Na današnjoj sjednici Skupštine opštine Pale usvojena su dva prijedloga koja sam iznio u ime kluba odbornika DNS-a.
Prvim prijedlogom biće formirana radna grupa koja će uraditi kompletnu analizu aktuelnih problema sistematizovanih po stepenu hitnosti rješavanja, te načine na koji bi se isti riješili 30 dana od dana formiranja grupe.
Drugim prijedlogom bi mladi bračni parovi, djeca poginulih boraca i RVI, te porodice čiji bi dolazak u našu opštinu bio višestruko koristan za sve nas (univerzitetski profesori, akademici) imali olakšice pri kupovini stanova. Opština se odriče rente za stan, a investitori iz građevinskog sektora smanjuju cijenu od 10% do 20% kako bismo došli do cijene stana od 1.000,00КМ/м². Naglašavam da ovdje nije akcenat samo na stanovnicima naše opštine, već da želimo otvoriti vrata drugim stanovnicima RS koji žele da žive i rade u našoj opštini.

EU pokazuje potpuno neslaganje u suočenju sa migrantskom krizom

Mini-samit EU posvećen izbeglicama, održan na ideju nemačke kancelarke Angele Merkel, kojoj je upravo zbog migrantske krize ugrožena fotelja, nije pokazao nikakav napredak. Višak predloga i manjak konsenzusa, nije ostavio mnogo ni vremena ni prostora nadi da će i samit lidera EU krajem nedelje doneti odgovor na pitanje – kuda sa izbeglicama.

Pročitajte još – SAMIT EU: Još nema rešenja za migrantsku spiralu

Pojavile su se različite ideje gde bi mogli da budu formirani migrantski kampovi. Tunis je za mnoge predaleko. Albanija je bila jedna od briselskih favorita, ali su stvari ukočili Holanđani, odbijajući da se krajem ove sedmice otvore pristupni pregovori s Tiranom, koja sada nema interesa da sarađuje u krizi.

Danska i Austrija insistiraju na Zapadnom Balkanu. Sve je to, međutim, u dubokoj magli, naročito za našu zemlju, jer bi izbeglice trebalo da prođu kroz pojedine zemlje EU, pa ideja o kampovima u kojima bi bili registrovani gubi smisao.

Francuski predsednik Emanuel Makron i španski premijer Pedro Sančez traže da se prihvatni centri za izbeglice organizuju u zemljama EU koje su prve na udaru, kao što su Italija i Grčka. To je, opet, silno naljutilo Rim i Atinu.

Italijanski premijer Đuzepe Konte je predložio da se finansira fond za obnovu Afrike, što bi deo ekonomskih izbeglica ostavio kod kuće. On i njegov grčki kolega Cipras, koji se protivi centrima zatvorenog tipa, traže veću pomoć zemljama koje su prve na udaru, kao i jaču kontrolu evropskih granica, uz pravedniju raspodelu migranata po zemljama članicama, reviziju evropskog sistema azila i efikasan mehanizam za povratak izbeglih.

Najbolji dokaz za potpuni razlaz bio je izostanak mnogih zemalja sa samita. Mađarska, Poljska, Slovačka i Češka nisu ni bile zainteresovane za skup, dok su Estonija, Letonija i Litvanija odbile Junkerov poziv. Nisu se gurali da dođu ni Kipar, Irska, Portugalija, Rumunija i Britanija. Čak i u okrnjenom sastavu, nije bilo prostora za konsenzus.

O političkoj situaciji u Republici Srpskoj, o odnosu Vlade prema istočnom dijelu Republike Srpske, o ekonomskom ambijentu, mogućnostima za razvoj i perspektivama Republike Srpske.
O ovim i drugim aktuelnim temama u emisiji “Lice nacije” na OSM televiziji večeras u 19.00h i repriza u 22.00h.

Hemijska industrija u Tuzli je godinama, uz glavne proizvode, stvarala i opasni otpad koji nije propisno odlagan. Iako ovi pogoni već dugo ne rade, otpad koji može izazvati bolesti i smrt i dalje stoji u dvorištu postrojenja, nadohvat ruke beračima željeza.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo (CIN)

Krug nekadašnjeg giganta predratne hemijske industrije u Tuzli izgleda kao scenografija za postapokaliptični film. Vegetacija osvaja ostatke betonskih građevina i puteva koji su povezivali pogone i skladišta „Hlor alkalnog kombinata“ (HAK) I i II. U ovim zgradama su se proizvodili poliol i toluendiizocijanat (TDI), osnovni elementi za proizvodnju spužve i pur-pjene. Dijelove industrijskih postrojenja koje novi vlasnici još nisu isjekli i prodali danas iskopavaju skupljači otpadnog željeza. Nepripremljeni, sreću se sa neosiguranim opasnim otpadom nekadašnjeg proizvođača koji im je ostavljen nadohvat ruke.

U zgradi bez vrata i prozora je 120 buradi napunjenih mješavinom zemlje i žive. Bijele breze nadvisuju velike metalne tankove i splet cijevi u kojima su tone eksplozivnog propilenoksida, a potencijalno kancerogeni kruks je zakopan po cijelom krugu.

Tridesetogodišnji Aldin Bejhanović priča kako je sa ocem i stricem prekopavao ovu zemlju u potrazi za metalom:

„Da prehranimo se i porodica i mi. (…) Ventile gusane u cijevima u šahtovima skidali, bilo je posla, ali je došlo nakon nekog vremena da su se bačve ovdje kopale. Počelo je smrdit’“.

Smrad je dolazio od kruksa, toksičnog industrijskog otpada koji liči na katran.

„Smrdilo je jako da je klalo za oči, nije se moglo izdržat’. (…) Neko sam vrijeme prest’o, ali smo kasnije došli opet ja i otac i komšija i vadili cijevi. I tu smo našli. Nismo znali da je to otrov, nije bilo ni obilježeno mjesto“, opisuje Bejhanović.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su poslali uzorak ove zemlje na analizu. Rezultati su pokazali da je u njoj višestruko povećano prisustvo teških metala, opasnih po zdravlje.

