađenosti. Jedino je naftna industrija pogođena, ali to se na BiH ne odražava puno“, navodi Lemeš.

U Federaciji BiH zbog pandemje je odgođeno usvajanje novog zakona o zaštiti okoliša, novog zakona o zaštiti zraka i zakona o fondu za okoliš, govori Lemeš.Dodaje da su bh. mediji na početku pandemije objavili nekoliko vijesti o smanjenju koncentracije azotnih oksida uslijed smanjenja intenziteta saobraćaja i industrije na sjeveru Italije, ali nisu izvještavali o takvim slučajevima kod nas.

„Samo su prenosili strane vijesti. Bilo je nešto kratkih izvještaja o ekološkim incidentima koji su se dešavali u ovom periodu. Bio je jedan u Zenici, u Tuzli, u jezeru Modrac, nedavno u Mostaru, ali ti su izvještaji ostali nezapaženi zato što je, jednostano su ostali u sjeni, iza ovih vijesti o pandemiji, o mjerama zaštite, jer su se ljudi tome više posvetili“.

Vijest da je Vlada Federacije 12. maja usvojila informaciju o planiranju izgradnje mini hidrolektrana i zaključke da se imenuju radne grupe koje će predložiti izmjene propisa, napraviti upustva za korištenje kataloga kriterija za održivi razvoj u sektoru mini hildroeletrana je prošla nezapaženo.

„Doduše, nije prihvaćen u potpunosti zahtjev civilnog društva da se izvede moratorij na izgradnju hidroelektrana i davanju dozvola, dok se ti dokumenti ne usvoje ali ni jedno ni drugo mediji nisu prenijeli“.

Pandemija COVID-19 je zasjenila brojne ekološke probleme s kojima se građani u BiH suočavaju. Josović kaže da je problem piralena u Banjoj Luci gotovo zaboravljen u medijima, iako je tema i dalje itekako aktuelna, jer problem nije riješen.

„U moru novih informacija, političkih previranja, pandemije, ta je tema prosto ‘isparila’. To je samo jedan od primjera“, kaće Josović.

Cvjetković navodi da su izostala i istraživanja o tome šta se dešava sa deponijom Uborak kod Mostara, koja je u martu deblokirana, nakon što su je aktivisti i građani držali u blokadi tražeći da se to odlagalište otpada izmjesti, optužujući vlasti za nepravilno upravljanje otpadom i za odlaganje, između ostalog, medicinskog otpada. U Tuzli, s druge strane, mediji su propustili da izvijeste o nepravilnom održavanju površine odlagališta šljake i pepela Termoeletrane Tuzla, zbog čega se, tokom vjetrovitih dana, otrovna prašina raznosila po naseljima, govori Žiško. Informaciju su zasjenile vijesti o požaru koji se tih dana dešavao u Tuzli.

Okolišni bh. novinari

Biti okolišni ili eko-novinar u BiH nije lako. To mogu potvrditi oni koji se godinama bore i, kako kažu, „nameću“ urednicima, kolegama i publici da se ova tema nađe među prioritetima medijskih kuća. Sanela Habeš, novinarka BH Radija 1, tokom svog 28-godišnjeg rada je uspjela u Redakciji za kulturu, nauku i obrazovanje, ekologiju postaviti među prioritete. Kaže da je imala sreću što je učila od pionira okolišnog novinarstva Nijaza Abadžića, a dobitnica je velikog broja nagrada za izvještavanja o okolišu, među kojima i od UN-a i OSCE-a. U početku su je od milja zvali „smetljarka“ jer je, kaže, devedesetih bilo smiješno da se neko brine o okolišu.

„Unazad 20-25 godina znam da smo bili preokupirani nekim drugim stvarima, dosta ljudi nije razmišljalo o tome kako zaštititi svoj okoliš. Bilo je golo preživljavanje, ratne traume i post-ratne, zaposlenje. Nikakvog opravdanja nemamo da 2020. godine mediji ne budu lideri u toj okolišnoj borbi, mi bismo trebali biti glas te prirode… 2020. nam je trebala biti mogućnost da okoliš bude ako ne među prvim, onda bar u vrhu prioriteta kada se govori o kulturi življenja na prostoru BiH“.

Kaže da je za okolišno novinarstvo ipak potrebna određena doza ljubavi prema prirodi. „Vi morate početi živjeti ono što govorite. Ne mogu ja govoriti o reciklaži, a ne raditi to kao jedinka, kao osoba, ne odgajati svoju djecu u tom nekom zelenom okruženju“.

Do informacija se, kaže, može doći, ali za ovu temu su potrebni specijalizirani novinari koji će znati šta je to npr. Arhuska konvencija, koja definiše prava pojedinaca i organizacija civilnog društva u vezi sa životnom sredinom i gdje tražiti informacije. Zbog toga smatra da bi se okolišno novinarstvo trebalo izučavati na odsjecima za žurnalistiku u BiH kako bi se zainteresirali i obučili budući okolišni novinari. Njima savjetuje upornost i volju da se nametnu kao okolišni novinari urednicima i kolegama.

„Ja sam uporno godinama, godinama, godinama gurala te teme, nauštrb svog vremena, nauštrb svoje porodice i svega, radila ali se trud isplati. Budeš zadovoljan kada uradiš nešto, ne zbog posla, nego zbog prirode, tvoje djece, tvojih sugrađana. Nešto si uradio. Treba se novinar nametnuti, željeti i ne odustati“.

Sanel Kajan 26 godina radi u medijima, a veći dio svog vremena je posvetio temama zaštite životne sredine za koje je i nagrađivan. Nekadašnji novinar Al Jazeere Balkans, a danas dopisnik FTV-a iz Mostara, kaže da se susretao sa velikim poteškoćama i opstrukcijama prilikom izvještavanja o zaštiti okoliša. Smatra da bh. mediji vrlo malo pažnje posvećuju ovoj temi i da on ne može sebi priuštiti da samo izvještava o okolišu, već mora izvještavati i o drugim dešavanjima i temama u Mostaru.

„Šta bi čovjek bez prirode, bez sunca, bez vode, bez zraka. Nažalost većina je onih koji to ne shvataju ozbiljno, oni smatraju da je priroda i zaštita okoliša neka marginalna tema. Tema o kojoj ne vrijedi razgovarati, tema koja nije toliko bitna. Njima su mnogo bitni protokolarni susreti naših političara, naših silnih zamjenika ministara, savjetnika, pomoćnika direktora i slično. A to su upravo teme od kojih nemamo ništa“, kaže Kajan i dodaje kako iz Mostara često izvještava o odnosu vlasti prema zaštiti okoliša.

„Mi imamo zaista ekološku bombu u gradu. To je ova deponija Uborak, koja je davno trebala da bude zatvorena ili sanirana, sve više se smeće dovozi u nju, ne samo iz Mostara, nego i iz svih gradova iz ovog dijela BiH. Vlastima je samo bitno koliko će para uzeti po jednom kamionu smeća, nije im bitno što je ta deponija odavno prevazišla kapacitete. Što ta deponija truje našu zemlju, truje naše podzemne vode, truje naš zrak. To im zaista nije bitno“.

Iako je pandemija dodatno otežavala njegov rad, Kajan ne odustaje. Trenutno radi na priči o kolektorima o Mostaru, zašto se još uvijek na više od 100 mjesta kanalizacija direktno ulijeva u Neretvu i šta je sa 130 miliona maraka koji su uloženi u taj projekt.

