Demokratski Narodni Savez

Centralna tribina Pale – Svadbeni salon “Stanišić” Pale, Utorak 2.10. u 19 časova

Prisutnima će se obratiti predsjednik DNS-a Marko Pavić, predsjednik OO DNS Pale Miroslav Simović i kandidati za Narodnu Skupštinu RS, Radmila Veselinović, Ljubomir Erić i Aco Stanišić.

Sokolac se sinoć dokazao kao bratska opština, a Sokočani kao dobri domaćini. Čestitke OO DNS-a Sokolac na odličnoj organizaciji. Hvala svima koji su došli i dali nam podršku. Moram priznati, imao sam i malu tremu za govornicom jer nije jednostavno govoriti pred tolikim brojem ljudi. Srce mi je puno i ponosan sam na sve nas, jer znam da radimo pravu stvar. Hvala Sokolac. Odgovorno do pobjede – Aco Stanišić

Češki ekspert za medijsku pismenost i govor mržnje Jaroslav Valuch jedan je od voditelja treninga iz oblasti medijske i informacijske pismenosti kojeg Mediacentar Sarajevo organizuje 13. i 14. septembra u Sarajevu. Radio je sa desetinama organizacija i građanskih inicijativa u Evropi, na Bliskom istoku i jugoistočnoj Aziji, a bio je i Fulbright stipendista na koledžu novinarstva Philip Merrill na Maryland univerzitetu. Trenutno radi u Press startu, crowdfunding platformi koja pomaže novinarima i urednicima u zemljama u razvoju da produciraju priče za lokalnu publiku, te vodi projekt Factczech.cz namijenjen češkim novinarima i studentima za verifikaciju informacija.

“Pošto sam od 2005. godine u ovoj oblasti mogu da vidim promjenu pristupa, pozornosti i važnosti koje medijska pismenost dobiva. Prvobitno, sve je bilo oko pomaganja djeci i mladim ljudima da se kreću u medijskom eko-sistemu. 2005-2006. godine više se radilo o tradicionalnom medijskom sistemu. Društveni mediji nisu bili velika stvar u to vrijeme. A sada ono što vidimo, od 2015. uglavnom kroz iskustvo Brexita i predsjedničkih izbora u SAD-u i porast lažnih vijesti, je da se medijska pismenost smatra rješenjem za lažne vijesti i propagandu, što većinom ona to i može biti, ali ne ako suzimo medijsku pismenost na fact checking i verifikaciju i borbu protiv lažnih vijesti. Mislim da je to veoma usko polje i medijska pismenost je šire razumijevanje historijskog konteksta, kako mediji funkcionišu, koja je njihova uloga u društvu.”

Valuch kaže da postoje brojne incijative širom Evrope za borbu protiv lažnih vijesti koje se predstavljaju kao medijska pismenost, ali da koncept medijske pismenosti nije tako jednostavan, da zahtjeva širi kontekst i interdisciplinaran pristup.

Činjenice nisu uvijek dovoljne

Biti sposoban identificirati lažni sadržaj i dezinformacije svakako je jedan od ciljeva medijske pismenosti. Dezinformacije se mogu širiti zbog različitih motiva, govori Valuch, a među njima su i satira, humor i zabava. Međutim, postoji i sadržaj koji namjerno manipulira čitaocima.

“Možete imati lažni sadržaj kada jedan izvor pokušava da izgleda kao neki oficijalni izvor, pa sve do lažnih konteksta. Naprimjer, određen događaj se zaista desio, snimljen je, ali natpis je drugačiji. Postoji jedan dobar primjer, protesti pariskih taksi vozača protiv Uber-a koji su predstavljeni kao protesti migranata u Francuskoj. Ponovo, sadržaj je stvaran, ali interpretacije i natpis su lažni. Pa sve do sadržaja koji su čiste laži osmišljene da bi nekome naudile”, pojašnjava Valuch.

Apsolutno je esencijalno u novinarstvu tragati za istinom, kaže on, ali samo predstavljanje činjenica nije dovoljno da bi se razumio cijeli kontekst te je potrebno shvatiti da različiti ljudi imaju različite vrijednosti, stavove i razmišljanja.

