Selfi građansko novinarstvo: Edukativni serijal i prilika za nagradu za video reportažu

Vještine prikupljanja i analize podataka, pravni aspekti građanskog novinarstva, sigurnosna pitanja i praktični savjeti za poboljšanje kvaliteta priče, neke su od tema edukativnog video serijala u vidu predavanja novinara i urednika Centra za istraživačko novinarstvo Srbije, CINS, i Mreža za istraživanje kriminala i korupcije, KRIK, koje objavljuje Centar za antiautoritatne studije, CAAS, iz Beograda.

Predavači na YouTube akademiji su renomirani istraživački novinari, između ostalih Dino Jahić, Stevan Dojčinović, Milica Šarić, Vladimir Kostić i drugi.

Osim edukativnih predavanja CAAS pruža priliku za učešće u projektu „Selfi građansko novinarstvo“ koji podrazumijeva i rad sa profesionalnim mentorom, kao i takmičenje za najbolju Selfi reportažu.

Direktorka YouTube akademije selfi građanskog novinarstva, novinarka CINS-a Ivana Jeremić, će sa zainteresovanim građanima raditi na razvoju reportaža. Kako bi poslani prilozi bili emitovani, neophodno je da budu u mp4 formatu i traju najviše tri minute. Reportaže je dovoljno snimiti mobilnim telefonom, najbolje u rezoluciji većoj od 720p, po dnevnom svjetlu. Upotreba aplikacija za editovanje video sadržaja je dozvoljena i poželjna, da bi materijali bili prilagođeni publici.

U decembru će biti organizovana konferencija o slobodi medija u Srbiji, koja će ujedno biti i prilika za emitovanje najboljih reportaža i nagradno takmičenje u kome će prve tri najbolje reportaže, po oceni stručnog žirija, imati priliku da osvoje nagrade.

Centar za antiautoritarne studije (CAAS) je neprofitno udruženje građana osnovano 2015. godine čiji je cilj promocija i zaštita neograničene slobode govora i osnaživanje mladih novinara i umjetnika za profesionalni uspeh i promociju klasično liberalnih vrijednosti. Prijavite vaše video priloge ovde https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSck1RazlnIM8gtxumaRDB7XXwziMCRRLLp1dP-n9mAL1hKnFw/viewform do 28.11.

Novinarke u javnim i privatnim medijima: Moraš se boriti kao lavica da opstaneš

U medijskom okruženju punom pritisaka, novinarke su dodatno izložene napadima.

Žene se za uspjeh u poslu u novinarskoj profesiji moraju boriti više od muškaraca bilo da rade u privatnim ili javnim medijima, a dodatne teškoće predstavljaju im i niska primanja u bh. redakcijama, iskustva su mnogih novinarki u BiH. One su i često izložene napadima zbog medijske kuće u kojoj rade, a tokom posljednje tri godine zabilježeno je oko 50 napada na novinarke i to napada na čast, integritet i njihovo dostojanstvo.

”Mogu reći da su žene koje se bave novinarstvom posebno hrabre, jer je to posao koji nema radnog vremena i koji sa sobom nosi puno stresa. Novinarstvo u BiH je muški posao, samo zato jer žene ‘muški’ iznesu svoj dio posla”, kaže Anamarija Zadro, novinarka mostarskog Bljesak.info, i dodaje da su novinarke suočene s mnogim izazovima, od potplaćenosti do raznih provokacija, i na terenu i na internetu.

Analiza „Napadi na novinarke u BiH u kontekstu ugrožavanja medijskih sloboda“ iz februara ove godine, pokazala je kako su žene u medijima nezaštićene i kako im ni institucije ne pomažu u borbi protiv diskriminacije, procesuiranju napadača, smanjenju online i drugih prijetnji, te kako ni organizacije civilnog društva ne rade dovoljno na zaštiti novinarki.

Autorica Zlatiborka Popov Momčinović u analizi kaže da su novinarke više izložene online prijetnjama od muških kolega, a da su usprkos feminizaciji novinarske profesije (veći broj žena koje ulaze u određenu profesiju), žene daleko manje na uredničkim i menadžerskim pozicijama što ih izlaže pritiscima i unutar medijskih kuća i onemoćava da prijavljuju napade.

„Napadi se potom pojačavaju i ‘začinjavaju’ rodnim aluzijama, uvredama i pretnjama koje često imaju oblik bahatog seksizma.(…) Novinarke su manje izložene fizičkim napadima od novinara, ali je uočen trend porasta online pretnji i napada koji su utoliko opasniji što često nisu javni i što ostavljaju različite psihološke posledice i traume”, piše Popov Momčinović.

Novinarstvo, muški posao?!

U novinarstvu u BiH radi više muškaraca nego žena, pokazuju zvanične statistike i istraživanja, a muškarci su češće i direktori i urednici u bh. medijima. Podaci Agencije za statistiku BiH pokazuju da je na kraju 2016. udio žena u ukupnom broju zaposlenih u TV i radio stanicama iznosio 43,6 posto, a udio muškaraca 56,4 posto. Potvrdila je to i analiza Udruge BH Novinari na temu „Žene i mediji: Zaposlenice i upravljačke strukture“.

„Ovo istraživanje je potvrdilo rodni disbalans na štetu žena, pogotovo u upravljačkim medijskim strukturama. Žene se nalaze na trećini svih analiziranih pozicija glavnih i odgovornih urednica u medijima, a udio muškaraca je dvije trećine“, kaže Milica Andrijašević iz BH Novinara. „Jasno je da su žene manje zastupljene gdje je veća raspodjela moći“.

