Sinkro Sarajevo raspisuje konkurs za prijem 50 radnika

Fabrika namještaja Sinkro Sarajevo raspisuje konkurs za prijem u radni odnos 50 ŠIVAČA/ŠIVAČICA.

Sinkro Vam nudi:

1. Startnu plaću od 800 KM (neto) za šivače/šivačice sa iskustvom,
2. Ukoliko se prijavi dovoljan broj kandidata sa određenog područja organizirat ćemo prevoz na posao,
3. Zasnivanje stalnog radnog odnosa nakon isteka dvije godine od zaposlenja u kompaniji,
4. Obuku za posao šivača za kandidate bez radnog iskustva.

Vaše prijave dostavite na adresu: Put Famosa 38, Hrasnica – Sarajevo, a za sve dodatne informacije pozovite 033/767-070 ili 062/337-875.

Poslovnisvijet.ba

Dugo čekanje na Zakon o elektronskim komunikacijama i elektronskim medijima

Neusvajanjem Zakona o elektronskim komunikacijama i elektronskim medijima i neusklađivanjem s pravnom stečevinom Evropske unije, BiH nije ispunila svoje obaveze prema Sporazumu o stabilnosti i pridruživanju.

foto: Jennifer Boyer/Wikipedia

Bosna i Hercegovina već dvije i po godine kasni s usvajanjem zakona o elektronskim komunikacijama i elektronskim medijima. Prema članu 104. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji tretira mreže i usluge elektronskih komunikacija, BiH je bila dužna uskladiti oblast mreža i usluga elektronskih komunikacija s regulatornim okvirom Evropske unije u roku od godinu od dana njegovog stupanja na snagu. Zakon koji je trebalo usvojiti do 1. juna 2016. godine, Ministarstvo komunikacija i transporta BiH, koje je zaduženo za njegovu izradu, i dalje nije kreiralo.

Još u maju 2012. godine Ministarstvo je formiralo prvu radnu grupu za izradu zakona o elektronskim komunikacijama, a nju su činili njihovi službenici, kao i predstavnice i predstavnici Regulatorne agencije za komunikacije (RAK), Direkcije za evropske integracije (DEI) Vijeća ministara BiH, te Delegacije Evropske unije u BiH. Nakon održana dva sastanka radne grupe, predstavnice i predstavnici RAK-a su se povukli iz rada, jer su smatrali da je potrebno izvršiti izmjene i dopune važećeg Zakona o komunikacijama, a ne raditi novi zakon o elektronskim komunikacijama.

„Članovi prve radne grupe su nakon toga nastavili s radom, izradili Prednacrt zakona, sproveli Javne konsultacije, zajedno s dva eksperta iz područja elektronskih komunikacija država članica Evropske unije razmotrili tekst Prednacrta Zakona i izradili Nacrt zakona“, kaže Vlatko Drmić, pomoćnik ministra komunikacija i transporta. No, Nacrt nije bio prihvaćen, a Zakon nije donesen do roka 2016. godine.

Druga radna grupa formirana je u maju 2018. godine, sastavljena od predstavnica i predstavnika Ministarstva komunikacija i transporta BiH, Regulatorne agencije za komunikacije i Direkcije za evropske integracije Vijeća ministara BiH. Rad na zkonu tada je ponovo započet te se, prema Drmićevim riječima, trenutno nalazi u fazi izrade Prednacrta Zakona koji će po završetku, kao što je bio slučaj i s prethodnim, najprije biti objavljen kako bi se pribavila mišljenja, komentari i prijedlozi izmjena putem javnih konsultacija, a potom će biti izrađen i Nacrt Zakona.

Podsjetimo, Nacrt Zakona o elektronskim komunikacijama je više puta skidan s dnevnog reda sjednica Vijeća ministara BiH, budući da su se razmatranju Nacrta Zakona protivili Ministarstvo saobraćaja i veza Republike Srpske te Vlada Republike Srpske, nezadovoljni činjenicom da entitetski predstavnici nisu učestvovali u radu radnih grupa, kao i prenošenjem ustavnih nadležnosti na državni nivo Bosne i Hercegovine. Za entitetske vlasti bile su sporne i odredbe koje znače uvođenje novih nadležnosti Regulatorne agencije za komunikacije, te su tražili da u zakonu budu jasno definisane nadležnosti entitetskih institucija u oblastima planiranja, izgradnje, održavanja i korištenja infrastrukture, elektronske komunikacijske mreže, digitalne radio-televizije, usluge poziva u hitnim slučajevima i jedinstvenog evropskog broja za hitne slučajeve, kao i zaštite prava krajnjih korisnika i inspekcijskog nadzora. Političke probleme iza nedonošenja zakona niko od naših sagovornica i sagovornika ne spominje.

Nazadovanje u oblasti informacijskog društva i medija

Vlatko Drmić naglašava da problem neusvajanja zakona nije krivica radnih grupa koje su uradile svoj posao, te dostavile Nacrt Zakona u predviđenom vremenu, već da zakon „nije mogao dobiti podršku viših instanci“. Od njih treba tražiti i odgovor na pitanje zašto zakon nije donesen, odnosno zašto nije utvrđen na Vijeću ministara BiH i usvojen u Parlamentu BiH, dodaje.

„Zakon je uredno upućen u proceduru usvajanja uz pribavljanje svih potrebnih mišljenja, čime je Ministarstvo komunikacija i transporta, odnosno radna grupa, obavilo svoj dio posla. Na pitanje zašto Zakon nije donesen vam ne možemo dati odgovor, budući da nismo dobili nikakav službeni akt niti obavijest iz Generalnog tajništva Vijeća ministara BiH“, istaknuo je Drmić.

Službeni odgovor na pitanje zašto zakon do danas nije donesen ni mi nismo uspjeli dobiti, budući da odgovor koji smo pismenim putem zatražili od Generalnog tajništva Vijeća ministara BiH do zaključenja teksta nije stigao, uprkos ponovljenim zahtjevima, kao i obećanju da će biti dostavljen. Za razgovor o ovom problemu su bili raspoloženiji u Delegaciji Evropske unije i Uredu specijalnog predstavnika EU u BiH, te Direkciji za evropske integracije. Iz Delegacije EU ističu da bi relevantne bh. vlasti trebale biti u mogućnosti obrazložiti razloge kašnjenja.

„Evropska unija apeluje na BiH da bez daljnjeg odlaganja usvoji novi Zakon o elektronskim komunikacijama koji je u potpunosti usklađen s pravnom stečevinom Evropske unije. EU je u brojnim navratima izrazila svoje razočarenje kašnjenjem kod usvajanja Zakona, a posebno u godišnjim izvještajima Evropske komisije i na sastancima Pododbora za inovacije, informacijsko društvo i socijalnu politiku pod Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju“, istakla je glasnogovornica Delegacije Evropske unije i Ureda specijalnog predstavnika EU u BiH Jamila Milović – Halilović.

