oliko dugo ljubitelji post-apokaliptične pucačine čekaju na njen punokrvni nastavak? Desetak godina sigurno. Da se čekanju bliži kraj pretpostavili smo prošlog leta, kada je prilikom promocije naslova za Xbox prikazan trejler. Po svoj prilici i COVID-19 je zapržio čorbu. Srećom, sada se čekanju nazire kraj. Na sinoćnoj prezentaciji u okviru E3 sajma, Xbox & Bethesda ozvaničili su da će se S.T.A.L.K.E.R. 2: Heart of Chernobyl pojaviti u prodaji 28. aprila 2022. godine. Osim toga, objavljen je i novi gameplay video za ovaj naslov. Za razliku od dosadašnjih tizera koji su nam igru prikazivali na kašicicu, ovaj ima solidnu minutažu i izgleda jako dobro. Poklonici Xboxa dotle bi trebalo da nabave X series X/S, jer verzija za One nije u planu.

https://www.youtube.com/watch?v=SjDMwsbaSd8

E3XboxMicrosoftBethesda

PRETHODNI TEKST

Zahvaljujući upravnim sporovima koji se po zahtjevu Centra za životnu sredinu vode ispred Okružnog suda u Banjaluci stopirane su dalje aktivnosti na izgradnji mHE “Bjelava”.

Ministarstvo za prostorni uređenje i ekologiju je prekinulo upravni postupak po zahtjevu “Srbinjeputeva” za prethodnu procjenu uticaja mHE “Bjelava” na životnu sredinu, a Srebrenka Golić je potpisala Zaključak o prekidanju postupka pokrenutog po zahtjevu “Srbinjeputeva” za utvrđivanje obaveze sprovođenja procjene uticaja i pribavljanja studije uticaja na životnu sredinu za projekat mHE “Bjelava”.

Postupak se obustavlja dok e ne riješe dva upravna spora koja se po zahtjevu Centra za životnu sredinu vode kod banjalučkog Okružnog suda.

Kako se navodi u Obrazloženju ovog Rješenja navedene upravne sporove pokrenuo je Centar za životnu sredinu protiv Rješenja Komisije za Koncesije RS od 14.10.2020. god.i Rješenja Vlade RS od 3.12.2020. Naime, Komisija za koncesije RS i Vlada RS su dale Saglasnost i odobrili Aneks 1 Ugovora o koncesiji za izgradnju i korištenje malih hidroelektrana na slivu rijeke Bjelava uprkos neriješenim krivičnim sporovima i postupcima koji se odnose na neriješene imovinsko-pravne odnose, izvođenje pripremnih radova na terenu bez ishodovanja potrebnih dozvola, kao i neriješeni Zahtjev za preispitivanje zakonitosti i ukidanje Rješenja o odobrenom izvođenju geoloških istraživanja.
“Ovo je prvi zvanični korak koje je jedno od nadležnih Ministarstava RS učinilo ka konačnom prekidanju postupka izgradnje mHE “Bjelava”.

“Budući da od početka radova na rijeci Bjelavi uporno upućujemo nadležne u sve nezakonite radnje i moguće posljedice po životnu sredinu, život i snabdjevanje vodom građana Foče, ovo je za nas bio očekivan postupak, ali ipak ga dočekujemo sa velikim oduševljenjem. Vjerujemo da će i Ministarstvo za energetiku i rudarstvo sada da riješi pitanja iz svoje nadležnosti i doprinese konačnom prekidu slučaja izgradnje mHE “Bjelava”, poručuju iz UG Bjelava.
Podsjećamo da je SO Foča 20.maja na tematskoj sjednici koju je sazvao načelnik opštine Foča, a na inicijativu UG “Bjelava”, donijela zaključke kojim se nalaže nadležnim ministarstvima da detaljno analiziraju i preispitaju donijete odluke u slučaju Bjelave.

GERILA.info

Beograd — Od prvog jula ukida se roming u regionu.

Kako će to funkcionisati u praksi? Ima li skrivenih troškova? Postoje li ograničenja?

“Prvog jula će se desiti poslednja faza primene sporazuma o snižavanju cena rominga u regionu, odnosno o snižavanju tarifa u romingu na teritoriji Zapadnog Balkana. To pokriva Srbiju, Crnu Goru, Albaniju, BiH i Severnu Makedonije”, kaže za Prvu TV pomoćnik ministra za turizam, trgovinu i telekomunikacije Milan Dobrijević.

“Od 1. jula imamo status poput onoga koji imaju države članice EU za svoje građane. To znači da ćete minute poruke i data saobraćaj svog nacionalnog operatora moći koristiti i u mrežama drugih operatora po istim cenama”, objašnjava on.

“Sve se tretira kao nacionalni saobraćaj”, kaže Dobrijević i dodaje da korisnici ne moraju ništa da aktiviraju kako bi to zaživelo.

“Grčka ne ulazi u teritoriju Zapadnog Balkana, ona je u EU i nije moguće na isti način regulisati to pitanje. Međutim, radimo na podsticanju operatora za zaključivanje međusobnih sporazuma kako bi se došlo do nižih cena rominga i konačno do istog sistema. Imamo pozitivne indikacije da će cene u njihovom delu ići nadole jako. Očekujemo već od 1. jula značajno niže cene”, kazao je Dobrijević.

Opširnije u video-priloga:

Novinari nisu zadovoljni komunikacijom s pravosudnim institucijama i odgovorima na zahtjeve o slobodi pristupa informacija.

Dosadašnjaistraživanja su pokazala da transparentnost pravosudnih institucija u BiH nije na zadovoljavajućem nivou, što direktno utiče na smanjenje povjerenja građana u pravosudne institucije.

Visoko sudsko i tužilačko vijeće je 2014. sačinilo Smjernice za objavljivanje tužilačkih i sudskih odluka na službenim web stranicama u cilju ujednačenja prakse proaktivnog objavljivanja informacija, a naročito u pogledu anonimizacije podataka i postizanja balansa između zaštite ličnih podataka i javnog interesa, ali istraživanja su pokazala da ove preporuke pravosudne institucije u BiH ne primjenjuju jednako.

