Iza JP “Vodovod i kanalizacije AD Pale” najuspješnija godina do sada

Iza JP „Vodovod i kanalizacija AD Pale“ ostala je najuspješnija godina do sada. Direktor ovog javnog preduzeća Dejan Kojić za Slaviju kaže da je prethodna građevinska sezona započela radovima na izgradnji 1.000 metara distributivnog cjevovoda od Sumbulovca do naselja Brezovice.

“Izgradnjom ovog ukinuta su dva kraka dotrajalog cjevovoda, kojima je snabdijevan dio naselja Brezovice. Pored ovih radova, u Mokrom je u toku protekle godine izvršena nabavka i montaža nove dozirne pumpe za hlorisanje vode natrijum-hipohloritom u rezervoaru „Gradac“. Na ovaj način obezbijeđena je pouzdana dezinfekcija vode kojom se snabdijevaju potrošači u naseljima Karađorđevo i Paoci”, kaže Kojić.

Rekonstrukcija vodovodne mreže, kojom upravlja JP „Vodovod i kanalizacija AD Pale“, izvršena je i u Romanijskoj ulici, u naselju Kalovita brda.

“U okviru ovih radova položeno je 500 metara novog cjevovoda i ukinuti su dijelovi stare i dotrajale mreže, a potrošači su priključeni na novi cjevovod. Ovi radovi predhodili su radovima na rekonstrukciji Romanijske ulice. Uporedo s ovim radovima, ukazala se potreba za hitnom sanacijom zida na objektu čuvarske kuće i sanacijom kamenih fasadnih zidova i kamenog vijenca na rezervoaru „Bistrica“. Realizacijom ovih radova, rezervoaru izgrađenom 1912. godine vraćen je stari sjaj i onemogućeno dalje urušavanje kamenih zidova. Na čuvarskoj kući izvorišta Prača izvršena je zamjena kompletne stolarije, kao dio planiranih radova na renoviranju ovog objekta”, objašnjava naš sagovornik.

Thumbnail

U maju 2018. godine započeta je realizacija komponente 2 projekta „Vodovod i kanalizacija u Republici Srpskoj-smanjenje gubitaka i revitalizacija i dogradnja vodovodnog i kanalizacionog sistema Pale-Jahorina“, a direktor JP „Vodovod i kanalzizacija AD Pale“ kaže da je u okviru ovog projekta predviđena i gradnja glavnog distributivnog cjevovoda niske zone od Univerzitetske ulice do naselja Luke, ukupne dužine cca. 600 metara.

“U toku 2018. godine ovaj projekat je u potpunosti realizovan i u julu mjesecu ostvareni su uslovi da JP „Vodovod i kanalizacija AD Pale“ izvede radove na izgradnji cca. 900 metara na izgradnji distributivnog cjevovoda u ulicama Jovana Dučića i Beogradskoj. Objekti u ovim ulicama su se snabdijevali vodovodnom mrežom malih profila uz probleme u distribuciji. Ukupno 90 domaćinstava priključeno je na novi distributivni cjevovod, profila 110 mm. U septembru je izvršeno prespajanje distributivne mreže kompletnog naselja Luke na novoizgrađeni glavni distributivni cjevovod i time su završene aktivnosti zoniranja vodovodnog sistema u ovom naselju. Pritisci u mreži sada iznose od 3 do 6 bara”, dodaje Kojić.

U Palama je izvršena i rekonstrukcija cca. 90 metara distributivnog cjevovoda profila 160 mm u Ulici Nikole Tesle. Ovi radovi predhodili su radovima na rekonstrukciji ove ulice.

“Upravo tako. Dodao bih i da su potrošači koji se vodom snabdijevaju s pumpne stanice „Pribanj“ u ljetnim mjesecima, zbog povećane potrošnje imali značajne probleme u snabdijevanju, jer je potrošnja vode bila značajno veća od kapaciteta postojeće pumpe i potisnog cjevovoda. Zbog toga je izvršena nabavka nove pumpe povećanog kapaciteta, koja je proteklih par mjeseci u potpunosti zadovoljila potrebe stanovništva za vodom. U narednom periodu planira se i potpuna automatizacija rada ove pumpne stanice”, objasnio je Kojić i osvrnuo se na komponentu 2 značajnog projekta.

“Drugi značajan projekat, koji je dio komponente 2 projekta „Vodovod i kanalizacija u Republici Srpskoj-smanjenje gubitaka i revitalizacija i dogradnja vodovodnog i kanalizacionog sistema Pale-Jahorina“, koji je u 2018. godini realizovan u velikom procentu je i projekat izgradnje prve faze glavnog kolektora od SPC „Peki“ do naselja Stanica Pale, ukupne dužine cca. 2.725 metara. Na proljeće 2019. godine očekuje se potpuna realizacija i uvezivanje kanalizacionih kolektora centralnog dijela Pala, naselja Koran, Gornje Pale, Kalovita brda, Krivodoli, SRC Jahorina, Kininda i Bare s glavnim kolektorom u jedinstven sistem s odvodnjom do buduće lokacije uređaja za prečišćavanje. Pored navedenog, uložena su značajna sredstva u proširenje primarne i sekundarne kanalizacione mreže. U naselju Krivodoli izgrađeno je cca. 1.200 metara kanalizacione mreže i omogućeno priključenje 69 stambenih obejekata, što je jedan od najvećih projekata na izgradnji kanalizacione mreže koje je ovo preduzeće realizovalo do sada, a na području SRC Jahorina izgrađeno je cca 120 metara sekundarne kanalizacione mreže na Poljicama”, rekao je direktor JP „Vodovod i kanalicacija AD Pale“.

Zbog problema u funkcionisanju, protekle godine izvršene su, napominje Kojić, i dvije rekonstrukcije postojeće kanalizacije i to cca. 25 metara u Ulici Milana Simovića i 110 metara u Ulici Sime Matavulja. Cilj ovog preduzeća, pojasnio je Kojić Slaviji, da se proširenjem kanalizacione mreže poveća broj priključenih stambenih objekata na kanalizacionu mrežu i da se ostvari povećanje kvaliteta života i zdravstvene sigurnosti stanovnika naselja Pale.

“Takođe, u okviru saradnje sa Srednjoškolsim centrom „Pale“, u toku 2018. godine, učenici drugog razreda, koji se školuju za zanimanje vodoinstalatera, dva puta sedmično obavljali su praktični dio nastave u J.P. „Vodovod i kanalizacija AD Pale“. Ovo preduzeće je ujedno i stipendira četiri učenika ove škole. Na ovaj način osigurava se kvalitetno školovanje deficitarnih zanimanja neophodnih ovom preduzeću”, poručuje Kojić.

Za potrebe Službe za detekciju kvarova izvršena je nabavka nove opreme i ovoj službi omogućen je nesmetan i efikasniji rad na detekciji kvarova u mreži.

Thumbnail

U ovom javnom preduzeću planiraju i hitnu sanaciju  vodnih objekata, građenih u periodu 1912. do 1918. godine, koji su usljed dugogodišnjeg neodržavanja u lošem stanju, kao i renoviranje objekata za smještaj čuvarske posade i osoblja koje održava vodovodni sistem.  U okviru komponente 2 projekta „Vodovod i kanalizacija u Republici Srpskoj-smanjenje gubitaka i revitalizacija i dogradnja vodovodnog i kanalizacionog sistema Pale-Jahorina“, objasnili su nam, da se planira i realizacija projekta rekonstrukcije pumpne stanice „Prača“, putem koje se vodom snabdijevaju potrošači na području SRC „Jahorina“.

“Kao direktor preduzeća želim da se zahvalim svim zaposlenim na predanom radu i zalaganju u toku protekle godine, jer smo uspjeli da realizujemo značajan broj investicionih projekata, da inovativnim idejama unaprijedimo poslovanje i održimo finansijsku stabilnost preduzeća. Svim našim korisnicima želimo poručiti da redovno izmiruju svoje obaveze i na taj način omoguće povoljno finansijsko funkcionisanje preduzeća, jer je to uslov za kvalitetno pružanje usluga i obavljanje djelatnosti koje su u nadležnosti JP „Vodovod i kanalizacija AD Pale“, poručuje na kraju Dejan Kojić.

(slavija.rs.ba)

Hackastory: Moćni digitalni alati u rukama novinara

Internet je moćan alat u rukama novinara, a web tehnologije i mogućnosti izvještavanja u online medijima važnije je nego ikad. Hackastory platforma poručuje kako je važno za novinare da ostanu uticajni u digitalnom dobu, a u tome im mogu pomoći različiti digitalni alati.

Platforma nudi alate i resurse koji novinarima mogu pomoći u izradi njihovih digitalnih priča. U nastavku je dostupno ukupno 85 alata i resursa. https://tools.hackastory.com/

2018: Još jedna loša godina za medije

Anida Sokol

Godinu su obilježili otvoreni politički pritisci, brutalni verbalni i fizički napadi na novinare i pristrasno i neprofesionalno medijsko izvještavanje o predizbornoj kampanji, migrantima i pokretu Pravda za Davida.