„Izvještaj o BiH za 2016. godinu ističe da su pripreme koje je zemlja preduzela u oblasti informacijskog društva i medija još uvijek u ranoj fazi i da je zabilježeno nazadovanje u ovoj oblasti. Trenutni Zakon o elektronskim komunikacijama je još uvijek baziran na regulatornom okviru Evropske unije iz 1998. godine i mora se dalje uskladiti s pravnom stečevinom EU. Institucionalni okvir ne osigurava političku i finansijsku neovisnost Regulatorne agencije za komunikacije, što podriva izvjesnost za ovaj sektor i izaziva zabrinutost oko njegove efikasnosti“, dodala je Milović – Halilović.

Iz Direkcije za evropske integracije ističu da su predlagaču propisa, Ministarstvu komunikacija i transporta BiH, u maju 2016. godine, te ponovo u novembru 2017. godine, dostavili mišljenje o usklađenosti Nacrta zakona o elektronskim komunikacijama s pravnom stečevinom EU. U mišljenju je konstatovano da je Nacrt zakona o elektronskim komunikacijama djelomično usklađen sa odredbama Direktiva 2002/19/EZ, 2002/20/EZ, 2002/21/EZ, 2002/22/EZ i 2002/58/EZ i njihovim izmjenama i dopunama, Direktivom 2009/136/EZ, 2009/140/EZ i Uredbom (EZ) br.717/2007.

„Ovi dijelovi pravne stečevine Evropske unije, između ostalog, utvrđuju pristup i međusobno povezivanje elektronskih komunikacijskih mreža i opreme, prava korisnika u vezi sa elektronskim komunikacijskim mrežama i uslugama, univerzalnu uslugu, obradu ličnih podataka i zaštitu privatnosti, te pojednostavljenje pravila i uvjeta ovlaštenja“, pojasnila je glasnogovornica Direkcije za evropske integracije Marina Kavaz-Siručić, dodajući da je u mišljenju dat i niz sugestija na tekst Nacrta zakona.

O važnosti usvajanja Zakona

Neusvajanjem Zakona o elektronskim komunikacijama i elektronskim medijima i neusklađivanjem s pravnom stečevinom Evropske unije, BiH nije ispunila svoje obaveze prema Sporazumu o stabilnosti i pridruživanju, ali ni obaveze za koje se opredijelila kroz Agendu za povezivanje i Višegodišnji akcioni plan za Regionalni ekonomski prostor. Zahvaljujući neusvajanju Zakona, BiH u ovoj oblasti kaska za zemljama u susjedstvu, a posljedice neusvajanja osjetit će ekonomija i cjelokupno društvo, ističu iz Delegacije Evropske unije i Ureda specijalnog predstavnika EU.

„Bosna i Hercegovina tek treba da uhvati korak s ostatkom regije u ovoj oblasti koja predstavlja ključni element za neophodne reforme za stvaranje pogodnog ambijenta za tržište i ulaganja. U sklopu inicijative Evropske komisije, EU i partneri Zapadnog Balkana su započeli proces povećanja povezivanja u regiji i poboljšanja pristupa digitalnoj ekonomiji i društvu. Time bi se poboljšala kvaliteta života građanki i građana BiH, a bh. firme postale bi konkurentnije na tržištu EU“, pojasnila je Jamila Milović – Halilović.

Marina Kavaz-Siručić također napominje da je usvajanje Zakona od velikog značaja i zbog strategije koju je Evropska komisija u februaru 2018. godine usvojila pod nazivom Vjerodostojna perspektiva proširenja i pojačana saradnja Evropske unije sa Zapadnim Balkanom, a koja se odnosi na jednu od šest inicijativa utvrđenih ovom strategijom pod nazivom Inicijativa za digitalnu agendu za Zapadni Balkan.

Zakonom o elektronskim komunikacijama i elektronskim medijima trebali bi biti uređeni dijelovi oblasti elektronskih komunikacija i elektronskih medija koji trenutno nisu uređeni ili nisu uređeni na odgovarajući način važećim Zakonom o komunikacijama, poput univerzalnih usluga, zaštite prava krajnjih korisnika, evropskog broja za hitne situacije – 112, evropskih brojeva koji počinju brojem 116 i namijenjeni su uslugama od posebnog društvenog značaja.

media.ba

Pribor za samoprocjenu i izradu politika privatnosti

Opšta odredba EU o zaštiti ličnih podataka (GDPR) stupila je na snagu prije više od pola godine. Da li je vaša organizacija uskladila svoje politike prikupljanja, obrade, dijeljenja i čuvanja ličnih podataka sa regulativom Europske unije? Online alat koji je osmislila Fondacija Share iz Srbije nudi vam mogućnost da procijenite koje su potrebe vaše organizacije u ovom području i koje korake trebate preduzeti ka izradi politika privatnosti.

Alat pod nazivom “Pribor za lične podatke” sastoji se od tri dijela: upitnika za samoprocjenu, vodiča za kreiranje politika privatnosti i vodiča za zaštitu podataka o ličnosti.

Upitnik korisnika vodi kroz niz pitanja o djelovanju i praksama organizacije kada se radi o privatnim podacima, te na osnovu odgovora generira preporuke o koracima koje je potrebno preduzeti da bi se poslovanje organizacije uskladilo sa pravilima pod GDPR-om. Preporuke je moguće preuzeti i u PDF-u.

Slično tome, drugi alat, generator politika privatnosti, na osnovu odgovora korisnika izrađuje nacrt politika privatnosti, osnovnog dokumenta transparentnosti kada se radi o usklađivanju sa principima zaštite podataka i poslovanja sa klijentima.

Treći dio pribora predstavlja publikacija Share Fondacije “Moji podaci, moja prava”, koji građanima objašnjava koja su njihova prava u odnosu na zakone o privatnosti podataka Srbiije i EU.

Kompletan pribor možete isprobati ovdje.  https://gdpr.mojipodaci.rs/home

Filmovi o novinarima i za novinare

Lista od 30 filmova koje bi (mladi) novinari trebali pogledati. Plus dvije serije.

Napomena: Prvobitno objavljen u augustu, ovaj članak je ažuriran u decembru 2018. i u njega je dodano deset filmova i jedna serija.

Jedna od najvažnijih stvari koje sam naučio na edukacijama Thomson Reuters fondacije jeste da svaki trening treba da sadržava različite elemente kako bi bio efektivan i privukao pažnju polaznika. Malo priče, malo pisanja, malo prakse. Stimulativne vježbe i igre. Poneka fotografija, anegdota, video. Stoga se često odlučujem da pravim reference na popularnu kulturu i prikazujem kratke isječke iz filmova kako bih dodatno ilustrovao određenu temu i podstakao diskusiju.

U proteklim mjesecima sam, držeći treninge za mlade novinare i studente, došao do zaključka da mnogi od njih ne znaju za neke važne filmove. Tako sam dobio ideju da napravim neku vrstu top liste igranih filmova koje bi trebalo pogledati. Bez imalo pretencioznosti i uz mogućnost da sam propustio neki kvalitetan film (jer ga nisam pogledao), ovo je 30 filmova koje bih preporučio. Neke zbog toga što su poučni i pojedine scene su bukvalno lekcije iz novinarstva, druge zbog toga što su (uglavnom) bazirani na istinitim događajima, a treće jer su jednostavno dobro urađeni. Dodao sam i dvije, po meni, odlične serije.