„Ja se i dalje bavim tim temama jer smatram da su one mnogo važnije, mnogo važnije od protokolarnih aktivnosti i aktivnosti općenito političara u BiH“.

Od elektronskog otpada do energetske tranzicije

I dok traju epidemija i politička previranja u BiH, brojne okolišne teme ostaju nezabilježene u medijskim sadržajima. Habeš govori da bi novinari svaki dan mogli da objave po jednu priču o okolišu, a ne samo onda kade se dese neki ekscesi. A tema je, kaže, bezbroj: elektronski i elektronički otpad, recikliranje, kompostiranje, otvaranje organskih farmi, poljoprivredno zemljište, močvare, zvučno i svjetlosno zagađenje i rijeke, ali bez mini hidroelektrana.

O klimatskoj krizi se piše samo kada se pojavi neka prirodna katastrofa, a članci se prenose iz stranih medija, nikad se ne obrađuje iz ugla BiH, govori Sandra Josović. Novinari bi, naprimjer, mogli da pišu i o energetskoj tranziciji koja je neophodna u cilju smanjenja emisija CO2.

„Mi i dalje gradimo termolektrane na ugalj, iako su fosilna goriva jedan od najvećih zagađivača i uzročnika klimatske krize. Iako se cijeli svijet okreće obnovljivim izvorima energije i polako izlazi iz ere uglja, naše vlasti ne odustaju od uglja. Činjenica je da nas očekuje energetska tranzicija i da ćemo u taj proces morati ući. Šta podrazumijeva energetska tranzicija, zašto je ona neophodna, šta znači pojam pravedne energetske tranzicije, kako da, kao država, doprinesemo rješenju za klimatsku krizu? Sve su to teme koje su slabo zastupljene u našim medijima, osim ako nije riječ o izvještaju sa nekog samita ili konferencije“.

Kako bi se podržalo istraživačko novinarstvo u zaštiti okoliša, koje je nedovoljno afirmisano u BiH, Centar za životnu sredinu objavio je konkurs za dodjelu novčane podrške novinarima za priče o zaštiti prirode.

„Na ovaj način moguće je podržati izgradnju i jačanje kritičke svijesti javnosti koja ima najveću ulogu u smislu uticaja na promjenu negativnog ponašanja i aktivnosti različitih aktera kao što su vladin i biznis sektor koje direktno utiču na prirodu i prirodne resurse“, poručuje Josović.

Muzika u doba pandemije: Live stream koncerti, Zoom susreti, Facebook emisije

Tamara Zablocki27/05/2020

Muzičari su tokom pandemije svoje djelovanje preselili na internet.

foto: Unsplash/Tomaš Malik

Zabrana javnih okupljanja usljed pandemije COVID-19 snažno je pogodila muzičku industriju u cijelom svijetu, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Muzičarima i muzičarkama su otkazani nastupi i čitave turneje, a ni nakon dva mjeseca od proglašenja pandemije niko ne može sa sigurnošću reći kad će ponovo biti moguće nastupati uživo, pred publikom, te pod kojim uslovima. Većina njih je ovaj period iskoristila za rad na novim projektima koji i inače obavljaju u samoći, kod kuće ili u vlastitom studiju, ali nisu rijetki ni oni koji su svoje djelovanje makar dijelom preselili na internet, koristeći blagodeti savremenih tehnologija za komunikaciju s publikom.   

Vedran Mujagić, basista benda Dubioza Kolektiv koji posljednjih godina većinu svog vremena provodi na turnejama putujući po cijelom svijetu, od Moskve, preko Velike Britanije, pa do Čilea, potvrđuje nam da ovog proljeća život benda izgleda sasvim drugačije.

„Sve aktivnosti koje smo imali isplanirane za ovo proljeće su ili otkazane ili pomjerene za druge termine. Isto se trenutno dešava i sa koncertima i festivalima zakazanim za ovo ljeto i veoma je izgledno da će kompletna muzička industrija, makar ovaj dio koji se bavi izvedbenim dijelom, biti na prinudnom godišnjem odmoru do daljnjeg. Ovo ima uticaj na kompletnu scenu – ne samo na muzičare, već i na veliki broj ljudi koji radi na festivalima, klubovima, produkcijskim kompanijama, ticket servisima… U ovoj industriji je veliki broj prekarnih radnika koji nemaju nikakav backup za ovako ekstremnu situaciju i veliko je pitanje kako će izgledati scena kada se situacija napokon normalizira.“

Istraživača i interpretatora sevdaha Damira Imamovića epidemija je zatekla usred promocije novog albuma, Singer of Tales, nakon koje se trebao otisnuti na veliku turneju po Zapadnoj Evropi. I dok album na kojem je radio dugo, s međunarodnom ekipom saradnika, samostalno putuje svijetom i dobija odlične recenzije, turneja je dijelom otkazana, dijelom pomjerena na jesen ili narednu godinu, a neizvjesnost odgađanja i ponovnog zakazivanja koncerata, uz napomenu da se ne zna da li će novi datumi biti ispoštovani, kako kaže, proizvodi mu veliku nelagodu.  

„Glavna stvar za svakog muzičara su koncerti i drugi javni nastupi. To je ono što daje život i albumu i spotovima i recenzijama i svemu ostalom. Na kraju, od nastupa ponajviše i živimo. S druge strane, nije red da se nešto posebno žalim jer već imam karijeru i radi se samo o odgađanju, a ne o nekoj velikoj propasti. Slušam puno gore priče od mlađih kolega koji tek počinju i od session muzičara koji žive od sedmice do sedmice. Oni se uglavnom vraćaju živjeti s roditeljima i pronalaze druge načine preživljavanja dok javni događaji ponovo ne budu odobreni.“

Zoom nastupi, YouTube koncerti, partiji za publiku kod kuće

Ipak, ako je nešto dobro proizašlo iz sušne koncertne sezone koja pogađa i izvođače i publiku, onda je to kreativno korištenje servisa za videokonferencije poput Zooma i društvenih mreža koje su mnogi muzičari i muzičarke iskoristili za kratke kućne izvedbe u kojima su se umijećem iskazali čak i mnogočlani bendovi. Istovremeno, organizatori koncerata su nastojali nadoknaditi makar dio izgubljenog, te smo preko Facebooka i YouTubea imali priliku poslušati čitave jednosatne koncerte i prisustvovati cjelovitim partijima.

Dubioza Kolektiv je promptno odreagovala na vanredne okolnosti i već u martu pokrenula Dubioza Kolektiv Quarantine Show, seriju sedmičnih online nastupa u kojima su ugostili i kolege poput Srđana Jevđevića, Mileta Kekina i Ede Maajke, istovremeno iskoristivši format i za reakcije na bh. društvene probleme u jeku epidemije. Mujagić kaže da im kao bendu sastavljenom od ljudi iz različitih krajeva bivše Jugoslavije, koji je navikao čitav produkcijski proces raditi samostalno, nije bilo teško osmisliti ovakav vid nastupa i komunikacije s publikom.