Napadi, prijetnje i pritisci na novinare

Kraj je godine, a napadi na novinare i kršenje prava na slobodu izražavanja u Bosni i Hercegovini ne prestaju. U Banjoj Luci, policija je 25. decembra na informativni razgovor privela novinara Vladimira Šuška, dopisnika BHT-a jer je fotografisao Davora Dragičevića, oca ubijenog mladića i vođe pokreta Pravda za Davida, u kolima Hitne pomoći. Samo nekoliko mjeseci ranije, prije početka predizborne kampanje, brutalno je pretučen njegov kolega sa RTV BN-aVladimir Kovačević, a ovaj slučaj okarakterisan kao pokušaj ubistva dovodi se u vezu sa Kovačevićevim izvještavanjem sa “Davidovog trga”. Policija je identifikovala i privelu Marka Ćolića kojem je određen pritvor, dok se drugi napadač i dalje nalazi u bijegu.

Pritisci i napadi na novinare i ometanje novinara tokom obavljanja profesionalnih zadataka dešavali su se tokom cijele godine. Prema podacima Udruženja BH novinari u ovoj godini registrovano je 55 slučajeva napada i pritisaka protiv novinara, među kojima 11 verbalnih prijetnji i političkih pritisaka, sedam fizičkih napada i 22 radna spora i mobinga, koji su najviše zabilježeni na javnim servisima. U februaru, naprimjer, prema registru Udruženja BH novinari, na protestima demobiliziranih boraca, napadnuti su novinar Marko Divković i kamerman Enes Muratović, ekipa BHT1, a u istom mjesecu je fizički napadnut Nedžad Latić, glavni urednik portala The Bosnia Times. U aprilu dopisnicu FTV-a iz Bihaća Aidu Štilić je verbalno napao Asim Kamber, delegat SDA u Domu naroda Parlamenta FBiH, a u julu na protestima bivših boraca, fizički su napadnuti reporter Klix.ba Kemal Softić i snimatelj Al Jazeere Mirsad Bukvić. Nekažnjivost ovih i drugih napada i neadekvatna zaštita novinara u BiH su zabrinjavajući.

Cenzura i politički i finansijski pritisci na medije više se i ne kriju. Kraj godine dočekan je s još jednim slučajem miješanja uprave i nadzornog odbora u rad redakcije i to na TVSA. Nadzorni odbor i Uprava ove kantonalne javne radio-televizije javno su uz izvinjenje gledaocima i porodici Alije Izetbegovića rekli da će ispitati odgovornost urednice Enise Skenderagić zbog objavljenih crteža Filipa Andronika. Ovim saopštenjem uprava radio-televizije javno je potvrdila da se miješa u uredničku politiku medija i da djeluje pod dirigentskom palicom SDA.

Pod političkim pritiscima su se našli i uposlenici RTV Unsko-sanskog kantona, čiji je premijer Husein Rošić direktno prijetio novinarki RTV USK Meliti Mujadžićzbog priloga o nezakonitom smjenjivanju direktora ove javne radio-televizije. ”Pritisci nisu samo izvana i od politike već i iznutra od kolega i urednika koji su pobornci različitih političkih interesa”, izjavila je nedavno Mujadžić. O cenzuri koju su godinama vodile lokalne vlasti javno su govorili i novinari koji su ostali bez posla nakon što je Općinsko vijeća Visoko odlučilo RTV Visoko gurnuti u stečaj, a televizijski i radijski program emitovati preko Javne ustanove „Centar za kulturu i informisanje“. Lokalne vlasti u BiH su na ovaj način uspostavile model za rješavanje nepodobnog kadra na javnim lokalnim emiterima i za jačanje cenzure u njima, izjavili su bivši uposlenici.

Pritisak na medije je došao i od Suda BiH koji je javno u saopštenju pozvao nadležne institucije da “zakonskim tekstom predvide pravila o medijskom izvještavanju u vezi sa krivičnim postupcima, kako bi se na jasan i nedvosmislen način uveo red u ovaj segment medijskog rada”, a zbog sve učestalijih tendencioznih, neprofesionalnih i netačnih medijskih izvještavanja. Nekim medijima je bilo zabranjivano da izvještavaju sa pojedinih događaja – novinari BIRN-a nisu mogli prisustvovati Erdoganovom skupu u maju ove godine u Sarajevu.

Uprkos svim napadima, pritiscima, cenzurama i zabranama, vlasti u BiH nisu reagovale.

Pristrasno medijsko izvještavanje

Novinarski standardi i profesionalno izvještavanje ponovo su bili na niskom nivou. Prema IREX-ovim izvještajima o indeksu medijske održivosti profesionalno novinarstvo u BiH je svake godine u konstantnom padu, a za 2018. godinu je doseglo najniži standard još od 2006. godine. Izvještavanje je generalno često pristrasno i podijeljeno po političkim i etno-nacionalnim linijama, a dodatni problem je i širenja lažnih vijesti i dezinformacija, koji su ove godine naročito bili vidljivi. Uzroci uključuju pogoršanje ekonomskog okruženja u kombinaciji s prekomjernom političkom i finansijskom ovisnošću medija o pojedinim političkim strankama i oglašivačima.

Izvještavanje medija o ovogodišnjoj predizbornoj kampanji je i u ovom izbornom krugu bilo pristrasno i naklonjeno samo određenim strankama. Prema rezultatima monitoringa medija u predizbornoj kampanji, koju su sproveli Udruženje BH. novinari, Boram i Koalicija Pod lupom, mediji, a posebno javni servisi, nisu dali dovoljno informacija građanima za adekvatan i informisan izbor. “Tri najčešće prisutna politička subjekta u medijskim sadržajima koji su analizirani su političke partije SDA, SNSD i HDZ, dok novi subjekti političke scene u BiH imaju značajno manje prilike i prostora za pojavljivanje u medijima. Velike i etablirane partije koje već participiraju u vlasti imale su najveći prostor u medijima, što se objašnjava i činjenicom da su njihovi članovi nosioci javnih funkcija”, rečeno je tokom predstavljanja rezultata monitoringa.

Pored toga, Koalicija pod lupom, zabilježila je ukupno 58 slučajeva potencijalnih govora mržnje, izazivanja etničke, vjerske, rasne ili druge netrpeljivosti, zapaljive retorike, upotrebe neprimjerenih simbola ili poziva na nasilje. Koalicija je zabilježila i slučajeve pristrasnog izvještavanja medija koji u svojim sadržajima uglavnom pozitivno ili uglavnom negativno izvještavaju o određenim političkim subjektima i prenose neprimjeren govor funkcionera ili kandidata na izborima.

Ove godine neprofesionalno pa gotovo i huškačko medijsko izvještavanje bilo je usmjereno na migrante i pokret Pravda za Davida. Pojedini mediji u Republici Srpskoj, na čelu sa RTRS-om, prema analiziraj.ba, su konstantno pokušali da diskredituju pokret i da demonstrante opišu kao rušitelje Republike Srpske koji su politički instruisani od opozicije u RS-u. Podjednako neprofesionalni i huškački su bili izvještaji o migrantima, naročito na malim lokalnim portalima, koji su širili lažne vijesti o napadima na građane i o smrtim stradanjima osoba nakon sukoba s migrantima.  Pristrasno izvještavanje o migrantima zabilježeno je i na portalu Avaza, koji je u članku objavljenom 6. maja na jedan veoma neprofesionalan način opisao izbjeglice i migrante u Sarajevu.

Zakonsko okruženje

Zakonski i regulatorni okvir za medije ove godine ostao je isti – dobar s lošom implementacijom i nerješavanjem bitnih pitanja poput transparentnosti medijskog vlasništva i finansiranja medija. Bosna i Hercegovina je do 1. juna 2016. godine trebala usvojiti novi Zakon o elektronskim komunikacijama i elektronskim medijima, ali to nije učinjeno ni ove godine uprkos formiranju radne grupe i navodnim značajnijim dogovorima između nadležnih institucija.

Problem netransparentnog finansiranja medija, medijskog vlasništva i koncentracije medija nije riješen bez obzira na napore nevladinog sektora da se ovim pitanjem nadležne institucije počnu ozbiljno baviti. Registar medijskog vlasništa kojeg je Regulatorna agencija za komunikacije pripremila i dalje nije dostupan javnosti jer nije riješen prošlogodišnji spor sa Agencijom za zaštitu ličnih podataka prema kojoj ovaj registar nije u skladu sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka i nije u javnom interesu.

Ipak, nije sve tako crno. Ovogodišnja Odluka Ustavnog suda BiH da teret dokazivanja po osnovu tužbe za klevetu treba da bude više na tužiocu, te da se mora cijeniti javni interes objavljene informacije, značajan je pomak. Prema ovoj odluci sudovi moraju cijeniti interes javnosti i granice prihvatljivog kriticizma moraju da budu šire kada su u pitanju javne ličnosti u odnosu na privatna lica. Značajne su i nove dobivene CIN-ove tužbe zbog nedostavljanje informacija, koje mogu biti upozorenje onima koji novinarima uskraćuju javne informacije.

CIN i novinarka Selma Učanbarlić su dobili tužbu protiv Emira Talirevića zbog uvreda i klevete na Facebook-u. Ova odluka Općinskog suda u Sarajevu je presedan i mogla bi biti upozorenje onima koji redovno i sve češće vrijeđaju i prijete novinarima na internetu i društvenim mrežama. U slučajevima uvreda, napada i pritisaka često nedostaje novinarske solidarnosti, ipak ove godine primjetan je njegov porast, što je bilo vidljivo na mirnim protestima koji su organizovani u nekoliko bh. gradova povodom napada na novinara Kovačevića.