Pojedine institucije na zvaničnim web stranicama ne navode kontakt-osobe za odnose s javnošću i objavljuju veoma malo vijesti. Veliki broj sudova i tužilaštava nema komunikacijske strategije, a još manje njih dokumente koji definišu pitanja kriznog postupanja i komuniciranja. Većina sudova i tužilaštava ne koristi društvene mreže za komunikaciju s javnošću, glavni tužioci i predsjednici sudova rijetko daju izjave za medije i gostuju u emisijama, a pravosudne institucije rijetko organiziraju press konferencije, što upućuje da je neophodno raditi na unapređenju javne komunikacije i transparentnosti rada pravosudnih institucija u BiH.

Novinari koji su intervjuisani u sklopu istraživanja Transparentnost rada pravosudnih institucija tokom pandemije: Javna komunikacija i odnosi s medijima govore da nisu zadovoljni komunikacijom s pravosudnim institucijama i odgovorima na zahtjeve o slobodi pristupa informacijama. Kažu da tokom pandemije nije bilo značajnih promjena u načinu komuniciranja i transparentnosti rada pravosudnih institucija u BiH jer komunikacija s medijima pravosudnih institucija prvenstveno ovisi o rukovodiocima pravosudnih institucija i službenicima za informisanje.

Komunikacija s medijima tokom pandemije

Novinari su tokom pandemije rad pravosuđa uglavnom pratili preko zvaničnih objava i saopštenja na web stranicama pravosudnih institucija naročito tokom prvih mjeseci kada je većina suđenja bila odgođena, ali kažu da su prakse objavljivanja informacija na stranici Pravosuđe.ba neujednačene.

I prethodna istraživanja su pokazala da su neujednačene prakse objavljivanja, naprimjer, imena osumnjičenih i optuženih. U Smjernicama za objavljivanje tužilačkih i sudskih odluka na službenim web stranicama se, između ostalog, nalaže da se informacije o podignutim i potvrđenim optužnicama mogu objaviti bez ograničenja vezanih za prirodu i težinu krivičnog djela, a u skladu s kapacitetima i resursima tužilaštava, te da se naročito treba osigurati minimum transparentnosti za predmete ratnih zločina, organizirani kriminal, koruptivna krivična djela.

Smjernice također nalažu da su presude u krivičnim predmetima javne i objavljuju se bez ograničenja vezanih za prirodu i težinu krivičnog djela, a u skladu sa kapacitetima i resursima sudova. Sud, međutim, može odlučiti da se lični podaci optuženog, tužitelja, tuženog, oštećenog ili svjedoka ne objave u cilju zaštite ličnog ili intimnog života ovih lica.

Direktor Balkanske istraživačke mreže, Denis Džidić kaže da samo pojedine institucije objavljuju potvrđene optužnice, pojedine ne objavljuju presude ili ih anonimiziraju dok, kako govori nekadašnja novinarka CIN-a Selma Učanbarlić, za postupke koji su odbačeni i odbijeni ne postoje informacije. Poseban problem za novinare predstavlja anonimizacija podataka, odnosno objavljivanje podataka u formi (inicijali ili potcrtani dijelovi) na osnovu koje se osobe ne mogu identificirati, a što, kako navode, u određenim slučajevima nije opravdano niti u javnom interesu.

Prakse objavljivanja saopštenja za javnost također su neujednačene, a na osnovu pregleda deset webstranica pravosudnih institucija u periodu od 15. marta do 15. maja 2020. godine utvrđeno je da su analizirane institucije objavljivale mali broj saopštenja tokom prva dva mjeseca pandemije. Smjernice za objavljivanje tužilačkih i sudskih odluka na službenim web stranicama ne sadrže upute za objavljivanje saopštenja, a i pojedine dostupne strategije za odnose sa javnošću nemaju precizne podatke o tome kako i kada bi se one trebale objavljivati. Sud BiH, naprimjer, distribuira saopštenja za javnost u vezi s aktivnostima suda i fazama iz postupaka jednom sedmično putem maila i objave na stranici, ali novinarka Agencije Srna, Vera Bugarin, navodi da je teško ostvariti telefonsku komunikaciju s tim sudom, naročito tokom pandemije.

Odnosi s glasnogovornicima

Drugi ključni izvor informacija za novinare o radu pravosudnih institucija tokom pandemije bila je komunikacija s glasnogovornicima i službama za informisanje. Novinari govore da pojedine institucije imaju odlične glasnogovornike, press službe i ažurno odgovaraju na upite, pa čak koriste i Viber grupe za komunikaciju. U nekim slučajevima, međutim, takve dobre prakse ovise u potpunosti od jedne osobe pa tako Zinaida Đelilović, novinarka Oslobođenja u vrijeme ovog istraživanja, kaže da u slučaju kada glasnogovornik Tuzlanskog tužilaštva Admir Arnautović ode na odmor, „obično nam tada nastaje problem… nemamo od koga dobiti informaciju“.

Novinari govore da su neke od pravosudnih institucija potpuno zatvorene za medije i ne odgovaraju na njihove upite, poput Kantonalnog tužilaštva u Mostaru ili Tužilaštva BiH. Posebno ističu nedostatak transparentnosti rada Tužilaštva BiH, a kako govori Bugarin, odgovori na upite od Tužilaštva BiH su često u formi ‘’bez komentara’’. Učanbarlić dodatno obrazlaže probleme u komunikaciji s Tužilaštvom BiH:

’’Mi apsolutno ne znamo kako ta institucija radi izuzev onoga što vidimo na kraju, što se desi na sudu ukoliko dođe do podizanja optužnice, odnosno do procesuiranja određenog slučaja (…) To nije dovoljno pogotovo uzimajući u obzir sve ove optužbe da se ne procesuira dovoljno slučajeva korupcije, šta se dešava sa predmetima, kako se raspoređuju ti predmeti, kako se vode istrage, u kojim fazama su određene istrage, šta se dešava među njima, ko su ljudi koji tamo rade. Mi smo pokušavali da dobijemo razne podatke u Tužilaštvu BiH, nismo uspijevali. Vi ste na kraju prinuđeni, kao novinari, da te podatke tražite u nekim drugim izvorima što naravno otežava i odugovlači proces istraživanja.’’