Da nije lako biti žena na čelu medija potvrdila je i Amna Popovac, nekadašnja vlasnica i urednica Radija Studio 88, koji je vodila 15 godina od njegovog osnivanja 1998. godine. Popovac ističe kako se tijekom tih godina puno više morala truditi od svojih muških kolega, kako bi ostvarila uspjeh. Kaže kako joj nisu vjerovali da je ona vlasnica medija i kako su mislili da je na direktorskoj poziciji radija zapravo muškarac. Čak joj se dogodilo da ju je potencijalni klijent koji je tražio reklamu odbio jer je na čelu bila žena, budući da je smatrao da treba nekog „ozbiljnog“ s kim će krenuti u posao. Za Mediacentar Sarajevo je ispričala da je radio prodala 2013. godine jer ga je htjela „spasiti“ tako što će on ući u mrežu radiostanica čime bi se smanjili troškovi produkcije, a povećala kvaliteta programa.

„Moje muške kolege su se meni smijale kad sam ja odlučila prodati radio u želji da ga spasim, a sada oni mene mole da prodam njihove radio stanice, a sada nema više kupaca”, kaže Popovac.

Zaštita u javnom sektoru?

Dodatne teškoće za sve medijske radnike, uključujući i žene, predstavlja često teška finansijska situacija. Istraživanja o visini novinarskih plaća provedena u BiH govore kako se više zarađuje u javnom, nego u privatnom sektoru i kako su uposlenicima zagarantovana veća radna prava u javnim medijima. Prema istraživanju Udruge “BH Novinari”, 35 do 40 posto novinara u Bosni i Hercegovini radi bez potpisanog ugovora o radu i socijalnog i zdravstvenog osiguranja, a ni oni koji ih imaju, nisu dovoljno zaštićeni. Visina plaće u lokalnim medijima iznosi od 200 do 500 eura, dok je na javnim servisima prosjek oko 700 eura, podatak je BH novinara.

Ivana Vidmar, koordinatorica u ITC- u Mostar na BHRT1, koja već 18 godina radi u javnim medijima, kaže kako je pogrešan dojam da zaposleni u javnim medijima imaju ogromne plaće, a njena iskustva kažu i da su žene i muškarci jednako plaćeni na istim pozicijama.

„Ako uzmemo u obzir samo susjednu Hrvatsku mi smo itekako potplaćeni. Kakve uvrede i poniženja doživljavamo kad odemo na teren, onda je to druga stavka što sve doživljavamo“, kaže Vidmar.

„U javnom sektoru su ljudi puno zakonski zaštićeniji nego u privatnom sektoru i ni u jednom trenutku nisam osjećala da sam bila na bilo kojoj osnovi diskriminirana od strane svog poslodavca samo zato što sam žena. Kolega i ja imali smo isti ugovor i u fening smo imali istu plaću. Često se govori da žene su za isti ugovor manje plaćene, ja stvarno s tim nisam imala problema.“

Novinarka Anamarija Zadro, koja već osam godina radi u privatnom mediju, kaže kako su pojedine novinarke u BiH posao napuštale upravo iz ekonomskih razloga.

„Znam priče svojih kolegica koje su radile u privatnim medijima za bonove i koje mjesecima nisu imale primanja, te su zbog tog ekonomskog aspekta napustile novinarstvo“, kaže Zadro.

U državnim medijima, za razliku od privatnih, plaćen je prekovremeni rad, rad praznicima i nedjeljom, i isplaćuju se otpremnine, priča novinar koji već nekoliko godina radi u jednom državnom mediju i dodaje da u je u javnim medijima moguće svoja prava ostvariti uz pomoć sindikalnih organizacija, dok to u privatnim medijima nije slučaj. U privatnim medijima česti su i slučajevi kršenja prava radnika po osnovu godišnjeg odmora i bolovanja.

Prema podacima Sindikata i udruženja novinara u BiH, prosječna novinarska plaća iznosi oko 340 eura, što je najmanje u regiji, a to potvrđuje i portal Plata.ba koji je pokazao kako diplomirani novinar prosječno zarađuje oko 680 KM.

Analiza regionalnog partnerstva organizacija civilnog društva SEE Media Observatory iz 2017. godine kaže da većina urednika zarađuje između 500 i 1000 eura mjesečno, ali u manjim i privatnim medijima plaće mogu biti i manje od 500 eura

‘Sloboda’ slobodnih novinarki i novinara: Život koji je nemoguće planirati

I uz redovne uplate honorara, život i rad slobodnih novinarki i novinara obično se odvija „od danas do sutra“ i podrazumijeva nemogućnost dugoročnijih planiranja.

Slobodni novinari i novinarke, kako to gordo zvuči. Međutim, u uslovima prekarizacije rada koja je u novinarstvu raširena pojava i znači nesigurnost zaposlenja, radnog mjesta, radnog vremena, radnih prava, zaštite zdravlja, neizvjesnost zarade, a time i opštu egzistencijalnu nesigurnost, sloboda je prejaka riječ. U teoriji, slobodne novinarke i novinari, budući da nemaju matičnu redakciju, trebali bi uživati veću slobodu od svojih stalno zaposlenih kolegica i kolega, sami birati teme i pristupe, uz adekvatnu naknadu za svoj rad. U stvarnosti, freelancerke i freelanceri, zaviseći od angažmana čija je učestalost neizvjesna, od svoje spremnosti da prihvataju sve ponuđene angažmane u strahu da budućih neće biti, te od honorara za koje se često ne zna kad će biti uplaćeni, bolje od slobode poznaju prekarnost rada koja se širi na višedimenzionalnu prekarnost života uopšte.

Egzistencijalna nesigurnost i limitiranost u izboru tema

U teoriji, također, slobodne novinarke i novinari dužni su se sami pobrinuti za svoje zdravstveno i penziono osiguranje, uplaćujući ih sami sebi dok istovremeno pokrivaju troškove svakodnevnog života, među kojima su i sredstva za rad koje stalno zaposlene novinarke i novinari imaju u redakcijama. U stvarnosti, visina i neredovnost uplate honorara zarađenih u jednom mjesecu rijetko kojoj slobodnoj novinarki i novinaru omogućuju da misli o budućnosti. U Bosni i Hercegovini, suština slobodnjaštva je u neregulisanosti, a time i u nesigurnosti. Da bi neko u našoj zemlji bio freelaner, dovoljno je da kaže da to jeste, bez mogućnosti da svoju samostalnu djelatnost i registruje, te da potom nastupa kao pravni subjekt. Bez obzira na nesigurne uslove, freelanceri i freelancerke su sve brojniji.