Bejhanović je prije četiri godine dobio emboliju pluća – začepljenje arterija koje vode krv do ovog organa. Postoji nekoliko uzroka ove bolesti, a među njima je i trovanje.

„Prilikom saginjanja me gušilo i trpio sam jedno 14 dana, mislio sam da su cigare. Al’ kad me je uhvatilo i bacilo i kad je crnilo na oči udarilo, nisam mog’o doći do kola svojih“, prisjeća se ovaj mladi Tuzlak.

Aldin Bejhanović kaže da je zbog neimaštine prodavao metale koje je iskopavao u krugu devastiranog HAK-a, ne znajući da se izlaže opasnosti. Dobio je emboliju pluća. (Foto: CIN)

Njegov otac je 2016. godine umro od raka pluća, a stric je stradao godinu dana kasnije, režući ventil na instalacijama u krugu fabrike. Kada je izgubio svijest nakon udisanja plina iz cijevi, odvezli su ga u bolnicu i tamo je umro nakon petnaestak dana.

„Izgorila mu pluća“, kaže Bejhanović koji se više nije vraćao u krug HAK-a.

„Pa trebali su očistiti ovo zemljište od otrova. Čim je napuštena firma, trebali su i to izvući za sobom – svoj otrov. (…) Može ih hiljadu doći i oboliti od iste situacije“, komentariše Bejhanović.

Nadležno Federalno ministarstvo okoliša i turizma (FMOiT) nema pouzdane i kompletne podatke o vrstama i količinama opasnog otpada niti zna gdje su sve „crne tačke“ – mjesta zagađena opasnim otpadom. Kako nikada nije urađen plan upravljanja opasnim otpadom koji je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) od njih očekivala, tako ni Ministarstvo ne može odrediti prioritete saniranja kritičnih odlagališta niti planirati potreban novac.

Ipak, Ministarstvo je dalo skoro 850 hiljada maraka za uklanjanje dijela kruksa u Tuzli. Za uklanjanje kompletne deponije nije bilo dovoljno novaca.

Kruks je toksični industrijski otpad koji nesnošljivo smrdi. Zakopan je, ali ga ima po raskopanim kanalima u industrijskom krugu. (Foto: CIN)

Kopanje po vlastitom grobu

Porodica Bejhanović je kopala na zemljištu postrojenja HAK II u kojem je nivo tri teška metala visoko iznad zakonom dozvoljene granice. To je dokazala analiza Instituta za kvalitet, standardizaciju i ekologiju TQM iz Lukavca kojeg je CIN u maju ove godine angažovao da ispita uzorak uzet na ovom tlu.

Profesor na Tehnološkom fakultetu u Tuzli Abdel Đozić je pristao da sa novinarima CIN-a ode u krug fabrike kako bi zajedno pronašli i, u skladu sa pravilima, predali uzorak na analizu.

Rezultati su pokazali da je količina nikla skoro osam puta veća od dozvoljenog dok su količine kadmija i arsena premašile dozvoljenu granicu za 40, odnosno 60 procenata.

„Moramo znati da je arsen kralj otrova. To je najtoksičniji teški metal koji postoji. (…) Kadmij – on nema esencijalne funkcije u našem organizmu. Naš organizam ga ne treba ni u bilo kojim biološkim funkcijama i on se taloži u kostima i oštećuje jetru i mozak“, objašnjava profesor Đozić, zaključujući da je ovo tlo „izraženo kontaminirano toksičnim teškim metalima“.

U blizini industrijskog kruga su kuće i poljoprivredna dobra naselja Hudeč, Nikešići i Husino. Vjetar ovamo brzo donosi otrovne čestice sa odlagališta. Sa kišom dio kruksa dolazi i do podzemnih voda, potoka i rijeka koje ga nose i do udaljenijih mjesta.

Izlaganje ovim toksičnim metalima može izazvati zdravstvene probleme koji su opasni po život: rak disajnih puteva, pluća i kože, alergije te kardiovaskularne i bubrežne bolesti.

Inspektor za zaštitu okoliša Kantonalne uprave za inspekcijske poslove u Tuzli Muamer Hajdarević je ranije radio u ovim postrojenjima na poslovima zaštite. Kaže da je očvrsnuti kruks zakopavan po cijelom dvorištu kruga, a korišten je i kao posipni materijal za ravnanje puteva i vododerina u dijelu fabrike ispod naselja Husino.

„Znači, ima ga svuda. I to je priča o kruksu“, zaključuje Hajdarević.

U danima kada je HAK II radio punom parom, proizvodio je skoro devet tona kruksa dnevno i on je, uglavnom, spaljivan u peći za uništavanje otpadnih voda. Kada bi ona bila van upotrebe, ovaj opasni otpad je zakopavan u krugu fabrike. Manji dio je spaljivan i u tuzlanskoj „Termoelektrani“.

Lokalne vlasti su krajem osamdesetih godina tražile od uprave postrojenja HAK I i HAK II da izgrade deponiju kruksa unutar fabrike. Kruks koji nije mogao biti spaljen u pećima je do tada odlagan na gradsku deponiju, ali kako je to inspekcija zabranila, iskopana je jama na površini od oko hiljadu kvadrata sa drenažnim kanalima za odvod vode. Tu je, u skladu sa tadašnjim pravilima, uskladišteno nešto više od 2,3 hiljade kubika kruksa, što je dovoljno da se skoro do vrha napuni olimpijski bazen.

Muamer Hajdarević, kantonalni inspektor za zaštitu okoliša, kaže da niko ne želi preuzeti odgovornost za zbrinjavanje opasnog otpada. (Foto: CIN)

Neuspješni pokušaji ministarstva

Strategijom zaštite okoliša FBiH za period 2008-2018. godine i Planom upravljanja otpadom za period 2012-2017. godine federalne vlasti su zacrtale više ciljeva upravljanja opasnim otpadom: planirana je izgradnja deponija za privremeno i trajno odlaganje opasnog otpada, uspostavljanje registra vrsta i količina opasnog otpada, osposobljavanje industrijskih spalionica, uvođenje naknada koje bi motivisale firme da manje proizvode otpad te sanacija polovine lokacija na kojima je neadekvatno zbrinut. Ove godine ističe vrijeme planirano za realizaciju ciljeva Strategije, a oni nisu ostvareni.