1. All the President’s Men

Kultni film o aferi Watergate je bio i najveći motiv za pisanje ovog teksta, nakon što sam na dva treninga, u kratkom vremenskom rasponu, shvatio da većina polaznika nije ni čula za njega. Istraživanje novinara Washington Posta, Boba Woodwarda i Carla Bernsteina (glume ih Robert Redford i Dustin Hoffman), uz pomoć misterioznog izvora „Duboko grlo“, dovelo je na kraju do ostavke tadašnjeg predsjednika SAD-a Richarda Nixona. Iako se istraživačko novinarstvo danas razlikuje, prevashodno zbog razvoja tehnologije, ovaj politički triler otkriva gotovo sve aspekte jednog istraživanja. U sebi sadrži pravo malo uputstvo sa osnovama istraživačkog novinarstva: od realističnih dijaloga između novinara i urednika do praktičnih savjeta, poput pravila „follow the money“ – priča se pronalazi tako što se prati trag novca.

2. Good Night, and Good Luck

Ovaj film se pojavio dok sam još bio student novinarstva – oduševio me tada, ali i svaki naredni put kada sam ga gledao. Rađen je u crno-bijeloj tehnici, a odličnu glumačku postavu predvode David Strathairn, George Clooney (koji je i režiser), Patricia Clarkson, Robert Downey, Jr. i drugi. Strathairn tumači ulogu Edwarda R. Morrowa, novinara i prezentera američkog CBS-a koji je postao čuven po izvještavanju iz Evrope tokom Drugog svjetskog rata. Iako se ne bavi tom temom, sam film dobio je naziv po jednoj od fraza po kojima je Murrow bio prepoznatljiv i kojima je završavao svoja javljanja iz Londona – laku noć i sretno. Radnja je smještena u poslijeratni period, u vrijeme kada je u javnom životu SAD-a zavladala antikomunistička histerija, pa stoga na momente može da bude pomalo komplikovana za one koje ne poznaju taj kontekst. Fokus je na konfliktu između Murrowa i jednog od predvodnika križarskog pohoda na pobornike komunizma (pa i na one koji to nisu) – senatora Josepha McCartya. Posmatrajući iz novinarskog ugla, film pokazuje kako izgleda hrabro i odgovorno novinarstvo u teškim okolnostima, te kako posao novinara (televizije) nije samo da zabavljaju već da pozivaju moćnike na odgovornost.

3. Ace in the Hole

Jedan od starijih filmova na listi (1951. godina) istovremeno je simpatičan i opominjući. Prikazuje novinara (Kirk Douglas) koji je nekada radio za velike medije, u velikim gradovima, ali koji je spletom okolnosti (i vlastitih grešaka) postao reporter lokalnog lista u gradiću Albuqurque. Kako bi oživio karijeru, odlučuje da manipulacijama „pojača“ priču o tragaču za blagom, zaglavljenom u labirintu podzemnih pećina. U jednom trenutku glavni junak izgovara: „Bad news sells best. Cause good news is no news.“ („Loše vijesti se najbolje prodaju. Dobre vijesti nisu vijesti.“). Iako na početku nije tako djelovalo, priča se ubrzo otima kontroli, pa je film zapravo svojevrsno predskazanje šta će se godinama kasnije događati sa fabrikovanjem i „uljepšavanjem“ informacija da bi bile zanimljivije publici. Takođe je dobar podsjetnik na to kakve mogu da budu posljedice kada novinar postane dio priče (Moderniju i radikalniju verziju ovakve prakse možete pogledati u filmu Nightcrawler, a komičnu i naivniju u filmu Mad City. Tako se najvažnije lekcije u filmu tiču etike i predstavljaju kritiku beskrupuloznog novinarstva nauštrb ljudskih sudbina.

4. True Story

Iako ne spada među najkvalitetnije na ovom spisu, True Story je baziran, kako mu naziv i govori, na istinitoj priči o Michaelu Finkelu, novinaru New York Timesa. Na treniznima često koristim sekvence iz ovog filma, pošto vrlo jednostavno prikazuju šta se događa novinaru koji napravi propuste u radu, poput plaćanja za informacije, nečuvanja bilješki, nerazjašnjavanja činjenica tokom intervjua itd. U nekoliko početnih minuta jasno se mogu razaznati loši postupci novinara, razotkrivanje njegovih pogrešaka i posljedice – zbog kojih mu je karijera bila ugrožena. Ali ovo je tek uvod. Finkel saznaje za Christiana Longoa, koji je osumnjičen za ubistvo svoje porodice i koji je tokom bjekstva koristio Finkelovo ime. Time počinje pravi zaplet.

5. Shattered Glass

Novinarski gledajući, film je vrlo sličan prethodnom na ovoj listi. Samo što novinar Stephan Glass ovdje svjesno pravi greške, plagira, izmišlja izvore, pa i čitave priče. A u tome je veoma uspješan – smatraju ga za velikog talenta – pa često dobija i naslovnice lista New Republic za koji radi. Pritom mu vjeruju svi osim dojučerašnjeg kolege koji je upravo imenovan za urednika. Koristeći metode provjere činjenica, on u detalje ispituje Glassove stare priče kako bi potvrdio svoje sumnje. Upravo detaljne provjere, opreznost urednika i preispitivanje povjerenja između urednika i novinara predstavljaju osnovne elemente iz kojih se mogu izvući pouke. Ovaj film je takođe rađen po istinitoj priči.

6. 7. 8. Millenium trilogija

Ukoliko niste pročitali tri bestselera Stiega Larssona po kojima su ovi filmovi snimljeni, preporučujem prvo to, pa onda gledanje filmova. To bi bila i generalna preporuka, pošto ekranizacije knjiga obično imaju mnogo više umjetničkih sloboda u interpretaciji događaja. Druga važna napomena jeste da je ovdje riječ o švedskim filmovima, a ne o američkoj adaptaciji prvog dijela trilogije (druga dva nisu ni snimljena). Glavni lik je istraživački novinar Mikael Blomkvist koji na razotkrivanju kriminala i korupcije sarađuje sa povučenom hakerkom Lisbeth Salander, čiji je prirodan dar fotografsko pamćenje. Blomkvist je uporan, odlučan da istraži i dokaže temu na kojoj radi, spreman je na odricanja, lojalan ljudima sa kojima sarađuje. Salanderova radi nekonvencionalno, čak se može reći da je na granici zakona, ali kad je riječ o pravdi vodi se istim vrijednostima kao Blomkvist. Pošto su i knjige i njihove ekranizacije fikcija, ima tu mnogo nerealnih momenata i razvoja događaja, ali i sasvim dovoljno elemenata sa kojima se novinari suočavaju u praksi: teme treba gledati što šire jer dokazi nisu uvijek očigledni – a nekad se nalaze novinarima pred nosom, ali ih je teško povezati; glavni dokazi su u dokumentima – često je potrebno pregledati stotine stranica da bi se nešto potvrdilo; terenski rad donosi najsočnije informacije, ali bez računara, enkripcije, programerskih vještina, danas je praktično nemoguće raditi. Prvi film nosi naziv „The Girl with the Dragon Tattoo“, drugi „The Girl Who Played with Fire“, a treći „The Girl Who Kicked the Hornets’ Nest“.

