Vještine prikupljanja i analize podataka, pravni aspekti građanskog novinarstva, sigurnosna pitanja i praktični savjeti za poboljšanje kvaliteta priče, neke su od tema edukativnog video serijala u vidu predavanja novinara i urednika Centra za istraživačko novinarstvo Srbije, CINS, i Mreža za istraživanje kriminala i korupcije, KRIK, koje objavljuje Centar za antiautoritatne studije, CAAS, iz Beograda.

Predavači na YouTube akademiji su renomirani istraživački novinari, između ostalih Dino Jahić, Stevan Dojčinović, Milica Šarić, Vladimir Kostić i drugi.

Osim edukativnih predavanja CAAS pruža priliku za učešće u projektu „Selfi građansko novinarstvo“ koji podrazumijeva i rad sa profesionalnim mentorom, kao i takmičenje za najbolju Selfi reportažu.

Direktorka YouTube akademije selfi građanskog novinarstva, novinarka CINS-a Ivana Jeremić, će sa zainteresovanim građanima raditi na razvoju reportaža. Kako bi poslani prilozi bili emitovani, neophodno je da budu u mp4 formatu i traju najviše tri minute. Reportaže je dovoljno snimiti mobilnim telefonom, najbolje u rezoluciji većoj od 720p, po dnevnom svjetlu. Upotreba aplikacija za editovanje video sadržaja je dozvoljena i poželjna, da bi materijali bili prilagođeni publici.

U decembru će biti organizovana konferencija o slobodi medija u Srbiji, koja će ujedno biti i prilika za emitovanje najboljih reportaža i nagradno takmičenje u kome će prve tri najbolje reportaže, po oceni stručnog žirija, imati priliku da osvoje nagrade.

Centar za antiautoritarne studije (CAAS) je neprofitno udruženje građana osnovano 2015. godine čiji je cilj promocija i zaštita neograničene slobode govora i osnaživanje mladih novinara i umjetnika za profesionalni uspeh i promociju klasično liberalnih vrijednosti. Prijavite vaše video priloge ovde https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSck1RazlnIM8gtxumaRDB7XXwziMCRRLLp1dP-n9mAL1hKnFw/viewform do 28.11.

U medijskom okruženju punom pritisaka, novinarke su dodatno izložene napadima.

Žene se za uspjeh u poslu u novinarskoj profesiji moraju boriti više od muškaraca bilo da rade u privatnim ili javnim medijima, a dodatne teškoće predstavljaju im i niska primanja u bh. redakcijama, iskustva su mnogih novinarki u BiH. One su i često izložene napadima zbog medijske kuće u kojoj rade, a tokom posljednje tri godine zabilježeno je oko 50 napada na novinarke i to napada na čast, integritet i njihovo dostojanstvo.

”Mogu reći da su žene koje se bave novinarstvom posebno hrabre, jer je to posao koji nema radnog vremena i koji sa sobom nosi puno stresa. Novinarstvo u BiH je muški posao, samo zato jer žene ‘muški’ iznesu svoj dio posla”, kaže Anamarija Zadro, novinarka mostarskog Bljesak.info, i dodaje da su novinarke suočene s mnogim izazovima, od potplaćenosti do raznih provokacija, i na terenu i na internetu.

Analiza „Napadi na novinarke u BiH u kontekstu ugrožavanja medijskih sloboda“ iz februara ove godine, pokazala je kako su žene u medijima nezaštićene i kako im ni institucije ne pomažu u borbi protiv diskriminacije, procesuiranju napadača, smanjenju online i drugih prijetnji, te kako ni organizacije civilnog društva ne rade dovoljno na zaštiti novinarki.

Autorica Zlatiborka Popov Momčinović u analizi kaže da su novinarke više izložene online prijetnjama od muških kolega, a da su usprkos feminizaciji novinarske profesije (veći broj žena koje ulaze u određenu profesiju), žene daleko manje na uredničkim i menadžerskim pozicijama što ih izlaže pritiscima i unutar medijskih kuća i onemoćava da prijavljuju napade.

„Napadi se potom pojačavaju i ‘začinjavaju’ rodnim aluzijama, uvredama i pretnjama koje često imaju oblik bahatog seksizma.(…) Novinarke su manje izložene fizičkim napadima od novinara, ali je uočen trend porasta online pretnji i napada koji su utoliko opasniji što često nisu javni i što ostavljaju različite psihološke posledice i traume”, piše Popov Momčinović.