Primjetan je i porast izvještavanja o problemima s kojima se mediji i novinari suočavaju, naročito zahvaljujući nevladinom sektoru i watchdog platformama, poput raskrinkavanje.ba i analiziraj.ba. Mnogo se pisalo i otkrivalo o finansiranju medija i netransparentnom medijskom vlasništvu, a otkriveni slučajevi uključuju, naprimjer, kršenje Zakona o javnim nabavkama od strane Lutrije BiH. Krajem ove godine Konzorcij, kojeg čine Udruženje BH novinari, Vijeće za štampu i online medije, JaBIHEU i Mediacentar, donijeli su nacrte zakona o transparentnosti medijskog vlasništva i finansiranju medija i oglašavanju koji bi sljedeće godine trebali ući u parlamentarnu proceduru. Nevladin sektor je došao i do EU Parlamenta – nakon zagovaračkih aktivnosti koje su predvodili Civil Rights Defenders, a koje su uključivale i BIRN, CIN, Udruženje BH novinari i Mediacentar, grupa parlamentaraca je krajem ove godine u  EU Parlamentu postavila parlamentarno pitanje: Šta EU planira da poduzme povodom kršenja medijskih sloboda u BiH posebno s aspekta napada na novinare i netransparentnosti medijskog vlasništva i finansiranja medija?

I mi se pitamo: Da li će vlasti u BiH napokon vidjeti da bez medijskih sloboda nema naprednog demokratskog društva i da li će se novinari udružiti i shvatiti da oni imaju moć? Potrebno je da svi zajedno više pišemo, istražujemo, objavljujemo i vršimo pritisak na bh. vlasti. Možda će tako 2019. biti neka bolja godina za medije.

Od prvog januara možete besplatno da preuzimate više od 50.000 knjiga, pjesama i filmova

Vjerovatno ste bili mamurni, pa ste propustili dan “Internet domena” koji je počeo u ponoć 1. januara, kada je više od 50.000 knjiga, filmova, pjesama postalo dostupno javnosti. Ova velika vijest dolazi iz Amerike i predstavlja pravi virtuelni novogodišnji poklon za sve filmofile, ljubitelje knjiga i obožavace muzike.

Zahvaljujući odluci američkog društva za autorska prava, određene naslove možete besplatno da preuzimate, dijelite ili reprogramirate, objavljujete ili prilagodite bez dozvole nosioca autorskih prava. A sve je ovo nastalo jer postoji veliki broj projekata za arhiviranje koji rade opsežno na digitalizaciji knjiga, časopisa, muzike i drugih oblika medija.

Mnogi filmovi, žurnali, dokumentarci su propali

Dženifer Dženkins iz Centra za proučavanje javnog domena rekla je da mnogi radovi “bukvalno nisu uspjeli” da uđu u javni domen jer su propali.

– Filmovi, na primer, žurnali, dokumentarci, bukvalno su istrunuli u svojim konzervama. Raspali su se jer su zaštitari čekali da njihova autorska prava isteknu prije nego što ih mogu legalno digitalizovati. Tako smo, zapravo, izgubili ogroman depo kulture od 1920-ih i 30-ih godina zbog zakona o produženju autorskih prava – rekla je Dženifer Dženkins, prenosi Los Anđeles tajms.

Prema Zakonu o produženju autorskih prava Sonija Bonoa iz 1998. godine, “korporativne” kreacije mogu biti ograničene zakonom o autorskim pravima za 120 godina. Ali, po amandmanu na akt, radovi objavljeni između 1923. i 1977. mogu ući u javni domen 95 godina nakon njihovog stvaranja. To znači da je ovo prva godina od 1998. godine kada je veliki broj radova ušao u javni domen.

U suštini, 2019. godina označava prvi put da je ogromna količina knjiga objavljenih 1923. – uključujući dela Virdžinije Vulf, Agate Kristi i Roberta Frosta – postala legalna za preuzimanje jer su digitalne knjige postale stvar. Sledeće godine, radovi iz 1924. ulaze u javni domen i tako dalje.

Dakle, kako zapravo preuzimate knjige?

To u velikoj mjeri zavisi od toga na koji sajt idete, a ako ne možete da nađete knjigu na jednom sajtu, vjerovatno ćete je naći na drugom, gdje možete da pronađete čak i audio knjige.

Sveukupno, “HathiTrust” masovan projekat digitalnog arhiviranja, takođe je učitao više od 53.000 radova objavljenih 1923. koji su upravo ušli u javni domen. Više od 17.650 od njih su knjige napisane na engleskom jeziku. Takođe, poslato je više od 1,5 miliona PDF fajlova akademskih radova objavljenih u časopisima prije 1923. godine.

Važno je napomenuti da se ovakvi projekti oslanjaju na volonterske napore, i u narednih nekoliko dana i nedjelja, proširiće se lista i moći ćete da preuzmete još više, knjiga, pjesama i filmova besplatno na internetu.

Centar za besplatnu pravnu pomoć

Како остварити право на бесплатну правну помоћ?

Да би остварили право на бесплатну правну помоћ потребно је да попуните и поднесете један од Захтјева за остваривање права на правну помоћ:

https://www.mpr-centar.org/index.php/sr-rs/?fbclid=IwAR0bSD7zm8u3V6L1klg0n8co2ZY7cKLfwe-mZdKyw2kH7RwlPIOijzB8zPo

 

Sinkro Sarajevo raspisuje konkurs za prijem 50 radnika

Fabrika namještaja Sinkro Sarajevo raspisuje konkurs za prijem u radni odnos 50 ŠIVAČA/ŠIVAČICA.

Sinkro Vam nudi:

1. Startnu plaću od 800 KM (neto) za šivače/šivačice sa iskustvom,
2. Ukoliko se prijavi dovoljan broj kandidata sa određenog područja organizirat ćemo prevoz na posao,
3. Zasnivanje stalnog radnog odnosa nakon isteka dvije godine od zaposlenja u kompaniji,
4. Obuku za posao šivača za kandidate bez radnog iskustva.

Vaše prijave dostavite na adresu: Put Famosa 38, Hrasnica – Sarajevo, a za sve dodatne informacije pozovite 033/767-070 ili 062/337-875.

Poslovnisvijet.ba

Dugo čekanje na Zakon o elektronskim komunikacijama i elektronskim medijima

Neusvajanjem Zakona o elektronskim komunikacijama i elektronskim medijima i neusklađivanjem s pravnom stečevinom Evropske unije, BiH nije ispunila svoje obaveze prema Sporazumu o stabilnosti i pridruživanju.

foto: Jennifer Boyer/Wikipedia

Bosna i Hercegovina već dvije i po godine kasni s usvajanjem zakona o elektronskim komunikacijama i elektronskim medijima. Prema članu 104. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji tretira mreže i usluge elektronskih komunikacija, BiH je bila dužna uskladiti oblast mreža i usluga elektronskih komunikacija s regulatornim okvirom Evropske unije u roku od godinu od dana njegovog stupanja na snagu. Zakon koji je trebalo usvojiti do 1. juna 2016. godine, Ministarstvo komunikacija i transporta BiH, koje je zaduženo za njegovu izradu, i dalje nije kreiralo.

Još u maju 2012. godine Ministarstvo je formiralo prvu radnu grupu za izradu zakona o elektronskim komunikacijama, a nju su činili njihovi službenici, kao i predstavnice i predstavnici Regulatorne agencije za komunikacije (RAK), Direkcije za evropske integracije (DEI) Vijeća ministara BiH, te Delegacije Evropske unije u BiH. Nakon održana dva sastanka radne grupe, predstavnice i predstavnici RAK-a su se povukli iz rada, jer su smatrali da je potrebno izvršiti izmjene i dopune važećeg Zakona o komunikacijama, a ne raditi novi zakon o elektronskim komunikacijama.

„Članovi prve radne grupe su nakon toga nastavili s radom, izradili Prednacrt zakona, sproveli Javne konsultacije, zajedno s dva eksperta iz područja elektronskih komunikacija država članica Evropske unije razmotrili tekst Prednacrta Zakona i izradili Nacrt zakona“, kaže Vlatko Drmić, pomoćnik ministra komunikacija i transporta. No, Nacrt nije bio prihvaćen, a Zakon nije donesen do roka 2016. godine.

Druga radna grupa formirana je u maju 2018. godine, sastavljena od predstavnica i predstavnika Ministarstva komunikacija i transporta BiH, Regulatorne agencije za komunikacije i Direkcije za evropske integracije Vijeća ministara BiH. Rad na zkonu tada je ponovo započet te se, prema Drmićevim riječima, trenutno nalazi u fazi izrade Prednacrta Zakona koji će po završetku, kao što je bio slučaj i s prethodnim, najprije biti objavljen kako bi se pribavila mišljenja, komentari i prijedlozi izmjena putem javnih konsultacija, a potom će biti izrađen i Nacrt Zakona.