“Možete imati jednu činjenicu ali više različitih pogleda na nju. Uzmimo izbjeglice koje dolaze u Evropu. Možete imate činjenice, možete imati prave brojeve, ali i dalje različiti ljudi će ih gledati drugačije. Dosta ljudi dolazi iz različitih kultura, vide to kao prijetnju i bez obzira koliko god činjenica baciš pred njih neće to promijeniti. To implicira da medijska pismenost treba biti interdisciplinarna, trebamo uključiti ekspertizu sociologije, antropologije i psihologije, kako bismo zaista shvatili korijen problema.”

Svi koji su uključeni u programe medijske pismenosti ili obrazovanja o ljudskim pravima imaju tendenciju da targetiraju mlade ljude. Potrebno je zapravo raditi i sa starijim generacijama koje i proizvode lažne sadržaje, govori Valuch.

“Ne trebamo uvijek kriviti mlade ljude. Moja ekspertiza je i govor mržnje i ekstremizam i većinu programa koju sam razvio ciljaju na mlade ljude ali prema statistikama mladi ljudi ne produciraju i ne šire govor mržnje. Šire mržnju jedni prema drugima, zbog muzike koju vole, zbog načina na koji se oblače, ali to ne znači da je protiv manjina. To rade druge grupe u društvu. Moramo nešto da radimo sa našom generacijom.”

Edukacije iz medijske pismenosti treba da budu upućene i onima koji od lažnih sadržaja imaju finansijske i političke koristi a tu je potreban drugačiji pristup, poput istraživačkog novinarstva gdje će se otkriti ko su oni koji benefitiraju od širenja mržnje.

“Ne možete kriviti obične ljude što im vjeruju, jer ponekad se zaista radi o emocijama, sva histerija oko izbjeglica je zapravo o emocijama i strahu. Ljudi se jednostavno boje. Ne možete se boriti protiv ovih jakih emocija činjenicama. Ljudi ne slušaju. I ne možete ih kriviti što se boje. To je prirodna ljudska reakcija. Mi moramo da ciljamo na one koji eksploatišu ovo za političke i poslovne interese.”

Emocije i lažne vijesti

Kada su u pitanju dezinformacije, lažne vijesti i sadržaj koji uključuje mržnju, u Češkoj su tema tradicionalno bili Romi, ali se to promijenilo sa terorističkim napadima Islamske države i distribucijom stravičnih videa smaknuća i preraslo u sadržaje usmjerene protiv migranata, kao u većini zemalja Evrope.

“Imigranti i muslimani se vide kao prijetnja. Možemo vidjeti kako su se dezinformacije promijenile i ono što sada vidimo, pošto izbjeglice više ne dolaze, jeste da su Romi opet prva meta. Vidimo iste obmane koje su bile dijeljene na Facebooku 2011. i 2012. godine, tako da su i političari i populisti shvatili da ne mogu više pričati o izbjeglicama”.

Međutim, zahvaljujući strahu od dezinformacija, rađaju se različite inicijative koje pomažu kvalitetnom novinarstvu.

“Sve je u iskrenom izvještavanju i profesionalnom radu. Zaista nam je potrebno da novinari rade dobar posao. Veoma je teško sa ograničenim sredstvima ali postoje neki obećavajući projekti, naprimjer, sada u Češkoj, novi medij je otvoren na osnovu slovačkog modela, potpuno nezavisan izvor visoko profesionalnog novinarstva i čini se da je to način za naprijed. Potpuno je finansiran od pretplate. Slovačka verzija tako funkcioniše da čak imaju štampane novine i veliki broj čitatelja. Mi otvaremo sličan medij u Češkoj.”

On naglašava važnost toga da novinari pričaju o svojoj profesiji sa publikom kao i o emocijama koje konzumenti medija imaju. Dodaje i kako je neosnovano zapostavljena treća dob u programima medijske pismenosti, te kako je to generacija koja većinom glasa na izborima. Navodi i kako postoje pozitivna iskustva u radu sa tom dobnom skupinom kojoj nije potrebno objašnjavati fact checking nego se više raditi na građenju povjerenja i vještinama prepoznavanja kredibilnih izvora.