Novinarstvo, muški posao?!

U novinarstvu u BiH radi više muškaraca nego žena, pokazuju zvanične statistike i istraživanja, a muškarci su češće i direktori i urednici u bh. medijima. Podaci Agencije za statistiku BiH pokazuju da je na kraju 2016. udio žena u ukupnom broju zaposlenih u TV i radio stanicama iznosio 43,6 posto, a udio muškaraca 56,4 posto. Potvrdila je to i analiza Udruge BH Novinari na temu „Žene i mediji: Zaposlenice i upravljačke strukture“.

„Ovo istraživanje je potvrdilo rodni disbalans na štetu žena, pogotovo u upravljačkim medijskim strukturama. Žene se nalaze na trećini svih analiziranih pozicija glavnih i odgovornih urednica u medijima, a udio muškaraca je dvije trećine“, kaže Milica Andrijašević iz BH Novinara. „Jasno je da su žene manje zastupljene gdje je veća raspodjela moći“.

Da nije lako biti žena na čelu medija potvrdila je i Amna Popovac, nekadašnja vlasnica i urednica Radija Studio 88, koji je vodila 15 godina od njegovog osnivanja 1998. godine. Popovac ističe kako se tijekom tih godina puno više morala truditi od svojih muških kolega, kako bi ostvarila uspjeh. Kaže kako joj nisu vjerovali da je ona vlasnica medija i kako su mislili da je na direktorskoj poziciji radija zapravo muškarac. Čak joj se dogodilo da ju je potencijalni klijent koji je tražio reklamu odbio jer je na čelu bila žena, budući da je smatrao da treba nekog „ozbiljnog“ s kim će krenuti u posao. Za Mediacentar Sarajevo je ispričala da je radio prodala 2013. godine jer ga je htjela „spasiti“ tako što će on ući u mrežu radiostanica čime bi se smanjili troškovi produkcije, a povećala kvaliteta programa.

„Moje muške kolege su se meni smijale kad sam ja odlučila prodati radio u želji da ga spasim, a sada oni mene mole da prodam njihove radio stanice, a sada nema više kupaca”, kaže Popovac.

Zaštita u javnom sektoru?

Dodatne teškoće za sve medijske radnike, uključujući i žene, predstavlja često teška finansijska situacija. Istraživanja o visini novinarskih plaća provedena u BiH govore kako se više zarađuje u javnom, nego u privatnom sektoru i kako su uposlenicima zagarantovana veća radna prava u javnim medijima. Prema istraživanju Udruge “BH Novinari”, 35 do 40 posto novinara u Bosni i Hercegovini radi bez potpisanog ugovora o radu i socijalnog i zdravstvenog osiguranja, a ni oni koji ih imaju, nisu dovoljno zaštićeni. Visina plaće u lokalnim medijima iznosi od 200 do 500 eura, dok je na javnim servisima prosjek oko 700 eura, podatak je BH novinara.

Ivana Vidmar, koordinatorica u ITC- u Mostar na BHRT1, koja već 18 godina radi u javnim medijima, kaže kako je pogrešan dojam da zaposleni u javnim medijima imaju ogromne plaće, a njena iskustva kažu i da su žene i muškarci jednako plaćeni na istim pozicijama.

„Ako uzmemo u obzir samo susjednu Hrvatsku mi smo itekako potplaćeni. Kakve uvrede i poniženja doživljavamo kad odemo na teren, onda je to druga stavka što sve doživljavamo“, kaže Vidmar.

„U javnom sektoru su ljudi puno zakonski zaštićeniji nego u privatnom sektoru i ni u jednom trenutku nisam osjećala da sam bila na bilo kojoj osnovi diskriminirana od strane svog poslodavca samo zato što sam žena. Kolega i ja imali smo isti ugovor i u fening smo imali istu plaću. Često se govori da žene su za isti ugovor manje plaćene, ja stvarno s tim nisam imala problema.“

Novinarka Anamarija Zadro, koja već osam godina radi u privatnom mediju, kaže kako su pojedine novinarke u BiH posao napuštale upravo iz ekonomskih razloga.

„Znam priče svojih kolegica koje su radile u privatnim medijima za bonove i koje mjesecima nisu imale primanja, te su zbog tog ekonomskog aspekta napustile novinarstvo“, kaže Zadro.

