„Kad ne znaš odakle, onda kreni iz sredine“, kaže stara poslovica, i vjerovatno ima pravo. Jer, kad se govori i piše o tome kako je bilo nekad, a kako je sad, uvijek na umu valja imati sredinu. Kao sadašnjost, središnju tačku onoga o čemu se i odakle govori, i kao socijalnu kategoriju. Sredinu u kojoj se neki proces odvija.

Bez obzira na to šta ko mislio o jugoslavenskom socijalizmu – koji je u svom postojanju imao različite faze – o tom se društvu s relativnom sigurnošću mogu reći najmanje dvije stvari. Prvo, da je bilo dinamično, da su socijalna kretanja određivala pravac i brzinu razvoja. Drugo, bilo je ideološko. Ali, problem svake ideologije je u tome da je, suštinski, neprovodiva u praksi. Što se, dakle, tiče komunizma, može se reći da ga je jugoslovenska inačica, „samoupravni socijalizam“, pokvario, i to – nabolje. Naravno, ukoliko pod komunizmom podrazumijevamo ono što se događalo u Sovjetskom savezu i ostatku Istočne Evrope, odnosno Varšavskog ugovora. Jugoslovenska je ideologija, jednostavno, bila ‘mekša’ u poređenju sa sličnima, pa se znalo dogoditi da neki sadržaji i programi postanu dijelovima kulturnog nasljeđa i odrastanja cijelih generacija.

Recimo, Zabavnik.

Urbana legenda kaže da je krenulo tako da je drugu Titu negdje poslije rata u ruke dopala beogradska „Politika.“ Prelistavši novine, manjkao mu je zabavni sadržaj koji je kao mladac čitao, i primijetio je da nema kaiševa stripa njemu dragog lika: „Bogati“, uskliknuo je pokazavši na stranicu, „ovdje je nekada bio Pajo Patak.“ Bio je to odmah signal urednicima da nova vlast u Jugoslaviji neće oponašati ruske prostaljinističke snage, za koje je strip sam Nečastivi, pa je kao takav strogo zabranjen, nego da zasuču rukave, i krenu s poslom. I nastave gdje su stali.

Jer, prvi broj „Politikinog zabavnika“, novine za djecu, izašao je 28. februara 1939. godine u Beogradu. Tadašnji intelektualci – ljevičari „furali su se na Zapad“, a od tamo su dolazili stripovi: Lone Ranger, Jungle Jim ili Brick Bradford. Disneyevi junaci dobili su ‘domaća’ imena – Mickey Mouse je bio Mika Miš, a Donald Duck – Paja Patak. Ipak, Dušan Timotijević i Živojin Vukadinović, kako su se zvali osnivači Zabavnika, znali su da i drugi izdavači neće sjediti skrštenih ruku. „Mikijev svet“ i „Mikijevo carstvo“, kasnije Mikijev zabavnik i ostali sadržaji, bazirali su se skoro isključivo na crtežima, a ono što je odvajalo Politikin Zabavnik je bio – tekst. U njemu su izlazili i romani Marka Twaina, Edgara Allana Poea ili H.G. Wellsa. Časopis je prije Drugog svjetskog rata imao tiraž od 41.000 primjeraka, što je veliki uspjeh.

Nakon rata, nekoliko godina se čekalo i kad je Tito dao hint (u našem jeziku poznat i kao išaret) da neće slijepo za Rusima, eto i zabave. Već 1952. niknuo je novi Politikin zabavnik. Godine 1968. prebačen je iz novinskog formata u časopis. To će biti početak zlatne epohe, u kojoj će Zabavnik 1971. godine početi izlaziti na latinici, i na slovenačkom jeziku. Tiraž mu je tada bio oko 330.000 po broju, što je ekonomski, u vrijednosti posla, jedan od najvećih uspjeha u novinskom biznisu u Jugoslaviji. Skoro dvije decenije kuća u kojoj ima djece nije se mogla zamisliti bez „Zabavnika“. Koji je uvijek bio uređen po istom principu. Naslovnica, zatim druga stranica na kojoj je Ripleyeva rubrika „Vjerovali ili ne“, na jednoj polovini,  i onda „domaća“ „Jeste vi već čuli da“. Na trećoj, cijeloj stranici je stajao Miki, i onda bi kretale priče, tekstovi o fenomenima s raznih strana svijeta. O Amazonu, Crvenom baronu, vulkanskim otocima Polinezije, ili slapovima Krke.

Biće, onda, da nije ni čudo da sam sanjao da u životu budem novinar. Tada, prije tinejdžerstva skupljena opća znanja (pro)vući će me kroz život, čiji se uspjeh može ocjenjivati različito, ali je jedno jasno: nije bilo prazno, ispunjenost bi mogla biti glavna karakteristika ove prirode.

Novinarom se postajalo najviše zbog uloge u društvu i nekakve specifične težine koju je ta profesija nosila. Kad bi se za nekoga kazalo da je „novinar“, to je značilo da zna više od drugih, i da svojim znanjem podiže ukupan rejting zajednice. Sredine. Jer, u kasnim osamdesetim se još uvijek znalo dogoditi da u redakciju novina, kulturnu, recimo nazove starija gospođa i zamoli nekog od novinara da joj pomogne riješiti križaljku. Ili nešto mlađa osoba, da pita gdje se može naći knjiga za lektiru djetetu, jer je ta knjiga u bibliotekama svugdje posuđena. Jasno, svi istovremeno imaju lektiru.