Kristina Ljevak, novinarka koja je odlučila napustiti sigurnost ugovora o radu na javnoj televiziji i danas piše za različite medije, ocjenjuje da je prekarnost u novinarstvu sve raširenija pojava.

„Nijednom sistemu, a posebno ne našem nakaradnom, ne trebaju jaki mediji. Ostalo je nešto časnih profesionalaca/ki u stalnim angažmanima ali bez značajne moći usljed uredničkih politika, a ovo ostalo časno uglavnom torbari okolo. Neki od najboljih novinara/ki postali su autori/ce tekstova po narudžbi i pišu za one protiv kojih bi u redovnim okolnostima pisali/e. I ne mislim samo na političke partije. Zapravo, na njih uopšte ne mislim. Nije freelancerska pozicija nezahvalna samo zbog egzistencijalne nesigurnosti, njome su novinari/ke limitirani/e u izboru tema. Ako ćete istraživati organizovani kriminal iza vas ipak mora da stoji medij, a ne da u borbu protiv kriminala jurišate sa svog trpezarijskog taburea.“

Na pitanje o visini honorara, freelancerke i freelanceri odgovaraju jednoglasno, imajući vrlo slična iskustva.

„Prema mojim iskustvima, prosječna visina honorara za tekstove je između 100 i 150 KM. Postoje i manji honorari, naravno, u skladu s mogućnostima finansiranja, koje uglavnom zavise od toga ko finansira – da li sama medijska kuća ili neki donator. Postoje i veći honorari, ali ko njih „ubode“ može se smatrati sretnikom/com“, naglašava Masha Durkalić.

Iskustvo Ane Kotur je slično: „Prosjek honorara koje sam dobijala je između 100 i 120 KM, to je ustaljena cifra koju mediji računaju projektno kada obrađuju teme marginalizovanih grupa o kojima pišem.“

„Mislim da se nažalost honorar od 100 KM smatra dobrim honorarom, a ako znamo da neko plaća 70, ispada da je tako“, navodi Ljevak. U takvim uslovima, slobodne novinarke i novinari sebi moraju odrediti cijenu ispod koje neće ići, smatra Durkalić.

„Ideja da uvijek neko stoji u redu da zauzme naše mjesto ako ga mi ne želimo, bez obzira na to koliko to mjesto bilo loše, je još jedan način na koji kapitalizam kontrolira radnike i radnice i disciplinira ih ako se suprotstave ‘logikama’ tržišta. U momentu kada odredite sebi cijenu, određujete i liniju preko koje nećete preći. A što više ljudi tu liniju odredi, to će princip ‘ako nećeš ti, ima ko hoće’ postajati manje primjenjiv. Naravno, ovo ne može važiti za sve nas – nekad ne možemo birati, nekad moramo pokriti troškove života, bez obzira na sve. Ali smatram da vrijedi ponekad reći ‘dosta’ i izboriti se za svoju poziciju na ionako okrutnom tržištu, a ovo je, po meni, jedan od načina za to.“

Vrsta i kvalitet teksta ne utiču na visinu honorara

Durkalić je mišljenja da je honorar od 100 KM premalen za bilo koju vrstu ozbiljnog novinarskog teksta, bez obzira na žanr, a iskustvo nje i ostalih sagovornica govori da je visina honorara „jedinstvena“ bez obzira o kojoj vrsti teksta se radi. Slobodni novinari i novinarke su jednako plaćeni bez obzira da li su u zadatak dobili da urade intervju, reportažu, izvještaj ili analizu – odnosno, ma koliko im je vremena, truda, opetovanih zvanja telefonom, čekanja odgovora bilo potrebno da napišu tekst. Rijetki su slučajevi u kojima naručioci uopšte poznaju i poštuju razliku između novinarskih formi, te je jasno zašto je visina honorara ista bez obzira na žanr.

„Kada imate poslodavce/ke koji/e tekst vide kao prostor koji odvaja dvije reklame, onda je i odnos prema novinarskom autorstvu takav“, naglašava Kristina Ljevak.

Durkalić ističe da nijanse u cijeni ne postoje zato što je pisanje postalo obezvrijeđen posao, što je posljedica marginalizacije same profesije i srozavanja novinarstva na iznimno niske grane. To sve, ipak, ne sprečava freelancere da se drže profesionalnih principa u svom radu, vjerujući, možda, da će na osnovu kvalitetnog rada dobiti nove, bolje angažmane.

„Zanimljivo je da freelanceri i freelancerke koje poznajem iznimno drže do kvalitete svojih tekstova i neće predati ‘svašta’ – samim tim, njihovo ulaganje energije i vremena u te tekstove je veće. I sama se pridržavam tog profesionalnog principa. Međutim, to se na honorarima ne odražava. Honorari su uglavnom isti šta god da predate, kakvog god kvaliteta, kakve god opreme“, ističe Durkalić.

Neupućenima u proces rada slobodnih novinarki i novinara 100 ili 150 KM moglo bi zvučati kao sasvim pristojan honorar, ali u računicu treba unijeti i vrijeme potrebno da se na tekstu radi.

„Svaki profesionalac/ka zna koliko treba vremena, ne za reportažu, nju smo gotovo protjerali/e upravo zbog novca, ali za dobar intervju naprimjer. Bilo je situacija u kojima sam se po nekoliko mjeseci pripremala za jedan intervju, nisu česte ali se dese. Kako izračunati koliko to košta?“, naglašava Ljevak.

„Jako rijetko ćete dobiti priliku da uradite tekst dužeg tipa, istraživački tekst, dosje ili nešto za što će vam biti potrebno više mjeseci i od čega možete zaraditi više, nedajbože možda i četverocifren honorar. Poslovi su jednokratni, rokovi su nemilosrdni, i od vas se očekuje da posao uradite što brže, kako bi vam bio isplaćen što prosječniji honorar“, pojašnjava Durkalić.