U državnim medijima, za razliku od privatnih, plaćen je prekovremeni rad, rad praznicima i nedjeljom, i isplaćuju se otpremnine, priča novinar koji već nekoliko godina radi u jednom državnom mediju i dodaje da u je u javnim medijima moguće svoja prava ostvariti uz pomoć sindikalnih organizacija, dok to u privatnim medijima nije slučaj. U privatnim medijima česti su i slučajevi kršenja prava radnika po osnovu godišnjeg odmora i bolovanja.

Prema podacima Sindikata i udruženja novinara u BiH, prosječna novinarska plaća iznosi oko 340 eura, što je najmanje u regiji, a to potvrđuje i portal Plata.ba koji je pokazao kako diplomirani novinar prosječno zarađuje oko 680 KM.

Analiza regionalnog partnerstva organizacija civilnog društva SEE Media Observatory iz 2017. godine kaže da većina urednika zarađuje između 500 i 1000 eura mjesečno, ali u manjim i privatnim medijima plaće mogu biti i manje od 500 eura

I uz redovne uplate honorara, život i rad slobodnih novinarki i novinara obično se odvija „od danas do sutra“ i podrazumijeva nemogućnost dugoročnijih planiranja.

Slobodni novinari i novinarke, kako to gordo zvuči. Međutim, u uslovima prekarizacije rada koja je u novinarstvu raširena pojava i znači nesigurnost zaposlenja, radnog mjesta, radnog vremena, radnih prava, zaštite zdravlja, neizvjesnost zarade, a time i opštu egzistencijalnu nesigurnost, sloboda je prejaka riječ. U teoriji, slobodne novinarke i novinari, budući da nemaju matičnu redakciju, trebali bi uživati veću slobodu od svojih stalno zaposlenih kolegica i kolega, sami birati teme i pristupe, uz adekvatnu naknadu za svoj rad. U stvarnosti, freelancerke i freelanceri, zaviseći od angažmana čija je učestalost neizvjesna, od svoje spremnosti da prihvataju sve ponuđene angažmane u strahu da budućih neće biti, te od honorara za koje se često ne zna kad će biti uplaćeni, bolje od slobode poznaju prekarnost rada koja se širi na višedimenzionalnu prekarnost života uopšte.

Egzistencijalna nesigurnost i limitiranost u izboru tema

U teoriji, također, slobodne novinarke i novinari dužni su se sami pobrinuti za svoje zdravstveno i penziono osiguranje, uplaćujući ih sami sebi dok istovremeno pokrivaju troškove svakodnevnog života, među kojima su i sredstva za rad koje stalno zaposlene novinarke i novinari imaju u redakcijama. U stvarnosti, visina i neredovnost uplate honorara zarađenih u jednom mjesecu rijetko kojoj slobodnoj novinarki i novinaru omogućuju da misli o budućnosti. U Bosni i Hercegovini, suština slobodnjaštva je u neregulisanosti, a time i u nesigurnosti. Da bi neko u našoj zemlji bio freelaner, dovoljno je da kaže da to jeste, bez mogućnosti da svoju samostalnu djelatnost i registruje, te da potom nastupa kao pravni subjekt. Bez obzira na nesigurne uslove, freelanceri i freelancerke su sve brojniji.

Kristina Ljevak, novinarka koja je odlučila napustiti sigurnost ugovora o radu na javnoj televiziji i danas piše za različite medije, ocjenjuje da je prekarnost u novinarstvu sve raširenija pojava.

„Nijednom sistemu, a posebno ne našem nakaradnom, ne trebaju jaki mediji. Ostalo je nešto časnih profesionalaca/ki u stalnim angažmanima ali bez značajne moći usljed uredničkih politika, a ovo ostalo časno uglavnom torbari okolo. Neki od najboljih novinara/ki postali su autori/ce tekstova po narudžbi i pišu za one protiv kojih bi u redovnim okolnostima pisali/e. I ne mislim samo na političke partije. Zapravo, na njih uopšte ne mislim. Nije freelancerska pozicija nezahvalna samo zbog egzistencijalne nesigurnosti, njome su novinari/ke limitirani/e u izboru tema. Ako ćete istraživati organizovani kriminal iza vas ipak mora da stoji medij, a ne da u borbu protiv kriminala jurišate sa svog trpezarijskog taburea.“

Na pitanje o visini honorara, freelancerke i freelanceri odgovaraju jednoglasno, imajući vrlo slična iskustva.