Te male, društvene akcije kojima su novinari podizali ukupan nivo informiranosti i fundusa znanja u nekom društvu su, zapravo, bile so naše profesije. Jer, iste vijesti su uvijek dolazile s teleksa i govorile su o tome kako socijalistička Jugoslavija cvjeta i gradi se, drug Tito putuje na sve četiri strane svijeta, a Samit nesvrstanih samo što nije donio odluke po kojima će se svijet u budućnosti ponašati. Bilo kako bilo, društvo u kojem smo nekada živjeli u dobroj je mjeri bilo subjekt međunarodnih odnosa i kretanja. Danas to već predugo nije tako. Današnje društvo je objekt slabe distopije u kojem je teško doći do pozitivnih nalaza. Moguće je da je doživljaj toga vremena iz pera ovoga autora mit o boljoj prošlosti, ali realnost je uvijek ona koja puni medije. Samo je pitanje načina interpretacije činjenica.  

Ali, unutar tih konvencionalnih i uvijek isto intoniranih vijesti, ostavljao se prostor za mlade i talentirane ljude koji žele reći stvari na drugačiji način. Iz razgovora sa svim značajnijim kreatorima programa za djecu i mlade, od Timothyja Johna Byforda, scenarista i reditelja ponajboljih, međunarodno nagrađivanih programa kakvi su Neven, Poletarac ili Nedjeljni zabavnik, preko Maje Anzulović, dugogodišnje sarajevske urednice najvažnijih programa, ili Bore Kontića, glavnog krivca za Top listu nadrealista, recept je, praktično, isti: nađe se talentiran pojedinac ili grupa ljudi s idejama, i oko toga se sagradi kontekst, emisija ili serija njih koja na zabavan, poučan i edukativan način govori o stvarima koje okružuju mlade, ili im saopštava stvari koje tek treba naučiti. Zvuči jednostavno.  

I tu se vraćamo na duh sredine: neko ko se tada smatrao uspješnim, trebao je nešto znati, dok se danas pri gledanju raznih takmičenja, supertalentsa, x-faktora i najboljih glasova, sve svodi na to da mlad čovjek ili dijete od svog talenta odmah moraju nešto imati. I krenuti putem, u ovom slučaju show-biza. Tako je i s medijima: sve one čestice znanja koje su se brižljivo prikupljale s nadom da će nekada trebati, ili neće, ali će biti savršeni ukrasi za priče, nestali su u želji da se oponaša ekskluzivitet „razvijenih“ društava.

Paradoksalno, ali istinito, društvo koje je bilo ideološki ograničeno imalo je pojedince koji su omogućavali širu sliku. Danas se uz pomoć nekoliko klikova može doći do najrazličitijih sadržaja, ali ispada da je interes za njih mali ili nikakav. Ispada da prije, dakle, nije bilo, ali se – tražilo. Danas, ima – ali se, skoro isključivo traže, periferni, i u osnovi banalni programi. Koji, eto, trebaju biti i interaktivni, i u kojima se direktno može sudjelovati. Fotografije i malo teksta, kako mladi danas obično definiraju ono što vole vidjeti. Doduše, bez da se iko uvrijedi, razgovor s nekima od novih zvijezda baš i ne nudi mogućnost da se od njega napiše tekst. Sve se, otprilike svodi na to kako tu i tu imaju „gažu“, kako „spremaju materijal“, i kako nemaju veze sa incidentom s koncerta gdje su zaštitari na pod bacili nekog obožavaoca i onda ga tukli. Tu, objektivno, nema teksta.

Danas svaki smartphone ima kameru koju su do prije petnaestak godina sanjali fotoreporteri profesionalci. A opet, čini se da je malo atraktivnih, dobrih i svježih sadržaja kojima bi mladi bili zadovoljni. Što je, samo po sebi, kontroverzno. Uzmimo primjer da je vijest koju su svi prenijeli: seks na plaži na crnogorskom primorju podijelio javnost. Vrlo je teško naći kriterij po kojem je to vijest. To je intimni akt dvoje ljudi koji efektom pokazivanja u javnosti postaje „vijest“. A vijest je po definiciji nešto novo, nešto što se dotad nije dogodilo. Tu, čini se, dolazimo do srži problema savremenih medija: publiku manje zanima ono što se događa (u) svijetu, „prava“ zabava je privatni život drugih. Zaviriti u tuđu intimu, i ne baviti se svojim životom, to kao da je postulat današnjice. Zavijen u oblandu tržišta i „klikabilnosti“.         

E, sad, postoje i drugi primjeri. Kad mlad čovjek kaže da bi želio raditi naučne programe, nad glavom mu odmah visi činjenica da je svaki drugi učenik u BiH, prema PISA istraživanju funkcionalno nepismen. A za nauku se prije nego što se nešto o njoj počne objavljivati valja dobro opismeniti. U društvu u kojem je znanje toliko potcijenjeno, i u kojem se obrazovanje ne koristi za proširenje fundusa znanja, nego se diplome stiču da bi se potvrdila radna mjesta, odnosno politički položaji, onda za „nauku“ baš i ne ostaje puno. Što ne znači da se stvar može mijenjati.  

Ili, ekologija? Ispada da je svi volimo, a mladi su načelno za to da u medijima prave ekološke sadržaje, ali skoro svi nijemo posmatramo kako vlast dozvoljava sistematsko uništavanje rijeka malim hidrocentralama. Napisi protiv toga su rijetki, protesti još rjeđi. Šta treba da se dogodi da se počne razmišljati i medijski djelovati u tom pravcu?