„Nama ni prije pandemije, zbog činjenice da živimo u pet gradova u tri države, nije bilo čudno da radimo ‘od kuće’, na daljinu, svako u svom home-studio setupu, pa smo u novonastaloj situaciji mogli jako brzo reagovati. Takođe, činjenica da smo navikli na D.I.Y. pristup poslu i da svaki segment bendovskog rada znamo raditi sami, od snimanja do dizajna i montaže spotova, značila je da ne trebamo ničiju pomoć u realizaciji ovakvog showa. Bilo nam je važno reagovati, kako na pandemiju, tako i na prateće besramno profitiranje vladajuće kaste – koliko zbog ljudi koji su gledali Quarantine Show, toliko i zbog našeg mentalnog zdravlja. Bio je to i način da sami sebi kažemo da nas ova situacija neće i ne može zaustaviti i da možemo nastaviti raditi makar bili prinuđeni privremeno promijeniti formu djelovanja.“

I publika je brzo odreagovala. Prvu emisiju Dubioza Kolektiv Quarantine Show na Facebooku uživo je pogledalo skoro 30.000 ljudi, a već sutradan broj pregleda je premašio milion i nastavio rasti, što je za bend značilo da su izabrali pravi format komunikacije s publikom u vanrednoj situaciji.

„Pokušali smo da uhvatimo energiju žive svirke, uz skakanje, ples, i da se ljudi u tih 25 minuta osjećaju kao da su u prvom redu našeg normalnog koncerta. I taj osjećaj normalnosti je vjerovatno bio najvažniji faktor zašto je toliko ljudi sa raznih strana svijeta reagovalo“, ističe Mujagić.

Pojedini organizatori koncerata i festivala su na neizvjesnost koju je pandemija donijela odgovorili odlukom da događaje održe online. Zahvaljujući jednom takvom, kompozitorka i solistkinja na harmonici Merima Ključo i vokalistica Jelena Milušić svoj su album Lume predstavile na online koncertu koji se trebao održati uživo 20. marta u New Hampshireu, u organizaciji Electric Earth Concert Series, te je američka publika na taj način prisustvovala nastupu održanom na drugom kraju svijeta, u BiH, a uskoro ih čeka i online nastup za Morgenland Festival iz Osnabrücka. Iskustvo online koncerta bez interakcije s publikom, kažu, bilo im je sasvim novo i drugačije.

„Neobično je bilo održati čitav koncert bez publike, ali mašta je čudo. Sama činjenica da znamo da nas ljudi gledaju i slušaju pomaže u prevazilaženju odsustva publike i nedostatka spontane interakcije“, ocjenjuje Ključo, naglašavajući da su muzičari po prirodi snalažljivi jer okolnosti od njih to često zahtijevaju, te da su se zato većinom dobro snašli i u ovoj situaciji.

Milušić priznaje da ju je sat vremena live stream koncerta podsjećalo na probu.

„Ličilo je na probu, ali nije bilo proba jer je uzbuđenje ipak bilo tu kao da je bio u pitanju pravi nastup. Osjećaš da je neko tu, samo što ga ne vidiš i ne čuješ, a on tebe vidi i čuje ali nema izravne komunikacije“, pojašnjava dodajući da je iz cijele situacije naučila „da je i nezamislivo itekako moguće i ostvarivo, te da ništa nije sigurno, ali da i za to postoji rješenje“.

Skupina bosanskohercegovačkih DJ-eva okupljena oko organizacije festivala elektronske muzike Garden of Dreams, koji se trebao održati u junu, stanku je također iskoristila za drugačiji pristup te publici ponudila partije uz koje se može plesati – kod kuće. Kroz zvukom, slikom i informacijama bogate YouTube nastupe, istovremeno su doprinijeli promociji prirodnih i historijskih znamenitosti BiH, snimajući se na lokacijama Doline heroja na Tjentištu, Starog grada Srebrenika i vrandučke tvrđave.

„Odlučili smo promovisati ljepote BiH na najbolji mogući način – uz muziku i ples. Rad na organizaciji, snimanju i produkciji videa uzimao nam je dosta vremena, ali su nam razvoj tehnologije i najsavremeniji uređaji kojima snimamo naše video streamove uveliko pomogli u tome da na što kvalitetniji način predstavimo svoje zamisli. U vremenu bez živih nastupa fokusirali smo se, dakle, na video streamove i snimanje, a to ćemo nastaviti raditi i kad živi nastupi budu mogući“, navodi Bojan Jović, DJ Bonjasky.

‘Jedva čekam da krenem na turneju’

Pandemija je muzičarkama i muzičarima poslužila za otkrivanje nove snage interneta i digitalne komunikacije, saglasni su naši sagovornici. Ona možda nema snagu kao fizička komunikacija, ali je vrlo korisna za promociju, naročito umjetnicima, kojima već dugo omogućuje da efikasno promovišu svoj rad bez posredstva profesionalnih medija, budući da neki od njih imaju više pratitelja na društvenim mrežama čak i od izvikanih medija. Uostalom, sasvim je moguće da prisustvujemo tek početku nove ere u kojoj će online djelovanje postati dominantno u industriji u kojoj su se živi nastupi podrazumijevali.

„Svi ćemo se morati navikavati na „novu normalnost“, ma u kojem obliku se ona bude manifestovala. Još trebamo sačekati da vidimo kako će izgledati budućnost entertainment industrije. Da li će virtuelni koncerti postati preovladavajući format, da li ćemo sjediti u automobilima na drive-in koncertima ili će se sve vratiti na staro, ali s maskama i rukavicama“, navodi Vedran Mujagić.

Većina aktera i akterki na muzičkoj sceni nada se, ipak, da će se čim prije vratiti normalnost kakvu smo poznavali prije nastupa COVID-19. Iako se i sam upustio u kratke Facebook nastupe koje je šaljivo nazvao  „Release your inner narodnjak“ i „Release your inner pop star“, a u maju održao i svoj prvi live stream koncert za festival Globaltica koji je trebao biti održan uživo u poljskom gradu Gdyniji ali je otkazan usljed epidemije, Damir Imamović priznaje da mu je pomalo dosadio život na internetu.

„Live stream mi više proizvodi nostalgiju za pravim koncertima nego što me uzbuđuje. Čim imaš video i audio opremu kao posrednika, odmah si u području produkcije za koje ti treba i tehnika, mikrofoni, obrada zvuka i slike; dakle, sve stvari koje mene lično prilično ne interesuju i uvijek angažiram profesionalce da se time bave. Live stream i online pojavljivanja više su mi za intervjue, radionice i druge oblike komunikacije. Jedva čekam da krenem na turneju.“

Priručnik za obrazovanje i obuku novinara: Novinarstvo, ‘lažne vijesti’ i dezinformacije

Objavljujemo prevod UNESCO priručnika za edukaciju novinara na bosanskom/srpskom/hrvatskom jeziku.

Kao doprinos jačanju obrazovanja novinara, UNESCO je izdao priručnik “Novinarstvo, ‘lažne vijesti’ i dezinformacije”, koji pripada nizu vrhunskih resursa za učenje o jednoj od danas najvećih prijetnji kvalitetnom profesionalnom novinarstvu.

Ovaj priručnik treba da služi kao međunarodno relevantan model nastavnog plana i programa koji se može usvojiti kakav jeste ili prilagoditi i koji predstavlja odgovor na rastući svjetski problem dezinformisanja, sa kojim se suočavaju društva generalno, a posebno novinarstvo.