„Prema mojim iskustvima, prosječna visina honorara za tekstove je između 100 i 150 KM. Postoje i manji honorari, naravno, u skladu s mogućnostima finansiranja, koje uglavnom zavise od toga ko finansira – da li sama medijska kuća ili neki donator. Postoje i veći honorari, ali ko njih „ubode“ može se smatrati sretnikom/com“, naglašava Masha Durkalić.

Iskustvo Ane Kotur je slično: „Prosjek honorara koje sam dobijala je između 100 i 120 KM, to je ustaljena cifra koju mediji računaju projektno kada obrađuju teme marginalizovanih grupa o kojima pišem.“

„Mislim da se nažalost honorar od 100 KM smatra dobrim honorarom, a ako znamo da neko plaća 70, ispada da je tako“, navodi Ljevak. U takvim uslovima, slobodne novinarke i novinari sebi moraju odrediti cijenu ispod koje neće ići, smatra Durkalić.

„Ideja da uvijek neko stoji u redu da zauzme naše mjesto ako ga mi ne želimo, bez obzira na to koliko to mjesto bilo loše, je još jedan način na koji kapitalizam kontrolira radnike i radnice i disciplinira ih ako se suprotstave ‘logikama’ tržišta. U momentu kada odredite sebi cijenu, određujete i liniju preko koje nećete preći. A što više ljudi tu liniju odredi, to će princip ‘ako nećeš ti, ima ko hoće’ postajati manje primjenjiv. Naravno, ovo ne može važiti za sve nas – nekad ne možemo birati, nekad moramo pokriti troškove života, bez obzira na sve. Ali smatram da vrijedi ponekad reći ‘dosta’ i izboriti se za svoju poziciju na ionako okrutnom tržištu, a ovo je, po meni, jedan od načina za to.“

Vrsta i kvalitet teksta ne utiču na visinu honorara

Durkalić je mišljenja da je honorar od 100 KM premalen za bilo koju vrstu ozbiljnog novinarskog teksta, bez obzira na žanr, a iskustvo nje i ostalih sagovornica govori da je visina honorara „jedinstvena“ bez obzira o kojoj vrsti teksta se radi. Slobodni novinari i novinarke su jednako plaćeni bez obzira da li su u zadatak dobili da urade intervju, reportažu, izvještaj ili analizu – odnosno, ma koliko im je vremena, truda, opetovanih zvanja telefonom, čekanja odgovora bilo potrebno da napišu tekst. Rijetki su slučajevi u kojima naručioci uopšte poznaju i poštuju razliku između novinarskih formi, te je jasno zašto je visina honorara ista bez obzira na žanr.

„Kada imate poslodavce/ke koji/e tekst vide kao prostor koji odvaja dvije reklame, onda je i odnos prema novinarskom autorstvu takav“, naglašava Kristina Ljevak.

Durkalić ističe da nijanse u cijeni ne postoje zato što je pisanje postalo obezvrijeđen posao, što je posljedica marginalizacije same profesije i srozavanja novinarstva na iznimno niske grane. To sve, ipak, ne sprečava freelancere da se drže profesionalnih principa u svom radu, vjerujući, možda, da će na osnovu kvalitetnog rada dobiti nove, bolje angažmane.

„Zanimljivo je da freelanceri i freelancerke koje poznajem iznimno drže do kvalitete svojih tekstova i neće predati ‘svašta’ – samim tim, njihovo ulaganje energije i vremena u te tekstove je veće. I sama se pridržavam tog profesionalnog principa. Međutim, to se na honorarima ne odražava. Honorari su uglavnom isti šta god da predate, kakvog god kvaliteta, kakve god opreme“, ističe Durkalić.

Neupućenima u proces rada slobodnih novinarki i novinara 100 ili 150 KM moglo bi zvučati kao sasvim pristojan honorar, ali u računicu treba unijeti i vrijeme potrebno da se na tekstu radi.

„Svaki profesionalac/ka zna koliko treba vremena, ne za reportažu, nju smo gotovo protjerali/e upravo zbog novca, ali za dobar intervju naprimjer. Bilo je situacija u kojima sam se po nekoliko mjeseci pripremala za jedan intervju, nisu česte ali se dese. Kako izračunati koliko to košta?“, naglašava Ljevak.