“Prije nekoliko godina sam bio entuzijast oko tehnologije i što sam više bio aktivan u tom području, više sam osjećao da treba da napustimo taj kanal rada na društvenim mrežama i da jednostavno razgovaramo sa ljudima. Većina problema s kojima se suočavamo u Češkoj je da ne razgovaramo lice u lice. Što sam više involviran, više vidim kako je Facebook dio problema, a ne rješenja.”

Kaže da projekti iz medijske pismenosti nisu samo predavanja i obuke iz fact checkinga, nego treba da pokažu publici kako novinarstvo zapravo funkcioniše

Google je pokrenuo novi specijalizirani istraživač čiji je cilj da novinarima i istraživačima pomogne u pronalaženju javno dostupnih setova podataka.

Google Dataset Search koristi Google-ov prepoznatljivi dizajn i način pretrage da novinarima, naučnicima i drugim istraživačima olakša pretraživanje javno dostupnih velikih setova podataka. Alat je trenutno u beta verziji i uključuje podatke različitih vladinih agencija, informacije o vremenu i setove podataka novinskih organizacija i prikuplja ih iz digitalnih biblioteka, vladinih baza podataka i ličnih web sajtova.

Ima kreativnu slobodu, ali nema zdravstveno osiguranje i ostala prava, dok honorari stižu neujednačeno. 

foto: Adnan Julardžija

Novinarska udruženja i pojedinci često ukazuju na tešku profesionalnu situaciju novinara, ugroženost njihovih prava i sigurnosti. U većini tih javnih apela, na novinare se gleda kao kompaktnu skupinu i u javnom diskursu se uglavnom tradicionalno vezuju za određeni medij ili redakciju. Međutim, osim što između novinara i medija za koje pišu postoje ogromne kvalitativne i ideološke razlike, postoje također i razlike između njihovih profesionalnih, radnih statusa. Danas u BiH postoji cijela jedna skupina ljudi koji se novinarskim poslom bave slobodnjački. To znači da nisu vezani za jedan određeni medij s kojim imaju potpisan ugovor o radu. Umjesto toga sarađuju s više medija koji ih angažuju najčešće putem ugovora o djelu. To podrazumijeva da nemaju penzionog i zdravstvenog osiguranja te drugih radničkih prava regulisanih ugovorom o radu. Zbog nepostojanja sistemske zaštite, slobodnjaci se često susreću sa različitim vidovima diskriminacije i neugodnosti u poslu kojim se bave. Zato je krajnje vrijeme da se počne javno govoriti o ovoj sve brojnijoj novinarskoj kategoriji, ukaže na specifične probleme s kojima se susreću te spomene neprofesionalan i nekorektan odnos koji su doživjeli od pojedinih medija u Bosni i Hercegovini.

Ovaj tekst sam zamislila kao razmjenu iskustava i mišljenja o ovoj temi nekoliko freelancerica, u koje se i sama ubrajam. Radi se o autoricama koje spadaju među imena koja najradije čitam u domaćem medijskom prostoru. Većini njih, kao ni meni, novinarstvo nije prvotna vokacija. Nismo studirale žurnalistiku niti smo željele da postanemo novinarke, nego smo se tim poslom počele baviti silom prilika ili zbog sklonosti prema pisanju.

Sama sam se novinarstvom počela baviti zbog oba razloga. Studirala sam psihologiju i književnost i godinama sam objavljivala kratke priče, eseje, prevode, osvrte…, da bih prvi publicistički (novinarski) tekst objavila tek 2011. godine. U godinama koje su slijedile, počela sam više pisati za medije i sve baveći se ovim poslom iz ”hobija”, nekad iz nedostatka ”pravog posla”, a nekad uz ”pravi posao”, do danas sam uspjela objaviti trocifren broj tekstova. U ovo ne ubrajam tekstove koji mi nisu bili plaćeni jer sam ih objavila u medijima s kojima nisam imala unaprijed potpisan ugovor o djelu. Postoji veoma veliki broj medija u BiH koji će vam veoma rado objaviti tekst ako im ga ponudite besplatno (portal Radio Sarajevo, Buka, Oslobođenje…), a onda čak i više njih, bez ikakve namjere da vam se za njih finansijski oduže. Do danas sam sarađivala sa manje-više svim kvalitetnijim portalima u BiH i mogu reći da mi je, nakon što sam izdvojila ”žito od kukolja”, i odabrala najbolje i najprofesionalnije, iskustvo uglavnom pozitivno. Šta to znači? To znači da radim od kuće i raspolažem svojim radnim vremenom, sarađujem s ljudima koje cijenim i koji cijene mene kao autoricu, odabirem teme koje želim, pišem o njima kako hoću i za to bivam plaćena. Međutim, to isto tako znači da nemam radna prava koja bi mi nudio klasičan ugovor o radu i nikakvu dugoročnu sigurnost. Nemam dovoljna mjesečna primanja kao ni penziono ni zdravstveno osiguranje, osim ako ih sama sebi ne uplatim. Upravo to su razlozi zbog čega ovaj posao nikad nisam ni smatrala za ”pravi”, i pored velikog broja tekstova koje sam napisala i redovnih mjesečnih angažmana, on je preostao moj hobi. S druge strane, zbog devalvacije novinarskog zanimanja i niskih primanja, ”pravi” novinarski posao me nikad nije privlačio.