U Federalnom ministarstvu okoliša i turizma pokušali su uspostaviti registar zagađivača u FBiH pa su 2010. godine kupili softver i deset kompjutera za kantonalna ministarstva, plativši ih nešto više od 320.000 KM. Šef Ureda ministrice okoliša i turizma FBiH Tomislav Lukić kaže da sistem ne funkcioniše jer ministri sedam godina nisu ulagali u njegovo održavanje.

U posljednjih deset godina ovo ministarstvo je dalo najmanje 2,47 miliona maraka za više projekata sanacija opasnog otpada.

Do 2011. godine je urađena djelimična sanacija sedam „crnih tačaka“: vojnog otpada iz tvornice „Soko“ iz Mostara, otpadnog ulja iz Tvornice transformatora „Energoinvest“ iz Visokog, starih lijekova u Hercegovačko-neretvanskom kantonu i Kantonu 10, hemikalija iz Rudnika olova i cinka „Vareš“, otpada iz kožare „Livno“ te kruksa u Tuzli. Međutim, povremeni i nasumični pokušaji čišćenja pojedinih lokacija kontaminiranih opasnim otpadom su uglavnom neuspješni.

Iz Općine Kalesija tvrde da tuzlanski kruks, koji je pretvoren u neopasni otpad, nije ostavljen na njihovoj deponiji. Međutim, novinari CIN-a su ga tamo pronašli i odnijeli na analizu. (Foto: CIN)

Početkom 2004. godine Fabrika deterdženata „Dita“ je prilikom radova u svom dvorištu naišla na deponiju kruksa koja je krajem osamdesetih iskopana na parceli koju danas dijele „Dita“ i nekadašnji HAK I.

Nadležna kantonalna ministarstva su odmah formirala komisiju koja je imala zadatak utvrditi količinu kruksa i predložiti način njegovog odlaganja.

Komisija je predložila da kruks ostane gdje jeste do konačnog rješenja – spaljivanja u termoelektrani ili jednoj od fabrika u Tuzlanskom kantonu, bezbjednog zakopavanja na gradskoj deponiji „Desetine“ ili izvoza iz zemlje. Ništa od toga nije realizovano, a kruks je ostao na starom mjestu.

Pet godina kasnije FMOiT je raspisao poziv da se jave svi koji imaju prijedlog za rješavanje konkretnog problema opasnog otpada. Izabran je prijedlog firme „Kemokop“ za sanaciju kruksa iz dvorišta firmi „Dita“ i HAK I. Sljedeće godine Ministarstvo je raspisalo poziv firmama da taj program sprovedu u djelo.

„Kemokop“ se javio na ovaj poziv, zajedno sa sarajevskim „Reciklonom“ i „Griossom“ iz Gruda. Prema ugovoru vrijednom 846 hiljada maraka, „Grioss“ je bio vodeći partner zadužen za komunikaciju sa Ministarstvom i nadzor nad radovima koje su trebali izvesti tuzlanska i sarajevska firma.

Ministarstvo je za uklanjanje novih količina kruksa iz kruga „Dite“ sklopilo novi ugovor sa „Kemokopom“ godinu dana kasnije.

U ova dva čišćenja iskopano je nešto manje od 600 kubika kruksa, što je četvrtina ukupnog otpada koji je ovdje uskladišten. Firme su trebale preraditi kruks u neopasni otpad i transportovati ga na komunalnu deponiju u Kalesiji. Međutim, tadašnji direktor kalesijske deponije Osmo Muminović i šef Službe za komunalne poslove i civilnu zaštitu u Općini Kalesija Hazim Halilović tvrde da otpad nije stigao na lokalnu deponiju.

„Iz Općine je to zabranjeno“, rekao je Muminović novinarima CIN-a.

Inspektor za zaštitu okoliša Hajdarević kaže da je svjedočio odvozu kruksa u Kalesiju: „Zato što sam ja to sve organizovao. (…) nije mi jasno što kaže da nema, kad ima sto posto“.

Novinari CIN-a su sa profesorom Đozićem na ovoj deponiji pronašli okamenjene komade kruksa i poslali ih na analizu kojom je utvrđeno da je količina potencijalno kancerogenog kadmija za 60 posto viša od dozvoljenog nivoa.

Šef Ureda ministrice okoliša i turizma FBiH Lukić kaže da je Ministarstvo cijenu i količinu radova na sanaciji kruksa iz Tuzle dogovorilo sa izvođačem na osnovu budžeta raspoloživog za taj projekat.

Kaže da je uklanjanje kruksa utvrđeno kao prioritet jer je firma koja ga je proizvela prestala sa radom pa je otpad ostao nepravilno uskladišten i van kontrole.

Međutim, Lukić nije mogao objasniti zašto je otpad uklanjan samo sa područja fabrike „Dita“, a ne i sa državnog zemljišta. Kaže da se detalja ne može sjetiti jer je iz Ministarstva ovaj spis nestao.

„To je predmet star osam godina koji otvarate, kojeg ovdje nema, koji je neko da li namjerno ili nenamjerno uklonio. I gdje, ja nemam nikakav argument“, kaže Lukić.

Tomislav Lukić, šef Ureda federalne ministrice okoliša i turizma, kaže da je iz Ministarstva nestao spis o projektu sanacije kruksa u Tuzli. (Foto: CIN)

Nezbrinuti kruks, živa i zapaljivi gas

Prije nego što ga je počeo zakopavati u dvorištu industrijskog kompleksa, HAK II je svoj kruks odvozio na tadašnju deponiju smeća u naselju Paša Bunar. Ona je sanirana 1998. godine, ali se i dalje koristi kao divlja deponija ovog kraja. Kantonalni i federalni inspektori 2014. i 2016. godine opisuju u svojim izvještajima da su mještani koji prikupljaju otpadno željezo u ovom kraju iskopali burad sa kruksom koji je danima naseljem širio zagušujući smrad.