„Jako rijetko ćete dobiti priliku da uradite tekst dužeg tipa, istraživački tekst, dosje ili nešto za što će vam biti potrebno više mjeseci i od čega možete zaraditi više, nedajbože možda i četverocifren honorar. Poslovi su jednokratni, rokovi su nemilosrdni, i od vas se očekuje da posao uradite što brže, kako bi vam bio isplaćen što prosječniji honorar“, pojašnjava Durkalić.

Strogi rokovi za dostavu teksta, fleksibilni za isplatu honorara

Nemilosrdni rokovi najčešće se ne odnose i na isplatu honorara. Perspektive naručioca i slobodnih novinarki i novinara se razlikuju: od autorica i autora se najčešće očekuje da tekst završi u roku od sedam do deset dana, a isplata honorara se potom vrši u roku od 15 do 45 dana po obavljenom poslu, pri čemu se češće približi krajnjem navedenom datumu. Poslodavcima je često lakše da sve svoje obaveze prema različitim saradnicama i saradnicima isplaćuje u određenim vremenskim intervalima, a ne ad hoc po svakom obavljenom poslu. Kako kažu sagovornice, čekanje da svi dužnici isplate dugove ne ostavlja puno prostora planiranju života nekoliko mjeseci unaprijed, a ponekad nije jednostavan ni sam zadatak vođenja evidencije o dugovima.

Lamija Begagić je u svojim novinarskim angažmanima imala različita iskustva, a ističe i problem različitih dinamika isplaćivanja honorara, koje zavise od vrste medija.

„Postoje magazini s kojima sarađujem i koji isplaćuju zaista uredno, fiksno i uvijek u zadanom i tačno predviđenom roku. Postoje i oni koji kasne, uplaćuju neredovito, često i sa više od šest mjeseci zaostajanja u plaćanju. Još jedna nevolja s freelance angažmanima je i ta da ne izlaze svi magazini za koje radite na mjesečnom nivou, pa ni prihodi nisu jednaki, neki imaju ritam izlaska od četiri broja u godini, sa nekim manjim i nezavisnijim magazinima i portalima dogovorite, budući da se radi o manjim iznosima, da vam honorare ne uplaćuju svaki mjesec, već svaka tri, četiri. Ukratko, morate voditi ozbiljnu evidenciju i mnogo se dovijati kako da zakrpite rupe i pratite tokove svog novca.“

Istina, honorari u većini slučajeva bivaju isplaćeni. „Moja iskustva s uplatama honorara su pozitivna, ali to ima veze s tim što imam uspostavljene suradnje koje traju više godina, tako da sam već ‘uhodana’ sa poslodavcima i nemamo problema u komunikaciji oko isplate honorara. Mislim da je situacija drugačija sa, da ih tako nazovem, ‘letećim’ angažmanima, kada možete doći u situaciju da vučete nekoga za rukav za svoj novac, ili vam novac nije isplaćen zbog nekakvih administrativnih prepreka, ili jednostavno neko kasni s potpisivanjem ugovora, ili, u krajnjoj liniji, neko ne želi da vas isplati“, navodi Masha Durkalić.

Kristina Ljevak ističe da također ima pozitivna iskustva s isplatama honorara, ali naglašava da to nije samo stvar sreće, „nego i spremnosti da se javno prozovu oni koji/e ne plaćaju“.

Oni koji imaju i tu sreću da ih angažuje neki medij izvan BiH mogu računati na nešto veće honorare. Lamija Begagić je novinarske angažmane osim u BiH imala i u Hrvatskoj. „Na osnovu tog iskustva mogu reći da je honorar za nekih 30 do 50 posto veći nego u BiH i da su uplate redovite, no, također, da nezavisne medijske kuće za koje sam radila jako ovise o donatorima koji su dosta nepouzdani. Tako da, saradnje bi obično prekidane kada mediji ne bi dobili obećane potpore, jer bi nestalo novca za saradnice i saradnike.“

Kristina Ljevak ističe da su razlike u visini i dinamici isplata honorara u susjedstvu ranije bile puno veće. „Ima razlika, i u dinamici i u visini, ali iz bh. pozicije. Nekada su razlike bile velike. Danas skoro u korak idemo lagano nizbrdicom.“

Život od danas do sutra

I uz redovne uplate honorara, život i rad slobodnih novinarki i novinara obično se odvija „od danas do sutra“ i podrazumijeva nemogućnost dugoročnijih planiranja.