9. The Insider

Još jedan film zasnovan na istinitim događajima u kome su glavni likovi novinar emisije 60 minuta Lowell Bergman (Al Pacino) i uzbunjivač iz duhanske industrije koga glumi Russell Crowe. U pokušaju da naprave pozitivne promjene oni se suočavaju sa brojnim izazovima, uključujući diskreditovanje po svim osnovama i prijetnje smrću. Među najupečatljivijim segmentima su dijalozi između glavnih aktera, ali i unutar medijske kuće – o etici, prodaji novinarskih postulata zarad reklama i odnosa sa velikim kompanijama, važnosti novinarstva, te povjerenju novinara i izvora. Film istovremeno dosta slikovito opisuje i odnos prema uzbunjivačima koji često nastradaju nakon što razotkriju nezakonitosti (brojni su takvi primjeri i iz našeg bližeg okruženja u BiH i Srbiji).

10. A Mighty Heart

Ukoliko niste čuli za Daniela Pearla i nemate vremena za istraživanje šta mu se dogodilo – pogledajte ovaj potresan film. Pearl, koji je bio novinar Wall Street Journala, otet je u Karachiju (Pakistan) 2002. godine, dok je išao na važan intervju. Radnja je fokusirana na potragu za njim i napore policijskih i obavještajnih agencija, a u centru svega je njegova supruga koju igra Angelina Jolie. Još dva filma se bave sličnim temama. Fort Apache Napoli je o italijanskom novinaru Giancarlu Sianiju koji piše o napolitanskoj mafiji, dok Rosewater prikazuje šta se dešava kada iranske vlasti novinara Maziara Baharija optuže za špijunažu.

11. The Killing Fields

Ova priča je takođe bazirana na stvarnim događajima i odlično pokazuje kako političke igre na visokom nivou mogu da imaju gadne posljedice na obične ljude. Radnja se dešava uglavnom u Kambodži, tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada Crveni Kmeri preuzimaju vlast i usmrćuju stotine hiljada ljudi. Neprijatelji režima, a to je tih dana mogao biti svako, su ubijani i sahranjivani na takozvanim poljima smrti, po čemu je film i dobio naziv. Novinar New York Timesa, Sydney Schanberg, je spreman na brojne rizike kako bi objavio priču i ne prihvata ne za odgovor. Kasnije će zbog takvog pristupa dobiti brojne nagrade. Drugi glavni lik je Dith Pran, Schanbergov prevodilac i fikser. Nakon što je glavni grad Phnom Penh pao u ruke Kmera, a Amerikanci se povukli, Schanberg je odlučio da ostane, među malobrojnim zapadnim novinarima. Uz pomoć Prana on nastavlja da izvještava, što je bilo posebno opasno za Prana. Ovo nije samo film o novinarstvu, ovo je priča o prijateljstvu, odanosti i kolegijalnosti, iako na momente teška, a na momente (filmski) patetična.

12. Absence of Malice

Šta se događa kada novinari nasjednu na lažnu priču? A kada takva priča dolazi od zvaničnih i pouzdanih izvora? Šta kada novinar srlja iz greške u grešku, iako nema lošu namjeru? Može li osoba biti kriva i bez presude? Absence of Malicepokušava da pruži odgovor na ova i druga slična pitanja, fokusirajući se na dileme o novinarskoj etici i profesionalizmu. Radnja se odvija oko novinarke i vlasnika firme o kome piše, sa kojim razvija romantičan odnos, zahvaljujući čemu i dolazi do nekih informacija, što je samo po sebi tema za debatu. Za one koji nikada nisu prolazili kroz proces fact-checkinga (provjere činjenica) i razgovora s advokatima pred objavu teksta, u filmu postoji nekoliko veoma poučnih scena o tim procesima.

13. Kill the Messanger

Radnja u Kill the Messagner se dešava devedesetih godina prošlog stoljeća i bazirana je na istinitim događajima. Glavni lik je novinar Gary Webb koji otkriva da je CIA imala značajnu ulogu u prenošenju kokaina u SAD, od čega su se finansirali pobunjenici u Nikaragvi, podržani od američkih vlasti (Oni koje ova tema zanima mogu da pogledaju i prošlogodišnji American made sa Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi). Uprkos opasnosti koju priča nosi i upozorenjima da je ne radi, Webb slijedi novinarski instinkt, što mu donosi brojne probleme. Zapravo je najjači utisak filma to koliko daleko su političari, policija i tajne službe, spremni da odu u pokušajima da zaustave i diskredituju novinara koji se nije povinovao njihovim željama. Klevetanje i izvrtanje činjenica tako je Webba dovelo u situaciju da mora da pravda svoje postupke i integritet, pa i da se brine za bezbjednost – umjesto da jednostavno radi svoj posao. Zvuči poznato? Pogledajte pod: Rusija, Mađarska, Srbija…

14. Red Riding: The Year of Our Lord 1974

Na momente mučan i težak film zapravo je prvi dio Red Riding trilogije, nastale po knjigama engleskog pisca Davida Peacea. Dok preostala dva nastavka nemaju previše dodirnih tačaka sa novinarstvom, osim kroz spominjanje prošlosti, radnja ovog filma zasnovana je na novinaru početniku, Eddie Dunfordu, koji pokušava da riješi ubistva i nestanke djevojčica. Suočen sa zidom šutnje, korupcijom lokalnih moćnika i policije, pa i sa neodobravanjem vlastite redakcije, Dunford pokazuje upornost i naivnost kakve odlikuju (ili bi trebalo da odlikuju) mlade istraživačke novinare. Neke od okolnosti, poput nedodirljivih biznismena kojima se suprotstavlja tek poneki novinar koji pokušava da dokaže njihov kriminal, neodoljivo podsjećaju na našu, balkansku, novinarsku borbu sa vjetrenjačama. Film ima svoj kraj, ali cjelokupna priča se otkriva tek gledanjem čitave trilogije.

15. The Post

U pomami ekranizacija o novinarstvu, za šta je vjerovatno najviše zaslužan uspjeh filma Spotlight (o njemu nešto kasnije), The Post je jedan od posljednjih snimljenih. Pomalo novinarski neubjedljiv i napravljen holivudski, čini se prije svega da zabavi, The Post nema dubinu ni snagu Spotlighta, ali je ipak vrijedan gledanja, ako ni zbog čeg drugog, onda zbog teme oko koje se radnja odvija i koja prethodi aferi Watergate. Nakon što insajder uzbunjivač fotokopira povjerljivu dokumentaciju o američkoj umiješanosti u Vijetnamski rat, on je prosljeđuje novinarima New York Timesa. Film ipak ne prati taj dio priče (mnogi će reći i neopravdano), nego se fokusira na redakciju Washington Posta koja se ubrzo uključuje i dolazi do istih dokumenata – i to u trenutku dok se njihov list priprema na izlazak na berzu. Stoga je glavna dilema – objaviti informacije ili ne?

16. His Girl Friday

Iako je prevashodno riječ o romantičnoj komediji, His Girl Friday je film o novinarima. Uvrstio sam ga na listu iz tri razloga: jer se bavi temom koju obično svi zaobilaze – položajem novinarki u dominantno muškom okruženju (i to ne danas nego godinama unazad, kada je to bila uglavnom muška profesija – film je izašao 1940. godine), zato što pokazuje na šta su sve novinari spremni kako bi prvi došli do informacije pa i nauštrb etike, te zbog toga što odlično ilustruje koliko je to nepopravljivo zarazna profesija za one koji je zaista vole. Dijalozi su dinamični i na trenutke humoristični, ali sadrže i elemente koji bi danas sasvim sigurno bili označeni kao rasistički ili politički nekorektni.

