Korištenjem aplikacije moguće je odrediti geografsku udaljenost od osoba u samoizolaciji.

Foto: Pixabay

Nakon što je uz saglasnost Agencije za zaštitu ličnih podataka, crnogorska vlada odlučila objaviti spisak građana koji se u ovoj zemlji zbog pandemije koronavirusa COVID-19 nalaze u samoizolaciji, nepoznati autori kreirali su web aplikaciju putem koje se objavljuje ažurirani spisak sa vladine stranice i uz pomoć koje je moguće geografski odrediti udaljenost od osoba koje se nalaze u samoizolaciji.

“Cilj ove aplikacije je prevencija i uvid u novonastalu epidemiju. Udaljenost nije uvjek 100% tačna, i zavisi od vašeg uređaja i adresa koje uzimamo sa vladinog sajta”, piše na početnoj stranici aplikacije crnagorakorona.com. Na aplikaciji je istaknuto da će svi podaci biti uklonjeni na dan isteka samoizolacije.

Uklanjanje aplikacije i prestanak objavljivanje ličnih podataka (imena, prezimena i adresa) osoba u samoizolaciji osudile su organizacije za ljudska prava.

“Generisanjem ovih podataka ulazi se u zonu krivične odgovornosti kreatora i administratora web aplikacije jer se time direktno krši niz međunarodnih dokumenata i crnogorskih zakona”, piše u saopštenju Centra za građansko obrazovanje.

Centar je također uputio inicijative Vrhovnom državnom tužilaštvu, Upravi policije, Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama i Zaštitniku ljudskih prava i sloboda da po službenoj dužnosti preduzmu sve propisane radnje i mjere u cilju suzbijanja daljeg korištenja ove aplikacije.

Međunarodna organizacija Civil Rights Defenders (CRD) je zbog objavljivanja ličnih podataka osoba koje se nalaze u samoizolaciji pozvala vlade Crne Gore i BiH da poštuju privatnost ovih osoba. Iz ove organizacije upozorili su da je Evropski sud za ljudska prava presudio da se „pravo na privatnost posebno odnosi na zaštitu povjerljivosti podataka koji se odnose na viruse, jer otkrivanje takvih podataka može imati štetne efekte na privatni i porodični život pojedinca i njegov socijalni i profesionalni položaj, uključujući izlaganje stigmi i moguće isključenje iz zajednice ”.

Pojedine općine u BiH su objavile spiskove osoba koje se nalaze u samoizolaciji.

Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH je krajem prošle sedmice donijela rješenje kojim se zabranjuje nadležnim organima na svim nivoima vlasti u BiH da objavljuju lične podatke o licima koja su pozitivna na koronavirus i kojima su određene mjere izolacije i samoizolacije.

Izvor: RTCG, CRD, CGO

„Pogledajte jesu li svi bili u svojim domovima!“, stoji u opisu video snimka koji je prošle sedmice objavljen na Facebook stranici zeničke javne radiotelevizije. Na njemu dva policajca sa maskama i rukavicama provjeravaju da li se u stanovima nalaze oni kojima je naređeno da zbog potencijalne zaraze koronavirusom moraju u samoizolaciju. Lica se ne prikazuju ali snimci ulica, zgrada, haustora, vrata i govor koji se čuje su dovoljni da lokalno stanovništvo u Zenici prepozna potencijalno zaražene.

Da mediji mogu narušiti privatnost i pokrenuti linč na one koji su se nedavno vratili iz inostranstva ili su oboljeli od koronavirusa, pokazuje i slučaj Zeničake kojoj je prvoj u Federaciji BiH potvrđen COVID-19.