Strogi rokovi za dostavu teksta, fleksibilni za isplatu honorara

Nemilosrdni rokovi najčešće se ne odnose i na isplatu honorara. Perspektive naručioca i slobodnih novinarki i novinara se razlikuju: od autorica i autora se najčešće očekuje da tekst završi u roku od sedam do deset dana, a isplata honorara se potom vrši u roku od 15 do 45 dana po obavljenom poslu, pri čemu se češće približi krajnjem navedenom datumu. Poslodavcima je često lakše da sve svoje obaveze prema različitim saradnicama i saradnicima isplaćuje u određenim vremenskim intervalima, a ne ad hoc po svakom obavljenom poslu. Kako kažu sagovornice, čekanje da svi dužnici isplate dugove ne ostavlja puno prostora planiranju života nekoliko mjeseci unaprijed, a ponekad nije jednostavan ni sam zadatak vođenja evidencije o dugovima.

Lamija Begagić je u svojim novinarskim angažmanima imala različita iskustva, a ističe i problem različitih dinamika isplaćivanja honorara, koje zavise od vrste medija.

„Postoje magazini s kojima sarađujem i koji isplaćuju zaista uredno, fiksno i uvijek u zadanom i tačno predviđenom roku. Postoje i oni koji kasne, uplaćuju neredovito, često i sa više od šest mjeseci zaostajanja u plaćanju. Još jedna nevolja s freelance angažmanima je i ta da ne izlaze svi magazini za koje radite na mjesečnom nivou, pa ni prihodi nisu jednaki, neki imaju ritam izlaska od četiri broja u godini, sa nekim manjim i nezavisnijim magazinima i portalima dogovorite, budući da se radi o manjim iznosima, da vam honorare ne uplaćuju svaki mjesec, već svaka tri, četiri. Ukratko, morate voditi ozbiljnu evidenciju i mnogo se dovijati kako da zakrpite rupe i pratite tokove svog novca.“

Istina, honorari u većini slučajeva bivaju isplaćeni. „Moja iskustva s uplatama honorara su pozitivna, ali to ima veze s tim što imam uspostavljene suradnje koje traju više godina, tako da sam već ‘uhodana’ sa poslodavcima i nemamo problema u komunikaciji oko isplate honorara. Mislim da je situacija drugačija sa, da ih tako nazovem, ‘letećim’ angažmanima, kada možete doći u situaciju da vučete nekoga za rukav za svoj novac, ili vam novac nije isplaćen zbog nekakvih administrativnih prepreka, ili jednostavno neko kasni s potpisivanjem ugovora, ili, u krajnjoj liniji, neko ne želi da vas isplati“, navodi Masha Durkalić.

Kristina Ljevak ističe da također ima pozitivna iskustva s isplatama honorara, ali naglašava da to nije samo stvar sreće, „nego i spremnosti da se javno prozovu oni koji/e ne plaćaju“.

Oni koji imaju i tu sreću da ih angažuje neki medij izvan BiH mogu računati na nešto veće honorare. Lamija Begagić je novinarske angažmane osim u BiH imala i u Hrvatskoj. „Na osnovu tog iskustva mogu reći da je honorar za nekih 30 do 50 posto veći nego u BiH i da su uplate redovite, no, također, da nezavisne medijske kuće za koje sam radila jako ovise o donatorima koji su dosta nepouzdani. Tako da, saradnje bi obično prekidane kada mediji ne bi dobili obećane potpore, jer bi nestalo novca za saradnice i saradnike.“

Kristina Ljevak ističe da su razlike u visini i dinamici isplata honorara u susjedstvu ranije bile puno veće. „Ima razlika, i u dinamici i u visini, ali iz bh. pozicije. Nekada su razlike bile velike. Danas skoro u korak idemo lagano nizbrdicom.“

Život od danas do sutra

I uz redovne uplate honorara, život i rad slobodnih novinarki i novinara obično se odvija „od danas do sutra“ i podrazumijeva nemogućnost dugoročnijih planiranja.

„Generalno je teško biti freelancer/ica jer nikada ne znate kad ćete dobiti novi angažman, ako ne postoji kontinuirana saradnja sa nekim medijem/organizacijom“, ističe Ljevak.

Masha Durkalić se slaže s tom ocjenom. „Freelancerski život je doslovno ostvarivanje one poslovice ‘dabogda imala pa nemala’. Čudan je to život u kojem u jednom periodu odjednom imate hrpu novca, a onda u narednom periodu nemate ništa. To je život u kojem je jako teško planirati bilo kakve veće novčane investicije, poput ljekarskih pregleda ili putovanja. To je život u kojem bilo kakvi neočekivani novčani izdaci stvaraju glavobolju. Štednju u većini slučajeva možete zaboraviti.“

Ana Kotur ističe da je freelance novinarstvo zbog svojih dobrih karakteristika, poput prilagođavanja vremena rada, najinkluzivnija branša za osobe s invaliditetom, kojima i sama pripada, jer po definiciji sadrži sva neophodna prilagođavanja za određene vrste invaliditeta. Ipak, kad je riječ o planiranju života uz prihode ostvarene od freelance novinarstva, kao osoba s invaliditetom koja ima i nešto veće troškove života od drugih, Kotur se ne može pouzdati na svoje honorare. Oni joj posluže više kao džeparac.

„Meni sredstva koja zaradim ne znače i planiranje troškova života, tu sam oslonjena na svoju primarnu porodicu i supruga, jer imam nešto veće troškove života u određenim oblastima (prevoz, ishrana zbog poremećaja metabolizma, prilagođavanje svakodnevnog okruženja). Meni honorari znače popunjavanje tih ‘rupa’.“

Uz neizvjesnost angažmana i rokova isplate honorara, svakodnevica slobodnih novinarki i novinara puna je pristajanja na kompromise i rada koji ne poznaje vikende, praznike, niti bolovanje. U nastojanju da budu samoodrživi, nerijetko rade daleko više nego što bi radili sjedeći u bilo kojoj redakciji.