Nadležne institucije ne mogu utvrditi da li iko upravlja deponijom i ko je vlasnik ovog zemljišta. Općinske, kantonalne i federalne institucije međusobno prebacuju odgovornost pa ovaj problem godinama nema ko da riješi.

„Ne znaš kog uhvatiti ni za glavu ni za rep. Svi od sebe, čim je problem, svi od sebe šutaju, ali onda kažu – inspekcija nek riješi. Koje? Šta sam ja moćan i kako ću ja to riješit’? Nema sile. Ne postoji ta mogućnost“, kaže inspektor za zaštitu okoliša Hajdarević.

Dok je HAK II tokom proizvodnje TDI-ja stvarao i kruks, komšijski HAK I je u svom radu koristio opasnu živu i zapaljivi propilenoksid. Ovaj opasni otpad sa više od 47 tona zapaljivog propilenoksida i 120 buradi žive pomiješane sa zemljom i danas se nalazi u krugu nekadašnje fabrike koju je 2006. godine kupila firma kćerka poljske „Organike“.

Enes Jaganjac je bio vatrogasac u fabrici i novinarima je objasnio da se propilen mora redovno kontrolisati jer je izuzetno zapaljiv ako izađe iz cijevi. Prisjeća se da je propilen bio uzrokom nesreća i dok je fabrika radila:

„Radnik je bio u džemperu koji je sintetički i kako je rukama kren’o, šta li, i čovjek se zapalio. Znači, iskra koju ne vidiš golim okom. (…) Uspjeli smo ga spasit’“.

Bivši radnici kažu da je ovaj opasni otpad ostavljen bez nadzora. Poljski investitor je prema nalogu inspekcije 2014. godine zemlju zagađenu živom počeo pakovati u burad, ali su radove zaustavili bivši radnici kojima nisu isplaćene pune plate pa je otpad još nezbrinut. Jaganjac objašnjava da su to uradili jer je investitor uz čišćenje sjekao i ostatke fabrike što nije smio raditi.

„Par puta smo ih puštali da odu i očiste, a oni nam kradu fabriku“, kaže Jaganjac.

Iz firme „Organika“ nisu odgovarali na pozive novinara.

Zavod za javno zdravstvo FBiH u svom izvještaju o zdravstvenom stanju stanovništva iz juna 2016. godine navodi da je nepropisno uklanjanje opasnog industrijskog i medicinskog otpada jedna od najozbiljnijih prijetnji zdravlju stanovništva.

Živko Radišić, prvi srpski predsjedavajući Predsjedništva BiH, odavno se ne bavi politikom. Iz politike je izašao kao skroman čovjek, bez velike imovine, što je danas među političarima rijetkost. Iskoristili smo priliku da s njim porazgovaramo o danima kad je bio u politici, kao i o tome kako danas živi.

NN: Obavljali ste najviše funkcije u BiH, a nemate avione, kamione, bazene, firme, vile, kuće, jahte… Kako je to moguće, šta “nije u redu”?

RADIŠIĆ: Ja imam ono što malo tih ljudi ima – imam ponos i dostojanstvo. Imam bezbroj prijatelja na ovim prostorima i širom svijeta. Sticajem okolnosti imao sam brojne zdravstvene probleme, uglavnom kardiovaskularne. Mnogo ljudi je čulo za bajpase, pejsmejkere i sve te probleme koje sam imao. Zvali su me od Švedske do Australije ljudi koji su čuli. To je moje bogatstvo. Ja ulicom ne mogu proći od naroda koji mi prilazi, grli me, a poneko i zaplače.

NN: I kad se podvuče crta, ko je bolje prošao – oni što su kroz politiku otimali tuđe, ili oni koji su se opredijelili za čist obraz pred narodom?

RADIŠIĆ: (smijeh) Vi sad vjerovatno očekujete da kažem da su bolje prošli ovi prvi, ali nije to baš tako. Mogu oni imati sve, ali ne mogu imati duševni mir. Oni žive u strahu, ne uživaju u životu. Narod je rekao davno “oteto – prokleto”. Ja mirno spavam. Moj najveći “problem” je doći do kreveta. Nažalost, sve se pobrkalo, vrijednosti su nestale. Ja vam ne bih ni znao odgovoriti šta je to vrijednost danas, prava istinska, ljudska. Za mene je bila i ostala najveća vrijednost sloboda, poštovanje, duševni mir i dostojanstvo. Dostojanstvo i naroda i vjere, jednako moje, kao i onog pored mene.

NN: Kako je došlo do toga da više nije sramota ukrasti i oteti tuđe?

RADIŠIĆ: Ja to ne znam. Danas je herojstvo reći kako su ono prije bile neke “komunjare”, “titoisti”, “partizani”… Danas, što je najgore, mi smo izgubili državu. Nisam ja jugonostalgičar, niti se zalažem za povratak toga. Bože sačuvaj. Ali, eto, imali smo državu, OK, nije nam valjala pa hajde da napravimo bolju. Za to sam se ja zalagao. Ipak, mi smo lako srušili ono, ali, bogami, čini mi se da nismo napravili nešto bolje. Gradimo to “novo” već 25 godina, ali države nemamo. I dalje nam stranac tu vedri i oblači. Stranac nas “podučava”, “disciplinuje” i nameće nam svoje kriterijume. Nažalost, dotle smo stigli. Znate, ja sam u ono vrijeme doživio i rat i logor. Ali već 1965. mi smo bili država, i to vrlo ozbiljna, organizovana i moćna. Svijet nas je poštovao. Bilo je i tada puno grešaka, moglo se i bolje i više, ali tada se moglo i školovati i zaposliti i dobiti stan i zasnovati porodicu. To što smo imali izgubili smo, ali nove moralne vrijednosti nismo stvorili.

NN: Da li Vam je žao što niste obezbijedili svoju porodicu kako danas političari obezbjeđuju svoje, tamo do 16. koljena? Jeste li mogli više?