Džidić smatra da su tužilaštva općenito slabo transparentna i da je od njih teško dobiti informacije o statusu određenih predmeta. On nadalje problematizira činjenicu da tužilaštva i sudovi veoma rijetko organiziraju press konferencije što dodatno govori o nedostatku transparentnosti i poteškoćama novinara da dođu do određenih podataka.

Pored toga, kako je objasnio glasnogovornik i sekretar Okružnog tužilaštvau u Istočnom Sarajevu Neven Kramer, pojedine pravosudne institucije nemaju glasnogovornike, već ovaj posao obavljaju sekretari, što im dodatno otežava rad. Učanbarlić ističe i problem nepoznavanja Zakona o slobodi pristupa informacijama od strane pojedinih službenika za informisanje i osoba koje su nadležne za odnose sa javnošću.

Istraživanja ukazuju na nedosljednu primjenu ovog zakona u pravosudnim institucijama BiH, te da novinari često ne dobivaju odgovore ili dobivaju nepotpune odgovore na upite, kao i neujednačene prakse objavljivanja vodiča za pristup informacijama i indeks-registra koji sadrži vrste informacija koje su pod kontrolom javnog organa i oblik u kojem su informacije dostupne, a koji su javni organi dužni objaviti.

Pristup ročištima i sjednicama

Tokom pandemije, u pogledu pristupa ročištima i sjednicama bilo je poteškoća. Tako je, govori Učanbarlić, novinarima CIN-a naprimjer odbijen zahtjev da prisustvuju ročištu u Kaknju (optužnica protiv sutkinje) s obrazloženjem da su na snazi mjere kriznih štabova i da sudnica ne može primiti veći broj gostiju, što je ograničilo rad novinara i otežalo uvid javnosti u informacije o predmetima pred pravosudnim institucijama.

Iako je, kako kaže, VSTV posljednjih godina promijenio svoju komunikaciju s medijima i otvorio sjednice i disciplinske postupke za javnost, tokom pandemije novinari nisu mogli pratiti telefonske i online sjednice VSTV-a, a ovakve odluke bile su problematizirane u javnosti.

Bugarin kaže da je komunikacija sa VSTV-om tokom pandemije bila dobra i da je dobivala informacije od glasnogovornika, ali da tokom sjednica u prostorijama institucije novinarima otežava nepridržavanje dnevnog reda, zatvaranje za javnost pojedinih pitanja koje interesuju novinare i rijetko davanje izjava.

Anida SokolNejra Hasečić

https://media.ba/bs/magazin-novinarstvo/nedovoljna-transparentnost-pravosudnih-institucija-tokom-pandemije

Primanja novinarke Samire Bilalić Grahić sa lokalne radio-televizije u Općini Sapna u sjeveroistočnoj Bosni bila su, kako kaže, veća prije deset godina u odnosu na danas. S druge strane „troškovi života su od tada porasli za 100 posto. Ipak, pozitivno je da nam plate ne kasne, redovne su“, priča Bilalić Grahić.

Prema istraživanju koje je za Udruženje BH novinari uradio Amer Džihana „niske plate veoma su česte kod novinara i novinarki koji rade u lokalnim medijima. Gotovo polovina ispitanika ima nižu neto plaću od prosječne neto plaće (965 KM) u BiH (48%)“.

Zbog teške ekonomske situacije „lokalni mediji nisu slobodni mediji, jer su, u borbi za golu egzistenciju, podložni svim mogućim uticajima“, objašnjava Bilalić Grahić.

Nataša Tadić iz Tuzle koja radi kao freelance novinarka za više medija kaže da „finansijski pritisak počinje čim uđete u novinarstvo“.

„Status novinara izuzetno je težak. Malo smo plaćeni i sa neriješenim radno pravnim statusom. Uglavnom se mora raditi na više strana i za više medija da biste mogli pristojno zaraditi. Ja trenutno radim na pet strana i to nije nimalo lako, ali tako je kako je. Generalno nisam zadovoljna primanjima u ovoj branši. Plate nisu velike, a ako ste honorarac, to je tek priča za sebe“.

Nažalost, pritisci koje lokalni mediji i novinari trpe, iz godine u godinu se povećavaju. Situacija je slična u svijetu, regiji i Bosni i Hercegovini.

Šta se smije, a šta ne

U Sjedinjenim Američkim Državama finansijski su u posljednje vrijeme najviše pretrpile lokalne novine kojih je od 2004. manje za 20%, a najmanje je 900 zajednica „su bez ikakvih izvora lokalnih informacija“. Sa sličnim problemima susreću se novinari i novinarke u Hrvatskoj gdje je već i uobičajeno da se „prešutno zna što lokalni novinari smiju, a što ne smiju“, a ove probleme dijele i lokalni mediji u Srbiji.

Sve novinarke i novinari s kojima smo razgovarali saglasni su u stavu da su ekonomski pritisci izraženiji na lokalnom nivou nego u medijima koji rade na nivou kantona, entiteta ili države. Novinar lokalnog medija iz Banjaluke priča kako direktnog ekonomskog pritiska u njegovom mediju „nije bilo nikad“.

„U mom slučaju uvijek se dešavalo da se kaže da, eto, ne treba pisati ovu ili onu temu jer su nam to klijenti, ili mogu poslati inspekciju, ili nešto slično. Dakle, svi mi u medijima smo suočeni s tim stvarima“.

Po njegovom mišljenju, ekonomski pritisci na lokalne medije „izuzetno su opasni zato što se vrlo direktno miješaju u uređivačku politiku. Mediji, pogotovo ako znaju da moraju isplaćivati plate ili ne mogu preživjeti bez reklama ili donacija, prisiljeni su podleći pritiscima i kompromitovati svoj rad“.

Aida Štilić, novinarka Radio-televizije Unsko-sanskog kantona koja je nekada radila kao novinarka dopisnica, pojašnjava da novinari na lokalnom nivou prolaze kroz ekonomske pritiske, ali da je situacija posebno teška u slučaju dopisnika i novinara koji rade honorarno iz lokalnih sredina.  