Sa sportom je, donekle, drugačije. Tehnološki napredak, mogućnost praćenja svih događaja, tabele, statistike, trivia, transparetnost kapitala i marketinška strana spektakla dovele su sport u poziciju u kojoj je postao jaka industrijska grana. Ubrzani tehnički napredak u velikoj je mjeri utjecao na sport, i to dotle da te mogućnosti mijenjaju načine igranja pojedinih sportova, kontrolišu igre i utrke, i, donekle, mijenjaju njihov duh.  Da biste danas postali dobar sportski novinar, bloger ili neko ko učestvuje u značajnim stvarima na tom polju, mora vam biti dostupna ozbiljna infrastruktura, koju, pak, mogu obezbijediti samo finansijski stabilni mediji. Dostupnost događajima, skupa prava, dug i ekonomski uslovljen akreditacijski proces, sve to ima utjecaj na današnje sportsko novinarstvo koje je, čini se, razvijenije nego ikad. U tom smislu, mladima nije lako ući u taj svijet. Pogotovo iz ovakve današnjice u kojoj društvo ne stimuliše bavljenje sportom zbog masovnosti ili boljeg fizičkog stanja nacije. Slave se samo seniorski uspjesi, organizacija i tehničke pretpostavke su slabe. Svijet sporta, barem u nas, korumpiran je skoro kao i politički, i za slabije, manje i ekstenzivnije praktično nema mjesta. Ona su podijeljena između centara moći.

Podijeljena su barem onoliko koliko je to i društvo.

U takvom je kontekstu teško kreirati. Ne treba ni isključivo optuživati mlade ljude, kad ne čitaju printane medije, ili kad gledaju televiziju isključivo zbog zabave. Ali, kad kažu da na problematične medijske sadržaje treba ignorisati, moraju znati da se problemi – za koje, istina, nisu krivi – neće riješiti sami. I da će morati uzeti aktivnije učešće u njihovom rješavanju. Možda je to put za nove sadržaje, za medije koji bi im bili prihvatljiviji, i koje bi kreirali sami. Ili neće, ali onda će se stvar odvijati kao i dosad. Samo memovi, slike oponašanja koje se unutar kulture šire između pojedinaca, pa makar oni bili brojani milionima – naprosto nije dovoljan. Nešto će se morati dogoditi, jer depresija i loš materijalni položaj u kojem se mladi nalaze neće vječno trajati. Niti je inspirativno okruženje za stvaranje medijskih sadržaja koji bi im odgovarali. Umjesto toga, stoje peersharing i scrolling za koje se nismo potrudili niti da nađemo odgovarajuće prijevode: piljenje i palčevanje su moguća dva prijedloga, ali se oni neće primiti jer ih sugeriše neko ko jeste dovoljno otrovan novim putevima i načinima razbijanja koncentracije u medijima, ali je, ipak, starinskoga kova, i pripada školi koja od medija, na kraju, ipak traži (i) nivo prosvjetiteljstva.

Možda sam naivan, ali muči me pitanje kako na internetu još nikome nije uspjelo da napravi tako nešto dobro i dugotrajno kao što je bio „Politikin Zabavnik“? Istina, ima i rijetkih drugačijih primjera. Helem Nejse su sa svojom animiranom serijom donijeli jedan sasvim novi pristup temama, i osvježili medijsku scenu. Ništa ne dolazi odmah, a živimo u vremenu koje traži instant – uspjeh. Na tržištu. Koje to nije u pravom smislu te riječi, nego je, kako rekosmo, imitacija.  

I, eto nas na kraju tamo gdje smo bili na početku. U sredini. Da bi se promijenila medijska percepcija, mora se promijeniti sredina. A to je uvijek najbolje u interakciji. Jer, mediji nikada nisu ni bili ništa drugo, i ništa više ni manje, nego ogledalo društva. I u tome svako ima svoj put: ispada da smo najveći naivci ispali mi koji smo željeli slobodno društvo i medije. Fenomen omladinske štampe i medija u bivšoj Jugoslaviji, donio je mogućnost novih glasova: i to je mogao biti putokaz za buduća vremena. No, nije bilo tako: pobijedio je mit o tržištu, o uspješnosti, koji u našem slučaju – ako je igdje – nije kapitalizam, nego njegova loša imitacija.

Za početak promjene potrebna je ideja. Bez vjerovanja nema ničega, pa ni medija.

Makar im i ne vjerovali. 

Jer, svaki tekst na svijetu treba propitivati.

A da bi se to desilo, on, ipak, mora postojati Izvor: media.ba

Smješteni u više od stotinu zemalja širom svijeta, danas je aktivno 349 projekata koji se bave provjerom informacija i medijskog sadržaja. Na mapi sajta reporterslab.org nalaze se i dvije stranice iz Bosne i Hercegovine: Istinomjer koji se bavi provjerom vjerodostojnosti izjava političara i ispunjenošću predizbornih obećanja, te Raskrinkavanje koje provjerava tačnost medijskih sadržaja. Kako je navedeno na sajtu Internacionalne fact-checking mreže (IFCN), nagli porast projekata za provjeru činjenica započeo je 2016. godine.

“Te godine je Velika Britanija glasala za Brexit i predsjednička utrka u SAD je upalila alarme javnosti u vezi uticaja dezinformacija”, stoji u objavi.

Velike kompanije, kao što su Google i Facebook, su reagovale na ovu situaciju i angažovale dodatne ljude koji su provjeravali informacije koje se objavljuju, ali i osiguravale finansiranje organizacija koje se bave borbom protiv dezinformacija i lažnih vijesti.

IFCN je na svojoj stranici takođe objavio podatak da je otprilike polovina svjetskih projekata za provjeru činjenica povezano sa medijima. Ostali su povezani sa nevladinim i neprofitnim organizacijama, kao i akademskim institucijama. Zadatak svih ovih projekata jeste da provjeravaju tačnost činjenica koje se plasiraju u javnost, putem izjava zvaničnika ili objava u medijima.