Pojam dezinformacije se u ovoj publikaciji generalno koristi za namjerne (često pomno organizovane) pokušaje zbunjivanja ili manipulisanja ljudi davanjem neistinitih informacija. Često se javlja u kombinaciji sa paralelnim i ukrštajućim komunikacijskim strategijama i čitavim nizom drugih taktika kao što su hakovanje ili kompromitovanje pojedinaca. Pojam netačno informisanje se generalno koristi za informacije koje navode na pogrešan zaključak, a koje su nastale ili distribuisane bez namjere manipulisanja ili nanošenja štete. Obje kategorije predstavljaju problem za društvo, ali dezinformacije su naročito opasne zbog toga što često predstavljaju organizovan i dobro finansiran napor ojačan automatizovanom tehnologijom.

Snabdjevači dezinformacija iskorištavaju ranjivost ili stranački potencijal primatelja za koje se nadaju da će postati pojačivači ili umnožavači. Na taj način nas žele potaknuti da postanemo prenosnici njihovih poruka, iskorištavajući našu sklonost da dijelimo informacije iz različitih razloga. Posebno je opasno to što su „lažne vijesti“ u ovom smislu obično besplatne – što znači da su ljudi koji ne mogu priuštiti kvalitetno novinarstvo, ili nemaju pristup nezavisnim javnim medijskim servisima, naročito podložni dezinformisanju i netačnom informisanju.

Širenje dezinformacija i netačnih informacija uglavnom omogućavaju društvene mreže i aplikacije za dopisivanje, što povlači pitanje nivoa regulacije i samoregulacije kompanija koje pružaju te usluge. S obzirom na to da su to u suštini posredničke platforme, a ne kreatori sadržaja, te kompanije su do sada uglavnom bile podložne samo laganoj regulaciji (osim u području autorskih prava). Međutim, u kontekstu sve većih pritisaka na njih, kao i rizika koje pretjerana regulacija predstavlja za slobodno izražavanje, poduzima se sve više koraka – premda sporadičnih – u okviru samoregulacije.

Posebni izvjestitelj UN-a za slobodu mišljenja i izražavanja je svoj godišnji izvještaj za 2018. godinu posvetio baš tom pitanju, pozivajući internetske kompanije da izvuku pouke iz samoregulacije novinskih medija i bolje se usklade sa standardima UN-a o pravu na širenje, traženje i primanje informacija.

U ovoj brzo razvijajućoj ekologiji mjera koje poduzimaju i države i kompanije, novinari i novinski mediji imaju veoma važnu ulogu. Tu nastupa ova publikacija.

Priručnik na BHS dostupan je ovdje: https://media.ba/bs/preporuka/publikacija/prirucnik-za-obrazovanje-i-obuku-novinara-novinarstvo-lazne-vijesti-i

Trolovi i botovi korisnike društvenih mreža uvlače u spiralu širenja lažnih sadržaja

Vuk Vučetić29/05/2020trolovibotovidruštvene mrežedezinformacije

Dezinformacije o koronavirusu objavljuju i šire i botovi i trolovi.

foto: pixabay/ilustracija

Omalovažavanje političkih protivnika, kao i svakodnevna razmjena vulgarnosti sa političkim neistomišljenicima uz konstantne uvrede i optužbe su postali dio političke svakodnevice. U tom smislu čini se da su neargumentovane ad hominem uvrede najčešće metode za obračun na društvenim mrežama. To negativno i nezdravo okruženje utiče da se iz javne rasprave, ali i sa foruma za raspravu, povlače oni koji imaju snažnije argumente.

Istraživački centar Pew i Internet centar pri Univerzitetu Elon sproveli su 2016. godine istraživanje u kojem je učestvovao veliki broj stručnjaka, sa ciljem da se ispita da li će u narednih deset godina trolovi, kao i velika zastupljenost negativnih sadržaja na internetu, uticati na javni diskurs na mreži. Istraživanje je pokazalo da čak 39 posto stručnjaka, od 1.537 koje je učestvovalo u istraživanju, smatra da će javna rasprava na internetu u budućnosti biti „oblikovana“ negativnim aktivnostima, dok je 19 posto bilo onih koji su smatrali da će internet u budućnosti biti “manje oblikovan” maltretiranjem, trolanjem i nepovjerenjem.

Trolovanje i botovanje na domaćoj sceni

Da botovi i trolovi polako osvajaju domaću onlajn političku scenu pokazuje i nedavni primjer koji se desio u Srbiji gdje je Tviter ugasio 8.558 naloga (botova) koji prema njihovim analizama nisu bili autentični korisnici i koji su, kako navode, bili angažovani na promovisanju vladajuće stranke u Srbiji i njenog lidera.

Tokom četiri godine je tih 8,5 hiljada naloga tvitnulo više od 43 miliona puta, i objavili su više od 8,5 miliona linkova koji su vodili na sajtove SNS-a, Informera i drugih provladinih medija. Više od dva miliona puta su u svojim tvitovima koristili haštag #vucic.

U BiH takođe postoje istraživanja koja potvrđuju relativno visok nivo aktivnosti političkih botova i trolova. Istraživanje portala Raskrinkavanje.ba iz 2018. godine koje je obuhvatilo samo analizu komentara na portalu Klix.ba pokazuje da je u mjesecu septembru identifikovano 259 korisničkih profila,koji su imali karakteristike političkih botova. Istraživanje je pokazalo da su osnovne karakteristike aktivnosti botova bile: a) pozitivno komentarisanje tekstova koji tematizuju samo jednu stranku/kandidata bez komentara na drugim tekstovima, b) pozitivno komentarisanje tekstova koji tematizuju  samo jednu stranku/kandidata, uz negativne komentare na tekstovima koji se tiču drugih stranaka/kandidata.

U političkom smislu, trolovi su plaćenici, operativci koji zbog novca izazivaju politička prepucavanja na društvenim mrežama, i usmjeravaju političku debatu. S obzirom na to da u eri post-istine i eho-silosa postoji praktično nulta stopa tolerancije prema drugom i drugačijem, teoretičari smatraju da je trolovanje zapravo postalo svojevrsni mainstream političkog diskursa.

Šta su botovi, a šta trolovi?

Razvoj interneta i ekspanzija društvenih mreža stvorili su uslove za pojavu specifičnih fenomena koji se zovi botovi i trolovi. Bot (skraćeno od robot) zapravo predstavlja automatizovani program tj. softver koji obavlja različite zadatke na internetu. Botovima zapravo upravlja algoritam koji radi prema jasno utvrđenim pravilima, a njihova osnovna funkcija se ogleda u objavljivanju, umnožavanju i komentarisanju različitih sadržaja na društvenim mrežama i portalima.

Istraživanje iz 2018. godine pokazuje da su botovi odigrali važnu ulogu u predsjedničkim izborima u SAD-u 2016. godine. Jedan od razloga je taj što je ogroman broj botova objavljivao, “lajkovao”, “šerovao” i “retvitovao” političke sadržaje koji su išli u prilog Donaldu Trampu, što je vještački stvorilo utisak ogromne podrške. Ova iluzija podrške u online prostoru može da se odrazi i na stvarnu političku scenu. Tokom kampanje je čak 400.000 botova postavilo oko četiri milliona sadržaja na Tviteru što je u značajnoj mjeri usmjerilo političku debatu. Dodatno je problematično to što se ovi botovi mogu kupiti i prodati na crnom tržištu.