Podsjetimo, Nacrt Zakona o elektronskim komunikacijama je više puta skidan s dnevnog reda sjednica Vijeća ministara BiH, budući da su se razmatranju Nacrta Zakona protivili Ministarstvo saobraćaja i veza Republike Srpske te Vlada Republike Srpske, nezadovoljni činjenicom da entitetski predstavnici nisu učestvovali u radu radnih grupa, kao i prenošenjem ustavnih nadležnosti na državni nivo Bosne i Hercegovine. Za entitetske vlasti bile su sporne i odredbe koje znače uvođenje novih nadležnosti Regulatorne agencije za komunikacije, te su tražili da u zakonu budu jasno definisane nadležnosti entitetskih institucija u oblastima planiranja, izgradnje, održavanja i korištenja infrastrukture, elektronske komunikacijske mreže, digitalne radio-televizije, usluge poziva u hitnim slučajevima i jedinstvenog evropskog broja za hitne slučajeve, kao i zaštite prava krajnjih korisnika i inspekcijskog nadzora. Političke probleme iza nedonošenja zakona niko od naših sagovornica i sagovornika ne spominje.

Nazadovanje u oblasti informacijskog društva i medija

Vlatko Drmić naglašava da problem neusvajanja zakona nije krivica radnih grupa koje su uradile svoj posao, te dostavile Nacrt Zakona u predviđenom vremenu, već da zakon „nije mogao dobiti podršku viših instanci“. Od njih treba tražiti i odgovor na pitanje zašto zakon nije donesen, odnosno zašto nije utvrđen na Vijeću ministara BiH i usvojen u Parlamentu BiH, dodaje.

„Zakon je uredno upućen u proceduru usvajanja uz pribavljanje svih potrebnih mišljenja, čime je Ministarstvo komunikacija i transporta, odnosno radna grupa, obavilo svoj dio posla. Na pitanje zašto Zakon nije donesen vam ne možemo dati odgovor, budući da nismo dobili nikakav službeni akt niti obavijest iz Generalnog tajništva Vijeća ministara BiH“, istaknuo je Drmić.

Službeni odgovor na pitanje zašto zakon do danas nije donesen ni mi nismo uspjeli dobiti, budući da odgovor koji smo pismenim putem zatražili od Generalnog tajništva Vijeća ministara BiH do zaključenja teksta nije stigao, uprkos ponovljenim zahtjevima, kao i obećanju da će biti dostavljen. Za razgovor o ovom problemu su bili raspoloženiji u Delegaciji Evropske unije i Uredu specijalnog predstavnika EU u BiH, te Direkciji za evropske integracije. Iz Delegacije EU ističu da bi relevantne bh. vlasti trebale biti u mogućnosti obrazložiti razloge kašnjenja.

„Evropska unija apeluje na BiH da bez daljnjeg odlaganja usvoji novi Zakon o elektronskim komunikacijama koji je u potpunosti usklađen s pravnom stečevinom Evropske unije. EU je u brojnim navratima izrazila svoje razočarenje kašnjenjem kod usvajanja Zakona, a posebno u godišnjim izvještajima Evropske komisije i na sastancima Pododbora za inovacije, informacijsko društvo i socijalnu politiku pod Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju“, istakla je glasnogovornica Delegacije Evropske unije i Ureda specijalnog predstavnika EU u BiH Jamila Milović – Halilović.

„Izvještaj o BiH za 2016. godinu ističe da su pripreme koje je zemlja preduzela u oblasti informacijskog društva i medija još uvijek u ranoj fazi i da je zabilježeno nazadovanje u ovoj oblasti. Trenutni Zakon o elektronskim komunikacijama je još uvijek baziran na regulatornom okviru Evropske unije iz 1998. godine i mora se dalje uskladiti s pravnom stečevinom EU. Institucionalni okvir ne osigurava političku i finansijsku neovisnost Regulatorne agencije za komunikacije, što podriva izvjesnost za ovaj sektor i izaziva zabrinutost oko njegove efikasnosti“, dodala je Milović – Halilović.

Iz Direkcije za evropske integracije ističu da su predlagaču propisa, Ministarstvu komunikacija i transporta BiH, u maju 2016. godine, te ponovo u novembru 2017. godine, dostavili mišljenje o usklađenosti Nacrta zakona o elektronskim komunikacijama s pravnom stečevinom EU. U mišljenju je konstatovano da je Nacrt zakona o elektronskim komunikacijama djelomično usklađen sa odredbama Direktiva 2002/19/EZ, 2002/20/EZ, 2002/21/EZ, 2002/22/EZ i 2002/58/EZ i njihovim izmjenama i dopunama, Direktivom 2009/136/EZ, 2009/140/EZ i Uredbom (EZ) br.717/2007.

„Ovi dijelovi pravne stečevine Evropske unije, između ostalog, utvrđuju pristup i međusobno povezivanje elektronskih komunikacijskih mreža i opreme, prava korisnika u vezi sa elektronskim komunikacijskim mrežama i uslugama, univerzalnu uslugu, obradu ličnih podataka i zaštitu privatnosti, te pojednostavljenje pravila i uvjeta ovlaštenja“, pojasnila je glasnogovornica Direkcije za evropske integracije Marina Kavaz-Siručić, dodajući da je u mišljenju dat i niz sugestija na tekst Nacrta zakona.

O važnosti usvajanja Zakona

Neusvajanjem Zakona o elektronskim komunikacijama i elektronskim medijima i neusklađivanjem s pravnom stečevinom Evropske unije, BiH nije ispunila svoje obaveze prema Sporazumu o stabilnosti i pridruživanju, ali ni obaveze za koje se opredijelila kroz Agendu za povezivanje i Višegodišnji akcioni plan za Regionalni ekonomski prostor. Zahvaljujući neusvajanju Zakona, BiH u ovoj oblasti kaska za zemljama u susjedstvu, a posljedice neusvajanja osjetit će ekonomija i cjelokupno društvo, ističu iz Delegacije Evropske unije i Ureda specijalnog predstavnika EU.

„Bosna i Hercegovina tek treba da uhvati korak s ostatkom regije u ovoj oblasti koja predstavlja ključni element za neophodne reforme za stvaranje pogodnog ambijenta za tržište i ulaganja. U sklopu inicijative Evropske komisije, EU i partneri Zapadnog Balkana su započeli proces povećanja povezivanja u regiji i poboljšanja pristupa digitalnoj ekonomiji i društvu. Time bi se poboljšala kvaliteta života građanki i građana BiH, a bh. firme postale bi konkurentnije na tržištu EU“, pojasnila je Jamila Milović – Halilović.

Marina Kavaz-Siručić također napominje da je usvajanje Zakona od velikog značaja i zbog strategije koju je Evropska komisija u februaru 2018. godine usvojila pod nazivom Vjerodostojna perspektiva proširenja i pojačana saradnja Evropske unije sa Zapadnim Balkanom, a koja se odnosi na jednu od šest inicijativa utvrđenih ovom strategijom pod nazivom Inicijativa za digitalnu agendu za Zapadni Balkan.

Zakonom o elektronskim komunikacijama i elektronskim medijima trebali bi biti uređeni dijelovi oblasti elektronskih komunikacija i elektronskih medija koji trenutno nisu uređeni ili nisu uređeni na odgovarajući način važećim Zakonom o komunikacijama, poput univerzalnih usluga, zaštite prava krajnjih korisnika, evropskog broja za hitne situacije – 112, evropskih brojeva koji počinju brojem 116 i namijenjeni su uslugama od posebnog društvenog značaja.

media.ba

Pribor za samoprocjenu i izradu politika privatnosti

Opšta odredba EU o zaštiti ličnih podataka (GDPR) stupila je na snagu prije više od pola godine. Da li je vaša organizacija uskladila svoje politike prikupljanja, obrade, dijeljenja i čuvanja ličnih podataka sa regulativom Europske unije? Online alat koji je osmislila Fondacija Share iz Srbije nudi vam mogućnost da procijenite koje su potrebe vaše organizacije u ovom području i koje korake trebate preduzeti ka izradi politika privatnosti.

Alat pod nazivom “Pribor za lične podatke” sastoji se od tri dijela: upitnika za samoprocjenu, vodiča za kreiranje politika privatnosti i vodiča za zaštitu podataka o ličnosti.

Upitnik korisnika vodi kroz niz pitanja o djelovanju i praksama organizacije kada se radi o privatnim podacima, te na osnovu odgovora generira preporuke o koracima koje je potrebno preduzeti da bi se poslovanje organizacije uskladilo sa pravilima pod GDPR-om. Preporuke je moguće preuzeti i u PDF-u.

Slično tome, drugi alat, generator politika privatnosti, na osnovu odgovora korisnika izrađuje nacrt politika privatnosti, osnovnog dokumenta transparentnosti kada se radi o usklađivanju sa principima zaštite podataka i poslovanja sa klijentima.

Treći dio pribora predstavlja publikacija Share Fondacije “Moji podaci, moja prava”, koji građanima objašnjava koja su njihova prava u odnosu na zakone o privatnosti podataka Srbiije i EU.

Kompletan pribor možete isprobati ovdje.  https://gdpr.mojipodaci.rs/home

Filmovi o novinarima i za novinare

Lista od 30 filmova koje bi (mladi) novinari trebali pogledati. Plus dvije serije.