RADIŠIĆ: Moja djeca su draga i dobra djeca, kao i sva druga djeca. Bili su odlični đaci, dobri studenti koje je rat poremetio u svemu – oba sina su od početka učesnici rata. Nisam ja bio neodgovoran otac. Vidio sam ja kuda sve to vodi, i te privatizacije, novi odnosi, itd. Pitao sam neke svoje prijatelje ili “prijatelje” biznismene da im pomognu. Nisam htio da klečim ni pred kim, a položaj nisam zloupotrijebio nikad.

NN: Gdje rade Vaši sinovi?

RADIŠIĆ: Jedan radi u “Evrogasu”, to je jedna benzinska pumpa, ali ima više djelatnosti. To je privatna kompanija, vlasnici su Trivići. Sticajem okolnosti se taj moj mlađi sin oženio u porodici Trivića, tako da smo mi prijatelji, a i Ranka i Branu znao sam još kao studente. Stariji radi u jednoj privatnoj štampariji, tako da živi se kako se zna i može. Vremena su teška, ali najvažnije od svega jeste da su srećno oženjeni, imaju svoje porodice. Ja sam ponosni deda troje unučadi. S obzirom na to da smo i supruga i ja prilično oboljeli, naš najveći lijek su djeca. Moram da kažem da sam izuzetno srećan čovjek. Bio sam gradonačelnik Banjaluke s nepunih 40, generalni direktor “Čajavca”, ministar odbrane u onoj predratnoj BiH četiri godine. Poslije rata bio sam prvi srpski predsjedavajući Predsjedništva BiH…

NN: Vi ste iz politike izašli dobrovoljno? Kako je to moguće kad se danas svi otimaju i rukama i nogama da ostanu u politici?

RADIŠIĆ: Ni za jednu funkciju nisam se borio, uvijek sam smatrao da ima boljih i pametnijih od mene, a sve dužnosti sam prihvatao kao čin moralne i društvene odgovornosti. Kao ministar odbrane, od 1982. do 1986. na posao u Sarajevo sam išao vozom. Nikad na posao nisam došao kolima, a kamoli da me vozač vozio. I ponosim se time.

NN: Kako je bilo u Predsjedništvu s Alijom Izetbegovićem i Antom Jelavićem, kad su te ratne rane bile još toliko svježe?

RADIŠIĆ: Začudićete se, ali mislim da je tada bilo lakše. Prvo sam ja bio predsjedavajući, pa smo se rotirali. Mi smo uistinu radili timski. S obzirom na to da sam ja bio prvi predsjedavajući, ja sam im rekao: “Gospodo, mi se prvi put vidimo. Niti sam ja ovdje došao po vašem, niti vi po mom izboru. Možemo da radimo i nešto uradimo, a možemo i da ništa ne uradimo. Vi, gospodine Izetbegoviću i gospodine Jelaviću, možete navesti pitanja oko kojih se nikad nećemo složiti, kao što i ja mogu:  ko je žrtva, ko je agresor, ko je genocidan, itd… Hajde da radimo ono oko čega ćemo se složiti. Jesmo li za mir? Jesmo li za napredak i dobre komšijske odnose? Ako jesmo, hajde da tako i radimo”. Možda je neskromno, ali možda je to i prvo i zadnje Predsjedništvo koje je tako radilo. I mislim da smo nešto i uradili. Recimo, sjećam se – usvajamo dnevni red, a Alija kaže: “Imao bih ja neke primjedbe, ali znam da se gospodin Radišić neće složiti, i zato odustajem”. Tako smo i radili. Nismo se svađali, nismo pokazivali nemoć, uvijek smo se trudili da postignemo konsenzus. Bilo je i teških pitanja, recimo ono pitanje tužbe, koja je bila podnesena prije našeg predsjedovanja. I riješeno je kako je riješeno, a koliko je ko doprinio neka vrijeme pokaže. Ja se ponosim svime što sam tada radio.

NN: Da li je i Alija imao tu odgovornost koju spominjete?

RADIŠIĆ: Imao je. Reći ću vam jedan intimni doživljaj koji sad prvi put spominjem javno… Treći dan poslije isteka mandata bio sam u stanu sa suprugom. Zvoni telefon, kaže neki glas treba vas gospodin Alija Izetbegović. Rekao je da me nazvao da mi zahvali za saradnju, da mu je drago što me upoznao i da smo ipak nešto uradili i afirmisali. I ja sam mu rekao da je meni bilo drago, da smo izdržali mnoga iskušenja. Rekao sam mu da sve što smo radili, radili smo iskreno, bez vrijeđanja, uz veliko međusobno poštovanje. Oko mnogo stvari se nismo složili, ja sam bio u ratu, znate gdje je on bio u ratu, bili smo na suprotnim stranama, ali sve smo rješavali ljudski i pošteno. U trenutku kad je on htio da mi odgovori, prekinula se veza. Poslije 20 sekundi nazvao me ponovo i rekao: “Eto, moj Živko, ne daju nam ovi ni da govorimo”. Obojica smo se nasmijali, primio sam to kao šalu, ali više je to bila zbilja.

NN: Kako se današnja generacija političara suočava s tim teškim pitanjima? Ima li tu hrabrih koji su spremni da rade kao Vi tada?

RADIŠIĆ: Uvijek se može i bolje i više. Može se i pravednije, i poštenije i demokratskije.

NN: Ali zašto oni danas, 20 godina poslije rata, ne uspijevaju ono što ste Vi mogli tada?

RADIŠIĆ: Mi danas jesmo dalje od rata, ali danas je mnogo teže. Za tih 20 godina dejtonskog mira nismo učinili koliko je trebalo i moglo, a rekao sam vam gdje je Jugoslavija bila 20 godina nakon onog rata.

NN: Zašto nismo mogli?

RADIŠIĆ: Nisu nam drugi dali, oni koji svoj prosperitet gledaju na našoj muci i svađi. To nam generiše međunarodna zajednica.

NN: Mislite li da bi naše današnje domaće političare iko izvana mogao spriječiti da pokrenu stvari ako bi oni to stvarno željeli?