„Generalno je teško biti freelancer/ica jer nikada ne znate kad ćete dobiti novi angažman, ako ne postoji kontinuirana saradnja sa nekim medijem/organizacijom“, ističe Ljevak.

Masha Durkalić se slaže s tom ocjenom. „Freelancerski život je doslovno ostvarivanje one poslovice ‘dabogda imala pa nemala’. Čudan je to život u kojem u jednom periodu odjednom imate hrpu novca, a onda u narednom periodu nemate ništa. To je život u kojem je jako teško planirati bilo kakve veće novčane investicije, poput ljekarskih pregleda ili putovanja. To je život u kojem bilo kakvi neočekivani novčani izdaci stvaraju glavobolju. Štednju u većini slučajeva možete zaboraviti.“

Ana Kotur ističe da je freelance novinarstvo zbog svojih dobrih karakteristika, poput prilagođavanja vremena rada, najinkluzivnija branša za osobe s invaliditetom, kojima i sama pripada, jer po definiciji sadrži sva neophodna prilagođavanja za određene vrste invaliditeta. Ipak, kad je riječ o planiranju života uz prihode ostvarene od freelance novinarstva, kao osoba s invaliditetom koja ima i nešto veće troškove života od drugih, Kotur se ne može pouzdati na svoje honorare. Oni joj posluže više kao džeparac.

„Meni sredstva koja zaradim ne znače i planiranje troškova života, tu sam oslonjena na svoju primarnu porodicu i supruga, jer imam nešto veće troškove života u određenim oblastima (prevoz, ishrana zbog poremećaja metabolizma, prilagođavanje svakodnevnog okruženja). Meni honorari znače popunjavanje tih ‘rupa’.“

Uz neizvjesnost angažmana i rokova isplate honorara, svakodnevica slobodnih novinarki i novinara puna je pristajanja na kompromise i rada koji ne poznaje vikende, praznike, niti bolovanje. U nastojanju da budu samoodrživi, nerijetko rade daleko više nego što bi radili sjedeći u bilo kojoj redakciji.

„Univerzalno govoreći, rekla bih da se freelanceri/ke moraju odrati od posla kako bi zaradili/e za troškove života“, ocjenjuje Masha Durkalić. „Dan prije nego što odgovaram na ova pitanja poslala sam tri teksta za dva različita naručioca i otišla u drugi grad da moderiram promociju knjige. Naravno, nisam ta tri teksta napisala za jedno prijepodne, pisala sam ih prethodnu noć i dan prije toga. Mislim da jedino još na grani nisam pisala. Od aerodroma do krajputaških kafana nastajali su moji tekstovi. Ne usuđujem se sabrati na kraju mjeseca vlastiti učinak iz oblasti proizvodnje teksta“, navodi Ljevak.

Neizvjesnost budućih angažmana, ipak, tjera slobodne novinarke i novinare da rade dalje, jednakim intenzitetom. „Ja se ponekad slamam od posla za pare koje neće ništa značajno promijeniti u mom kućnom budžetu, jednostavno jer moram“, priznaje Durkalić.

Nedostižni doprinosi

U duhu neoliberalne individualizacije odgovornosti, slobodne novinarke i novinari dužni su sami uplaćivati doprinose. Uz troškove svakodnevnog života, to bi značilo da mjesečno trebaju „izbaciti“ makar desetak tekstova. Čak i kad bi to fizički bilo izvodivo, trpjela bi kvaliteta teksta.

„Suštinski, to je neizvodivo. Angažmani bi, prostom matematikom, podrazumijevali da imamo dva ili tri teksta sedmično da pokrijemo platu koja je minimalac u državi i platimo sve poreze državi. Iz ugla nekog ko piše tako godinama, sve preko dva ili tri dobra teksta mjesečno u posebno osjetljivim temama koje podrazumijevaju poštovanje etike, pravila struke i poznavanje teme, je suviše, kako fizički – vjerujem, i kolegama/kolegicama bez invaliditeta – tako i psihički zamorno i nekvalitetno po mjerilima dobrog novinarstva“, ističe Ana Kotur.