Najviše ekonomskih pritisaka novinarka Nataša Tadić doživjela je dok je radila u jednom lokalnom mediju u Tuzli.

„Teme su morale biti pažljivo birane i ni u kojem slučaju na štetu finansijera. Sjećam se jedne emisije koju smo snimili o jednom političaru koji je dolazio iz vladajuće stranke. Emisija je bila kolažnog tipa. Dotičnom gospodinu se nije svidjelo nekoliko kadrova te je lično došao da se emisija pregleda i ti kadrovi uklone. Takvih primjera je bezbroj“.

Aida Štilić, novinarka RTVUSK

Pomenuto istraživanjeBH novinara pokazalo je da su finansijski pritisci jedan od ključnih razloga slabljenja kritičke oštrice lokalnih medija i u Bosni i Hercegovini. Upravo je jedan od strateških pravaca za rješavanje problema novinara u lokalnim medijima, a prema preporukama ovog Udruženja i „sveopća rasprava o budućnosti i finansiranju lokalnih medija“.

Ples na tankoj žici između gatekeepinga i političkih pritisaka

Važnost procesa gatekeepinga, ali i politički pritisci koje mediji trpe, neizostavne su teme na studijima novinarstva.

Nažalost, niko zaista ne može naučiti buduće novinare i novinarke kako da uspješno budu „psi čuvari“ javnog interesa, a da se istovremeno nose sa političkim pritiscima kojima su kontinuirano izloženi.

„Čak tri četvrtine ispitanika (75%) navelo [je] da političari na vlasti u nekom periodu vrše pritiske na njih. Iza njih slijede opozicioni političari, pa oglašivači” – pokazalo je istraživanje BH novinara.

Izvršni direktor Centra za analizu medija i politike i doktor komunikoloških znanosti, Amer Džihana, pojašnjava da su politički pritisci u odnosu na ekonomske „nesumnjivo veći i pogubniji po novinarstvo“.

„To pokazuje ne samo ovo istraživanje već su prilično konzistentni nalazi i ostalih studija. Politika ima preimućstvo nad ostalim društvenim sferama i diktira odnose u njima. Politika često koristi ekonomsku moć koju ima kroz formalne i neformalne kanale da nagrađuje poslušne i kažnjava nepodobne medije“.

Politički pritisci na lokalne medije najevidentniji su u javnim lokalnim servisima. Pokazalo je to i istraživanje koje su 2018. provele Anida Sokol i Sanela Hodžić iz Mediacentra Sarajevo, a čiji rezultati pokazuju da „javni mediji u BiH i do 93% sredstava za rad dobijaju kroz direktno finansiranje iz općinskih, gradskih i kantonalnih budžeta“.

Ova računica ne ostavlja prostora za znak pitanja na tvrdnju da su u takvim okolnostima isti mediji izloženi i značajnim političkim pritiscima u svom radu.

Cijena rada u lokalnim medijima

Samra Šakanović-Prgić koja je donedavno radila u lokalnom mediju, a danas je freelance novinarka, kaže kako je „ponekad mnogo teže raditi u medijima koji su plaćeni iz državnog budžeta, jer kao građanin novinar ili samostalni novinar, dopisnik ili bloger imaš pravo na svoje mišljenje bez da strahuješ od toga što će reći tvoji nadređeni. S druge strane kao samostalni novinar nemaš redovna primanja i trebaš puno više raditi na samopromociji kako bi se tvoj glas daleko čuo“.

Novinarka Aida Štilić vjeruje da nikada kao danas „lokalni politički problemi i aktuelnosti nisu bili bliži federalnim ili državnim“. Prema njenim riječima, njeni kolege/ice i ona postali su meta političkih pritisaka nakon što su ukazali na protivrječnosti u obećanjima političara na lokalnom nivou.

„Nedavno sam prozvana kao novinarka koja radi za Cazin i cazinsku politiku, kao novinarka koju je zaposlila ta politika, te da ‘oni’ meni diktiraju šta ću napisati. Čak su njihovi botovi provukli da sam dobila stambeni kredit nezakonito od Fonda za zbrinjavanje boračkih populacija, pri tome namjerno prešućujući da je moj suprug korisnik prava, kao veteran rata i jedan od maloljetnika koji je branio Bosnu i Hercegovinu. Takvi pritisci su sve češći, ne samo u mom slučaju, već i u slučaju drugih kolega koji se usude postaviti pitanja“, objašnjava Štilić.

Ugrožavanje sigurnosti u lokalnim zajednicama

Istraživanje Amera Džihane pokazalo je da su čak 40 posto ispitanih novinara i novinarki – od njih 157 – „u protekle tri godine bili izloženi napadima ili prijetnjama“. Nažalost, glas novinara i novinarki iz lokalnih medija čuje se rjeđe i tiše, a društvena zajednica uglavnom i ne zna dovoljno o pritiscima koje oni svakodnevno trpe.

„Jedne prilike su mi poručili da će mi baciti bombu u kancelariju, jer im se internet članak koji sam objavila nije svidio“, priča Samira Bilalić Grahić. „Druge prilike me predsjednik jedne sapanjske mjesne zajednice, nakon što sam u vijestima prenijela njegove riječi ‘ne zanima me šta građani misle’ verbalno napao i to na mom radnom mjestu“, objašnjava ova novinarka lokalne radio stanice.

Novinar iz Banjaluke nije doživio slična iskustva kao kolegica iz Sapne, no pojašnjava da mu je u početku karijere bilo jasno da postoje teme o kojima neće moći pisati. Jednom je, nakon „nezgodnog“ pitanja, umjesto odgovora dobio komentar „‘Dijete, nećeš se ti glave nanosati ako budeš postavljao takva pitanja’”.

I Samra Šakanović-Prgić, ali i članovi njene porodice, bili su izloženi prijetnjama.

„Nakon nekoliko izvještaja iz izbjegličkih kampova, gdje sam osim tekstova radila i akcije humanitarne pomoći za ljude u pokretu doživjela sam napad i osudu u velikoj količini. Prijetili su mi smrću, optuživali me za ‘islamizaciju Europe’, te kleli članove moje obitelji na najgori mogući način, ostavljajući mi svakodnevno desetke prijetećih poruka”.