Uloga ljudi koji provjeravaju činjenice izuzetno je važna, posebno u eri kada je javnost preplavljena dezinformacijama i lažnim vijestima. U trci za čitanošću, klikovima i svojim parčetom tržišta, mediji su posljednjih godina duboko zašli u hiperprodukciju. Posebno je zabrinjavajuće stanje online medija, koji dnevno objave nekoliko stotina vijesti, mnogi od njih kopiranih sa drugih sajtova.

Ipak, medijska zajednica u BiH često negativno reaguje na rad fact-checkera koji prikažu kako su mediji prenijeli dezinformacije. Iako bi mediji trebalo da snose odgovornost i za one dezinformacije koje „samo prenesu“, mnogi takav način širenja spornog sadržaja pravdaju ograničenenim kapacitetima i malim brojem zaposlenih što nije dovoljno da provjere svaki sadržaj koji objavljuju. Takođe, dio medijskih uposlenika smatra da nije njihov posao da provjeravaju tuđe tekstove i da svaku odgovornost za tačnost informacija snosi isključivo izvor. Ipak, odgovornost je i na onima koji “samo prenose” takve sadržaje.

Provjera činjenica u medijima u BiH

Kada govorimo o projektima za provjeru činjenica u Bosni i Hercegovini, Istinomjer se bavi analizom izjava funkcionera. Vrednuje se njihova dosljednost i istinitost, kao i ispunjavanje predizbornih obećanja. Iza ovog sajta stoji udruženje građana Zašto ne, koje je 2017. godine pokrenulo i sajt Raskrinkavanje.ba. Za razliku od Istinomjera, Raskrinkavanje se bavi provjerom istinitosti medijskih sadržaja.

“Vrlo često smo se susretali sa problematičnim tvrdnjama koje ne dolaze od strane političara/ki, već od strane samih medija koji prenose njihove izjave. Kako je Istinomjer posvećen jačanju političke odgovornosti javnih zvaničnika/ca i ne bavi se provjerom medijskih informacija, takve tvrdnje su do sada ostajale neocijenjene. Pokretanje zasebne platforme za fact checking medija bio je, stoga, sljedeći logičan korak za nas”, navedeno je na sajtu Raskrinkavanje.

Ova platforma je verifikovana članica međunarodne mreže za provjeru činjenica IFCN, dok je zvaničan partner kompanije Facebook postala u oktobru 2020. godine. To praktično znači da Raskrinkavanje provjerava istinitost objava koje se dijele na društvenim mrežama Facebook i Instagram.

Ukoliko provjera pokaže da objave sadrže netačne ili djelimično netačne tvrdnje, kao i manipulacije u obliku videa/fotografije, Raskrinkavanje konkretnu objavu označava kao netačnu. Facebook zatim tim objavama smanjuje doseg, kako bi ih vidjelo što manje ljudi i kako se dezinformacije ne bi dalje širile. Uz spornu objavu Facebook dodaje oznaku uz pomoć koje korisnici vide da se radi o sadržaju koji je sporan. Ukoliko objava bude korigovana na način da se netačna tvrdnja ispravi, Facebook povlači svoje sankcije. Više o načinu ispravljanja sadržaja pročitajte ovdje.

Upozorenje prije sankcije

Predstavnici nekoliko bh. medija, kao i tima portala Raskinkavanje.ba, kažu da su ovi fact-checkeri na početku svog rada upozoravali medije prije samog označavanja lažnih vijesti, čime su im davali priliku da isprave sporni sadržaj. Sa tom praksom su prestali kada su postali partner kompanije Facebook, zbog čega se medijska zajednica u BiH još više počela buniti na rad Raskrinkavanja.

„Bilo je fizički nemoguće da nastavimo, jer je naša obaveza unutar Fejsbukovog programa da pravovremeno odgovaramo na zahtjeve za ispravkama ili osporavanje datih ocjena, što se nikako nije moglo uklopiti sa dotadašnjom praksom. Upravo zato što smo smatrali da su naviknuti na ‘upozoravanje’ – što inače niko osim nas nije radio, koliko je meni poznato – objavili smo dugačko i detaljno objašnjenje zašto prestajemo s tim. Postavljeno je na početak metodologije po kojoj radimo, uokvireno da bi bilo vidljivije, dijeljeno i promovisano na Fejsbuku. Dakle, uradili smo sve što je bilo moguće da ih o tome obavijestimo. Ali upravo oni koji nas optužuju da nešto radimo ‘netransparentno’ zapravo i ne čitaju ništa na našoj stranici, na kojoj se trudimo objaviti svaki detalj o svom radu, uključujući i ovakve odluke“, govori Tijana Cvjetićanin iz Raskrinkavanje.ba.

Objašnjava i da njen tim nema uvid u sankcije Facebooka, osim informacija koje su javno dostupne, te da samo ta kompanija zna šta se dešava kada objava bude označena kao netačna.

Onemogućeno promovisanje tekstova

Predstavnici medija čije su objave na društvenim mrežama označene kao netačne govore da im je zbog toga onemogućeno promovisanje tekstova, te smanjen doseg drugih objava.

„Zabranjeno nam je sponzorisanje tekstova, stranica je pod restrikcijom. To je ozbiljna ekonomska šteta. Na stranici imamo više od pola miliona ljudi a domet je jako mali. Zašto bi klijent želio da se tu oglašava? Klijenti traže podatke o dosegu promo članaka“, kaže Evelin Trako, urednik portala Avaz.ba, naglašavajući da se restrikcije ne ukidaju ni nekoliko dana nakon ispravke sadržaja.

Urednik portala Bljesak.info Berislav Jurič zabrane na Facebooku vidi kao direktan udar na oglašavanje. Kaže da finansijske posljedice nisu velike, ali da im ocjene utiču na ugled.