Napomena: Prvobitno objavljen u augustu, ovaj članak je ažuriran u decembru 2018. i u njega je dodano deset filmova i jedna serija.

Jedna od najvažnijih stvari koje sam naučio na edukacijama Thomson Reuters fondacije jeste da svaki trening treba da sadržava različite elemente kako bi bio efektivan i privukao pažnju polaznika. Malo priče, malo pisanja, malo prakse. Stimulativne vježbe i igre. Poneka fotografija, anegdota, video. Stoga se često odlučujem da pravim reference na popularnu kulturu i prikazujem kratke isječke iz filmova kako bih dodatno ilustrovao određenu temu i podstakao diskusiju.

U proteklim mjesecima sam, držeći treninge za mlade novinare i studente, došao do zaključka da mnogi od njih ne znaju za neke važne filmove. Tako sam dobio ideju da napravim neku vrstu top liste igranih filmova koje bi trebalo pogledati. Bez imalo pretencioznosti i uz mogućnost da sam propustio neki kvalitetan film (jer ga nisam pogledao), ovo je 30 filmova koje bih preporučio. Neke zbog toga što su poučni i pojedine scene su bukvalno lekcije iz novinarstva, druge zbog toga što su (uglavnom) bazirani na istinitim događajima, a treće jer su jednostavno dobro urađeni. Dodao sam i dvije, po meni, odlične serije.

1. All the President’s Men

Kultni film o aferi Watergate je bio i najveći motiv za pisanje ovog teksta, nakon što sam na dva treninga, u kratkom vremenskom rasponu, shvatio da većina polaznika nije ni čula za njega. Istraživanje novinara Washington Posta, Boba Woodwarda i Carla Bernsteina (glume ih Robert Redford i Dustin Hoffman), uz pomoć misterioznog izvora „Duboko grlo“, dovelo je na kraju do ostavke tadašnjeg predsjednika SAD-a Richarda Nixona. Iako se istraživačko novinarstvo danas razlikuje, prevashodno zbog razvoja tehnologije, ovaj politički triler otkriva gotovo sve aspekte jednog istraživanja. U sebi sadrži pravo malo uputstvo sa osnovama istraživačkog novinarstva: od realističnih dijaloga između novinara i urednika do praktičnih savjeta, poput pravila „follow the money“ – priča se pronalazi tako što se prati trag novca.

2. Good Night, and Good Luck

Ovaj film se pojavio dok sam još bio student novinarstva – oduševio me tada, ali i svaki naredni put kada sam ga gledao. Rađen je u crno-bijeloj tehnici, a odličnu glumačku postavu predvode David Strathairn, George Clooney (koji je i režiser), Patricia Clarkson, Robert Downey, Jr. i drugi. Strathairn tumači ulogu Edwarda R. Morrowa, novinara i prezentera američkog CBS-a koji je postao čuven po izvještavanju iz Evrope tokom Drugog svjetskog rata. Iako se ne bavi tom temom, sam film dobio je naziv po jednoj od fraza po kojima je Murrow bio prepoznatljiv i kojima je završavao svoja javljanja iz Londona – laku noć i sretno. Radnja je smještena u poslijeratni period, u vrijeme kada je u javnom životu SAD-a zavladala antikomunistička histerija, pa stoga na momente može da bude pomalo komplikovana za one koje ne poznaju taj kontekst. Fokus je na konfliktu između Murrowa i jednog od predvodnika križarskog pohoda na pobornike komunizma (pa i na one koji to nisu) – senatora Josepha McCartya. Posmatrajući iz novinarskog ugla, film pokazuje kako izgleda hrabro i odgovorno novinarstvo u teškim okolnostima, te kako posao novinara (televizije) nije samo da zabavljaju već da pozivaju moćnike na odgovornost.

3. Ace in the Hole

Jedan od starijih filmova na listi (1951. godina) istovremeno je simpatičan i opominjući. Prikazuje novinara (Kirk Douglas) koji je nekada radio za velike medije, u velikim gradovima, ali koji je spletom okolnosti (i vlastitih grešaka) postao reporter lokalnog lista u gradiću Albuqurque. Kako bi oživio karijeru, odlučuje da manipulacijama „pojača“ priču o tragaču za blagom, zaglavljenom u labirintu podzemnih pećina. U jednom trenutku glavni junak izgovara: „Bad news sells best. Cause good news is no news.“ („Loše vijesti se najbolje prodaju. Dobre vijesti nisu vijesti.“). Iako na početku nije tako djelovalo, priča se ubrzo otima kontroli, pa je film zapravo svojevrsno predskazanje šta će se godinama kasnije događati sa fabrikovanjem i „uljepšavanjem“ informacija da bi bile zanimljivije publici. Takođe je dobar podsjetnik na to kakve mogu da budu posljedice kada novinar postane dio priče (Moderniju i radikalniju verziju ovakve prakse možete pogledati u filmu Nightcrawler, a komičnu i naivniju u filmu Mad City. Tako se najvažnije lekcije u filmu tiču etike i predstavljaju kritiku beskrupuloznog novinarstva nauštrb ljudskih sudbina.

4. True Story

Iako ne spada među najkvalitetnije na ovom spisu, True Story je baziran, kako mu naziv i govori, na istinitoj priči o Michaelu Finkelu, novinaru New York Timesa. Na treniznima često koristim sekvence iz ovog filma, pošto vrlo jednostavno prikazuju šta se događa novinaru koji napravi propuste u radu, poput plaćanja za informacije, nečuvanja bilješki, nerazjašnjavanja činjenica tokom intervjua itd. U nekoliko početnih minuta jasno se mogu razaznati loši postupci novinara, razotkrivanje njegovih pogrešaka i posljedice – zbog kojih mu je karijera bila ugrožena. Ali ovo je tek uvod. Finkel saznaje za Christiana Longoa, koji je osumnjičen za ubistvo svoje porodice i koji je tokom bjekstva koristio Finkelovo ime. Time počinje pravi zaplet.

5. Shattered Glass

Novinarski gledajući, film je vrlo sličan prethodnom na ovoj listi. Samo što novinar Stephan Glass ovdje svjesno pravi greške, plagira, izmišlja izvore, pa i čitave priče. A u tome je veoma uspješan – smatraju ga za velikog talenta – pa često dobija i naslovnice lista New Republic za koji radi. Pritom mu vjeruju svi osim dojučerašnjeg kolege koji je upravo imenovan za urednika. Koristeći metode provjere činjenica, on u detalje ispituje Glassove stare priče kako bi potvrdio svoje sumnje. Upravo detaljne provjere, opreznost urednika i preispitivanje povjerenja između urednika i novinara predstavljaju osnovne elemente iz kojih se mogu izvući pouke. Ovaj film je takođe rađen po istinitoj priči.

6. 7. 8. Millenium trilogija

Ukoliko niste pročitali tri bestselera Stiega Larssona po kojima su ovi filmovi snimljeni, preporučujem prvo to, pa onda gledanje filmova. To bi bila i generalna preporuka, pošto ekranizacije knjiga obično imaju mnogo više umjetničkih sloboda u interpretaciji događaja. Druga važna napomena jeste da je ovdje riječ o švedskim filmovima, a ne o američkoj adaptaciji prvog dijela trilogije (druga dva nisu ni snimljena). Glavni lik je istraživački novinar Mikael Blomkvist koji na razotkrivanju kriminala i korupcije sarađuje sa povučenom hakerkom Lisbeth Salander, čiji je prirodan dar fotografsko pamćenje. Blomkvist je uporan, odlučan da istraži i dokaže temu na kojoj radi, spreman je na odricanja, lojalan ljudima sa kojima sarađuje. Salanderova radi nekonvencionalno, čak se može reći da je na granici zakona, ali kad je riječ o pravdi vodi se istim vrijednostima kao Blomkvist. Pošto su i knjige i njihove ekranizacije fikcija, ima tu mnogo nerealnih momenata i razvoja događaja, ali i sasvim dovoljno elemenata sa kojima se novinari suočavaju u praksi: teme treba gledati što šire jer dokazi nisu uvijek očigledni – a nekad se nalaze novinarima pred nosom, ali ih je teško povezati; glavni dokazi su u dokumentima – često je potrebno pregledati stotine stranica da bi se nešto potvrdilo; terenski rad donosi najsočnije informacije, ali bez računara, enkripcije, programerskih vještina, danas je praktično nemoguće raditi. Prvi film nosi naziv „The Girl with the Dragon Tattoo“, drugi „The Girl Who Played with Fire“, a treći „The Girl Who Kicked the Hornets’ Nest“.

9. The Insider

Još jedan film zasnovan na istinitim događajima u kome su glavni likovi novinar emisije 60 minuta Lowell Bergman (Al Pacino) i uzbunjivač iz duhanske industrije koga glumi Russell Crowe. U pokušaju da naprave pozitivne promjene oni se suočavaju sa brojnim izazovima, uključujući diskreditovanje po svim osnovama i prijetnje smrću. Među najupečatljivijim segmentima su dijalozi između glavnih aktera, ali i unutar medijske kuće – o etici, prodaji novinarskih postulata zarad reklama i odnosa sa velikim kompanijama, važnosti novinarstva, te povjerenju novinara i izvora. Film istovremeno dosta slikovito opisuje i odnos prema uzbunjivačima koji često nastradaju nakon što razotkriju nezakonitosti (brojni su takvi primjeri i iz našeg bližeg okruženja u BiH i Srbiji).