„Univerzalno govoreći, rekla bih da se freelanceri/ke moraju odrati od posla kako bi zaradili/e za troškove života“, ocjenjuje Masha Durkalić. „Dan prije nego što odgovaram na ova pitanja poslala sam tri teksta za dva različita naručioca i otišla u drugi grad da moderiram promociju knjige. Naravno, nisam ta tri teksta napisala za jedno prijepodne, pisala sam ih prethodnu noć i dan prije toga. Mislim da jedino još na grani nisam pisala. Od aerodroma do krajputaških kafana nastajali su moji tekstovi. Ne usuđujem se sabrati na kraju mjeseca vlastiti učinak iz oblasti proizvodnje teksta“, navodi Ljevak.

Neizvjesnost budućih angažmana, ipak, tjera slobodne novinarke i novinare da rade dalje, jednakim intenzitetom. „Ja se ponekad slamam od posla za pare koje neće ništa značajno promijeniti u mom kućnom budžetu, jednostavno jer moram“, priznaje Durkalić.

Nedostižni doprinosi

U duhu neoliberalne individualizacije odgovornosti, slobodne novinarke i novinari dužni su sami uplaćivati doprinose. Uz troškove svakodnevnog života, to bi značilo da mjesečno trebaju „izbaciti“ makar desetak tekstova. Čak i kad bi to fizički bilo izvodivo, trpjela bi kvaliteta teksta.

„Suštinski, to je neizvodivo. Angažmani bi, prostom matematikom, podrazumijevali da imamo dva ili tri teksta sedmično da pokrijemo platu koja je minimalac u državi i platimo sve poreze državi. Iz ugla nekog ko piše tako godinama, sve preko dva ili tri dobra teksta mjesečno u posebno osjetljivim temama koje podrazumijevaju poštovanje etike, pravila struke i poznavanje teme, je suviše, kako fizički – vjerujem, i kolegama/kolegicama bez invaliditeta – tako i psihički zamorno i nekvalitetno po mjerilima dobrog novinarstva“, ističe Ana Kotur.

Masha Durkalić se slaže da je novinarska profesija emotivno i psihološki zahtjevno zanimanje u kojem je teško planirati, te je teško reći koliko bi se tekstova trebalo napisati da bi se zaradila prosječna plata s doprinosima.

Begagić ističe da je hiperprodukcija teško izvodiva, ali i štetna za profesiju. „Nevolja je što niko ne računa na momenat zasićenja u kreativnom procesu usljed kojeg tekstovi gube na kvalitetu, nezadovljne saradnice ipak stavljaju svoj potpis na njih jer rokovi su neumoljivi i na koncu opada kvalitet i dignitet profesije u cjelosti. O doprinosima da ne pričamo, svjedokinja sam da brojne freelancerke niti ne uplaćuju iste, ne nadaju se benefitima mirovine, a za zdravstveno iznalaze različita polurješenja.“

Kristina Ljevak priznaje da je, osim što je freelancerica, i radoholičarka s natprosječnom radnom disciplinom, ali joj ni takva radna disciplina ne omogućuje da samostalno uplaćuje doprinose.

„Mislim da svakog mjeseca obimom ‘oborim’ freelancersku normu, ali i dalje mi to ne ostavlja mogućnost da uplaćujem samodoprinose. Zahvaljujući nebrizi za starost, uz sumnju da ću je dočekati, mogu da platim stan, režije, odjeću u onom robnom lancu gdje se ovakvi/e oblače, suplemente za autoimunu bolest, poneko piće u kafani kad klonem od umora i neki par zanimljivih cipela, vjerujući da i kad se propada treba da se otmjeno propada (smijeh).”

On behalf of 100 years of Great War

Based on the true story, this song was written in Corfu, Greece. It has been written by unknown Serbian soldier who was departing from Corfu to Macedonian front, to take part in one of the decisive battles in WWI. The song was dedicated to a Greek girl from Corfu named Harula Hondrojani. She made the song out of his love letter. The song was a bit altered and published by Eftihia Papayanopoulou, while the music was written by Greek composer Dimitri Kouyoumtzi and famous Greek singer Yorgos Dalaras made one of the best performances of the song. Harula Hondrojani was a sister of Yanni Yannouli who gave his sole field that he had in personal possession, for Serbian soldiers to be buried in. This field was never again cultivated and afterwards the monument was erected, dedicated to fallen soldiers of Drina Division of Serbian Army, by survived veterans. This field is close to the village of Saint Matthew. This song became a symbol of eternal friendship and brotherhood between Greek and Serbian people. Also it is used as an official anthem of Greek-Serbian friendship society. Original comment written in Serbian by mr Cele Savic.

Računalna propaganda sa širenjem lažnih vijesti i u Hrvatskoj postaje opasan alat za ‘bildanje’ utjecaja

Država i političke stranke sve više slijede poslovni svijet u načinu pridobivanja ‘korisnika’, otkriva oxford internet institute. Gdje smo tu mi?

Najjednostavnije bi bilo kad onome što pročitate na internetu ne biste vjerovali po defaultu. Kada biste provjerili tko stoji iza web stranice, Facebook stranice, Twitter accounta i drugih izvora informacija kojima vam se dnevno bombardira. Kad biste znali tko vam i po kojim principima besplatno daje određenu informaciju te na temelju toga kritički prosudili vjerovati li toj informaciji ili ne. Ali svijet je prestao tako funkcionirati, bilo to dobro ili loše. To je postala činjenica.