„Šteta je u tome što medij za koji radim postoji 20 godina. I onda se pojavi netko tko ti za dvije godine naruši ugled. Nismo mi izgradili portal na lažnim vijestima. Dvadeset godina nije malo. Onda dođe Raskrinkavanje, označi da širite lažne vijesti i završite u globalnoj slici kao proizvođači lažnih vijesti“, kaže Jurič.

Urednik portala BUKA Elvir Padalović navodi kako je zbog objave polusatirične kolumne, čiji su pojedini dijelovi ocijenjeni kao prenošenje lažne vijesti, imao velikih problema.

“Facebook nas je skoro mjesec dana blokirao sa ostalim objavama. To je nešto na što ni Raskrinkavanje nije moglo uticati te nam je tom prilikom pričinjena ogromna šteta”, govori Padalović.

Provjera činjenica i šteta za medije

Predstavnici medija sa kojima smo razgovarali kažu da je medijskoj sceni u Bosni i Hercegovini potrebna regulacija i borba protiv lažnih vijesti, ali nisu saglasni sa načinom na koji se to trenutno radi.

„Većina medija u BiH je pokazala da ne bježi od regulacije i da nema ništa protiv toga da ih netko provjerava i upozorava na nepravilnosti. Međutim, stvar je u tome što se Raskrinkavanje, pod okriljem regulacije medija po Fejsbuk pravilima, miješa u novinarstvo. Fejsbukova pravila nisu novinarska pravila, a Raskrinkavanje ih često tumači tako“, kaže Jurič.

Padalović dodaje da smatra kako su i profesionalni mediji čiji se sadržaj provjerava i tim Raskrinkavanja i sličnih platformi zapravo na “istoj strani borbe” i dodaje da se ne bi smjelo “trpati u isti koš medije kao što je naš i one portale koji su pokrenuti isključivo kako bi širili laži o političkim neistomišljenicima, a ima ih mnogo”.

Sa njim je saglasna i urednica Nezavisnih novina Sandra Gojković Arbutina. Ona ističe da Nezavisne novine dolaze u situaciju da budu označene kao medij koji širi lažne vijesti, zbog preuzimanja vijesti sa plaćenih servisa, a za koje se pokaže da su lažne. Smatra da bi trebalo napraviti razliku između greške i svjesnog kreiranja lažnog sadržaja.

„Mi nismo protiv borbe protiv lažnih vijesti, ali jesmo protiv načina na koji se to radi. Malo je onih koji razlikuju šta je stvarna lažna vijest, a šta je greška u vijesti. To su dvije potpuno različite stvari. Neki mediji u svijetu šire lažne vijesti kada imaju cilj da nekoga diskredituju, da se politički obračunaju. Na Nezavisnim novinama nikada nije bio autorski tekst koji je bio označen kao lažna vijest, već mahom ono što smo prenijeli sa agencija. Da li to znači da širimo lažne vijesti? Ako ćemo da se borimo protiv lažnih vijesti, to nije hvatanje greške u naslovu sa agencije”, navodi ona.

Padalović smatra da je bh. medijima potrebna samoregulacija u smislu objavljivanja informacija i njihovog plasiranja na društvenim mrežama, te ističe da njegova redakcija sa Raskrinkavanjem ima korektnu saradnju.

“Portal BUKA nikada sa namjerom nije objavljivao vijest za koju se kasnije ispostavilo da je netačna ili da je djelimično tačna. U dosta slučajeva se radilo o informaciji koja je iz stranih medija pogrešno prevedena, pa je kao takva objavljivana na domaćim agencijama. Nadalje, ograničenih smo resursa u pogledu kontrolisanja baš svake informacije koja je pojavi u medijskom prostoru”, govori on i dodaje da dolazi do devalvacije pojma “lažna vijest”, te da se svjesno plasirane informacije sa ciljem obmane čitalaca često ne nađu pod lupom Raskrinkavanja, dok se lažnom viješću označavaju sadržaji koje smatra irelevantnim za javni interes.

Optužbe za selektivnost

Pojedini urednici online medija u BiH smatraju da Raskrinkavanje svojim analizama ne obuhvata sve medije, te da su određeni portali privilegovani i zaštićeni.

„Medijskom prostoru BiH treba jedan faktčeking medij. Zaista nam je neophodan. Imate na stotine divljih, anonimnih portala bez kontakta i impresuma, ne znate ko stoji iza njih. Dnevni Avaz je svakako za jednu takvu organizaciju. Imamo problem sa tim što jedan medij isključuju iz analize, a objavljuje vijesti kao oni koji su analizirani. Neka budu kažnjeni i oni i mi. Nemamo problem sa tim da se to dovede u red. To se mora uraditi, ne može postojati anarhija“, smatra urednik portala Avaz.ba, ne navodeći javno medije koji su navodno zaštićeni.

Trako je u pažnju javnosti dospio prošlog mjeseca kada je tim Raskrinkavanja objavio da je on nazvao njihovu redakciju i prijetio da će ih “raznijeti”. To se desilo nakon još jednog označavanja lažne vijesti na Avazu.

„Te riječi nisam upotrijebio. Bio sam ljut, jer smo u analizi bili mi i još nekoliko medija a nije bilo jednog portala koji je takođe objavio tu vijest. Pozvao sam Raskrinkavanje da bih razgovarao sa novinarkom, da je pitam zašto, i koja je to metodologija po kojoj se neki mediji tretiraju, a drugi ne. Koji je to filter da se 30 medija tretira, a jedan ne?“, kaže on. „Volio bih da mogu da razgovaram sa ženom koja se javila na telefon, da je pitam kad sam to tačno rekao i da mi ponovi tu rečenicu. Ma koliko da sam bio ljut, ja to ne bih izgovorio“.