17. Network

„I’m mad as hell and I’m not going to take this anymore!“ („Ljut sam kao pakao i više neću ovo da trpim!“) – rečenica je koju u eteru izgovara glavni junak nakon što doživljava nervni slom. U jednom trenutku prijeti i samoubistvom u programu. Ali rejtinzi rastu. Uprkos početnom negodovanju, menadžment televizije vrlo brzo uočava priliku za zaradu i zloupotrebljava čovjeka koji očigledno nije pri zdravom razumu. Jer rastom rejtinga raste i profit. I to je razlog zašto bi ovaj film trebalo pogledati, iako nije veoma prijatan. Možda ova priča, iako satirična, zapravo nagovještava momenat u kome svrha televizijskih programa prestaje da bude informisanje već zabava i u kome televizija postaje mašina za pravljenje novca. Sličnom temom, ali na mnogo blaži način, pošto je u prvom planu ljubavni trougao, bavi se i Broadcasting News.

18. Citizen Kane

Previše dobar da bi bio izostavljen. Orson Welles bio je režiser i igrao glavnu ulogu – Charles Foster Kanea – čiji je lik djelimično utemeljen na Williamu Randolphu Hearstu, vlasniku jedne od najvećih medijskih kompanija u SAD-u. Dolaskom na čelo lista New York Inquirer, Kane počinje eru žutog novinarstva i senzacionalističkog izvještavanja, praveći otklon od pukog prenošenja informacija („It would be fun to run a newspaper!“ – „Bilo bi zabavno voditi novinu!“). Veći dio filma zasnovan je na pokušajima novinara i urednika da rekonstruišu Kaneov život, pa osim što je sama tema novinarska, postoji i istraživačka nota kroz koju gledaoci mogu da posmatraju proces rada na priči.

19. The Pirates of Somalia

Film koji je prije svega interesantan jer je riječ o jednoj velikoj pustolovini, snimljenoj prema istinitoj priči. Ali ako se nešto može izvući kao pouka, to je da je nekada potrebno preuzeti rizik kako biste se nametnuli ili ispunili svoje snove. Pa čak i ako to podrazumijeva odlazak u Somaliju da biste bili prvi novinar koji je izvještavao o Somalijskim piratima. Neiskustvo i naivnost, ali i ogromna upornost, ono su što odlikuje mladog novinara Jaya Bahadura koji je karijeru započeo na vrlo neobičan način.

20. Spotlight

Iako spada u sami vrh ove liste, kako po kvalitetu glume, scenarija i režije, tako i po realnom prikazivanju istraživačkih metoda i tehnika, namjerno sam ovaj film ostavio za drugu polovicu teksta, računajući da je i najpoznatiji. Spotlight je širokoj populaciji približio istraživačko novinarstvo, sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama, i to je prva stvar na kojoj mu mi novinari možemo biti zahvalni. Film je zasnovan na stvarnim događajima i prati istraživački tim lista Boston Globe koji radi na razotkrivanju sistemskog zlostavljanja djece od katoličkih svećenika i zataškavanja tog problema. Donošenje teških odluka o objavljivanju priče ili nastavku istraživanja, poteškoće u pronalasku dovoljnog broja kredibilnih izvora i danonoćan rad kako bi se priče dokazale, samo su neki od momenata koji su apsolutno preslikani iz stvarnog istraživačkog novinarstva. Neke od scena praktično su kao male lekcije – sjećam se da sam, kada sam ga prvi put gledao, u više navrata supruzi objašnjavao kako je nešto super prikazano, „baš tako kako mi radimo“. Ukoliko niste, obavezno pogledajte, čak i ako ne želite da se bavite novinarstvom.