Istraživanje Pew Research Centera ukazuje da je 67 posto odraslih Amerikanaca u 2017. vijesti dobivalo od Facebooka, Twittera i Snapchata. Godinu prije bilo ih je 62 posto. U istraživanju se navodi da iako je riječ o malom rastu, ali koji potiču Amerikanci koji su stariji, slabije obrazovani i nisu bijelci. U Hrvatskoj je slično istraživanje lani napravio Reuters otkrivši da 57 posto građana vijesti dobiva preko Facebooka i da su društvene mreže u tome sve zastupljenije. Otkrio je i da je zbog lažnih vijesti i kojekakva “contenta” sve više korisnika spremno za kvalitetu platiti. Prema Reutersu, u Hrvatskoj je takvih 8 posto. Koliki je pak potencijal te niše teško je procijeniti, jer manje od 20 posto građana smatra da su ijedne vijesti u Hrvatskoj slobodne od utjecaja politike i biznisa.

I dok su to činjenice kojih smo više-manje svjesni posljednjih godina, nedostajalo je istraživanje koje bi sustavno pratilo taj razvoj događaja. Poslovni dnevnik je u Dublinu, na marginama Data Summita 2018, o tome razgovarao sa Samanthom Bradshaw, koautoricom prve takve globalne studije Challenging Truth and Trust: A Global Inventory of Organized Social Media Manipulation, koja je ove godine napravljena drugi put i po svemu će sudeći nastaviti izlaziti jednom godišnje. Bradshaw radi na Oxford Internet Instituteu, koji svojim kredibilitetom stoji iza istraživanja.

“Hrvatsku nismo još obuhvatili, ali od vama susjednih država tu su Austrija, Italija, Mađarska i Srbija. Ono što smo otkrili u novom istraživanju, a fokusiramo se na to koliko su državne institucije, političke stranke i politički pokreti, preuzevši praksu iz poslovnog svijeta, počeli koristiti računalnu propagandu”, kaže Bradshaw.

Prema istraživanju, lani ih je bilo 48. Godinu prije računalnu propagandu primijetili su da koriste državne institucije, političke stranke i pokreti u 28 država. Ove godine očekuju da će ih biti i više. Čim se pokrene rasprava na tu temu iskaču pojmovi poput Trumpa, Twittera, Facebooka, kampanje za Brexit i lažnih vijesti. U Oxford Internet institutu još su izravniji.

Problem za funkcioniranje

Bradshaw navodi da je to sve više problem normalnom funkcioniranju razvijenih država. Posebno onih koje imaju razvijene demokracije ili su na putu da ih razviju. Naime, širenje laži u poslovnom svijetu dosta je regulirano. To je razlog zašto je Elon Musk za seriju tweetova kojima je potencijalno lažnim informacijama pokušao očuvati cijenu dionice Tesle, zaradio kaznu od 40 milijuna dolara od tamošnje Hanfe, američkog SEC-a. Kad dođe do država i političkih stranaka, koje bi primjerom trebale postavljati standard u javnoj komunikaciji i čuvati građane od širenja lažnih vijesti i stvaranja neopravdane panike, dolazi se do apsurda. Institucije, stranke i pokreti tu se ponašaju neodgovorno.

“Većina rasta računalne propagande dolazi od političkih stranaka koje šire dezinformacije i lažne vijesti, posebno u predizborno vrijeme, i to vidimo diljem svijeta”, kaže Bradshaw.

57 posto

građana hrvatske, po reutersu, vijesti dobiva preko facebooka

Navodi da se to moglo vidjeti za vrijeme kampanje za Brexit, ali i u američkim predsjedničkim izborima 2016. Usporedbe radi, u Hrvatskoj se iduće godine očekuje kampanja za izbor predsjednika/ce, a godinu nakon za izbor zastupnika u Sabor. O svemu ovome što je pokrio Oxford Internet Institute i prije se moglo čuti, ali ne na znanstvenim osnovama. U Srbiji je tako prije četiri godine izbio skandal kad je portal Autonomija.info, Nezavisnog društva novinara Vojvodine, objavio da gotovo svaki drugi komentar (47 posto) na portalima u toj zemlji ostavlja digitalna jedinica, kako plaćeni ljudi-aktivisti tako i automatizirani programi tzv. softverski botovi, koji se povezuju s jednom političkom strankom – Srpskom narodnom strankom. Ona je mjesečno generirala 17.500 komentara i nekoliko tisuća poruka na Facebooku i Twitteru.

Oxford Internet Institute je istraživanjem otkrio da sve države u okruženju Hrvatske u kojima su proveli istraživanje imaju tzv. “content strategije”, planski provode računalnu propagandu. U Austriji su otkrili da su aktivisti i botovi sustavno napadali opoziciju i bavili se širenjem lažnih vijesti i zastrašivanjem. U Italiji su aktivisti i botovi širili provladinu propagandu i napadali opoziciju. U Mađarskoj su za to isto, te zastrašivanje i širenje lažnih vijesti, koristili samo aktiviste, a iste taktike i uz pomoć botova korištene su i u Srbiji.

Za laži i obmane i u zatvor

Bradshaw navodi da se države pokušavaju boriti protiv zloupotrebe digitalnih kanala kroz nove regulative i vlastite “task force” jedinice. “Problem s takvim jedinicama koje bi se trebale boriti protiv lažnih vijesti je što se koriste kao novi alat za legalizaciju cenzure u autoritativnim režimima, a u najboljem slučaju daju drugu stranu priče i potiču razvijanje alata koji stvaraju svijest kod građana te potrebu i mogućnost da provjeravaju činjenice koje im se serviraju”, kaže Bradshaw.

Ilija Brajković, stručnjak za digitalni marketing i direktor agencije Kontra, koja mahom radi s privatnom sektorom, kaže da ga raširenost računalne propagande nimalo ne iznenađuje. No, navodi da se u Hrvatskoj to još radi povremeno, kad krenu predizborne kampanje i kad se “aktiviraju stranačke mašinerije”.