Botovi takođe mogu uticati na finansijska tržišta. Na primjer, mogu preplaviti društvene mreže pozitivnim/negativnim vijestima o nekoj kompaniji, što može uticati na rast/pad cijena dionica te kompanije na berzi. Najčešće su odgovorni za širenje neželjene pošte (spam e-mail) iza čega obično stoji neki komercijalni interes. Konačno, vlade pojedinih država (najčešće onih autoritarnih) koriste botove u političke svrhe. Tokom političkih kriza, ili potencijalnih revolucija, uz pomoć botova zatrpavaju news feedove različitim objavama, kako bi se smanjila vidljivost sadržaja koji im ne idu u prilog, što u najširem smislu može da utiče na slobodu govora i mišljenja. Armija botova je u službi propagande, pri čemu vjerodostojnost i važnost nekog sadržaja postaje veća, što se više umnožava.

Nije jednostavno uočiti razliku između botova i stvarnih osoba, s obzirom na to da su botovi kreirani sa ciljem da oponašaju ljude. Iako aktivnosti botova podsjećaju na stvarne ljude, oni su samo softver. Istovremeno, trolovi su živi botovi.

Trol je u skandinavskoj mitologiji biće koje je ružno i sklono sitnim, zlim i podlim radnjama. U eri interneta oni najčešće imaju jasnu agendu koju slijede i svjesno objavljuju sadržaje u skladu sa društveno-političkom temom koja je u tom trenutku aktuelna. U kontekstu društvenih mreža, njihova osnovna funkcija je zapravo da namjerno proizvode sukobe, da vrijeđaju druge korisnike, da šire lažne vijesti, govor mržnje, izazivaju paniku, da obesmišljavaju zdravu diskusiju, i konačno da kontaminiraju onlajn javni prostor.

Trolovi takođe u pozitivnom svjetlu promovišu aktivnosti svojih društveno-političkih favorita ili “patrona” koji im plaćaju za te usluge. U tom smislu žargonski izraz “trolovanje” ili “trolanje” ima negativnu konotaciju i odnosi se na izrugivanje, ismijavanje, omalovažavanje, dosađivanje i slično, sa ciljem izazivanja emotivnih reakcija kod drugih korisnika. Smatra se da je “4chan” svojevrsna baza trolova, odnosno jedna od najpoznatijih platformi na kojoj se podstiče trolovanje kao specifičan način komunikacije i humora.

Bilo kako bilo, trolovi i botovi su značajni akteri savremenih političkih borbi. Nalaze se u svojevrsnoj simbiozi. Trolovi započinju rasprave i pripremaju teren za juriš botova koji svojom podrškom kreiraju privid snage određenih političkih stavova i vjerodostojnosti različitih sadržaja.

Virus korona u eri botova i trolova

Pandemija virusa korona, koja se opisuje i kao prva velika pandemija u eri društvenih mreža, je posljedično izazvala svojevrsnu infodemiju različitih oblika dezinformativnih, poluinformativnih i lažnih sadržaja, zbog čega je preciznije koristiti termin “dezinfodemija”. Veliki broj dezinformacija i lažnih sadržaja objavljuju i šire upravo botovi i trolovi.

Iako su se se kompanije Facebook, Reddit, Google, LinkedIn, Microsoft, Twitter i YouTube obavezali da će ukloniti dezinformacije u vezi s koronavirusom sa svojih platformi, to je praktično Sizifov posao, s obzirom na to da se gotovo iz minuta u minut objavljuju novi dezinformativni sadržaji koji ciljaju na stvaranje panike i straha, ali i ostvarivanje materijalne dobiti.

Bot Sentinel je internet stranica koja posjeduje softver za prepoznavanje potencijalnih botova na Tviteru. Prema podacima koji su dostupni na tom sajtu, heštegovi #COVID19 i #coronavirussu tokom prethodna dva mjeseca su bili među najzastupljenijim heštegovima koje su koristili trolbotovi (zbirni naziv za trolove i botove). To zapravo govori da je pandemija iskorištena kao prilika da se putem dezinformacija šire panika i strah, da botovi “spamuju” internet korisnike raznim ponudama za lijekove protiv virusa korona, i slično. Što je veći strah, veća je potreba za “svježim” sadržajima koje će na neki način utišati komunikacijski šum koji je po pravilu prisutan u vremenu kriza.

Međutim, medijski nepismena publika, svojim konzumiranjem, lajkovanjem, i dijeljenjem lažnih sadržaja zapravo gasi požar benzinom, odnosno doprinosi daljem generisanju lažnih vijesti i teorija zavjere. Zbog toga obični korisnici zapravo postaju ljudski botovi koji su saučesnici spirale širenja lažnih sadržaja.

Trolbotovi uglavnom koriste dvije tehnike za širenje dezinformacija vezanih za virus korona. Prva tehnika se tiče kreiranja sadržaja koji potvrđuju ili odražavaju postojeće svjetske trendove. U slučaju virusa korona to su najčešće bile fotografije pretrpanih korpi sa hranom i toalet papirom kao i prazne police u supermarketima. Takve fotografije nastoje potvrditi informacije koje se pojavljuju i u drugim izvorima, odnosno doprinosi se učvršćivanju postojećeg narativa o tome da kriza već ostavlja vidljive posljedice.

Druga popularna tehnika je umnožavanje sadržaja. Trolbotovi se usmjeravaju na službene naloge institucija vlasti i njihove zvanične objave zatpravaju svojim paničnim komentarima kako bi stvorili nered u javnom prostoru i zbunili ostale korisnike. Takođe, svojim komentarima trolbotovi nastoje da relativizuju činjenice koje objavljuju zvanične institucije, pozivajući se često na “provjerene informacije” iz alternativnih izvora.

Osim tehnika koje najčešće koriste, botovi se mogu prepoznati i posljedećim karakteristikama: uglavnom nemaju svoje pratioce (followers), njihovi nalozi su obično registrovani nedavno, po pravilu ne objavljuju originalne sadržaje već se njihova aktivnost svodi na retweet (ovo važi za društvenu mrežu twitter), među nalozima koje oni prate su zvanični mediji, vladine institucije ili nalozi korisnika koji su na određenim značajnim funkcijama (ljekari, advokati, političari, profesori). Još jedna važna karakteristika jesu lažne profilne fotografije. Trolovi mogu ukrasti profilnu sliku stvarnog korisnikaili uzeti sliku iz stock photo servisa i koristiti je kao vlastitu. Da bi se provjerila autentičnost profilne slike korisnika, može se koristiti tehnika obrnute pretrage fotografija ili reverseimage search.

U borbu protiv fake vijesti i botova uključila se i Svjetska zdravstvena organizacija koja je pokrenula interaktivne chatbotove (možemo ih nazvati dobroćudni botovi) odnosno softvere koji su osposobljeni da automatski odgovaraju na upite korisnika o virusu korona i nude službene i pouzdane informacije 24 sata dnevno. Ovi interaktivni sistemi dostupni su na popularnim platformama za komunikacije WhatsApp i Viber. Putem tih aplikacija provjerene i vjerodostojne informacije o virusu korona mogu u realnom vremenu da informišu veliki broj korisnika koji imaju pametne telefone.