21. The Paper

Sa radnjom smještenom u svega 24 sata, ovaj film je pomalo predvidiv, uz osrednju glumu i režiju, ali vjerno pokazuje nekoliko aspekata bavljenja novinarskim poslom. Dnevni list The Sun propada, a jedan od glavnih razloga leži u tome što urednik, glavni lik filma, ne želi da pristane na senzacionalističko izvještavanje. Posljedica su stalno nezadovoljstvo i niska primanja članova redakcije koja je u stalnom haosu. Taj „novinarski haos“ je dosta vjerno prikazan, kao i uloga urednika, čiji posao podrazumijeva mnogo više od pukog uređivanja tekstova, uz konstantan pritisak i neograničeno radno vrijeme. U ključnom momentu dolazi do borbe između novinarskog tima sa dobrom pričom i menadžmenta koji pokušava da ispuni rokove nauštrb novinarskog integriteta. Pokazaće se da rješavanje ličnih razmirica preko posla rezultira loše po sve strane (uvijek), a priče nema dok sve nije urađeno, pa i posljednji citat.
Događaji u filmu su fiktivni, iako u određenoj mjeri jesu zasnovani na događajima iz stvarnog života. Centralna figura je novinarka koja razotkriva identitet CIA agenta. Pošto odbija da objavi ko joj je bio izvor za priču, suočava se sa zatvorskom kaznom i počinje da trpi pritiske vlasti, pravosuđa i istražitelja. Nothing But the Truth može biti odličan povod za debatu o tome šta su relevantni izvori, koliko ih je dovoljno da bi priča imala vjerodostojnost i na šta su sve novinari spremni da bi ih zaštitili – a time i svoj
kredibilitet. Posebno su zanimljivi razgovori između novinara i advokata.
23. Truth
Još jedan film koji u prvi plan stavlja izvore, ali je, za razliku od Nothing But the Truth, u potpunosti baziran na stvarnim događajima, iako postoje dileme oko toga koliko su oni autentično prikazani. U centru radnje su čuveni novinar i voditelj Dan Rather (Robert Redford) i producentica Mary Mapes (Cate Blanchett) – film je napravljen po njenim memoarima. Oni predvode CBS-ov tim 60 minuta, a problem nastaje nakon što objave priču da je George W. Bush imao povlašten tretman tokom služenja vojske. Ubrzo će se pokazati da su, jureći za ekskluzivom, napravili niz propusta, najprije uočenih na internet forumima i blogovima, da bi se u ispitivanju validnosti priče ubrzo pridružili drugi mediji. Film je jedan od najpoučnijih na listi – u kontekstu etike, novinarskih standarda, provjere informacija, ali i borbe između profita i novinarstva. Svaki detalj je bitan. Nema priče bez uvida u originalne dokumente. Kada su fact-checkeri zabrinuti zbog nečega, obično imaju dobar razlog za zabrinutost. Ako priča zvuči sjajno – često
nije sjajna, bez obzira na to koliko vaš tim bio uigran, koliko je priča dobra i koliko su vaši rokovi (ne)realni.
Znate kad vam neko kaže: „Nisam nacionalista/rasista/homofob…ali…“? Ovaj film je ogolio upravo taj fenomen, ljude koji se ponašaju kao da su problemi daleko, da se njih ne tiču i da oni „nemaju ništa protiv“, ali takvim svojim stavom i nečinjenjem zapravo samo prikrivaju predrasude ili čak doprinose širenju netrpeljivosti. U ovom slučaju, novinar (Gregory Peck) dobija zadatak da piše o antisemitizmu, kojim najprije nije zadovoljan, ali postepeno shvata koliko je priča važna, između ostalog i nakon što mu je bilo teško da sinu objasni tu temu. Nakon početnih problema sa inspiracijom, pronalazi ugao koji do tada niko nije radio – odlučuje da radi priču iz prvog lica, undercover, predstavljajući se kao Jevrej.
List The Day ne stoji najbolje jer pokušava da se kvalitetom bori protiv žutila, zbog čega se nazire njegova prodaja. Urednik (Humphrey Bogart) se suprotstavlja vlasnicima i izdavačima, pokušava da ga spasi, a ne odustaje čak ni kada im marketing služba povlači priču jer spominju važnog oglašivača. Kao posljednji korak prije prodaje, odlučuje da razotkrije ubistvo mlade žene. Jedna od prvih scena prikazuje urednika koji objašnjava da se komplikovane ekonomske teme moraju jednostavno objašnjavati („Šta to znači čitaocima?“). Ovo, naravno, nije poenta filma, ali je dobar uvod u scenario koji sadrži još sličnih lekcija, na primjer, kada urednik objašnjava da je novinarstvo zanat ili kada čak i svog pretučenog novinara ispituje do posljednjeg detalja napada („Ne smijemo pogriješiti“). Generalno, uz sve pozitivne strane, film ima pretjerano idealistički pogled na novinarstvo – bilo bi sjajno da su svi novinari borci za istinu, nepotkupljivi i etični. Ali nisu.
26. Capote
Na momente prespor film, protkan mračnom atmosferom, prikazuje period života američkog pisca i novinara Trumana Capotea (Philip Seymour Hoffman) u kome je napisao svoje vjerovatno najznačajnije djelo – In Cold Blood. Nerijetko se smatra da je upravo ovaj njegov rad, nastao poslije šestogodišnjeg istraživanja ubistva porodice u američkoj državi Kansas, u najvećoj mjeri popularizovao literarni format „non fiction novel“ (dokumentarni roman). Uz sve etičke (postao prijatelj sa akterima), tehničke (u knjizi, pa ni u filmu, svi likovi ipak nisu potpuno autentično prikazani) i zanatske dileme (intervjue nije snimao ni odmah zapisivao, već po sjećanju, za koje je tvrdio da je besprijekorno), Capoteu novinarstvo ipak može u velikoj mjeri biti zahvalno, ako ni zbog čega, onda zbog popularizovanja istraživačkog procesa. Capote je došao do svih relevantnih izvora, proveo sate razgovarajući s njima, pa i sa ubicama, iščitao je sve dokumente, pratio istragu, suđenje, pogubljenje i iscrpno bilježio sve pojedinosti.
Još jedna priča po stvarnim događajima. U novinama izlazi oglas sa nagradom od 5.000 dolara za informacije o ubistvu policajca koje se dogodilo prije 12 godina i za koje su dvije osobe već osuđene. Oglas zaintrigira urednika Chicago Timesa i on zadatak povjerava novinaru koji je na početku skeptičan. Postepeno, nakon što otkriva da je oglas dala majka jednog od osuđenih i nakon što ga upoznaje, počinje da sumnja u zvaničnu verziju događaja i odlučuje da slučaj detaljno istraži. U jednoj sceni, nakon što shvati da je na dobrom tragu, policajac ga prekida u pregledavanju dokumenata, govoreći: „This is confidential information“ (Ovo je povjerljiva informacija). Novinar odgovara: „This is public information and I’m entitled to use it“ (Ovo je javna informacija i imam pravo da je koristim).
Ova akcijska drama je snimljena prema istoimenoj knjizi CNN-ovog producenta Roberta Wienera, zasnovanoj na njegovim iskustvima prije i u toku Zaljevskog rata. Wiener i njegova ekipa bili su jedini novinarski tim koji je u januaru 1991. godine imao direktnu vezu sa svojom medijskom kućom u SAD-u i koji je uživo prenosio bombardovanje iračkog glavnog grada. To će biti prelomni trenutak, kako za postajanje CNN-a onakvim kakvim ga danas znamo, tako i za način izvještavanja iz konfliktnih zona. Live from Baghdad pokazuje kako izgledaju ozbiljna cenzura i pritisak vlasti, istovremeno se poigravajući sa etikom. Ključni momenat događa se kada mnogi novinari pokušavaju da dođu do iračkog ministra informisanja, ali jedino Wiener uspijeva, te čak kasnije s njim razvija i prijateljski odnos – zato što je bio najuporniji i nije prihvatio „ne“ za odgovor, te se potrudio oko izvora, upamtivši, na primjer, tačan izgovor njegovog imena. Iako se ovakve stvari mogu činiti banalnim, one zapravo znače mnogo u odnosu novinar-izvor.
Iako se o metodama rada Veronice Guerin, njenom odnosu sa izvorima i pristupu temama kao što su trgovina drogom i organizovani kriminal može diskutovati, suština je da je ova irska novinarka bila nevjerovatno hrabra. Ubijena je sa samo 37 godina. U filmu postoje dva značajna citata. Ona u jednom trenutku govori: „It’ll be worse for me and it’ll be worse for journalism or any journalist if I was to be intimidated. That means they’ve won, and they’re not going to win.“ (Biće gore za mene, za novinarstvo, za bilo kojeg novinara ako uspiju da me zaplaše. To bi značilo da su pobijedili, a neće pobijediti.) Drugi citat se bukvalno može uzeti kao sumiranje suštine rada istraživačkih novinara. Nakon što dođe do problema sa jednom od priča, pa redakcija prolazi kroz sve informacije, Veronica kaže: „Jesus, this is like being a cop.“ (Isuse, ovo je kao da sam policija), na šta joj kolega odgovara: „It’s worse. You can’t get a search warrant or a wiretap, but you still have to prove everything.“ (Gore je. Ti ne možeš da dobiješ
nalog za pretres ili prisluškivanje, a moraš sve da dokažeš.)
Posljednji film na ovoj listi je svojevrstan nastavak prvog. Nakon što je Richard Nixon poslije afere Watergate odstupio sa mjesta predsjednika SAD-a, mjesecima se nije oglašavao o toj temi. Konačno je pristao da razgovara sa britanskim voditeljom i šoumenom Davidom Frostom, za honorar od 600.000 dolara + dio profita od emitovanja, uzdajući se u njegovo neiskustvo. Frost, motivisan potencijalnim visokim rejtinzima, ulazi u avanturu koja od samog početka ne ide po planu, a završava se sa gotovo 29 sati materijala snimljenog tokom četiri sedmice. Iako postoje pitanja oko autentičnosti svih dijelova filma, on pruža uvid u različite elemente i tehnike intervjua, poput pripreme, istraživanja, ponašanja novinara, načina i redoslijeda postavljanja pitanja, kao i uspostavljanja odnosa prema teškom sagovorniku.