RADIŠIĆ: Mogli bismo mi više. Ko se danas više svađa nego Srbi između sebe, ili Bošnjaci između sebe? Što nam to treba? Mi ne znamo cijeniti toleranciju jednih prema drugima. Mi smo svi od krvi i mesa i dijelimo istu muku. Ako je podijelimo ravnomjernije, svima će nam biti lakše. Vratio bih se na početak našeg razgovora… Šta je sloboda, demokratija, poštenje? Šta je nacionalno dostojanstvo? Šta je duhovno dostojanstvo? Poštivanje komšije, naroda pored sebe? Moramo jedni druge više poštivati i uvažavati.

NN: Postoji li danas na političkoj sceni političar za kojeg mislite da ima tu hrabrost koju ste Vi tada imali?

RADIŠIĆ: Njih će pokazati vrijeme. Ima ih i sada. Međutim, mi se lako dodvoravamo narodu, najviše strahom i prijetnjom. “Ako ja uradim ovo ili ono, biće ovo ili ono”. Ne! Odgovornost je na svima i na narodu i na njima, na svima nama. Mora se učestvovati na izborima i moramo jačati odgovornost, ali moramo se i više međusobno uvažavati. U bh. parlamentu sjede i oni koji predstavljaju druge narode, isto kao što mi predstavljamo svoj. Treba više da se uvažavamo, da se ne preglasava, da nema majorizacije.

Plakao sam zbog “Čajavca”

NN: Kako provodite penzionerske dane, kako izgleda Vaš dan?

RADIŠIĆ: Ja po prirodi volim da radim i ne znam šta je to biti besposlen. Uvijek se ima šta raditi. Imam pčele, bavio sam se cvjećarstvom. Uvijek sam imao fotoaparat uza se. Imam puno prijatelja i puno se družim. Sticajem okolnosti pogoršalo se i moje i suprugino zdravstveno stanje, tako da smo sad najviše vezani za pretrage, kontrole, lijekove i apoteke. Živim od penzije. Nemam nacionalnu penziju, moja penzija je 70 odsto od najveće penzije u RS pa vi izračunajte. Naravno, nije to malo. Moramo živjeti od rada. Moj rad je 42 godine, ali od toga nema ništa ako danas ne radi privreda. U moje vrijeme u “Čajavcu” bilo je 10.300 radnika, a danas je tamo svadbeni salon. Kada sam ušao i vidio šta se desilo s mojim “Čajavcem”, zaplakao sam. I više nikad nisam tamo ušao. Prilično sam emotivan čovjek i to šteti mom zdravlju. Sad sam u 80. godini i ovog ljeta ću, ako bog da, napuniti 80. Kada sam prije 70 godina bio u logoru, ni pomisliti nisam mogao da ću toliko doživjeti.

Prijavljen rekordan broj partija i nezavisnih kandidata za ovogodišnje opšte izbore u BiH. Za deo “budžetskog kolača” i poslaničke i predsedničke fotelje boriće se 34 koalicije

ZA ovogodišnje opšte izbore u BiH, koji će se održati u oktobru, prijavljen je i overen rekordan broj stranaka, koalicija i nezavisnih kandidata. Tako će se za deo “budžetskog kolača” i ministarske, poslaničke i predsedničke fotelje na izborima u BiH boriti 73 stranke, 34 koalicije i čak 39 nezavisnih kandidata.

Ovo je ubedljivo najveći broj političkih subjekata od opštih izbora 2002. godine. Na opštim izborima u BiH bira se 518 nosilaca mandata.

Inače, pre ovih najveći broj političkih partija bio je na izborima 2014, i to njih 65, dok ih je na izborima 2002. godine bilo, poređenja radi, 57. Znatno manji broj partija, njih 39, učestvovalo je na opštim izborima 2010. godine, a najmanje 2006, kada je bilo registrovano 36 partija koje su učestvovale na izborima.

Pročitajte još: Za pobedu potrebno 300.000 glasova

I kada su u pitanju nezavisni kandidati, do sada ih je najviše bilo na opštim izborima 2014, i to 24, a na opštim izborima 2010. bilo ih je 13. Dalje, 2006. godine bilo je 12 nezavisnih kandidata, a na opštim izborima 2002. godine bila su, što je sada nezamislivo, samo tri nezavisna kandidata.

Posledica rekordnog broja stranaka, nezavisnih kandidata i koalicija ima nekoliko, ističu sagovornici “Novosti”, ali su jedinstveni u stavu da je politika postala glavni biznis u BiH.

Ivana Korajlić, portparol Transparensi internašnala BiH, kaže za “Novosti” da je jedna od posledica “poplave” političkih stranaka na izborima u BiH i trend da se već postojeće stranke cepaju na razne frakcije i da od njih nastaju nove stranke.

– Za političare je najbitnije da ostanu u politici pa se tako osnivaju i nove političke opcije, a sve kako bi se došlo do dela budžetskog kolača – kaže Korajlić.

Pročitajte još: LAZANSKI TVRDI: Slanje britanskih vojnika u BiH pred izbore je pritisak na RS! Englezi rade u tišini

Ona dalje dodaje da se na političkom nebu BiH vrlo lako i osnivaju stranke i vešto prikrivaju finansijski izveštaji o radu.

– Svedoci smo godinama toga da institucije u BiH nikako ne mogu da stanu na kraj finansijskim malverzacijama u strankama i da revizija poslovanja stranaka teško ide – kaže Korajlićeva.

Ivana Korajlić / Foto Nezavisne novine

Sociolozi i analitičari kažu, za “Novosti”, da nisu iznenađeni velikim brojem političkih subjekata koji će se pojaviti na izborima jer je prosto već svima poznato da je politika postala najunosnije zanimanje u BiH.

– Političari u BiH žive živote filmskih zvezda. Imaju budžete i vozače. Mnogi su amnestirani od bilo kakave odgovornosti. Uz to, i političari su samo krojili izborne zakone koji im omogućavaju mnoge pogodnosti. Ovo sve je doprinelo i tome da danas imamo ogroman broj političkih stranaka kojima je najbitnije dokopati se komadića vlasti i tako živeti nekim lagodnim životom – kažu analitičari.