“Prije je to išlo ‘offline’ pa su se radili veliki predizborni skupovi, ili se išlo od kuće od kuće, a danas se to prebacuje online. Siguran sam da ima zadiranja u sivu ili direktno crnu zonu i kršenje zakona”, kaže Brajković. Navodi da je u Italiji direktor jedne agencije osuđen na zatvorsku kaznu zbog lažnih osvrta u turizmu. “To je vezano uz turizam, ali može biti vezano i za politiku. Facebook se aktivno uključio u političke kampanje. Puno je energije uložio u povećanje transparentnosti i to će sigurno utjecati na puno lažnih stranica, jer će biti transparentno tko je oglašivač pojedine stranice. To će djelomično riješiti problem lažnih stranica, ali sigurno je da će se propaganda sve više seliti online kako bi se utjecalo na javno mnijenje”, kaže Brajković.

Nova polja djelovanja

Sigurno je da će se propaganda više seliti online da bi se utjecalo na mnijenje. Tu ima i zadiranja u crnu zonu i kršenja zakona

Marko Rakar, stručnjak za digitalni marketing kaže da institucije, političke stranke i pokreti u Hrvatskoj ili koriste ili koketiraju s računalnom propagandom. No, i on kao i Brajković ističe da se to radi na dosta rudimentaran način.

“Za razliku od državnih institucija, u strankama je situacija nešto drugačija, jer su u pravilu bolje organizirane nego institucije, a i pozicija im omogućava da daleko slobodnije odašilju poruke koje se u puno manjoj mjeri moraju pridržavati očekivanih društvenih normi (ili elementarnih činjenica), a i mogu zapošljavati stručnjake koji su javnom sektoru nedostupni”, kaže Rakar.

Navodi da je poznato u branši da su u političkim kampanjama u Hrvatskoj bile korištene tehnike koje se mogu opisati kao propaganda: od glasovitih i nelegalnih SMS anketa i pozivanja na izlazak na izbore tijekom izborne šutnje, sve do najrazličitijih oblika negativne kampanje. Dodaje da je primijećeno i korištenje ‘satelita’ koji pod krinkom civilnog društva ili drugih neovisnih organizacija plasiraju poruke ili informacije s očitim ciljem ocrnjivanja političkih suparnika ili etabliranja totalno neistinitih tvrdnji u javnu sferu.

“Ne smatram da su bili osobito uspješni, jer su metode prilično primitivne i amaterski izvedene, a postoji i niz istraživanja koja ukazuju da takve metode i ne donose pretjerani uspjeh u odnosu na njihov trošak”, kaže Rakar. Ističe da se povremeno koristi propaganda ili njene metode kako bi se utjecalo na pozornost ili stav nacije. “Nekad uspješno, nekad ne, ali je činjenica da su takvi pokušaji redoviti”, kaže Rakar. I on misli da je računalna propaganda postala činjenica, neovisno što o njoj osobno mislili. Naglašava da je najbolje educirati javnost što propaganda jest, kako je prepoznati, kako na nju odgovoriti i kako kritički promatrati plasirane informacije i odvajati činjenice od stavova. “Problem je što rijetko koja vlast doista želi da javnost kritički razmatra bilo što, a osobito njene poteze”, zaključuje Marko Rakar

Reuters nudi grantove za mlade fotoreportere

Reuters poziva mlade foto reportere i studente zainteresirane za rad u ovoj oblasti da se prijave za grantove u vrijednosti od 5.000 dolara.

Zainteresirani kandidati i kandidatkinje trebaju imati od 18 do 35 godina, te za učešće poslati CV, pismo motivacije i portfolio koji sadrži od 35 do 50 fotografija. Žiri će odabrati do osam pobjednika koji će dobiti nagrade od po 5.000 dolara za razvoj svojih fotografskih priča i vještina, a njihove fotografije će biti distribuirane putem Reutersovih medijskih platformi.

Rok za prijavu je 15.11.2018.

Za više informacija o konkursu i procesu prijave, posjetite web sajt organizatora.

Izvor: http://media.ba/bs/event/reuters-nudi-grantove-za-mlade-fotoreportere

International Day to End Impunity for Crimes against Journalists 2 November

“On this day, I pay tribute to journalists who do their jobs every day despite intimidation and threats. Their work – and that of their fallen colleagues — reminds us that truth never dies. Neither must our commitment to the fundamental right to freedom of expression.” — UN Secretary-General António Guterres 

In the past twelve years (2006-2017) close to 1010 journalists have been killed for reporting the news and bringing information to the public. In nine out of ten cases the killers go unpunished. Impunity leads to more killings and is often a symptom of worsening conflict and the breakdown of law and judicial systems. UNESCO is concerned that impunity damages whole societies by covering up serious human rights abuses, corruption, and crime. Read and share the stories of killed journalists #TruthNeverDies.

The United Nations General Assembly proclaimed 2 November as the ‘International Day to End Impunity for Crimes against Journalists’ in General Assembly Resolution A/RES/68/163. The Resolution urged Member States to implement definite measures countering the present culture of impunity. The date was chosen in commemoration of the assassination of two French journalists in Mali on 2 November 2013.

This landmark resolution condemns all attacks and violence against journalists and media workers. It also urges Member States to do their utmost to prevent violence against journalists and media workers, to ensure accountability, bring to justice perpetrators of crimes against journalists and media workers, and ensure that victims have access to appropriate remedies. It further calls upon States to promote a safe and enabling environment for journalists to perform their work independently and without undue interference.

Social media campaign

poster

Botovi lažnim vestima menjaju politički diskurs


Američki politički i vojni analitičar, direktor konsultantske kompanije za odnose s javnošću "Rendon grup" i nekadašnji politički direktor američke Demokratske stranke, Džon Rendon, tokom debate "U svetu botova i nestabinosti, da li demokratija umire ili se razija", održanoj u organizaciji Centra za međunarodne odnose i održivi razvoj, u Beogradu, 31. oktobra 2018. (VOA)
Američki politički i vojni analitičar, direktor konsultantske kompanije za odnose s javnošću “Rendon grup” i nekadašnji politički direktor američke Demokratske stranke, Džon Rendon, tokom debate “U svetu botova i nestabinosti, da li demokratija umire ili se razija”, održanoj u organizaciji Centra za međunarodne odnose i održivi razvoj, u Beogradu, 31. oktobra 2018. (VOA)

Govoreći o fenomenu lažnih vesti, on je podsetio da oni koji šire lažne vesti obično uzmu istinitu informaciju ili dve, pa na tome izgrade konstrukciju lažnih vesti, dodajući neistine. To, rekao je, čini borbu protiv lažnih vesti vrlo teškom, jer obično morate da ulazite u “sitna crevca” da biste objasnili podvalu, što ljude obično zamara.