Cvjetićanin ističe da se nikada nije desilo da medij ciljano bude izostavljen iz analize, ukoliko je objavio dezinformaciju i da se dešava da neki mediji ne budu obuhvaćeni jer jednostavno nisu objavili isti sadržaj kao njihove kolege iz drugih medija, iako su pisali o istoj temi. Takođe, postoji mogućnost da do tog sadržaja nisu došli tokom svoje pretrage što se, kaže, rijetko dešava.

„Recimo, u nekom članku je određena formulacija drugačije napisana, a mi smo koristili baš te ključne riječi za pretragu. Ali, to nam se, ja mislim, desilo ukupno pet puta za ove četiri godine i nikad nisu bili u pitanju veliki mediji, koji imaju dobru SEO optimizaciju i odlično se ‘pojavljuju’ u rezultatima pretrage“, govori ona.

Prenošenje sadržaja

Problemi za medije, kažu urednici i urednice, nastaju i sa preuzimanjem sadržaja sa plaćenih, državnih servisa. Raskrinkavanje fact-checkira sadržaj na osnovu prijava koje dobiju od čitalaca, kroz prijedloge koje dobiju kroz rad na Facebookovom Third Party Fact-Checking programu (3PFC),  kao i sadržaj koji članovi Raskrinkavanja uoče u medijima. Kada govorimo o 3PFC programu, korisnici društvene mreže Facebook direktno na određenoj objavi prijavljuju taj sadržaj, koji se zatim analizira kako bi se utvrdilo da li sadrži netačne i/ili manipulativne tvrdnje. Od samog početka rada Raskrinkavanja, najviše su zastupljene prijave čitalaca, da bi u posljednjem periodu to najčešće bile prijave putem 3PFC programa. Po procjeni redakcije Raskrinkavanja, najmanje su zastupljene teme koje sami uoče, one se trenutno svode na svega nekoliko procenata.

„Preuzmete vijest od državne agencije, a onda se Raskrinkavanje obruši na vas ali ne i na agenciju od koje ste uzeli vijest. Metodologija je vrlo pogrešna a i neki medijski djelatnici sa mnogo radnog iskustva misle da ljudi koji to analiziraju ne mogu da rade na taj način jer nemaju iskustvo rada u medijima. Ja sam osobno prijavljivao neke stvari i bile su to tipične lažne vijesti, medija koje oni nisu uopće analizirali. To vam uvodi neku paranoju u sve ovo“, govori Jurič.

Elma Murić iz uredničkog kolegija Raskrinkavanja ističe da ta platforma svakodnevno dobija mnogo prijava od strane čitalaca, ali i da određeni broj prijavljenih sadržaja ne sadrži netačne tvrdnje, koji zbog toga ne mogu biti analizirani.

“Također, ne mora nužno značiti ni da će svaki prijavljeni medijski sadržaj, a koji sadrži netačnu tvrdnju, biti predmet analize Raskrinkavanja. Upravo zbog velikog broja prijava, ali i ograničenih kapaciteta redakcije, odabir prijavljenih tema za analiziranje zavisi od niza faktora kao što su aktuelnost i značaj neke teme u određenom momentu, proširenost odnosno viralnost dezinformacije u javnom prostoru ali i potencijalna šteta koju dezinformacija može izazvati”, kaže ona.

Kao primjer navodi lažnu vijest o tome kako zaštitne maske uzrokuju trovanje ugljen-dioksidom, koja je postavljena kao prioritet u odnosu na druge lažne vijesti u tom trenutku, jer je plasirana usred pandemije.

„S obzirom da se u našoj bazi nalazi preko 14.000 članaka objavljenih u preko 2.200 ocijenjenih medija, mislimo da bilo kakva paranoja ili tvrdnja da neke medije ne ocjenjujemo, ne stoji“, navodi Elma Murić.

Posao novinara nije da provjerava?!

Objava vijesti tek nakon što se sve informacije provjere iz više izvora jedan je od postulata novinarstva. Ipak, pojedini sagovornici smatraju da njihov posao nije da provjeravaju izjave koje prenose, te da je odgovornost na osobi koja je dala izjavu. Trako je naveo slučaj kada je Avaz prenio izjavu člana predsjedništva BiH Milorada Dodika, koju je Raskrinkavanje označilo kao dezinformaciju. Na pitanje zašto je to urađeno, Trako je dobio odgovor da je izjavu trebalo provjeriti prije objave.

„Znate li koliko ljudi dnevno izgovori laži u ovoj državi za koje znamo, a moramo prenijeti da je rekao, ali zovemo nekog drugog da kaže da laže“, pita Trako i navodi kako novinari ne dijele namjerno lažne vijesti i da bi znak dobronamjernosti bilo slanje upozorenja medijima, barem jednom tokom šest mjeseci.

“Gdje je komunikacija Raskrinkavanja sa medijima? Ako su namjere časne, ako je namjera zaista da se lažne vijesti suzbiju, onda kontaktirate taj medij i kažete da provjere određenu informaciju. To bi nam zaista pomoglo. Ovako nam samo dođe obavještenje od Fejsbuka da smo blokirani”, nadovezuje se Sandra Gojković Arbutina.

S druge strane, Cvjetićanin kaže da se nijedan drugi faktčeking sajt nije do te mjere trudio da se prilagodi potrebama medija i da sa njima komunicira o svom radu, kako javno, tako i sa svakim pojedinačno.

„Priče o tome da se mi ne trudimo dovoljno oko toga su potpuno netačne, to znaju i oni koji ih plasiraju. Jedini razlog što su neki od njih nezadovoljni je taj što ne žele da promene način na koji rade i smatraju da je OK da objavljuju netačne i neproverene informacije“, kaže ona.