Plus dvije serije:

1. The Newsroom

Newsroom je najbolja serija koju sam gledao a da joj je novinarstvo u prvom planu. Serija prati tim koji proizvodi jednosatnu emisiju News Night za televizijsku stanicu ACN. Iako su likovi i sama televizijska stanica izmišljeni, nerijetko su glavna tema stvarni događaji, poput ubistva Osame Bin Ladena ili bombaškog napada na Bostonskom maratonu. Svaka od 25 epizoda emitovanih u tri sezone može se posmatrati kao mali tutorijal o TV novinarstvu, ili o novinarstvu uopšte. Između ostalog, gledaoci mogu da posmatraju kako izgledaju pokušaji da se u što kraćem roku donese odluka o najboljem uglu priče, koja je krazlika u vođenju profesionalnih i neprofesionalnih intervjua, kako nastaju pogreške u izvještavanju itd. Pomalo navijački i iz vlastitog iskustva, jedna od meni najdražih scena je kada News Night tim odlučuje da ne objavi informaciju za koju ima potvrdu iz samo jednog izvora. Iako su tenzija i nezadovoljstvo bili veliki, jer su sve druge stanice informaciju objavile, na kraju se pokazalo da ona nije bila tačna i da su novinari ACN-a bili u pravu. Možda i najdragocjeniji element serije su priče o međuljudskim odnosima – profesionalnim, ljubavnim, prijateljskim, kolegijalnim – jer svako ko je ikada vodio neki tim reći će vam da su dobri odnosi i jak tim važniji od svih znanja i vještina.

Šest epizoda ove britanske mini-serije po mnogim elementima uopšte ne zaostaju za serijom Newsroom. Kad je riječ o istraživačkom novinarstvu, različitim vrstama sukoba interesa, razotkrivanju korupcije, tajnih dogovora i političkih prljavih igara, pa i  funkcionisanju jednog istraživačkog tima, čak je znatno bolja i sadržajnija. U centru pažnje je novinar čiji prijatelj, jedan od najperspektivnijih političara u državi, upada u vrtlog problema nakon što mu asistentica (ujedno i ljubavnica) umire pod sumnjivim okolnostima. Njena smrt i niz naizgled nepovezanih događaja otvaraju brojna pitanja na koja novinari i policija, svako na svoj način, pokušavaju pronaći odgovore. Osim prilično realno prikazanog novinarskog rada na ovakvoj vrsti priča, kvalitet serije leži i u nepredvidivosti – kada god pomislite da je jasno šta se dogodilo, pojavi se novi problem/zaplet. Posebno je upečatljiva uloga glavnog urednika (fenomenalni Bill Nighy) koji osim karakterističnog, britanskog, smisla za humor, pokazuje brojne osobine koje bi urednik trebao da ima: štiti svoj tim, podržava novinare ali i traži mnogo od njih, ne pristaje na polovične i nedovoljno dokazane informacije, učestvuje u istraživanju kad je to potrebno. Šest godina poslije serije prikazan je istoimeni film, po sličnom scenariju, ali je radnja amerikanizirana i smještena u Washington. Iako glavne uloge igraju glumci sa A holivudske liste, prije svih Russell Crowe, Ben Affleck i Helen Mirren, nije dostigao kvalitet i zanimljivost serije
media.ba

Sarajevo i smog. Vječiti derbi

Prije četrdeset godina dnevni list Oslobođenje objavio je nekoliko tekstova koji su rječito govorili o borbi Sarajeva protiv zagađenja zraka. Protjerati smog pisalo je Oslobođenje 23. marta 1978. a pet mjeseci kasnije (30. avgusta) objavljeno je kako je grad dobio uređaj za mjerenje smoga.

Sve je ovo zapravo bilo dio ozbiljne kampanje koja je pokrenuta davne 1975. godine. Oslobođenje je 17. septembra te godine na nekoliko stranica najavilo ambiciozan plan gradske Vlade – pokretanje Projekta zaštite čovjekove okoline u Sarajevu.

Tada su prvi put pokazani podaci da su u Sarajevu od 1968. godine koncentracije sumpordioksida i čađi prelazile i do trideset puta tolerantne granice. Kao glavni zagađivači identifikovane su kotlovnice na čvrsta i tečna goriva kojih je bilo 400. Na drugom mjestu bilo je 60.000 individualnih ložišta. Na trećem mjestu automobili, zatim gradska deponija smeća a na petom rijeka Miljacka.

Sveobuhvatan projekat podrazumijevao je izgradnju i rekonstrukciju vodovodne i kanalizacione mreže sa centralnim postrojenjem za prečišćavanje otpadnih voda, gasifikaciju grada, uređenje gradskog smetljišta, uređenje vodotoka, zaštitu izvorišta vode u Sarajevskom polju te drugih mjera od zaštite od buke do uređenja zelenih površina.

Iz te 1978. godine je i mala crtica u sarajevskoj hronici. Fotografija stanovnika jedne mjesne zajednice koji učestvuju u uređenju zelene površine oko svojih zgrada upravo u projektu zaštite sredine. Krajem 1978. godine počela je izgradnja gasovoda Sarajevo – Zvornik. Dug 120 kilometara urađen je za devet mjeseci. Kako je pisalo Oslobođenje, cijevi kroz grad mogle su se provlačiti čak i trasom gasovoda iz 1913. godine.

Prvi uređaj za mjerenje smoga nabavio je Institut za medicinsku fiziku Univerzitetskog medicinskog centra. U tekstu iz avgusta 1978. kaže se da se ovaj Institut više od decenije bavi proučavanjem aerozagađenosti, kako se ovaj problem tada nazivao, u cijeloj Bosni i Hercegovini. Novi uređaj precizno je mjerio koncentracije sumpordioksida i ostalih štetnih elemenata za ljudsko zdravlje. Bio je prenosiv i mjerio je zagađenja zraka od doline Bosne, Jajca, Gacka do najkritičnijih lokaliteta grada Sarajeva.

Najveći dio ovih planova je i ostvaren do početka 1980-tih. Projekat bio, projekat prošao i onda se stalo. Problem je tako samo ublažen ali sarajevska drama sa smogom brzo se vratila tako da i 40 godina kasnije grad opet diše sa istim simptomima. Iako su najave projekta zaštite Sarajeva i njegove okoline prije 40 godina govorile da će grad biti vazdušna banja malo se od toga šta desilo.

Prema tome ovaj pogled u stare novinske tekstove može nas naučiti nekoliko lekcija. Zaštita okoline nije projekat već proces. Rat na dnevnoj bazi. Da vremenom manje važni zagađivači postaju dominantni. Kao recimo automobili. I završno – kad jednom krenete da se borite sa smogom u Sarajevu to nikad neće prestati.

media.ba

Bosnian Serbs detain man who led protests over son’s death

By The Associated Press

SARAJEVO, Bosnia-Herzegovina — Tensions soared in the Serb-run part of Bosnia after police detained a man whose demands for answers about the death of his son helped spark months of anti-government protests. Police in riot gear were deployed as the mourning father’s supporters gathered to protest his arrest on Tuesday.

Bosnian Serb police said they detained Davor Dragicevic after he failed to appear for questioning. Dragicevic’s lawyers said he was hurt during the arrest in Banja Luka, the main city of the Serb mini-state in Bosnia.