U početku je ignorisala prijetnje jer se, kako kaže, bila navikla na njih. Ipak, stvari su se promijenile kada su osobe koje su joj prijetile „pronašle Facebook profile članova moje obitelji. Tada sam morala stati kako bih njih zaštitila. Uživo mi nikada nitko nije ništa rekao, a u porukama su mi prijetili čak i ljudi iz moje lokalne zajednice koje poznajem vrlo dobro“, priča ova novinarka.

Novinarki Aidi Štilić, verbalno su „prijetili nekoliko puta“. Prijetnje su uslijedile nakon „pisanja o nezakonitom pokušaju izgradnje mini hidrocentrala u srcu Nacionalnog parka Una“, potom nakon pisanja o „krađi izbora“ u Sanskom Mostu…

Nažalost, stres koji trpe, kako kaže Štilić, novinari uglavnom prenose i na bliske osobe i porodicu. O tome se rijetko ili nikako govori.

„Pustinje bez vijesti“ – tako su istraživači iz Sjeverne Karoline nazvali zajednice u kojima ne postoje lokalne novine. „U doba lažnih vijesti i politike podjela, sudbina zajednica u cijeloj zemlji – i same lokalne demokracije – povezana je sa vitalnošću lokalnog novinarstva“, zaključuju. Zajednice bez lokalnih medija su pustinje, objašnjava novinar Jeremy Littau, u kojima nema nikoga ko bi „pozivao moćnike na odgovornost“.

Šta ostaje od novinarstva pod pritiscima?

Loši uslovi rada, zavisnost od političara i oglašivača, prijetnje, savjeti porodica da se izbjegavaju „teške“ teme, nezaustavljivo vode novinarstvo u lokalnim zajednicama pogubnom mehanizmu balansiranja između svih ovih faktora – autocenzuri.

Profesorica s odsjeka Žurnalistika Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Zarfa Hrnjić Kuduzović, pojašnjava da različite vrste pritisaka „pogubno“ djeluju na novinarsku slobodu.

„Kada novinari znaju da mogu biti profesionalno degradirani, finansijski oštećeni ili ostati bez honorara u uslovima kada su im prihodi ionako niski ili da se to može desiti i članovima njihovih porodica koji rade u drugim ustanovama, veliki broj njih odustaje od osjetljivih, konfliktnih tema. U lokalnoj sredini u kojoj gotovo svako svakoga zna i gdje su odnosi isprepleteni rodbinskim i poslovnim vezama, čak i novinar koji je spreman lično se nositi s takvim pritiscima, teško će rizikovati posljedice po članove svoje porodice. Lokalni moćnici su izrazito bahati jer za razliku od većih gradova često nemaju gotovo nikakvu opoziciju niti u tim sredinama postoje kredibilni, objektivni mediji koji nisu pod njihovom kontrolom, a koji bi nadzirali njihov rad. Po svim dostupnim analizama i ispitivanjima, neupitno je da su novinari u lokalnim medijima izloženi većim pritiscima i da im je teže izboriti se s njima u odnosu na kolege u većim sredinama“.

Zbog svega navedenog, smatra naš sagovornik iz Banjaluke „svako ko ima šansu da bolje zarađuje, napušta novinarstvo, a onda u profesiji ostanu kadrovi koji ne mogu naći bolji posao ili oni koji su podlegli pritiscima i dobrovoljno se predali raznim ineresima koji utiču na njihov rad“.

Samira Bilalić Grahić smatra da je situacija s autocenzurom slična u svim medijima na lokalnom nivou. „Tačno se zna o čemu se može, a o čemu ne govoriti“.

„Osobno nikada nisam zaobilazile neke tabu teme ako sam o njima imala što reći ili napisati. Ja sam osoba koja otvoreno govori o svemu, što je u jednu ruku pozitivno, a u drugu itekako negativno po mene i moj rad“, priča Samra Šakanović-Prgić.

„Da ne bih bila pogrešno shvaćena moram naglasiti kako ne pišem baš o svemu već samo o temama o kojima sam dovoljno informirana i koje su mi privatno važne, ali neke od njih poput izvještaja o ljudima u pokretu, vakcinaciji, psima lutalicama i politici izazvale su poprilično burne reakcije u maloj sredini iz koje dolazim. Ja tri puta mjerim i jednom siječem, ali mi moji tekstovi ipak znaju prouzrokovati određene probleme bez obzira na to koliko sam ih puta pročitala, razradila ili ublažila. Neki kažu kako to nije pametno, ali nije ni pametno praviti se slijep i gluh pored toliko problema“.

Ipak, zbog pritisaka koje trpe, a kako bi sačuvali radna mjesta i vlastitu, ali i sigurnost svojih porodica, mnogi odlučuju zažmiriti na probleme koje uočavaju.

„Za dobro novinarstvo bavili se njime profesionalno ili ne potrebno je razmišljati svojom glavom, a ne tuđom, što je ponekad vrlo teško, jer a) ljudi su se naviknuli tako i sve drugo bi im bilo preteško i b) jer to ponekad nije ni moguće ma koliko se mi trudili”, zaključuje Šakanović-Prgić.

Ima li kraja novinarskim problemima u lokalnim sredinama?

U konačnici, znanstvenici, praktičari i novinari pitaju se isto – ima li kraja problemima i kako održati kvalitetnim novinarstvo u lokalnim sredinama.

Hrnjić Kuduzović kaže da „prije svega treba kreirati povoljniji pravni ambijent za rad lokalnih medija koji će otežati zloupotrebu političke i ekonomske moći radi utjecaja na uredničku politiku, kao i ekonomsko ucjenjivanje medija. Budžetska sredstva se uglavnom raspoređuju tako da se njima nagrađuje servilnost nekih lokalnih medija, a kažnjava neposlušnost onih koji se “drznu” kritički izvještavati o lokalnim problemima. Zato je nužno konačno zakonski regulisati procedure i kriterije dodjele budžetskog novca za finansiranje medija, uključujući i izvještavanje o načinu utroška dodijeljenih sredstava. Veća transparentnost finansiranja medija iz javnih budžeta smanjila bi zloupotrebe od lokalnih vlasti za političko i ekonomsko ucjenjivanje medija“.