Ipak, čini se da je i pored svih inicijativa i online alata koji su dostupni u borbi protiv različitih oblika dezinformacija, ali i prepoznavanju botova kao kliconoša dezinformacija i trolova kao nosilaca novog političkog diskursa, najvažniji alat za provjeru zapravo bistrina ljudskog uma.

Poznavanje načina na koji globalni, ali i domaći mediji funkcionišu, kao i načina na koji operišu nove tehnologije su neophodni kako bi se moglo snaći u informacionoj gužvi savremenog društva. Osim toga, sve glasniji su oni koji zagovaraju ideje da je pojedinačno otkrivanje botova ili fake sadržaja zapravo traženje igle u plastu sijena.

Zbog toga je važnije biti u stanju vidjeti širu sliku, odnosno prepoznati kontekst u okviru kojeg se dešava poplava lažnog sadržaja. Drugim riječima, dekonstruisati pojedinačni lažni sadržaj je, čini se, manje važno nego znati zbog čega je on objavljen i koja mu je uloga, zašto je baš na takav način kreiran i od koga dolazi. To je pogotovo važno u vremenu kriza, a takva je svakako pandemija virusa korona.

Neophodno je medijsko opismenjavanje od najranijih uzrasta, jer samo uz kritičko promišljanje uloge medija i medijskih tehnologija i različitih savremenih medijskih fenomena moguće je usporiti komunikacijski stampedo dezinfodemije

UniCredit Fondacija i UniCredit u BiH podržala 7 neprofitnih organizacija

Sa ciljem podrške projektima posvećenim pružanju pomoći djeci i mladima do 18 godina, UniCredit Fondacija i UniCredit u Bosni i Hercegovini su u 2. mjesecu 2020. godine objavili javni poziv pod nazivom “Podrška djetinjstvu”. Za ove svrhe fondacija je obezbijedila ukupan iznos od pola miliona eura, a u Bosni i Hercegovini ukupno je podržano 7 projekata neprofitnih organizacija sa fondom od 41.000 EUR bespovratnih sredstava. Na ovaj način UniCredit Fondacija sa sjedištem u Milanu (Italija) pružila je podršku projektima koji unaprjeđuju život mladih u 13 zemalja u kojima posluje UniCredit. 

Svim zainteresovanim organizacijama pružena je prilika da podnesu samo jedan projekat za dodjelu bespovratnih sredstava, a na osnovu pristiglih prijava, UniCredit Fondacija i stručni odbor odabrali su 7 neprofitnih organizacija iz Bosne i Hercegovine:

Udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka” – projekat: Mobilni tim (psiho-socijalna i rehabilitativna podrška djeci liječenoj od raka i njihovim porodicama na teritoriji FBiH)

SOS Dječija sela BiH – projekat: Učinimo da se osjećaju sigurno (ljetni kamp za 182 djece i mladih zajedno sa 45 SOS roditelja i profesionalaca iz tima za podršku, kako bi se očuvalo mentalno zdravlje djece)

Udruga osoba sa posebnim potrebama “Put u život” – projekat: Opremanje logopedskog kabineta(nabavka specijalizirane opreme za logopedski kabinet za razvoj sposobnosti i vještina, te didaktičkog materijala i pomagala za 35 djece sa posebnim potrebama)

Udruženja roditelja prijevremeno rođene djece u RS “Mrvice” – projekat: Čarobni mrvičasti svijet(višednevni događaji u novembru s ciljem obilježavanja Svjetskog dana prijevremeno rođene djece)

Omladinski savjet Pale – projekat: Igralište iz mašte (izgradnja dječijeg igrališta u naselju Obilićevo)

Centar za podršku porodicama djece i osoba sa poteškoćama “Dajte nam šansu – Zvjezdice” – nabavka Tomatis uređaja (inovativna terapija slušanja za djecu sa poteškoćama u razvoju, autizmom i drugim poteškoćama u govoru)

Udruženje roditelja djece oboljele od malignih bolesti u RS “Iskra” – projekat: Rehabilitacijski kamp “Ja mogu sve” (sedmodnevni ljetni rehabilitacijski kamp namijenjen rehabilitaciji djece oboljele i liječene od malignih bolesti i njihovoj porodici).

Poziv “Podrška djetinjstvu” bio je samo jedna od inicijativa koje se sprovode sa ciljem podrške projektima koji imaju širi društveni značaj. Ovim se potvrđuje strateški pristup UniCredit-a “Jedna banka, jedan UniCredit” pod motom: “Da bismo poslovali dobro, moramo da činimo dobro”.

Imenovano je Povjereništvo Socijalističke partije Srpske za Pale. Miloš Vukašinović i Branislav Blagojević – spoj mladosti i iskustva za nove pobjede!

Uskoro slijedi formiranje opštinskog odbora Socijalističke partije Srpske za Pale, a Miloš Vukašinović i Branislav Blagojević su imenovani u povjereništvo Socijalističke Partije Srpske za opštinu Pale.

U izjavi za medije Miloš Vukašinović je rekao da je prihvatio mjesto Šefa povjereništva SPS-a Pale zbog zajedničkih političkih stavova.

 „Izbor je taj zato što je to jedna nova snaga, energija i novi početak sa ljudima sa kojima sam blizak po pitanju političkog stava. Našli smo se i pokrećemo nešto novo u Palama“, naveo je Vukašinović.

On je istakao da u narednom periodu predstoji formiranje opštinskog odbora, otvaranje kancelarije za rad, a da će nakon toga krenuti sa aktivnostima i pripremama za lokalne izbore.

„Očekujemo da ćemo imati vremena napraviti listu kandidata i učestovati na lokalnim izborima 2020. godine jer je to cilj našeg osnivanja“, zaključio je Vukašinović.

Unmasked Self-Dealing: Different Games, Same Goal

Unmasked Self-Dealing: Different Games, Same Goal

 – Valery Perry

Valery Perry, DPC Senior Associate

While my colleague Kurt Bassuener pointedly described Donald Trump as “America’s first Balkan president” in 2019, the parallels have been evident to followers of politics in the US and the Balkan region for some time.

Aleksandar Hemon presciently identified Trump’s evident and opportunistic populism in 2016; and more recently he pointed out the seemingly inevitable next phase as Trump’s followers have been steadily radicalized and primed for action, whether through the ballot box or as armed gangs laying physical claim to the public square. Hemon has seen this all unfold before, and knows well the impact on his native Bosnia and Herzegovina.

One can never discount the visceral and emotional element that characterizes the relationship between populist, nationalist leaders and their willing followers, or the ease with which “blood and soil” becomes the basis for both sloganeering and a purported policy option. However even the most effective propagandists would fail in the absence of a fertile ecosystem for such shallow yet somehow seductive platitudes.

The perverse sexiness of propagandists get the most attention in any age – from Leni Riefenstehl’s Nazi fever dreams to the mastery of social media tools by reprehensible groups ranging from ISIS to the violent far-right. Yet more mundane explanations for the social readiness of populations to fall prey to such spectacle can very often be found in the dullest mechanisms of accountable governance and independent oversight, and the lived despair and frustration-fuelled grievance that mushrooms in its absence.

Seeing the impact of weak (or weakening) accountability mechanisms in the seemingly very different cases of Bosnia and the US show the challenges and threats regardless of scale and scope, and in spite of the seeming “maturity” of democratic institutions in the latter.