Slično i još šarolikije freelance iskustvo imaju dvije dugogodišnje novinarke, Tamara Zablocka i Maša Durkalić.

Tamara je studirala komparativnu književnost i povijest umjetnosti, a zadnjih 10 godina se bavi novinarskim poslom u istom prekarnom smislu. Autorica je tekstova iz oblasti kulture i ljudskih prava i dobitnica novinarskih nagrada. Tamara ističe da se definicija freelance posla ni ne može primijeniti kod nas jer zapravo predstavlja slobodu poslodavca da izbjegava poštivanje radničkih prava. Termin se nerijetko pogrešno odnosi i na one pojedince koji godinama rade za isti medij, ali im se i pored toga ne uplaćuju doprinosi, honorar im je izuzetno mali, a ugovor može biti raskinut u jednom danu. Ističe da je stalno sarađivala s medijem koji joj čak nije ponudio nikakav ugovor nego se radilo o bukvalnom ”radu na crno” u kojem je honorare dobijala u koverti. Dešavalo joj se i da joj u potpisanom ugovoru o djelu, iznos poreza oduzmu od predviđenog honorara. Iako ovaj posao ima i prednosti poput samostalne organizacije posla, mogućnosti saradnje sa više medija, slobode pri izboru tema…, Tamara naglašava da zbog nesigurne radne pozicije ipak ima više nedostataka. Također, jedan od problema s kojim se susreću samo slobodnjaci jest i činjenica da ne smiju odbiti nijedan ponuđeni angažman jer su sve prilike da drugi put neće biti pozvani.

Maša je novinarka po obrazovanju koja je novinarsku karijeru započela u Magazinu Dani gdje je radila do 2014. godine, kao novinarka i saradnica. Nakon toga, Maša se više posvetila slobodnjačkom angažmanu i kaže da joj danas, nakon 12-13 godina bavljenja tim poslom u kojem je promijenila razne forme, nezavisna pozicija najviše odgovara. To je najviše zbog nivoa na kojem se danas nalazi novinarstvo, ali i zbog tema koje preferira (ljudska, ženska i LGBT prava) koje mainstream medijima nisu toliko zanimljive. Ipak ističe da to dugoročno gledano nikako nije dobra situacija jer ne pruža nikakvu sigurnost u pitanju radničkih prava. Ona ima kreativnu slobodu, ali nema zdravstveno osiguranje i ostala prava, dok honorari stižu neujednačeno. Pored toga, honorari freelancera su niski i Maša naglašava da, iako ste danas potplaćeni u novinarskom poslu generalno i finansijski nema tolike razlike, slobodnjaci imaju i tu ”osobinu” da su veoma lako ”zamjenjivi”. Ako ne želite da pišete za honorar koji u prosjeku iznosi 100 KM, ističe, nikakav problem – može vas se veoma lako zamijeniti jer ima ljudi koji će raditi i za manje! U tome vidi jedan od načina na koje kapitalizam i prekarni rad uništavaju radna prava i moral jer je prirodno da će ljudi raditi za manji honorar ako su prisiljeni.

Za razliku od Tamare i Maše, moje druge dvije sugovornice su književnice koje se, poput mene, novinarstvom bave jer je povezano s njihovim osnovnim zanatom.