Kada su u pitanju napadi na novinare „tužilaštva bi morala adekvatno reagovati na način da brže procesuiraju takve slučajeve, a ne da novinari godinama čekaju na to. Pravovremeno procesuiranje i primjereno sankcionisanje obeshrabrilo bi napadače“.

„Sljedeća važna karika u lancu odbrane lokalnih novinara je urednička podrška. Krucijalno je kako urednici gledaju na te pritiske – da li štite novinare koji su meta pritisaka ili se ne žele zamjerati lokalnim moćnicima. Moćan instrument je i novinarska solidarnost koju novinari trebaju znatno više koristiti. Kako? Bojkotovanjem izjava, konferencija i saopštenja onih institucija, ustanova i pojedinaca koji se bahato odnose prema kolegama. Tako bi spriječili praksu nepozivanja nepoželjnih novinara na događaje ili uskraćivanja izjava kolegama koji su se “drznuli” postaviti neprijatno pitanje“, objašanjava profesorica Hrnjić Kuduzović.

Amer Džihana kaže da „još uvijek nije jasno kako se treba odnositi prema lokalnim medijima“.

„Čini se da nema puno strateškog promišljanja o ovoj oblasti, kao što je slučaj s mnogim sferama u BiH. Na jednoj strani, lokalni mediji grčevito se bore da prežive“.

S jedne strane mediji koji se finansiraju iz budžeta lokalnih zajednica „čine sve da ne izgube te prihode“, a „njihova glavna je ideja kako dugoročno osigurati da ne dođe do promjene koja bi im uskratila ove prihode“.

S druge strane, „oni koji se isključivo finansiraju iz komercijalnih prihoda prilagođavaju se zahtjevima tržišta i sve manje imaju odlike nezavisnih medijskih servisa koji građanima daju informacije. Njihov je prioritet zadovoljiti komercijalne klijente, pa su njihovi glavni sadržaji reklame i drugi sponzorirani sadržaji. Komercijalni lokalni mediji imaju sve manje argumenata kojima bi mogli nekoga ubijediti da njihov rad zavređuje podršku zajednice. Ako nemaju sadržaje koji su od javnog interesa, zašto bi onda društvo trebalo da brine da li neki komercijalni medij može preživjeti na tržištu?“, objašnjava Džihana.

„Smatram da su promjene u ovoj sferi neumitne i da će one doći sa ili bez našeg strateškog pristupa. Mislim da bi građani a i novinarstvo u cjelini bili na dobitku ako bismo u tim promjenama zagovarali pristup koji na prvo mjesto stavlja proizvodnju sadržaja koji su od interesa i značaja za lokalne zajednice“, zaključuje on.

U svijetu je isprobano i predlagano mnoštvo modela pomoći lokalnim medijima. Za Harvardovu Nieman fondaciju, Julia Keller piše da pomoć medijima u SAD-u pružaju uglavnom organizacije nevladinog sektora, a „slični napori su u toku u Velikoj Britaniji, gdje je nedavno pokrenut projekt pod nazivom Local News Partnership. Tamo građani plaćaju naknadu za licencu koja finansira BBC. Počevši od prošle godine, dio te naknade odlazi na novine u malim sredinama, što im omogućava da angažuju više novinara“. Neki predlažu poreske odbitke za lične pretplate na lokalne medijske organizacije, smanjenje poreza medijima koji donose informacije od značaja za javnost, osnivanje javnih fondova za lokalno novinarstvo.

Solidarnost kolega, bolje provođenje zakona, savjesniji rad pravosudnih institucija – neki su od prijedloga za očuvanje kvaliteta lokalnog novinarstva koje su ponudili naši sagovornici/e.

Kroz novi kulturni program Evropskog parlamenta će od 2021. do 2027. biti dodijeljeno oko dvije i po milijarde eura.

foto: pixabay

Evropska federacija novinara pozdravila je odluku Evropskog parlamenta o usvajanju novog kulturnog projekta Creative Europe kojim će u periodu od 2021. do 2027. godine za razvoj sektora kulture i medija biti izdvojeno oko dvije i po milijarde eura.

Direktorica Evropske federacije novinara Renate Schroeder je, kako se navodi, između ostalog, rekla da je riječ o poboljšanom programu koji po prvi put uključuje medije, medijsku pismenost, slobodu medija i kvalitetno novinarstvo i snažnu komponentu za ravnopravnost spolova.

Predstavnici Evropske federacije novinara su, kako se navodi, podržali i nekoliko zastupnika u Evropskom parlamentu koji su još zatražili i uspostavu sistema socijalne sigurnosti za umjetnike i sve medijske radnike u Evropskoj uniji, uključujući i freelancere.

Kako piše Evropska federacija novinara, novi program predstavlja najveću finansijsku obavezu Evropske unije prema sektoru kulture i medija ikad. Iz Evropskog parlamenta su naveli da je u poređenju sa prethodnim ovakvim programom za period od 2014. do 2020. novčani iznos novog programa skoro udvostručen, budući da je ranije iznosio oko 1,4 milijarde eura. Članovi Evropskog parlamenta su, kako se navodi, prepoznali važnost kulturnog sektora i kroz ovaj program žele pomoći u njegovom oporavku nakon pandemije koronavirusa.

Oko dvije i po milijarde eura će biti podijeljeno u tri grupe, a najveći dio Creative Europe programa (1,4 milijarde eura) pripast će sektoru koji podržava razvoj, promociju i distribuciju filmova i audiovizuelnih djela unutar Evrope i šire, navedeno je iz Evropskog parlamenta.

Drugi dio novca će, kako se navodi, biti dodijeljen kulturnom sektoru koji podržava prekogranične kulturne i kreativne projekte između organizacija i profesionalaca u područjima poput muzike, književnosti, arhitekture, kao i nagradama i inicijativa Evropske unije u kulturnom sektoru.