In Bosnia and Herzegovina the velocity of corruption’s acceleration has been swift, its pursuit blatant – but completely predictable. The notion that a rural berry farmer would suddenly be managing multi-million dollar deals to procure ventilators from China is indeed ludicrous, and has been treated as such by irate citizens on social media. However it is an obvious target mostly because it is simply a visible and easily understandable example of self-dealing, simpler to grasp than much more complex multi-year schemes, or the technocratic financial shell games of public budget rebalancing.  

In the US the acceleration of corruption and malgovernance has been equally shameless, but comes with a much higher price tag. In terms of ease of understanding, the American berry farmer equivalent might be the failed $69 million ventilator procurement deal that was essentially brokered over Twitter.

Yet even more nefarious is the systemic and systematic influence peddling that has steadily taken over Washington since it was turned into an art form in the 1980s (not coincidentally by several men who would go on to advise Trump.) While arguably unethical, much of this is legal, though overreach has led to lawbreaking as well.

lengthy whistleblower report recently filed in the US directly noted pressure to steer contracts to companies and individuals with personal ties to the Trump family, beginning already in 2017, but now also during the heightened pressure of the pandemic, as huge public sums are suddenly available. The whistleblower explicitly called for an investigation by the inspector general, “to help break up the ‘cottage industry’ of marketing consultants and political influence into these contracts.”

This is legalized corruption, given a veneer of respectability but at the end of the day equally demonstrating the corrosive practice of transferring public resources towards targeted and personal private gain.

In normal times in the US, abuses of this kind this would be (imperfectly) countered as the system’s auto-immune response kicked in – the lauded “checks and balances” of American governance. However, in line with Trump’s ongoing war on independent oversight that hampers him from rewarding his family and friends, these accountability mechanisms themselves are  under threat

And these cases are not just about money being skimmed off the top and stolen. They are about intentionally undermining trust in democratic and accountable systems and processes of governance. In the absence of trust, and particularly in environments of growing inequality, disenchanted citizens can more easily withdraw from public space, or gravitate towards their own tribal politics, whether that is through joining a party, donning a red cap, or fall prey to more extreme affiliations online, or in the real world.

In these environments, the very basic citizen solidarity needed to serve as an additional correction to abuse frays. And this is not an unintentional byproduct of innocent theft. It is the goal of state – or party – capture.

The irony is not lost on those familiar with years of American support for whistleblower and other anti-corruption programs abroad as a part of general democratization support programming. Those who share DPC’s foundational commitment to for accountability in democracy promotion recognize how damaging such blatant malfeasance is, feeding cynicism on hypocrisy in “the West”. Yet such a humbling also demonstrates that there is no magic wand; no country or political system is immune to exploitation and institutionalized corruption. Citizens who believe in a right to accountable governance increasingly recognize they are all fighting the same fight.

Events unfolding in both the US and BiH  – in spite of the massive differences in scale and influence – represent an official political disregard for the established institutions of transparent decision-making on how the people’s tax money should be allocated for the public good. And both represent the rot that happens when kafana or country club politics allows for and facilitates nepotism and self-dealing at the expense of sound and transparent public policy held in check by independent oversight

Obrazovanje u Palama i Gradu Istočno Sarajevo se vraća vijek unazad

Potpuno je nevjerovatno da se u eri informatike i 21. vijeku kada je potražnja za informatičarima svih profila svake godine uvećana, te da isti mogu bez problema raditi za vodeće svjetske kompanije, ali i velike IT kompanije u Bosni i Hercegovini koje zapošljavaju hiljade stručnjaka svake godine sa 2-5 puta većim platama od prosječne u RS i BiH, srednjoškolski centar u Palama odlučio da upisuje i školuje učenike sa područja Pala i Grada Istočno Sarajevo da budu krojači i švalje sa duplo manjim platama od prosječne!

Austrougari veći prijatelji od ovih domaćih usrećitelja

Negdje po početku balkanskih ratova 1912. godine austrougari su, da bi spasili od gladi veliki broj stanovnika iz aneksirane Bosne i Hercegovine, kao i Slavonije, ali i drugih krajeva, odvodili u Peštu, Beč i druge dijelove Austrougarske i tamo ih raspoređivali u porodice koje se bave različitim proizvodnim i preduzetničkim djelatnostima. Većina odvedenih su bili mlađe dobi i zadržali su se sve do okončanja prvog svjetskog rata, a povratak je trajao do 1920. godine. Tamo su imali smještaj, hranu i radili po čitav dan, između ostalog brojni su šegrtovali u krojačkim radnjama i za to vrijeme izučili zanat, a po povratku u Kraljevinu SHS/Jugoslaviju su otvarali svoje radnje (tada su imali to pravo, jer nije bilo komunizma još), i bili zadovoljni, jer su mogli živjeti od svog rada. Tokom druge polovine dvadesetog vijeka šivenje i krojački zanati su postali niskoplaćeni i sve velike kompanije iz te oblasti su svoje poslove prebacili u Aziju, a po završetku ratova u bivšoj Jugoslaviji i na to područje zbog niskih troškova i jeftine radne snage.

Vijek kasnije nema austrougarske, ali ima umova koji bi da “omoguće” svojim učenicima/građanima da se obrazuju za niskoprofitne lon poslove trećeg stepena koji će ih ograničiti za čitav život i dati im priliku da im lični dohodak bude manji, ili u nivou minimalne plate. Kakav poticaj za budućnost.

Navodno to su želje i prijedlozi nekakvih zanatskih komora i preduzetnika.

A kako to da su želje i prijedlozi banjalučkih i sarajevskih preduzetnika i firmi da se djeca obrazuju za informacione tehnologije, jer su njima prijeko potrebni informatičari svih profila, jer se obim njihovih poslova uvećava takvom brzinom da mogu svake godine zaposliti stotine novih IT radnika?

Koordinacija politika javnih institucija za obrazovanje i rad i zapošljavanje je na nivou dimnih signala indijanaca.

To izgleda ne dolazi do nečijih ušiju koji na njima sjede, a koji se nažalost nešta pitaju i što je još žalosnije odlučuju da uskrate budućnost omladini i budućim generacijama.

Strateški resurs svake zemlje su ljudi, kao nosioci i prenosioci znanja, vještina i oni kao takvi su bitni za razvoj svake zemlje. Zbog toga većina ozbiljnih kompanija ima odjel za razvoj ljudskih resursa, uvodi usavršavanje, razmjenu iskustava, potencira biznis inkubatore, inovacione i poslovne centre, opet sa akcentom na IT.

U posljednje dvije decenije razvoj RS/BH društva pod snažnim je uticajem privredne internacionalizacije, proizvodno-tehničke globalizacije i nagle informatizacije društva u cjelini. Brojne tranzicijske promjene otvaraju nove mogućnosti u komunikaciji, zapošljavanju i aktivnijem sudjelovanju pojedinaca u društvenom životu. S obzirom na trenutnu ekonomsku klimu u BIH, investiranje u razvoj ljudskih potencijala postaje tim značajnije jer obrazovanje može uspostaviti ravnotežu između razvoja pojedinca i razvoja društva, materijalnih i duhovnih potreba te tehnologije i vrijednosnog sistema. Stoga je danas više nego ikada potrebno da građani stiču znanja, vještine i kompetencije kako bi se pripremili za izazove proklamovanog „društva znanja“. Prihvatanje koncepta cjeloživotnog učenja, kao jedne od osnovnih komponenti socijalnog modela društva, postaje nužnost u pripremi građana za proaktivno djelovanje, jer ono integriše sve vidove obrazovanja/učenja i omogućava sveopšti razvoj pojedinca.