“To smo doživeli u SAD po prvi put u opsegu koji nikad pre nismo videli. Dugo ljudi nisu bili svesni da se to dešava”, rekao je Rendon. Slično se događalo i po Velikoj Britaniji pre Breksita, a naglasio je i da se Srbija suočava sa lažnim vestima.

Džon Rendon u Beogradu
Džon Rendon u Beogradu

Govoreći o takozvanim botovima, Rendon je rekao da je njihov uticaj, kada je reč o SAD u vreme izobra i Britaniji u vreme Breksita, obavljen sa velikim uspehom i da je lažni sadržaj istisnuo redovan politički diskrus.

“Oni su imali ciljeve i na krajnjoj levici američkog političkog spektra i na sve su uticali. Nije moglo da se vidi odakle sve dolazi, ali imalo je veliki uticaj na izbore. To je bila sofisticirana i dobro promišljena operacija”, rekao je Rendon.

Rendon, koji predaje na univerzitetima Harvard i Berkli, rekao je da je “veliki broj botova” primetan i u aktuelnoj kampanji pred izbore za Predstavnički dom američkog Kongresa i trećinu Senata koji će biti u utorak. Kazao je da očekuje pobedu demokrata u trci za Predstavnički dom, zbog “kvalitetnih kandidata, ali da sa druge strane ne očekuje da će demokrate dobiti i većinu u Senatu.

Ne impičment, nego izbori

Rendon je ocenio da se Trampovu administraciju, za razliku od prethodnih, mnogo manje interesuju unutrašnja pitanja drugih zemalja, ako se one ne sukobljavaju sa drugim zemljama. “Nije nas briga šta radite unutar vaših granica, ali ako pravite probleme u regionu, privućićete našu pažnju, a to vam ne treba u životu”, opisao je Rendon generalno stajalište administracije Donalda Trampa.

Usprotivio se ideju impičmenta, odnosno eventualnog opoziva predsednika Donalda Trampa. Umesto toga, Trampa je bolje pobediti na izborima za dve godine, rekao je on, pošto bi impičment bio udar na demokratiju koji bi mobilisao Trampovu bazu, koja bi onda ostala aktivna do izbora.

Američki politički i vojni analitičar, direktor konsultantske kompanije za odnose s javnošću "Rendon grup" i nekadašnji politički direktor američke Demokratske stranke, Džon Rendon, tokom debate "U svetu botova i nestabinosti, da li demokratija umire ili se razija", održanoj u organizaciji Centra za međunarodne odnose i održivi razvoj, u Beogradu, 31. oktobra 2018. (VOA)
Američki politički i vojni analitičar, direktor konsultantske kompanije za odnose s javnošću “Rendon grup” i nekadašnji politički direktor američke Demokratske stranke, Džon Rendon, tokom debate “U svetu botova i nestabinosti, da li demokratija umire ili se razija”, održanoj u organizaciji Centra za međunarodne odnose i održivi razvoj, u Beogradu, 31. oktobra 2018. (VOA)

Pomenuo je i aktuelni marš migranata iz Latinske Amerike ka granicama SAD. Iako je naglasio da ne veruje u teorije zavere, ocenio je i da na tom nivou ne postoje slučajnosti. “Karavan nikako nije slučajnost, jer to pitanje mobiliše birače. Sve parole koje su izbelice nosile bile su na engleskom, to nije slučajno”, rekao je i dodao da očekuje da će istraživački novinari utvrditi šta je po sredi.

Tramp ispunjava predizborna obećanja – bilo da je to dobro po SAD ili ne

Rendon je rekao da Tramp nastoji da ispuni sva obećanja iz kampanje, “bilo da je to dobro za SAD ili ne”, i da radi sve suprotno od svog prethodnika Baraka Obame. Prema njegovoj oceni, neki njegovi potezi, poput napuštanja nuklearnog sporazuma sa Iranom, doveli su SAD “u sukob sa evropskim državama”.

Rendon se usprotivio Jeremićevoj tezi da SAD vode politiku “obuzdavanja Kine”, koja bi ličila na odnos prema SSSR-u u vreme Hladnog rata. Amerika posmatra Peking danas kroz vizuru trgovine, rekao je on.

Komentarišući nedavno ubistvo novinara Džamala Kašogija u Konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu, Rendon je podsetio da je reč o američkom državljaninu, koji je pisao za Vašington post, ocenivši da “ko god da je rekao da je to ubistvo dobra ideja, ili ne zna kako funkcioniše svet ili je hteo da ukloni s vlasti saudijskog prestolonaslednika Mohameda bin Salmana”.

Rendon je prognozirao je da će evro opstati, da će biti proširenja EU u narednih 10 godina, da neće biti novih izlazaka i da će predsednik Francuske Emanuel Makron, koga je označio kao najvećeg lidera u svetu u ovom trenutku, biti reizabran

Internews in the Balkans – Media Innovation Lab

Internews in the Balkans

Završen je prvi Media Innovation Lab u organizaciji USAID-ovog Programa pomoći medijima na Balkanu (BMAP). Pet timova iz regije radili su uz pomoć mentora na idejama spajanja tehnologije i medija od kojih su tri dobila sredstva za dalji razvoj svojih ideja. Nakon tri dana intenzivnog rada, pobjednici su: Mreža NVO RS iz Bosne i Hercegovine, RTV Cetinje iz Crne Gore i Slavko Ćuruvija Fondacija iz Srbije. Čestitamo! #BMAPLAB2018 #MIL2018