Iz Evropskog parlamenta su naveli da će u okviru trećeg, međusektorskog dijela, po prvi put finansijska podrška biti usmjerena za razvoj medija, te promociju medijske pismenosti, pluralizma, slobode medija i kvalitetnog novinarstva i na taj način će se nastojati pomoći medijima u boljem rješavanju izazova u procesu digitalizacije.

Evropska federacija novinara piše da je prije usvajanja odluke o novom programu Creative Europe potpisala pismo upućeno njemačkim vlastima uoči njihovog predsjedavanja Vijećem Evrope tokom pandemije koronavirusa u kojem se tražilo da se posebna pažnja posveti medijima i medijskim slobodama, kao i da države članice Evropske unije usvoje višegodišnji finansijski okvir koji će ojačati medijski sektor i podržati nezavisno novinarstvo.

Nakon predlaganja, usvajanja i nekoliko tehničkih sastanaka koji su trajali od 2018. godine, privremeni sporazum o programu Creative Europe 2021-2027. postignut je u decembru prošle godine, a sada je, kako piše Evropska federacija novinara, konačno otvoren put za provedbu programa Evropskoj komisiji.

Izvor: EFJ, europarl.europa.eu

Predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija danas je odgovarao na pitanja članova Istražne komisije za utvrđivanje stanja u pravosuđu i u tom kontekstu se dotakao i manjkavosti u brčanskoj pravosudnoj zajednici, a o čemu smo ranije pisali u nekoliko navrata

Piše: Zinaida Đelilović

“U javnosti se mogu čuti primjedbe da postoje predmeti koji stoje u ladicama, koji nisu u sistemu i u radu”, izjavio je predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija pred članovima Privremene istražne komisije Parlamenta BiH za utvrđivanje stanja u pravosuđu.

On je dodao da su ovakve pojave nedopustive, te da se moraju preduzeti mjere da se ovakvi slučajevi istraže.

Članica Komisije Mirjana Marinković Lepić podsjetila je da se na prethodnih 28 sjednica puno slušalo o problemima vezanim za imenovanja, te je u tom kontekstu spomenula imenovanje stručnog saradnika Vuka Lučića za dodatnog sudiju Apelacionog suda Brčko distrikta BiH, a o čemu je Žurnal već pisao.

Lučić je, podsjetimo, osoba koja nema dana sudijskog iskustva niti je ikad napisao ijednu presudu, a s obzirom na to da je imenovan za dodatnog sudiju Apelacionog suda odlučivat će o žalbama i revizijama na drugostepene odluke, ali i o tome da li su određeni zakoni u skladu sa Statutom Brčko distrikta. Apsurd brčanskog pravosuđa jeste da je Lučić, istovremeno i član radne grupe koja učestvuje u izradi nacrta prijedloga Zakona o VSTV-u.

“Očekivali smo da će se odlaskom Milana Tegeltije mnoge stvari riješiti”, istakla je Marinković-Lepić.

Lagumdžija je spomenuo da je Lučić bio jedini kandidat za ovu poziciju koji je prešao potrebni prag za sudiju drugog stepena, a to je onih minimalnih 115 bodova koji se moraju imati da bi bio imenovan na jedno ovakvo mjesto.

“U prvoj fazi smo čak išli sa prijedlogom da se niko ne imenuje, upravo iz razloga koje ste vi naveli. Moj stav je da za sudiju drugog stepena ne bi trebao biti neko ko nema iskustvo na prvom stepenu. Međutim, od predsjednika suda (Damjan Kaurinović, op.a.) smo dobili izvještaj da može doći do blokade rada suda i ponovo smo vijećali i kolegi smo dali mandat za dodatnog sudiju Apelacionog suda Brčko distrikta BiH”, kazao je Lagumdžija, te dodao da je Lučić imao bogato iskustvo kao stručni saradnik.

Marinković Lepić na to je rekla da i ona ima pravničko iskustvo od 35 godina, ali da ne misli da bi sad zbog toga odmah trebala otići na drugostepeni sud.

“Pitala sam Vas za tog kandidata s obzirom na činjenicu da ćemo u izradi svog izvještaja biti u poziciji da predlažemo neka rješenja i zauzmemo neke stavove, pa čak i zakonska rješenja. Mislim da ovo sigurno nije put dolaska na drugostepeni sud i da kada su u pitanju sudijske i tužilačke funkcije treba zadovoljavati taj princip napredovanja”, navela je Marinković-Lepić.

Članovi Komisije osvrnuli su se na svjedočenje sudije iz Brčkog Nedeljka Tabakovića, koji je ukazao na niz problema u brčanskom pravosuđu kao što je nepotizam, te malverzacije sa CMS-om. U tom kontekstu su spomenuti i predsjednici Osnovnog suda Brčko distrikta BiH Jadranko Grčević i Apelacionog suda Brčko distrikta BiH Damjan Kaurinović koji su na tim funkcijama već duže od 20 godina.

Danas, osim Silicijske doline koja je čvorište tehnoloških ostvarenja, raznolike primjere IT napretka i razvoja možemo naći širom svijeta pa tako i u našoj zemlji.

Jedan od ciljeva IT kompanije Symphony, koja već 14 godina uspješno posluje u BiH, je da postane centar za rad talentiranih i ambicioznih ljudi kako u Sarajevu, tako i u drugim bh. gradovima i regionu.

Generalni menadžer ove kompanije, Dino Osmanović navodi da je protekla godina itekako bila specifična i izazovna, ali da su unatoč tome uspjeli zaposliti novih 120 ljudi u tehnološkim centrima u regionu. U prilog tome govori i činjenica da su oglasi za posao u kojima traže talentirane i motivirane ljude širom BiH uvijek otvoreni.

“Ako pogledamo iz ugla IT sektora, pandemija je ubrzala dosta procesa a jedan od važnijih za nas je bila digitalizacija poslovanja naših klijenata. Tada se otvorio i novi broj partnerstava, a samim tim i potreba za našim širenjem. Symphony je kontinuirano rastao i prije pandemije, ali tokom prošle i tekuće godine smo poželjeli dobrodošlicu većem broju inženjera nego ranije. Aktivno radimo na kreiranju Symphony kulture u drugim bh. gradovima, a prve uposlenike već imamo u Tuzli, Banja Luci i Mostaru, gdje aktivno povećavamo broj uposlenih. Trenutno smo u potrazi za novim članovima našeg tima širom Bosne i Hercegovine, a posebno Mostaru i Tuzli“, istakao je Dino Osmanović, generalni menadžer Symphonyja.