10. A Mighty Heart

Ukoliko niste čuli za Daniela Pearla i nemate vremena za istraživanje šta mu se dogodilo – pogledajte ovaj potresan film. Pearl, koji je bio novinar Wall Street Journala, otet je u Karachiju (Pakistan) 2002. godine, dok je išao na važan intervju. Radnja je fokusirana na potragu za njim i napore policijskih i obavještajnih agencija, a u centru svega je njegova supruga koju igra Angelina Jolie. Još dva filma se bave sličnim temama. Fort Apache Napoli je o italijanskom novinaru Giancarlu Sianiju koji piše o napolitanskoj mafiji, dok Rosewater prikazuje šta se dešava kada iranske vlasti novinara Maziara Baharija optuže za špijunažu.

11. The Killing Fields

Ova priča je takođe bazirana na stvarnim događajima i odlično pokazuje kako političke igre na visokom nivou mogu da imaju gadne posljedice na obične ljude. Radnja se dešava uglavnom u Kambodži, tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada Crveni Kmeri preuzimaju vlast i usmrćuju stotine hiljada ljudi. Neprijatelji režima, a to je tih dana mogao biti svako, su ubijani i sahranjivani na takozvanim poljima smrti, po čemu je film i dobio naziv. Novinar New York Timesa, Sydney Schanberg, je spreman na brojne rizike kako bi objavio priču i ne prihvata ne za odgovor. Kasnije će zbog takvog pristupa dobiti brojne nagrade. Drugi glavni lik je Dith Pran, Schanbergov prevodilac i fikser. Nakon što je glavni grad Phnom Penh pao u ruke Kmera, a Amerikanci se povukli, Schanberg je odlučio da ostane, među malobrojnim zapadnim novinarima. Uz pomoć Prana on nastavlja da izvještava, što je bilo posebno opasno za Prana. Ovo nije samo film o novinarstvu, ovo je priča o prijateljstvu, odanosti i kolegijalnosti, iako na momente teška, a na momente (filmski) patetična.

12. Absence of Malice

Šta se događa kada novinari nasjednu na lažnu priču? A kada takva priča dolazi od zvaničnih i pouzdanih izvora? Šta kada novinar srlja iz greške u grešku, iako nema lošu namjeru? Može li osoba biti kriva i bez presude? Absence of Malicepokušava da pruži odgovor na ova i druga slična pitanja, fokusirajući se na dileme o novinarskoj etici i profesionalizmu. Radnja se odvija oko novinarke i vlasnika firme o kome piše, sa kojim razvija romantičan odnos, zahvaljujući čemu i dolazi do nekih informacija, što je samo po sebi tema za debatu. Za one koji nikada nisu prolazili kroz proces fact-checkinga (provjere činjenica) i razgovora s advokatima pred objavu teksta, u filmu postoji nekoliko veoma poučnih scena o tim procesima.

13. Kill the Messanger

Radnja u Kill the Messagner se dešava devedesetih godina prošlog stoljeća i bazirana je na istinitim događajima. Glavni lik je novinar Gary Webb koji otkriva da je CIA imala značajnu ulogu u prenošenju kokaina u SAD, od čega su se finansirali pobunjenici u Nikaragvi, podržani od američkih vlasti (Oni koje ova tema zanima mogu da pogledaju i prošlogodišnji American made sa Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi). Uprkos opasnosti koju priča nosi i upozorenjima da je ne radi, Webb slijedi novinarski instinkt, što mu donosi brojne probleme. Zapravo je najjači utisak filma to koliko daleko su političari, policija i tajne službe, spremni da odu u pokušajima da zaustave i diskredituju novinara koji se nije povinovao njihovim željama. Klevetanje i izvrtanje činjenica tako je Webba dovelo u situaciju da mora da pravda svoje postupke i integritet, pa i da se brine za bezbjednost – umjesto da jednostavno radi svoj posao. Zvuči poznato? Pogledajte pod: Rusija, Mađarska, Srbija…

14. Red Riding: The Year of Our Lord 1974

Na momente mučan i težak film zapravo je prvi dio Red Riding trilogije, nastale po knjigama engleskog pisca Davida Peacea. Dok preostala dva nastavka nemaju previše dodirnih tačaka sa novinarstvom, osim kroz spominjanje prošlosti, radnja ovog filma zasnovana je na novinaru početniku, Eddie Dunfordu, koji pokušava da riješi ubistva i nestanke djevojčica. Suočen sa zidom šutnje, korupcijom lokalnih moćnika i policije, pa i sa neodobravanjem vlastite redakcije, Dunford pokazuje upornost i naivnost kakve odlikuju (ili bi trebalo da odlikuju) mlade istraživačke novinare. Neke od okolnosti, poput nedodirljivih biznismena kojima se suprotstavlja tek poneki novinar koji pokušava da dokaže njihov kriminal, neodoljivo podsjećaju na našu, balkansku, novinarsku borbu sa vjetrenjačama. Film ima svoj kraj, ali cjelokupna priča se otkriva tek gledanjem čitave trilogije.

15. The Post

U pomami ekranizacija o novinarstvu, za šta je vjerovatno najviše zaslužan uspjeh filma Spotlight (o njemu nešto kasnije), The Post je jedan od posljednjih snimljenih. Pomalo novinarski neubjedljiv i napravljen holivudski, čini se prije svega da zabavi, The Post nema dubinu ni snagu Spotlighta, ali je ipak vrijedan gledanja, ako ni zbog čeg drugog, onda zbog teme oko koje se radnja odvija i koja prethodi aferi Watergate. Nakon što insajder uzbunjivač fotokopira povjerljivu dokumentaciju o američkoj umiješanosti u Vijetnamski rat, on je prosljeđuje novinarima New York Timesa. Film ipak ne prati taj dio priče (mnogi će reći i neopravdano), nego se fokusira na redakciju Washington Posta koja se ubrzo uključuje i dolazi do istih dokumenata – i to u trenutku dok se njihov list priprema na izlazak na berzu. Stoga je glavna dilema – objaviti informacije ili ne?

16. His Girl Friday

Iako je prevashodno riječ o romantičnoj komediji, His Girl Friday je film o novinarima. Uvrstio sam ga na listu iz tri razloga: jer se bavi temom koju obično svi zaobilaze – položajem novinarki u dominantno muškom okruženju (i to ne danas nego godinama unazad, kada je to bila uglavnom muška profesija – film je izašao 1940. godine), zato što pokazuje na šta su sve novinari spremni kako bi prvi došli do informacije pa i nauštrb etike, te zbog toga što odlično ilustruje koliko je to nepopravljivo zarazna profesija za one koji je zaista vole. Dijalozi su dinamični i na trenutke humoristični, ali sadrže i elemente koji bi danas sasvim sigurno bili označeni kao rasistički ili politički nekorektni.

17. Network

„I’m mad as hell and I’m not going to take this anymore!“ („Ljut sam kao pakao i više neću ovo da trpim!“) – rečenica je koju u eteru izgovara glavni junak nakon što doživljava nervni slom. U jednom trenutku prijeti i samoubistvom u programu. Ali rejtinzi rastu. Uprkos početnom negodovanju, menadžment televizije vrlo brzo uočava priliku za zaradu i zloupotrebljava čovjeka koji očigledno nije pri zdravom razumu. Jer rastom rejtinga raste i profit. I to je razlog zašto bi ovaj film trebalo pogledati, iako nije veoma prijatan. Možda ova priča, iako satirična, zapravo nagovještava momenat u kome svrha televizijskih programa prestaje da bude informisanje već zabava i u kome televizija postaje mašina za pravljenje novca. Sličnom temom, ali na mnogo blaži način, pošto je u prvom planu ljubavni trougao, bavi se i Broadcasting News.

18. Citizen Kane

Previše dobar da bi bio izostavljen. Orson Welles bio je režiser i igrao glavnu ulogu – Charles Foster Kanea – čiji je lik djelimično utemeljen na Williamu Randolphu Hearstu, vlasniku jedne od najvećih medijskih kompanija u SAD-u. Dolaskom na čelo lista New York Inquirer, Kane počinje eru žutog novinarstva i senzacionalističkog izvještavanja, praveći otklon od pukog prenošenja informacija („It would be fun to run a newspaper!“ – „Bilo bi zabavno voditi novinu!“). Veći dio filma zasnovan je na pokušajima novinara i urednika da rekonstruišu Kaneov život, pa osim što je sama tema novinarska, postoji i istraživačka nota kroz koju gledaoci mogu da posmatraju proces rada na priči.

19. The Pirates of Somalia

Film koji je prije svega interesantan jer je riječ o jednoj velikoj pustolovini, snimljenoj prema istinitoj priči. Ali ako se nešto može izvući kao pouka, to je da je nekada potrebno preuzeti rizik kako biste se nametnuli ili ispunili svoje snove. Pa čak i ako to podrazumijeva odlazak u Somaliju da biste bili prvi novinar koji je izvještavao o Somalijskim piratima. Neiskustvo i naivnost, ali i ogromna upornost, ono su što odlikuje mladog novinara Jaya Bahadura koji je karijeru započeo na vrlo neobičan način.