Lamija Begagić je spisateljica koja je studirala književnost, a u novinarstvu je dugi niz godina u ulogama kolumnistice i urednice. U svojoj slobodnjačkoj poziciji Lamija vidi i privilegiju i prokletstvo. Privilegija se svakako krije u mogućnosti raspolaganja vlastitim prostorom i vremenom što joj kao roditeljki mnogo znači, dok je jedan od nedostataka sadržan u činjenici da ”posao trpi”. Rad od kuće za nju znači da po pravilu pomjera vrijeme za posao, a s godinama joj se sve teže skoncentrisati na rad noću. Prokletstvo slobodnjaštva svakako predstavlja i nestabilnost mjesečnih prihoda. Ističe da problem leži u činjenici  što freelancerice nisu prepoznate od države pa se same moraju dovijati kako da regulišu zdravstveno i socijalno osiguranje. Mnoge ulaze u radne odnose preko prijateljstava i poznanstava pa same plaćaju doprinose, dok se druge osiguravaju preko partnera ili biroa, ali ne postoji jedno sistemsko rješenje. Ona ima sve manje snage za 24-satni multitasking i smatra da s freelancingom stvari stoje kao i sa aktivizmom: ima rok trajanja i koliko ispuni, toliko i potroši ljude.

Dijala Hasanbegović je pjesnikinja koja ističe da se novinarstvom počela baviti silom prilika jer kao tadašnja studentica komparativne književnosti nije ni imala puno izbora. Ipak, taj posao joj je koristio zbog pisanja i kontakta s ljudima. I Dijala, kao i Tamara i Maša, naglašava princip ”zamjenjivosti” koji važi u freelance vodama jer je doživjela da joj se kaže da je zamjenjiva, kao i svi ostali, pa time i nebitna. Postoje periodi kada voli svoje slobodnjaštvo, ali i periodi kada preovladaju minusi na računu, a nema se kome ni zašto požaliti. Definicija slobodnjaštva u Bosni po njoj ”zapravo znači biti zaposlen, ali i ‘slobodan’ da budeš siromašan, uprkos iskustvu i talentu”.

Iz svega rečenog se može zaključiti da bavljenje freelance novinarstvom danas u Bosni i Hercegovini predstavlja prekarnu poziciju u najgorem smislu riječi. Iako je većina ”pravih” poslova u medijima daleko od atraktivnog, freelance posao i onda kada je stvar izbora, podrazumijeva skupo plaćenu slobodu. Pri tome su žene freelancerice posebno ”nevidljiva” i potcijenjena kategorija. U novinarstvu se žene inače nalaze na manje plaćenim pozicijama od muškaraca, a kao freelancerice one dobijaju manje angažmana. Zanimljivo je da su i moje sugovornice napravile paralelu između slobodnjaštva i tradicionalnog ženskog rada. Tamara Zablocka je istaknula da svoj posao voli upoređivati sa neplaćenim ženskim radom od kuće, koji niko ne vidi i niko ne cijeni, a vi za to vrijeme trošite vlastitu opremu, računar, telefon, struju koje vam također niko ne plaća.

I sve je tako, i pored toga što freelancerice danas, bez ikakve sumnje, spadaju u najkvalitetnija autorska i novinarska imena u BiH.

U Sokocu je u nedjelju 23.09. održana promocija aerokluba “Soko”. Omladinska organizacija DNS-a Sokolac pružila je maksimalnu podršku u realizaciji ovog događaja. “Zadovoljstvo mi je što sam bio dio ovoga, zadovoljstvo mi je učestvovati u akcijama koje Sokolac promovišu na najljepši mogući način i koje našim sugrađanima pružaju mogućnost da vide i uživaju u nečem do sad neviđenom na ovim prostorima”, riječi su Dušana Vrbarca, predsjednika Omladine DNS-a Sokolac. Događaju je prisustvovao i kandidat za narodnog poslanika, Aco Stanišić (DNS)-3 koji je podržao realizaciju ovog projekta.

Mokro je sinoć izabralo svog kandidata za Narodnu Skupštinu Republike Srpske. Više od 200 ljudi u sali. Izvinjenje svima koji su ostali ispred. Čestitke i zahvalnost organizatorima. Ako sam ikada sumnjao u svoju pobjedu, od sinoć sam siguran. Hvala vam dobri ljudi. Hvala od srca. Biću vam dostojan predstavnik.