Da je prethodno navedeno istina i činjenica govori podatak da u bratsko susjednoj Srbiji promet u IT industriji se već mjeri milijardama evra, a država Srbija i gradovi u njoj se utrkuju ko će prije dati lokacije za izgradnju IT centara i subvencije za novozaposlene, a koji se mjere u hiljadama svake godine!

Iako i mi imamo mogućnost da ponudimo i lokacije i objekte, daju se i subvencije, a imamo talentovane mlade ljude (valjda to ne treba dokazivati) mi se ipak odlučujemo da mlade guramo u prošlost, umjesto da im se otvaraju vrata budućnosti. To ni neprijatelji ne bi radili – vidi dio Austrougari veći prijatelji od ovih domaćih usrećitelja.

Šta su trebali da rade

Obrazovanje je otvoren i dinamičan sistem koji se stalno mijenja i nadograđuje u skladu s ekonomskim, tehnološkim i naučnim razvojem društva te kulturološkim i drugim promjenama koje se događaju kako na lokalnom i regionalnom, tako i na globalnom planu. U traganju za odgovorima na pitanje kako obrazovanje usaglasiti sa zahtjevima modernog društva, razvili su se globalni koncepti obrazovanja pod različitim nazivima kao što su: „društvo koje uči“, „društvo znanja“, „društvo i ekonomija utemeljena na znanju“. One zemlje koje su izdvajale sredstva za obrazovanje su isplivale iz siromaštva, učmalosti, zaostalosti duha i periferije, kao npr. Kostarika. Ali izgleda i oni nam pobjegoše.

Stotine je bilo strategija i zaključaka u RS i BiH, preporuka, dokumenata i diskusija o obrazovanju kao temelju društva, prisjećajući se i one grčke izreke-ako obućar bude loše radio, narod će hodati bos, ali ako učitelj bude radio loše-država će propasti. Sada je to izgleda nacionalni prioritet. A prioritet su INFORMACIONE TEHNOLOGIJE, OBRAZOVANJE I PREDUZETNIŠTVO. Učenici bi trebali da savladavaju sljedeća znanja: Blockchain, razvoj mobilnih aplikacija, e-biznis u ugostiteljstvu i tirizmu, elektronsko poslovanje, programski jezici, web i grafički dizajn, primjena IT u savremenom poslovanju. U srednjem obrazovanju je potrebno omogućiti kontinuirano sticanje kompetencija važnih za daljnji profesionalni razvoj pojedinca, ali i za porast znanja i inovativnosti društva. Nužno je smanjiti broj obaveznih i povećati broj izbornih predmeta, te nastojati ublažiti specijalizirano osposobljavanje samo za jedno zanimanje i učiniti ga fleksibilnijim. To bi sigurno omogućilo brzu transformaciju i prilagođavanje pojedinca u odnosu promjenljive zahtjeve i potrebe tržišta.

Školski plan i program je potrebno revidirati u skladu sa znanjima i vještinama koje su tražene na tržištu rada. Neophodno je uvažiti zahtjeve poslodavaca i adaptirati ishod obrazovnog procesa zahtjevima poslodavaca (koji se tiču i potrebnih profila, znanja i vještina). U praksi će ovo značiti da će osim adaptacije postojećih programa, ponovnog uvođenja i modernizacije radne prakse i sl., biti potrebno uvesti i potpuno nove sadržaje u nastavni plan i program, kao što su npr. komunikacione i prezentacijske vještine i sl. (tzv. soft skills), u skladu sa zahtjevima poslodavaca koja su već definisana u istraživanjima koje provode zavodi za zapošljavanje. A to je kod nas pogrešno protumačeno i naopako primjenjeno.

Upravo se preduzetništvo treba učiniti održivom opcijom posebno za mlade nezaposlene osobe, a investiranjem u preduzetnički kapacitet mladih trebalo bi osigurati pristup vještinama i resursima za osnivanje vlastitih biznisa. U obrazovnom sistemu preduzetništvo se treba promovisati kroz nastavni plan, a pored teorijskog znanja nužno bi bilo osigurati više mogućnosti za praktično vježbanje kroz simulacije bliske stvarnosti. Potrebno je pružiti mogućnost mladim ljudima da uče direktno na iskustvima uspješnih preduzetnika. Sistem za podršku mladih trebao bi izgraditi kapacitete za prepoznavanje potencijalnih poduzetnika među mladima i fokusirati daljnju pomoć i podršku na ovu rijetku i malu grupu mladih ljudi.

Svjedoci smo da i mediji jako malo pažnje posvećuju preduzetništvu, dok se uglavnom bave dnevno političkim aktuelnostima. Potrebno je jačanje svijesti medija o njihovoj bitnoj ulozi u promociji uspješnih preduzetničkih praksi kako bi se doprinjelo ohrabrivanju potencijalnih poduzetnika na preuzimanje rizika i pokretanje biznisa.

Proces učenja tokom cijeloga života nameće građanima svih starosnih dobi potrebu sticanja novih i unapređenja već stečenih znanja, vještina i kompetencija. Cjeloživotno učenje najbolji je odgovor na zamjenu koncepta doživotnog radnog mjesta konceptom doživotno potrebnog znanja, vještina i kompetencija. Promjena koncepta uslovljena je svakodnevnim povećanjem novog znanja i sve bržim zastarjevanjem postojećeg znanja, vještina i kompetencija, ali i potrebom prilagođavanja postojećih nespecifičnih znanja, vještina i kompetencija zahtjevima izmijenjenih radnih mjesta koja donosi globalnu privredu. Stoga cjeloživotno učenje ima ključnu ulogu za razvoj i koordinisanje strategije zapošljavanja i promovisanje radne snage koja je vješta, obučena i prilagodljiva sve zatjevnijem tržištu radne snage. Na ovaj način učenje kroz cijeli život postaje mnogo više od ekonomskog pitanja jer viši nivo obrazovanja i kontinuiranog učenja, koje je dostupno svima, predstavljaju bitan preduslov za smanjenje nejednakosti i prevenciju marginalizacije pojedinca ili grupe. U tom procesu prožimaju se četiri cilja i to: lično ispunjenje, aktivno građanstvo, socijalna uključenost (kohezija) i sposobnost zapošljavanja (prilagodljivost).

Legislativa u oblasti obrazovanja se deklarativno oslanja na gore navedeno, formalno se prilagođavajući Evropi, a bježeći u praksi u Aziju, a svakih par godina smo u procesima reformi svih nivoa obrazovanja, ali što se više reformišemo, sve više zaostajemo i dolazimo na nivo švalja.

E sad sasvim je drugo pitanje ako je naša dobra Vlada odlučila da usmjeri svoju zemlju i narod u prošlost dajući im prilike od prije 100 ljeta, ali to je onda odgovornost te Vlade i tih institucija, nemojte onda da krivimo druge zbog zaostalosti, jer je sami birate!!! Dobrim dijelom je sve ovo danas posljedica i one rečenice/naslova knjige: “Kad će sreća pa se zarati”.