Masha Durkalić se slaže da je novinarska profesija emotivno i psihološki zahtjevno zanimanje u kojem je teško planirati, te je teško reći koliko bi se tekstova trebalo napisati da bi se zaradila prosječna plata s doprinosima.

Begagić ističe da je hiperprodukcija teško izvodiva, ali i štetna za profesiju. „Nevolja je što niko ne računa na momenat zasićenja u kreativnom procesu usljed kojeg tekstovi gube na kvalitetu, nezadovljne saradnice ipak stavljaju svoj potpis na njih jer rokovi su neumoljivi i na koncu opada kvalitet i dignitet profesije u cjelosti. O doprinosima da ne pričamo, svjedokinja sam da brojne freelancerke niti ne uplaćuju iste, ne nadaju se benefitima mirovine, a za zdravstveno iznalaze različita polurješenja.“

Kristina Ljevak priznaje da je, osim što je freelancerica, i radoholičarka s natprosječnom radnom disciplinom, ali joj ni takva radna disciplina ne omogućuje da samostalno uplaćuje doprinose.

„Mislim da svakog mjeseca obimom ‘oborim’ freelancersku normu, ali i dalje mi to ne ostavlja mogućnost da uplaćujem samodoprinose. Zahvaljujući nebrizi za starost, uz sumnju da ću je dočekati, mogu da platim stan, režije, odjeću u onom robnom lancu gdje se ovakvi/e oblače, suplemente za autoimunu bolest, poneko piće u kafani kad klonem od umora i neki par zanimljivih cipela, vjerujući da i kad se propada treba da se otmjeno propada (smijeh).”

Based on the true story, this song was written in Corfu, Greece. It has been written by unknown Serbian soldier who was departing from Corfu to Macedonian front, to take part in one of the decisive battles in WWI. The song was dedicated to a Greek girl from Corfu named Harula Hondrojani. She made the song out of his love letter. The song was a bit altered and published by Eftihia Papayanopoulou, while the music was written by Greek composer Dimitri Kouyoumtzi and famous Greek singer Yorgos Dalaras made one of the best performances of the song. Harula Hondrojani was a sister of Yanni Yannouli who gave his sole field that he had in personal possession, for Serbian soldiers to be buried in. This field was never again cultivated and afterwards the monument was erected, dedicated to fallen soldiers of Drina Division of Serbian Army, by survived veterans. This field is close to the village of Saint Matthew. This song became a symbol of eternal friendship and brotherhood between Greek and Serbian people. Also it is used as an official anthem of Greek-Serbian friendship society. Original comment written in Serbian by mr Cele Savic.

Država i političke stranke sve više slijede poslovni svijet u načinu pridobivanja ‘korisnika’, otkriva oxford internet institute. Gdje smo tu mi?

Reuters poziva mlade foto reportere i studente zainteresirane za rad u ovoj oblasti da se prijave za grantove u vrijednosti od 5.000 dolara.

Zainteresirani kandidati i kandidatkinje trebaju imati od 18 do 35 godina, te za učešće poslati CV, pismo motivacije i portfolio koji sadrži od 35 do 50 fotografija. Žiri će odabrati do osam pobjednika koji će dobiti nagrade od po 5.000 dolara za razvoj svojih fotografskih priča i vještina, a njihove fotografije će biti distribuirane putem Reutersovih medijskih platformi.

Rok za prijavu je 15.11.2018.

Za više informacija o konkursu i procesu prijave, posjetite web sajt organizatora.

Izvor: http://media.ba/bs/event/reuters-nudi-grantove-za-mlade-fotoreportere

Novi most prema naselju i biatlon stazi Dvorišta na Jahorini izgrađen sredstvima USAID putem CRS.

Internews in the Balkans

Završen je prvi Media Innovation Lab u organizaciji USAID-ovog Programa pomoći medijima na Balkanu (BMAP). Pet timova iz regije radili su uz pomoć mentora na idejama spajanja tehnologije i medija od kojih su tri dobila sredstva za dalji razvoj svojih ideja. Nakon tri dana intenzivnog rada, pobjednici su: Mreža NVO RS iz Bosne i Hercegovine, RTV Cetinje iz Crne Gore i Slavko Ćuruvija Fondacija iz Srbije. Čestitamo! #BMAPLAB2018 #MIL2018