. Several other people also were detained, including some opposition politicians and briefly, Dragicevic’s ex-wife. Videos from the central square in Banja Luka, the main city in the Serb mini-state in Bosnia, showed police scuffling with citizens while making arrests. Police said an officer was injured.

Davor Dragicevic’s “Justice for David” movement has demanded information about the March death of his 21-year-old son. Police initially said it was a suicide, but the young man’s family insists he was killed by someone else. Prosecutors opened a homicide investigation that is ongoing.

Davor Dragicevic has accused top police officials of covering up his son’s slaying and protecting the killers. Authorities deny the allegations. His movement’s demonstrations have drawn thousands of people and inspired citizens to also protest official corruption and the bleak economic prospects in Bosnia.

After the arrests, special police were deployed to the Banja Luka square and authorities removed a memorial for David Dragicevic. Bosnians have lit candles and laid flowers around photographs of him in the square for months.

Dozens of people gathered at the scene, some crying and shouting “Justice for David.” They later started setting up a new, heart-shaped memorial amid occasional scuffles with the police officers securing the square.

In the evening, several hundred people gathered at a nearby park. Police moved them away and the crowd reassembled outside a Serbian Orthodox church.

The European Union delegation in Bosnia said it was “deeply concerned” about the arrests and demanded an explanation from Bosnian Serb police

“We are following the developments closely in Banja Luka and urge everyone to stay calm and refrain from violence,” the EU delegation and the EU Special Representative said. “Today’s turn of events in Banja Luka sends a negative and alarming signal about the state of rule of law.”

Local media reported that police wanted to question Dragicevic for allegedly “endangering security” with a protest this month during the election in parliament of a new Bosnian Serb government.

The Bosnian Serb government is dominated by the ruling coalition of pro-Russian nationalist leader Milorad Dodik. The opposition Party of Democratic Progress issued a statement accusing the government of “unseen repression” and demanded Dragicevic’s release.

Bosnia remains tense and ethnically divided following the 1992-95 war that killed over 100,000 people and left millions homeless. The country consists of a Bosnian Serb and a Muslim-Croat entity.

NY Times

Mediacentar Sarajevo pokreće „Medijsku akademiju“

Mediacentar Sarajevo pokreće novi projekat. Medijsku akademiju. Ukratko, to bi trebao biti arhiv najbolje novinarske prakse. Postavićemo nekoliko pitanja velikom broju novinara i novinarki:

Šta je bila tvoja najbolja priča ili iskustvo iz kojeg ste najviše naučili? Kako ste doznali za priču, kako ste je realizirali, šta su bili problemi, kako ste ih savladavali, koje ste tehnike koristili, kako je tekao cijeli proces i na koji je način okončan?

U narednih nekoliko godina pokušaćemo napraviti veliki online arhiv na našem portalu: www.media.ba

Sve ovo biće otvoreno za medijsku zajednicu Bosne i Hercegovine, regiona i šire. Medijsku akademiju znanično započinjemo člankom – „lekcijom“ – dugogodišnjeg novinara i urednika Nenada Pejića, koje ćemo objaviti na portalu u srijedu 12. decembra.

U saradnji sa Fakultetom političkih nauka u Sarajevu, Pejić će u okviru predmeta „Radijsko novinarstvo“ studentima, ali i novinarima, ispričati neka od svojih iskustava i razgovarati o tome zašto smatra da „novinarstvo nije nevino“ kada su u pitanju dezinformacije.

Nenad Pejić je potpredsjednik i glavni i odgovorni urednik Radija Slobodna Evropa. Dugogodišnji je TV novinar, autor je knjige “Isključi TV i otvori oči” i nekadašnji glavni i odgovorni urednik TV Sarajevo.

Studenti novinarstva kao i novinari iz redakcija bh. medija su dobrodošli na Fakultet političkih nauka u Sarajevu u srijedu, 12. decembera 2018. u 15:00h. (Sala N1/1)

media.ba

 

Hrabre žene Kruščice istrajale u borbi: Poništene dozvole za izgradnju hidrocentrala

Istrajne žene iz Kruščice uspjele su u svojoj borbi. Građevinske i urbanističe dozvole za izgradnju spornih hidrocentrala na rijeci Kruščica su poništene, nakon što su sve četiri tužbe uvažene na Kantonalnom sudu u Novom Travniku.

Foto: Bh-index

Podsjećamo da se radi o maloj grupi žena iz sela Kruščica koje su se pobunile protiv izgradnje hidrocentrala na njihovoj rijeci, te su svojim tijelima branile pristup građevinskim mašinama preko mosta, 24 sata dnevno tokom 300 dana, zbog čega su nazvane hrabre žene Kruščice.

Istovremeno su vodile i pravnu borbu na sudu u Novom Travniku, koja ih je ovom odlukom dovela do konačne pobjede.

(Interview.ba, Radiosarajevo.ba)

Twitter: Sumnjiv saobraćaj delo vlada Kine i Saudijske Arabije

“Sumnjiv saobraćaj ka korisničkom forumu kompanije Twitter deluje kao deo aktivnosti, uz podršku vlada, koji dolazi iz Kine i Saudijske Arabije”, izjavio je sinoć za Rojters neimenovani portparol Twittera.

Britanska agencija je ispravila prethodno objavljenu vest u kojoj je navedena Rusija, umesto Saudijske Arabije, ne objašnjavajući kako je došlo do te greške.

“Kompanija ne zna razlog ove aktivnosti, ali je ranije obavestila korisnike da obrate veliku pažnju”, naveo je portparol te kompanije koja vodi istoimenu društvenu mrežu.

B92

Kako da pomoću Gmaila vratite kontakte na vašem Andoidu?

U servisu za webmail Gmail postoji manje poznata opcija pomoću koje možete brzo da vratite kontakte koje ste izgubili na pametnom telefonu s Guglovim operativnim sistemom.

Možda zvuči neobično, ali u Gmailu možete naći kontakte koje ste izgubili na Androidu. Ta dva servisa su, naime, povezana.

Kad dodate kontakte u smartfon s Androidom koristeći Guglov servis, oba se sinhronizuju sa web serverima online kako bi to zabeležili, što se može pokazati vrlo korisnim ako, recimo, slučajno obrišete nečiji broj. U stvari, možete vratiti bilo koji kontakt obrisan tokom poslednjih 30 dana, odnosno bilo koji kontakt iz četa obrisan tokom protekla 24 sata.

Kako biste to mogli, treba da se logujete na web verziju Gmaila pa iz padajućeg menija u gornjem desnom uglu odaberete opciju Contacts. Dobićete popis svih kontakta koje je Google povezao s vašim korisničkim nalogom. Među njima će biti adrese e-pošte i brojevi telefona.

U meniju s leve strane kliknite na More, pa u padajućem meniju odaberite Restore contacts. Možete birati koliko ćete vremenski da se vratite (sat, dan, nedelju…). Odaberite koliko vam je potrebno vremena kako biste vratili izgubljene kontakte. Kliknite Restore i pričekajte dok ih Google ne vrati.

Ako ne koristite Gmail ili ne sinhronizujete podatke, povraćaj podataka biće nešto komplikovaniji. Postoje aplikacije koje vam to mogu omogućiti, kao što je recimo Recovery Android.