Symphony je prije samo nekoliko sedmica poželio dobrodošlicu junior inženjerima i inženjerkama, koji su im se pridružili kroz Future Experts program – jedinstvenoj prilici za IT entuzijaste sa i bez prethodnog radnog iskustva.

“Početak tekuće godine donio nam je još dinamičniji poslovni tempo, nove prilike za zapošljavanje kako za senior tako i za junior inženjere i inženjerke. Važno je istaći da je ovo samo početak prilika za junior inženjere i inženjerke, jer je još jedan od naših ciljeva osigurati kvalitetne poslovne prilike kako bismo zadržali mlade talentirane ljude u Bosni i Hercegovini”, istakli su iz Symphonyja.

Dijeljenje znanja i nadogradnja postojećeg od iznimne važnosti

Od samog početka Symphony njeguje kulturu poslovanja koja je fokusirana na edukaciju zaposlenih, dajući svojim timovima autonomiju te stvarajući kulturu saradnje i transparentnosti. Kompanijsku kulturu grade sa ljudima čiji su rast i napredak u fokusu svih aktivnosti.

“Godinama sarađujemo i gradimo partnerske odnose sa nekim od Fortune 10 kompanija, najpoznatijim startapima iz Silicijske Doline, svjetskim liderima i korporacijama. Projekti na kojima radimo su iz oblasti najmodernijih tehnologija, bankarstva, zdravstvene zaštite, trgovine, transporta te projektima iz oblasti energetskog sektora”, naveli su iz Symphonyja.

IT kompanija Symphony ubrzo se seli na novu lokaciju smještenu na olimpijskoj planini Trebević. Radi se o prvom tehnološkom parku u regionu naziva Green Park by Symphony. Ovim potezom Symphony jasno pokazuje svoje ambiciozne planove za rast, te dodatno učvršćuje svoju poziciju kao jednog od IT lidera u jugoistočnoj Evropi.

Slogan kojim se vode “Come build the future with us” potvrđuje poziv kompanije Symphony svim talentiranim ljudima da im se pridruže. Svi zainteresirani mogu im se javiti na symphony.is ili putem LinkedIn stranice.

Samo 8,5 odsto građana ima sve zube, a polovina ih uopšte ne pere redovno – podaci su Instituta za javno zdravlje “Batut” iz 2019. godine koji zabrinjavaju i ukazuju na to da se u Srbiji ne vodi dovoljno računa o oralnoj higijeni.

Povodom Nedelje zdravlja usta i zuba stomatolog Nikola Busarac je, gostujući u jutarnjem programu televizije Nova S „Probudi se“, ukazao na značaj prevencije, redovnog pranja zuba i odlaska kod stomatologa dva puta godišnje.

On je istakao da su alarmantni podaci koji ukazuju na nebrigu o oralnoj higijeni nepromenjeni poslednjih 15 godina. Dodaje da se zubara setimo u poodmakloj životnoj dobi, kada krezubost uzme maha.

Problem je i u tome što, smatra stomatolog, u državnom sistemu nisu dostupne sve usluge.

„Privatna praksa pruža širi dijapazon usluga. Državno zdravstvo, na primer, ne nudi usluge inplantologije“, kaže Busarac.

On je podsetio i na neka pravila kojih bi se trebalo pridržavati.

„Dva puta godišnje treba ići na obavezne kontrole. Prevencija je najbitnija. Dva puta dnevmo obavezno pravnje zuba, uz meke četkice za zube i konac. Bitna je i Idealno bi bilo da se posle svakog obroka operu zubi. Slatkiše konzumirati minimalno, izbegavati gazirano“, savetuje stomatolog.

Busarac ističe da loša oralna higijena može dovesti do oboljenja i na drugim organima, odnosno da nisu ugroženi samo zubi. N1

Novi vlasnici ”Vitaminke”, najveće banjalučke fabrike za preradu voća i povrća lani su ovoj firmi donijeli dobit, nakon tri godine uzastopnog gubitka.

Konkretno, ova fabrika prošle godine bilježi dobit od 108.506 KM, dok su na koncu 2019. godine imali gubitak od 2,4 miliona maraka.

U minusu za 2,4 miliona KM su bili i 2018. dok su 2017. godine prikazali gubitak od 2,2 miliona maraka.

“Vitaminku”, čiji je akumulirani gubitak oko sedam miliona KM je, kako je CAPITAL ranije pisao, kupila ”Vitinka” za 5,5 miliona maraka.

Kada je u pitanju prošlogodišnji finansijski izvještaj ”Vitaminke” prihodi su im u odnosu na 2019. godinu porasli za čak šest miliona KM, dok su im se rashodi značajno smanjili i to za oko osam miliona maraka.

Iako su im se prihodi znatno povećali, broj radnika su smanjili za čak 58, pa su tako na kraju 2019. imali 199, a na kraju prošle godine 141 zaposlenog.

Kada su u pitanju konkretni prihodi, najviše su porasli prihodi od prodaje učinaka povezanim pravnim licima i to sa 2,3 miliona KM, na kraju 2019. godine, na 5,7 miliona maraka na kraju 2020. godine.

Kada je riječ o rashodima najznačajnije su smanjeni troškovi materijala i to sa 9,1 milion KM u 2019. godini, na 5,8 miliona lani.

Podsjetimo, ”Vitinka” je zvanično preuzela ”Vitaminku” krajem 2019. godine, kada je zvornička firma kupila većinski paket akcija, u iznosu od 76,6 odsto, od KREIS-INDUSTRIEHANDEL AG, odnosno Ilije Sirovine.

Godinu dana nakon što je”Vitinka” kupila banjalučku”Vitaminku”, novi vlasnici su su odlučili da smijene staru upravu i na čelna mjesta dovedu svoje ljude, te je tako dugogodišnjeg direktora tog preduzeća Žarka Mikića zamijenila Dragana Šušak.

CAPITAL: Bojana Ninković