PREDSEDNIK Centralne izborne komisije BiH Irena Hadžiabdić potpisala je Ugovor o nabavci usluge štampanja i pakovanja glasačkih listića za predstojeće opšte izbore, čija ukupna vrednost sa PDV iznosi 1.160.500 KM. Ugovor je potpisan nakon što je Pravobranilaštvo BiH dalo pozitivno mišljenje, saopšteno je iz CIK.

REKORDAN I BROJ KOALICIJA

BROJ koalicija koje se prijavljuju nakon verifikacije učešća političkih partija i nezavisnih kandidata, kada su u pitanju opšti izbori 2018. godine, takođe je najveći u istoriji BiH. Poređenja radi, 2014. su učestvovale 24 koalicije na izborima, što je za deset manje nego ove godine

Синдикат “Шума” не прихвата нову организацију и систематизацију радних мјеста

Građani BiH pojedine proizvode u maloprodaji plaćaju skuplje nego stanovnici EU u čijim zemljama je prosječna plata veća i do pet puta, pokazuju posljednji podaci statističkog ureda evropskih zajednica, Eurostata.

Tako električne uređaje plaćamo po cijeni koja je za oko šest odsto veća od prosjeka EU, dok su, na primjer, u Irskoj, u kojoj je prosječna zarada 2.479 evra, ovi uređaju jeftiniji za oko 14 odsto od prosjeka EU.

Poslije Iraca, najmanje za električne uređaje izdvajaju Poljaci, Česi, Britanci i Bugari. Sve ove zemlje osim Bugarske imaju daleko veće plate nego u BiH.

Iako su primanja daleko manja, i odjeću u BiH plaćamo po skoro istim cijenama kao i u EU. Tačnije, cijene su niže za desetak odsto, ali su opet veće nego u Bugarskoj, Mađarskoj i Velikoj Britaniji, u kojoj je, poređenja radi, prosječna plata u ovoj godini 1.990 evra, ili četiri i po puta veća nego u BiH.

Kada je region u pitanju, odjeća u Srbiji je na 93 odsto prosjeka EU, a u Makedoniji na 81 odsto.

Ipak, zbirno gledano, cijene u maloprodaji u BiH skoro su duplo manje nego u zemljama Evropske unije, s tim da su nam prosječna primanja višestruko manja.

Sve zemlje EU imaju veću platu nego BiH

Sve zemlje EU imaju veću prosječnu platu nego BiH, s tim da 20 članica evropske zajednice ima duplo veću platu. Radnik u Bugarskoj, u kojoj se najmanje zarađuje, na kraju mjeseca ima tridesetak maraka više nego radnik u BiH.

Pored toga što zarađuju više, podaci Eurostata pokazuju kako su im cijene hrane i pića niže od evropskog prosjeka, ali i od BiH.

Kada su plate u pitanju, ono što nikako ne ulijeva optimizam je podatak da one na godišnjem nivou u BiH rastu tek oko osam maraka, ili oko jedan odsto, dok je, na primjer, u Bugarskoj u ovoj godini zabilježen rast plata od 11 odsto.

“Nadležni ne znaju iskontrolisati tržište”

Marin Bago, predsjednik Udruženja za unapređenje kvaliteta življenja “Futura”, kaže kako nadležni jednostavno ne znaju iskontrolisati tržište na kojem pozicija potrošača nije razumljiva.

Smatra kako je u tržišnoj ekonomiji kao društveno ekonomskom modelu potrošač jedini balans, te da će se, ukoliko nije ravnopravan, model urušiti, što se, kako tvrdi, i dešava.

“Mi prvo nismo ravnopravni kod usluga koje daje država. Ako političke strukture ne dopuštaju vama kao potrošaču da budete ravnopravni u svojoj zemlji, sigurno je da će se i strani investitori i trgovci ponašati po istom šablonu. Znači, dok god nas političke strukture obespravljuju, to će raditi i strani trgovci”, kaže Bago, dodajući kako su paralelno s tim plate mizerne i ne zadovoljavaju ni osnovne životne potrebe.

Murisa Marić, izvršni direktor Udruženja građana “Don” iz Prijedora, koje se dugo godina bavi zaštitom potrošača, kaže kako u zemljama EU, za razliku od BiH, potrošači diktiraju određene politike, tako da ne treba da čudi da je, na primjer, bijela tehnika jeftinija.

“Oni imaju zdravu konkurenciju koja utiče da se cijene svakodnevno snižavaju, ali i dalje teže i razvoju ekonomije koja će im omogućiti jeftinije proizvode. To im standard dozvoljava”, kazala je ona.

Sa druge strane, dodaje, potrošači u BiH nisu dovoljno osviješćeni i ne pokazuju veliko protivljenje za enormno visoke cijene pojedinih artikala, dok bi u zemljama Evrope kupci bojkotovali tržne centre.

“Koliko god o tome pričali, svijest i dalje nije dovoljno razvijena”, zaključila je ona.

CIJENE U BiH u odnosu na PROSJEK EU

• Električni uređaji – 106 odsto
• Odjeća – 88 odsto od prosjeka EU cijene odjeće
• Hrana i piće – 78 odsto
• Restorani i hoteli – 55 odsto
• Alkohol i duvan – 53 odsto
• Cijene u maloprodaji – 52 odsto

Nezavisne novine

Zvaničnici i analitičari jedinstveni su u ocjeni da BiH i druge balkanske zemlje ne mogu same riješiti problem ilegalnih migracija. Neophodan je veći angažman EU.

Kada je Mađarska prije tri godine (jula 2015.) podigla ogradu na granici sa Srbijom kako bi spriječila migrante iz Azije da stignu u Evropsku uniju, bilo je jasno da će sve veći broj migranata, uglavnom izbjeglica iz azijskih kriznih područja, potražiti nove puteve za odlazak u zapadne zemlje. Ubrzo je uspostavljena “nova balkanska ruta” koja iz Azije i Afrike, preko Grčke, Albanije, Crne Gore i Srbije vodi u Bosnu i Hercegovinu, državu koja sa EU (Republikom Hrvatskom) ima granicu dugu više od 1.000 kilometara.