Padalović smatra da bi Raskrinkavanje medijima trebalo da pristupa preventivno, a ne kao optuženima. Po njemu, prvo bi se trebao provjeriti objavljeni tekst, zatim upozoriti medij ukoliko je sadržaj problematičan i dati određeni rok za ispravku.

“Ukoliko to ne učine, da se onda ide na eventualnu prijavu Fejsbuku. Ovako mediji imaju opravdani strah da će odjednom doći kazna a da uopšte ne znaju da se predmetni sadržaj ocjenjuje”, govori on.

Analize da rade samo novinari? I to stariji?

Jedna od najčešćih primjedbi na račun Raskrinkavanja povezana je sa novinarskim iskustvom osoba koje utvrđuju činjenice, ali i njihovim godinama.

“Da li u Raskrinkavanju sjede ljudi sa dugogodišnjim novinarskim iskustvom? Da li su to ljudi koji su proveli godine u redakciji pa znaju šta su lažne vijesti? Ja mislim da nisu. Naši regulatori su unutar svih redakcija, imamo Vijeće za štampu i RAK. Imamo ljude koji iza sebe imaju ozbiljnu novinarsku pozadinu”, kaže Gojković Arbutina.

Međutim, samim uvidom u impressum redakcije Raskrinkavanja i biografije članova, očigledno je da na ovoj platformi rade ljudi koji imaju iskustva u novinarstvu, čak su za svoj rad u redakcijama dobijali nagrade.

„Naš tim čine osobe sa dugogodišnjim iskustvom u fact-checkingu odnosno pokretači/ce pionirskih fact-checking projekata u BiH i regionu – Istinomjera i Raskrinkavanja, te novinari/ke i istraživači/ce sa akademskim i radnim iskustvom u različitim oblastima društvenih nauka, uključujući medije, političke nauke, međunarodne odnose te ljudska prava i slobode“, govori Elma Murić i naglašava da im je iskustvo pokazalo da dugogodišnji rad u medijskim redakcijama apsolutno ne garantuje prepoznavanje lažnih vijesti i dezinformacija.

„Sama činjenica da u bazi imamo ovoliki broj medija ocijenjenih upravo za lažne vijesti, od kojih je dobar broj onih koji postoje dugo godina i imaju velike redakcije, dovoljno govori o tome“.

Vijeće za štampu i RAK, koje pojedini novinari navode kao prave adrese za fact-checking, do sada nisu imali aktivnosti gdje kontinuirano i proaktivno rade na analizi medijskog sadržaja i provjeri istinitosti činjenica. Da bi uopšte počeli sa analiziranjem medijskog sadržaja, uposlenici Raskrinkavanja prolaze interne obuke koje traju nekoliko mjeseci i podrazumijevaju detaljno upoznavanje sa procesima provjeravanja činjenica i metodologijom rada. Pored toga, oni obrađuju i sve aspekte novinarstva i medijske pismenosti, koji se tiču kredibiliteta medija i stvaranja kredibilnog sadržaja.

Obuka obuhvata rad sa online alatima kao što je napredna Google pretraga, web arhive, CrowdTangle, Trendolizer, Domain Tools i drugi, a koji su neophodni prilikom analize medijskih sadržaja.

„Kompanije i organizacije koje stoje iza takvih alata nerijetko organizuju i treninge i obuke na kojima učestvuju članovi/ice redakcije Raskrinkavanja i drugih fact-checking platformi. Uz pomenuto, svi uposlenici Raskrinkavanja kontinuirano usavršavaju svoje znanje i vještine putem seminara, treninga i radionica koje organizuju Međunarodna mreža za provjeru činjenica, Facebook, CrowdTangle i druge organizacije, akademske institucije, fondacije i inicijative okupljene oko zajedničkog cilja – borbe protiv širenja dezinformacija i drugih oblika manipulisanja medijskim sadržajima kojima smo svakodnevno izloženi“, objašnjava Murić.

Ona dodaje da Raskrinkavanje blisko sarađuje sa drugim fact-checking platformama u regionu i svijetu, razmjenuje iskustva i prakse, organizuje konsultacije i slično.

„U pitanju je, dakle, stručno usavršavanje za koje ne postoji formalno obrazovanje“, zaključuje ona. Izvor: media.ba

Solarni paneli trebalo bi da pomognu u zaštiti klime. Da li oni mogu da se recikliraju? Ili popravljaju? Šta uraditi s toksičnim materijalom? I kako sve to na kraju utiče na ekologiju?

Solarni moduli proizvode električnu energiju bez emisije ugljen dioksida. Ali za proizvodnju modula, kablova, postolja i ostalih delova troši se energija – koja se delimično dobija i uz emisiju CO2.

Naročito mnogo energije „proguta“ proizvodnja silicijuma, stakla i aluminijuma koji se koriste u panelima. To koliko je njihova proizvodnja „održiva“, zavisi i od „mešavine“ struje koja se koristi. U Kini se u velikoj meri koristi struja dobijena sagorevanjem uglja, pokazuju podaci iz studije nemačkog Saveznog ureda za životnu sredinu (UBA). Takav način proizvodnje podrazumeva emisiju i do 40 odsto više CO2 nego u procesu proizvodnje modula u evropskoj energetskoj mreži.

U zavisnosti od vrste panela i mestu na kojem se oni montiraju, moduli tek nakon pet do 25 meseci korišćenja uspevaju da proizvedu onoliko energije koliko je bilo potrebno da se proizvedu.

-pročitajte još: Nemačka solarna industrija u potrazi za radnom snagom

Koliki je vek trajanja panela?