20. Spotlight

Iako spada u sami vrh ove liste, kako po kvalitetu glume, scenarija i režije, tako i po realnom prikazivanju istraživačkih metoda i tehnika, namjerno sam ovaj film ostavio za drugu polovicu teksta, računajući da je i najpoznatiji. Spotlight je širokoj populaciji približio istraživačko novinarstvo, sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama, i to je prva stvar na kojoj mu mi novinari možemo biti zahvalni. Film je zasnovan na stvarnim događajima i prati istraživački tim lista Boston Globe koji radi na razotkrivanju sistemskog zlostavljanja djece od katoličkih svećenika i zataškavanja tog problema. Donošenje teških odluka o objavljivanju priče ili nastavku istraživanja, poteškoće u pronalasku dovoljnog broja kredibilnih izvora i danonoćan rad kako bi se priče dokazale, samo su neki od momenata koji su apsolutno preslikani iz stvarnog istraživačkog novinarstva. Neke od scena praktično su kao male lekcije – sjećam se da sam, kada sam ga prvi put gledao, u više navrata supruzi objašnjavao kako je nešto super prikazano, „baš tako kako mi radimo“. Ukoliko niste, obavezno pogledajte, čak i ako ne želite da se bavite novinarstvom.

21. The Paper

Sa radnjom smještenom u svega 24 sata, ovaj film je pomalo predvidiv, uz osrednju glumu i režiju, ali vjerno pokazuje nekoliko aspekata bavljenja novinarskim poslom. Dnevni list The Sun propada, a jedan od glavnih razloga leži u tome što urednik, glavni lik filma, ne želi da pristane na senzacionalističko izvještavanje. Posljedica su stalno nezadovoljstvo i niska primanja članova redakcije koja je u stalnom haosu. Taj „novinarski haos“ je dosta vjerno prikazan, kao i uloga urednika, čiji posao podrazumijeva mnogo više od pukog uređivanja tekstova, uz konstantan pritisak i neograničeno radno vrijeme. U ključnom momentu dolazi do borbe između novinarskog tima sa dobrom pričom i menadžmenta koji pokušava da ispuni rokove nauštrb novinarskog integriteta. Pokazaće se da rješavanje ličnih razmirica preko posla rezultira loše po sve strane (uvijek), a priče nema dok sve nije urađeno, pa i posljednji citat.
Događaji u filmu su fiktivni, iako u određenoj mjeri jesu zasnovani na događajima iz stvarnog života. Centralna figura je novinarka koja razotkriva identitet CIA agenta. Pošto odbija da objavi ko joj je bio izvor za priču, suočava se sa zatvorskom kaznom i počinje da trpi pritiske vlasti, pravosuđa i istražitelja. Nothing But the Truth može biti odličan povod za debatu o tome šta su relevantni izvori, koliko ih je dovoljno da bi priča imala vjerodostojnost i na šta su sve novinari spremni da bi ih zaštitili – a time i svoj
kredibilitet. Posebno su zanimljivi razgovori između novinara i advokata.
23. Truth
Još jedan film koji u prvi plan stavlja izvore, ali je, za razliku od Nothing But the Truth, u potpunosti baziran na stvarnim događajima, iako postoje dileme oko toga koliko su oni autentično prikazani. U centru radnje su čuveni novinar i voditelj Dan Rather (Robert Redford) i producentica Mary Mapes (Cate Blanchett) – film je napravljen po njenim memoarima. Oni predvode CBS-ov tim 60 minuta, a problem nastaje nakon što objave priču da je George W. Bush imao povlašten tretman tokom služenja vojske. Ubrzo će se pokazati da su, jureći za ekskluzivom, napravili niz propusta, najprije uočenih na internet forumima i blogovima, da bi se u ispitivanju validnosti priče ubrzo pridružili drugi mediji. Film je jedan od najpoučnijih na listi – u kontekstu etike, novinarskih standarda, provjere informacija, ali i borbe između profita i novinarstva. Svaki detalj je bitan. Nema priče bez uvida u originalne dokumente. Kada su fact-checkeri zabrinuti zbog nečega, obično imaju dobar razlog za zabrinutost. Ako priča zvuči sjajno – često
nije sjajna, bez obzira na to koliko vaš tim bio uigran, koliko je priča dobra i koliko su vaši rokovi (ne)realni.
Znate kad vam neko kaže: „Nisam nacionalista/rasista/homofob…ali…“? Ovaj film je ogolio upravo taj fenomen, ljude koji se ponašaju kao da su problemi daleko, da se njih ne tiču i da oni „nemaju ništa protiv“, ali takvim svojim stavom i nečinjenjem zapravo samo prikrivaju predrasude ili čak doprinose širenju netrpeljivosti. U ovom slučaju, novinar (Gregory Peck) dobija zadatak da piše o antisemitizmu, kojim najprije nije zadovoljan, ali postepeno shvata koliko je priča važna, između ostalog i nakon što mu je bilo teško da sinu objasni tu temu. Nakon početnih problema sa inspiracijom, pronalazi ugao koji do tada niko nije radio – odlučuje da radi priču iz prvog lica, undercover, predstavljajući se kao Jevrej.
List The Day ne stoji najbolje jer pokušava da se kvalitetom bori protiv žutila, zbog čega se nazire njegova prodaja. Urednik (Humphrey Bogart) se suprotstavlja vlasnicima i izdavačima, pokušava da ga spasi, a ne odustaje čak ni kada im marketing služba povlači priču jer spominju važnog oglašivača. Kao posljednji korak prije prodaje, odlučuje da razotkrije ubistvo mlade žene. Jedna od prvih scena prikazuje urednika koji objašnjava da se komplikovane ekonomske teme moraju jednostavno objašnjavati („Šta to znači čitaocima?“). Ovo, naravno, nije poenta filma, ali je dobar uvod u scenario koji sadrži još sličnih lekcija, na primjer, kada urednik objašnjava da je novinarstvo zanat ili kada čak i svog pretučenog novinara ispituje do posljednjeg detalja napada („Ne smijemo pogriješiti“). Generalno, uz sve pozitivne strane, film ima pretjerano idealistički pogled na novinarstvo – bilo bi sjajno da su svi novinari borci za istinu, nepotkupljivi i etični. Ali nisu.
26. Capote
Na momente prespor film, protkan mračnom atmosferom, prikazuje period života američkog pisca i novinara Trumana Capotea (Philip Seymour Hoffman) u kome je napisao svoje vjerovatno najznačajnije djelo – In Cold Blood. Nerijetko se smatra da je upravo ovaj njegov rad, nastao poslije šestogodišnjeg istraživanja ubistva porodice u američkoj državi Kansas, u najvećoj mjeri popularizovao literarni format „non fiction novel“ (dokumentarni roman). Uz sve etičke (postao prijatelj sa akterima), tehničke (u knjizi, pa ni u filmu, svi likovi ipak nisu potpuno autentično prikazani) i zanatske dileme (intervjue nije snimao ni odmah zapisivao, već po sjećanju, za koje je tvrdio da je besprijekorno), Capoteu novinarstvo ipak može u velikoj mjeri biti zahvalno, ako ni zbog čega, onda zbog popularizovanja istraživačkog procesa. Capote je došao do svih relevantnih izvora, proveo sate razgovarajući s njima, pa i sa ubicama, iščitao je sve dokumente, pratio istragu, suđenje, pogubljenje i iscrpno bilježio sve pojedinosti.
Još jedna priča po stvarnim događajima. U novinama izlazi oglas sa nagradom od 5.000 dolara za informacije o ubistvu policajca koje se dogodilo prije 12 godina i za koje su dvije osobe već osuđene. Oglas zaintrigira urednika Chicago Timesa i on zadatak povjerava novinaru koji je na početku skeptičan. Postepeno, nakon što otkriva da je oglas dala majka jednog od osuđenih i nakon što ga upoznaje, počinje da sumnja u zvaničnu verziju događaja i odlučuje da slučaj detaljno istraži. U jednoj sceni, nakon što shvati da je na dobrom tragu, policajac ga prekida u pregledavanju dokumenata, govoreći: „This is confidential information“ (Ovo je povjerljiva informacija). Novinar odgovara: „This is public information and I’m entitled to use it“ (Ovo je javna informacija i imam pravo da je koristim).
Ova akcijska drama je snimljena prema istoimenoj knjizi CNN-ovog producenta Roberta Wienera, zasnovanoj na njegovim iskustvima prije i u toku Zaljevskog rata. Wiener i njegova ekipa bili su jedini novinarski tim koji je u januaru 1991. godine imao direktnu vezu sa svojom medijskom kućom u SAD-u i koji je uživo prenosio bombardovanje iračkog glavnog grada. To će biti prelomni trenutak, kako za postajanje CNN-a onakvim kakvim ga danas znamo, tako i za način izvještavanja iz konfliktnih zona. Live from Baghdad pokazuje kako izgledaju ozbiljna cenzura i pritisak vlasti, istovremeno se poigravajući sa etikom. Ključni momenat događa se kada mnogi novinari pokušavaju da dođu do iračkog ministra informisanja, ali jedino Wiener uspijeva, te čak kasnije s njim razvija i prijateljski odnos – zato što je bio najuporniji i nije prihvatio „ne“ za odgovor, te se potrudio oko izvora, upamtivši, na primjer, tačan izgovor njegovog imena. Iako se ovakve stvari mogu činiti banalnim, one zapravo znače mnogo u odnosu novinar-izvor.
Iako se o metodama rada Veronice Guerin, njenom odnosu sa izvorima i pristupu temama kao što su trgovina drogom i organizovani kriminal može diskutovati, suština je da je ova irska novinarka bila nevjerovatno hrabra. Ubijena je sa samo 37 godina. U filmu postoje dva značajna citata. Ona u jednom trenutku govori: „It’ll be worse for me and it’ll be worse for journalism or any journalist if I was to be intimidated. That means they’ve won, and they’re not going to win.“ (Biće gore za mene, za novinarstvo, za bilo kojeg novinara ako uspiju da me zaplaše. To bi značilo da su pobijedili, a neće pobijediti.) Drugi citat se bukvalno može uzeti kao sumiranje suštine rada istraživačkih novinara. Nakon što dođe do problema sa jednom od priča, pa redakcija prolazi kroz sve informacije, Veronica kaže: „Jesus, this is like being a cop.“ (Isuse, ovo je kao da sam policija), na šta joj kolega odgovara: „It’s worse. You can’t get a search warrant or a wiretap, but you still have to prove everything.“ (Gore je. Ti ne možeš da dobiješ
nalog za pretres ili prisluškivanje, a moraš sve da dokažeš.)
Posljednji film na ovoj listi je svojevrstan nastavak prvog. Nakon što je Richard Nixon poslije afere Watergate odstupio sa mjesta predsjednika SAD-a, mjesecima se nije oglašavao o toj temi. Konačno je pristao da razgovara sa britanskim voditeljom i šoumenom Davidom Frostom, za honorar od 600.000 dolara + dio profita od emitovanja, uzdajući se u njegovo neiskustvo. Frost, motivisan potencijalnim visokim rejtinzima, ulazi u avanturu koja od samog početka ne ide po planu, a završava se sa gotovo 29 sati materijala snimljenog tokom četiri sedmice. Iako postoje pitanja oko autentičnosti svih dijelova filma, on pruža uvid u različite elemente i tehnike intervjua, poput pripreme, istraživanja, ponašanja novinara, načina i redoslijeda postavljanja pitanja, kao i uspostavljanja odnosa prema teškom sagovorniku.