Krajem 2017. i početkom 2018. godine počeli su stizati izvještaji o povećanom prilivu ilegalnih migranata u BiH. U ovu zemlju u sve većem broju počinju dolaziti migranti iz Pakistana, Afganistana, Sirije, Iraka te država sjeverne Afrike. Iz Azije se do BiH, prema svjedočenjima migranata iz Pakistana i Afganistana, putuje i dvije godine, pri čemu se krijumčarima i korumpiranim službenicima daju velike svote novca. Migranti granicu između BiH i Srbije, te BiH i Crne Gore, prelaze na više lokacija, nakon čega se upućuju u unutrašnjost, u Sarajevo i prema krajnjem zapadu zemlje – do Velike Kladuše i granice sa Hrvatskom. Migranti su u Sarajevu nedavno podigli i šatorsko naselje u centru grada, nakon čega su ih vlasti prebacile u izbjeglički centar Salakovac kod Mostara.

Najveći broj izbjeglica iz parka kod Vijećnice u Sarajevu premješten je u izbjeglički centar u Mostaru Salakovac

Preko Velike Kladuše i Hrvatske do Njemačke

Vlasti Velike Kladuše izjasnile su se protiv smještaja migranata na području ove općine. Nadležni tvrde da je sigurnost građana ugrožena, što potvrđuje i nedavni slučaj ubistva prilikom međusobnog obračuna migranata u ovoj bh. općini. Više stotina migranata koji se nalaze na području ove općine smješteno je u prihvatnom centru Trnovi. Tuče migranata zabilježene su i u izbjegličkom centru Salakovac u Hercegovačko-neretvanskom kantonu gdje je jedna osoba izbodena nožem. Ovi slučajevi zabrinuli su lokalne stanovnike koji traže efikasniji angažman policije i izražavaju sve glasnije negodovanje zbog boravka migranata na tim područjima.

Migranti se preko Velike Kladuše, gradića u sjeverozapadnoj BiH na granici sa Hrvatskom, nastoje domoći hrvatske, odnosno teritorije EU. Kao krajnje odredište najčešće navode Njemačku, ali i druge države EU poput Italije i Austrije. Zato su policije BiH i Hrvatske pojačale nadzor granice kako bi spriječile ilegalne prelaske migranata iz BiH u EU. Na području Velike Kladuše migranti u manjim i većim grupama pokušavaju preći granicu na više lokacija. Policija je intervenirala u nekoliko navrata, dok je međunarodni Granični prijelaz Maljevac nakratko bio i zatvoren.

Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić kazao je u utorak (19.6.) u Briselu da ilegalne migracije zahtjevaju zajednički evropski pristup

Prenapregnute službe BiH

Granična policija BiH pojačala je kontrolu bh. granice radi sprečavanja ilegalnih migracija, a nastoje se spriječiti ilegalni prelasci migranata iz Srbije i Crne Gore na teritoriju BiH. Direktor Granične policije BiH Zoran Galić traži veću fleksibilnost timova na terenu, jer migranti pronalaze nove pravce kretanja, šumske i teško prohodne puteve, uključujući prelaske rijeka. “Višemjesečni pojačani angažman GP, te nedostatak kadrova iscrpio je ljudske i materijalno-tehničke kapacitete”, upozorio je Galić. On je podsjetio da se od utorka (20.6.) u nadzor istočne granice BiH uključuju i policijske snage Brčko Disktrikta i bh. entiteta Republike Srpske.

Politički analitičar i nekadašnji saradnik Međunarodne grupe za krize (ICG) Srećko Latal smatra da BiH, poput ostalih balkanskih zemalja, nije u stanju da se samostalno nosi s ovim problemom. “Evidentno je da se BiH, zbog svoje unutrašnje situacije, još teže nosi sa ovim problemom u odnosu na susjedne zemlje jer, pored ekonomskog, sigurnosnog i humanitarnog aspekta, također ima naglašene i dodatne političke i etničke elemente. Bez ozbiljnije pomoći EU, bojim se da će BiH i ostatak Balkana, tokom ove godine još dublje ući u migrantsku krizu sa potencijalno ozbiljnim posljedicama”, kaže Latal za Deutsche Welle.

Izbjeglički centar Salakovac

BiH mora biti spremna i za zatvaranje granica

Praksu zatvaranja granica za migrante prva je uvela Mađarska praveći ograde na granici sa Srbijom kako bi spriječila prelazak migranata. Latal upozorava da će i BiH, htjela to ili ne, morati slijediti primjer ostalih zemalja u slučaju zatvaranja granica. “Ako dođe do zatvaranja granica, prije svega Hrvatske, vrlo je izvjesno da će BiH morati pokušati zatvoriti svoje granice, prvenstveno istočne. Sada je veliko pitanje, imajući u vidu karakterističan teren na Balkanu, da li je tako nešto uopće moguće u potpunosti učiniti, bilo između BiH i Hrvatske, bilo između BiH i Srbije te BiH i Crne Gore. Potrebna je puno konkretnija, brža pomoć EU”, zaključuje Latal.

Podršku EU traže i zvaničnici BiH. Ministar sigurnosti ove zemlje Dragan Mektić kazao je u utorak (19.6.) u Briselu, na sastanku ministara unutrašnjih poslova Zapadnog Balkana, da ilegalne migracije zahtjevaju zajednički evropski pristup. Ministri su zaključili da jačanje kontrole granica, borbe protiv krijumčarenja ljudi i zajedničko suzbijanje ilegalnih kretanja ljudi  ostaju prioriteti EU i država Zapadnog Balkana. EU je, u međuvremenu, odobrila 1,5 miliona eura za pomoć migrantima u BiH. To može olakšati privremeno zbrinjavanje migranata u ovoj zemlji, ali neće zaustaviti tokove “nove balkanske rute”.

U BiH je do 17. juna 2018. godine ušlo 6.643 migranta, dok je zahtjev za azil u ovoj zemlji podnijelo njih 611. Procjenjuje se da “novom balkanskom rutom” više od 50.000 ilegalnih migranata želi ući u BiH.

DW