Prvi solarni moduli s „priključkom“ na strujnu mrežu instalirani su u Nemačkoj i drugim zemljama osamdesetih godina prošlog veka. Neki od tih njih još uvek su u funkciji. Na neke od novih modula daje garancija za period i do 30 godina.

Solarne ćelije mogu da traji i duže. Moduli kod kojih je sa zadnje strane ugrađeno staklo naročito su robusni i danas se upravo ta vrsta sve više proizvodi. Što je moguće duži vek trajanja solarnih postrojenja ekološki itekako ima smisla, jer se tako smanjuje emisija CO2, a istovremeno i troškovi proizvodnje struje.

Solarni pogon u Mont-Soleilu u Švajcarskoj bio je 1992. najveći takav u Evropi, on sve do danas proizvodi struju za 120 domaćinstava

Mogu li moduli da se popravljaju?

Solarni paneli konstruisani su vrlo jednostavno. Sastoje se od specijalne staklene ploče koja propušta svetlost, ispod koje je plastična folija (EVA) koja takođe propušta svetlost, silicijumska ćelija širine od samo dva milimetra sa sasvim tankim metalima i provodnicima struje. Iza ćelije je ponovo plastična folija (EVA), a onda, sa zadnje strane, posebna zaštitna folija ili staklo. Sve to međusobno je povezano i po pravilu se nalazi u aluminijskom okviru.

Solarni moduli veoma su robusni, a kvarovi su retki. Ako ipak do njih dođe, popravke su uglavnom moguće.

Ako pukne staklo na prednjoj strani, na primer zbog ekstremnog grada, modul bi trebalo zameniti. U suprotnom, u unutrašnjost prodire vlaga i tako se smanjuje kapacitet postrojenja. Kod solarnih modula u slučaju kvara nije moguće samo zameniti staklo, kao na primer kod prozora.

Tokom višegodišnje eksploatacije može se dogoditi i da okov ili folija sa zadnje strane popuste i postanu porozni. U tom slučaju folija se može obezbediti uz pomoć lepljive paste. Vremenom mogu da postanu porozni i električni kablovi, a kvare se i diode u priključnoj kutiji. On se po pravilu menjaju bez većih komplikacija.

-pročitajte još: Nemačka država drastično povećava subvencije

Štetni za okolinu?

Kod panela koji nisu oštećeni, prema navodima UBA, ne postoji nikakva opasnost da u životnoj sredini završi neki opasan materijal. Opasnost ne preti ni od modula kod kojih je oštećena staklena ploča. Ipak, u većinu modula su, i to u manjim količinama, ugrađene i neke materije koje su štetne po okolinu.

U svetu se najviše koriste kristalni solarni modulu (tržišni udeo je oko 95%). Kod njih se recimo u svakom modulu, odnosno u tinol-žici, nalazi i do 1 gram olova. Neki proizvođači u međuvremenu su u potpunosti odustali od korišćenja toksičnog olova.

Fotovoltaik (vodeni) park u gradu Vezeu na zapadu Nemačke

U takozvanim panelima s tankim amorfnim slojem (tržišni udeo 5%) ugrađuje se i otrovni teški metal kadmijum, i do 1,4 grama po modulu. Ali, proizvođači takvih modula od mušterija preuzimaju stare, polovne module i iz njih vade kadmijum i olovo, kao i druge neotrovne metale, poput srebra, bakra i telura.

U Evropi se stari moduli koji se povlače iz upotrebe mora zbrinuti u skladu s važećim pravilima. U većini drugih zemlja takvih pravila za sada još nema. Ti propisi trebalo bi da spreče da solarni paneli zagađuju životnu sredinu, odnosno da ih njihovi vlasnici ne bacaju u prirodu i da štetne materije tako ne završe u zemlji ili podzemnim vodama. Osim toga, u modulima se nalaze i vredne sirovine koje se mogu iskoristiti u proizvodnji novih panela.

Kako funkcioniše reciklaža?

U reciklažnim pogonima u Njemačkoj najpre se proverava da li moduli još uvek funkcionišu. Ako je to slučaj, stariji modeli se ponekad popravljaju i prodaju.

Prilikom reciklaže najpre se uklanja aluminijumski okvir, kablovi i priključne kutije. Zatim se kristalni modul usitnjava, a uz pomoć raznih tehnologija razdvajaju se staklo, metali i folije. Metali i olovo posebno se sortiraju i ponovo koriste, a komadići stakla služe kasnije uglavnom za toplotnu izolaciju (staklena vuna). Plastična folija se spaljuje u postrojenjima za proizvodnju energije.

Stručnjaci za zaštitu životne sredine, kao i oni za sirovine tvrde da još ima mnogo prostora za poboljšanja u procesu reciklaže. Vredno staklo iz starijih modula bi, prema njihovom mišljenju, moglo da se koristi i u proizvodnji novih modula, umesto da se, kao sada, koristi u proizvodnji jeftinih izolacionih materijala.

U jedan stariji modulu ugrađeno je sirovina u vrednosti od 10 do 30 evra. Za reciklažnu industriju je zato povećanje potražnje za solarnim panelima na svetskom nivou prilika za razvoj. U idućim decenijama širom sveta biće ugrađeni milioni novih panela.

Poduzeće „Flaksres“ iz Drezdena u Nemačkoj ima dugoročne planove i namerava da postavi mobilne centre za zbrinjavanje otpada u starim solarnim parkovima. Tako bi na licu mesta mogli da se „rastavljaju“ stari paneli i razdvajaju staklo, silicijum, metali i plastika. Takav način je ekološki čist, traje samo 10 sekundi i gotovo u potpunosti bi redukovao komplikovan i skup transport za potrebe reciklaže. DW