Plus dvije serije:

1. The Newsroom

Newsroom je najbolja serija koju sam gledao a da joj je novinarstvo u prvom planu. Serija prati tim koji proizvodi jednosatnu emisiju News Night za televizijsku stanicu ACN. Iako su likovi i sama televizijska stanica izmišljeni, nerijetko su glavna tema stvarni događaji, poput ubistva Osame Bin Ladena ili bombaškog napada na Bostonskom maratonu. Svaka od 25 epizoda emitovanih u tri sezone može se posmatrati kao mali tutorijal o TV novinarstvu, ili o novinarstvu uopšte. Između ostalog, gledaoci mogu da posmatraju kako izgledaju pokušaji da se u što kraćem roku donese odluka o najboljem uglu priče, koja je krazlika u vođenju profesionalnih i neprofesionalnih intervjua, kako nastaju pogreške u izvještavanju itd. Pomalo navijački i iz vlastitog iskustva, jedna od meni najdražih scena je kada News Night tim odlučuje da ne objavi informaciju za koju ima potvrdu iz samo jednog izvora. Iako su tenzija i nezadovoljstvo bili veliki, jer su sve druge stanice informaciju objavile, na kraju se pokazalo da ona nije bila tačna i da su novinari ACN-a bili u pravu. Možda i najdragocjeniji element serije su priče o međuljudskim odnosima – profesionalnim, ljubavnim, prijateljskim, kolegijalnim – jer svako ko je ikada vodio neki tim reći će vam da su dobri odnosi i jak tim važniji od svih znanja i vještina.

Šest epizoda ove britanske mini-serije po mnogim elementima uopšte ne zaostaju za serijom Newsroom. Kad je riječ o istraživačkom novinarstvu, različitim vrstama sukoba interesa, razotkrivanju korupcije, tajnih dogovora i političkih prljavih igara, pa i  funkcionisanju jednog istraživačkog tima, čak je znatno bolja i sadržajnija. U centru pažnje je novinar čiji prijatelj, jedan od najperspektivnijih političara u državi, upada u vrtlog problema nakon što mu asistentica (ujedno i ljubavnica) umire pod sumnjivim okolnostima. Njena smrt i niz naizgled nepovezanih događaja otvaraju brojna pitanja na koja novinari i policija, svako na svoj način, pokušavaju pronaći odgovore. Osim prilično realno prikazanog novinarskog rada na ovakvoj vrsti priča, kvalitet serije leži i u nepredvidivosti – kada god pomislite da je jasno šta se dogodilo, pojavi se novi problem/zaplet. Posebno je upečatljiva uloga glavnog urednika (fenomenalni Bill Nighy) koji osim karakterističnog, britanskog, smisla za humor, pokazuje brojne osobine koje bi urednik trebao da ima: štiti svoj tim, podržava novinare ali i traži mnogo od njih, ne pristaje na polovične i nedovoljno dokazane informacije, učestvuje u istraživanju kad je to potrebno. Šest godina poslije serije prikazan je istoimeni film, po sličnom scenariju, ali je radnja amerikanizirana i smještena u Washington. Iako glavne uloge igraju glumci sa A holivudske liste, prije svih Russell Crowe, Ben Affleck i Helen Mirren, nije dostigao kvalitet i zanimljivost serije
media.ba

Sarajevo i smog. Vječiti derbi

Prije četrdeset godina dnevni list Oslobođenje objavio je nekoliko tekstova koji su rječito govorili o borbi Sarajeva protiv zagađenja zraka. Protjerati smog pisalo je Oslobođenje 23. marta 1978. a pet mjeseci kasnije (30. avgusta) objavljeno je kako je grad dobio uređaj za mjerenje smoga.

Sve je ovo zapravo bilo dio ozbiljne kampanje koja je pokrenuta davne 1975. godine. Oslobođenje je 17. septembra te godine na nekoliko stranica najavilo ambiciozan plan gradske Vlade – pokretanje Projekta zaštite čovjekove okoline u Sarajevu.

Tada su prvi put pokazani podaci da su u Sarajevu od 1968. godine koncentracije sumpordioksida i čađi prelazile i do trideset puta tolerantne granice. Kao glavni zagađivači identifikovane su kotlovnice na čvrsta i tečna goriva kojih je bilo 400. Na drugom mjestu bilo je 60.000 individualnih ložišta. Na trećem mjestu automobili, zatim gradska deponija smeća a na petom rijeka Miljacka.

Sveobuhvatan projekat podrazumijevao je izgradnju i rekonstrukciju vodovodne i kanalizacione mreže sa centralnim postrojenjem za prečišćavanje otpadnih voda, gasifikaciju grada, uređenje gradskog smetljišta, uređenje vodotoka, zaštitu izvorišta vode u Sarajevskom polju te drugih mjera od zaštite od buke do uređenja zelenih površina.

Iz te 1978. godine je i mala crtica u sarajevskoj hronici. Fotografija stanovnika jedne mjesne zajednice koji učestvuju u uređenju zelene površine oko svojih zgrada upravo u projektu zaštite sredine. Krajem 1978. godine počela je izgradnja gasovoda Sarajevo – Zvornik. Dug 120 kilometara urađen je za devet mjeseci. Kako je pisalo Oslobođenje, cijevi kroz grad mogle su se provlačiti čak i trasom gasovoda iz 1913. godine.

Prvi uređaj za mjerenje smoga nabavio je Institut za medicinsku fiziku Univerzitetskog medicinskog centra. U tekstu iz avgusta 1978. kaže se da se ovaj Institut više od decenije bavi proučavanjem aerozagađenosti, kako se ovaj problem tada nazivao, u cijeloj Bosni i Hercegovini. Novi uređaj precizno je mjerio koncentracije sumpordioksida i ostalih štetnih elemenata za ljudsko zdravlje. Bio je prenosiv i mjerio je zagađenja zraka od doline Bosne, Jajca, Gacka do najkritičnijih lokaliteta grada Sarajeva.

Najveći dio ovih planova je i ostvaren do početka 1980-tih. Projekat bio, projekat prošao i onda se stalo. Problem je tako samo ublažen ali sarajevska drama sa smogom brzo se vratila tako da i 40 godina kasnije grad opet diše sa istim simptomima. Iako su najave projekta zaštite Sarajeva i njegove okoline prije 40 godina govorile da će grad biti vazdušna banja malo se od toga šta desilo.

Prema tome ovaj pogled u stare novinske tekstove može nas naučiti nekoliko lekcija. Zaštita okoline nije projekat već proces. Rat na dnevnoj bazi. Da vremenom manje važni zagađivači postaju dominantni. Kao recimo automobili. I završno – kad jednom krenete da se borite sa smogom u Sarajevu to nikad neće prestati.

media.ba