S naslovom „Panika u Zenici“ i bez navođenja izvora, Dnevni avaz je objavio članak da je pacijentica pri povratku iz Italije u Zenici slavila 8. mart sa 500 žena, te „prema tvrdnjama njenih sugrađana“ koristila javni prevoz. Tu vijest su prenijeli i drugi mediji u BiH (Slobodna Bosna, ATVBL), a Zeničanka je za Klix.ba izjavila da zbog toga osjeća strah, da je čitala komentare da je treba ubiti i zatražila zaštitu nadležnih kada izađe. Zajedno s druga dva člana porodice pristala je govoriti za Klix.ba kako bi smirila javnost, demantovala je sve navode u medijima i rekla da se pridržavala uputa o samoizolaciji. Njeno ime je ostalo anonimno i poznato samo redakciji, ali komentari i linč o kojima je čitala govore da je lako saznati identitet osoba u lokalnim zajednicama. Godište, podaci o putovanju u inostranstvo, te glasine iz bolnice i komšiluka.

U BiH veliki broj osoba se trenutno nalazi u izolaciji i samoizolaciji zbog pandemije koronavirusa. Od 27. februara sanitarni inspektori su na granicama počeli izdavati rješenja za obaveznu 14-dnevnu samoizolaciju za osobe koje dolaze iz Italije, Južne Koreje i dijelova Kine, a postepeno se ova odluka proširila i na druge države. Od 16. marta svi građani koji uđu u BiH obavezni su provesti 14 dana u samoizolaciji.

Pojedine općine i mediji su čak počeli objavljivati podatke lica koja su pozitivna na koronavirus i kojima je određena izolacija ili samoizolacija, zbog čega je Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH donijela rješenje kojim se ovo zabranjuje. Jedan od razloga za ovu odluku jeste i da objavljivanje ličnih podataka može dovesti do stigmatizacije istih i do nasilja i napada. Osuđuju se oni koji krše donesene mjere, ali neugodnosti i osude doživljavaju i oni koji se drže mjera i uputa.

Šta su sve doživjele kada su se nedavno vratile iz inostranstva, kakve su upute dobile i kako su reagovale njihove kolege, prijatelji i sugrađani, za Media.ba pričaju novinarke Lidija Pisker iz Zenice i Vanja Iličić iz Sarajeva, te Valentina Gagić, predsjednica Udruženja Sara iz Srebrenice. 

Samoizolacija od 14 dana

Novinarka Lidija Pisker 27. februara je sletjela na sarajevski aerodrom. Tad u Rimu nije bilo slučajeva zaraze niti je kaže imala simptome, ali je kod kuće provela 14 dana. Prvo što je željela uraditi jeste zagrliti mamu, ali to nije učinila ni do danas.

„Dvije sedmice sam bila u kući i neprestano čitala o virusu, kako se ponaša, kako se prenosi… Počela sam misliti da možda zaista imam virus a to ne znam. Kajala sam se što sam došla, i sto puta poželjela da se vratim nazad. I iako nisam imala blizak kontakt niti s mamom u toku te dvije sedmice, stalno sam razmišljala – imam li virus, smijem li joj se približiti na manje od metar, šta ako se razboli.“

U toku te dvije sedmice s prijateljima je kontaktirala putem društvenih mreža, a kada je objavljena informacija o zaraženoj u Zenici, „ženi koja je doputovala iz Italije“, počeli su stizati upiti da li je to ona.

„Neki od prijatelja, koji su znali da psihički dosta teško proživljavam taj ‘kućni zatvor’ su mi, kad je informacija objavljena, tek tako, bez ikakvih uvoda, pisali: ‘Lidija, jesi ovo ti???’ i ‘Lidija, jesi oboljela?’. Sto puta sam taj i sljedeći dan kopirala isti odgovor: ‘Ne, nisam ja’. Onda je objavljeno i da je ta žena ‘slavila Osmi mart sa petsto žena’ pa se jedna drugarica našalila: ‘znala sam da nisi ti jer ti ne slaviš Osmi mart’. Ta me drugarica dobro poznaje.“

Kada je prvi dan izašla iz kuće, vidjela je, kaže, da je se ljudi boje.

„U toku je lov na vještice, odnosno proganjanje ljudi koji se doživljavaju kao opasnost, a to su trenutno oni koji u Bosnu dolaze iz inostranstva. To mi je bilo jasno još dok sam bila u samoizolaciji, a pogotovo sam se u to uvjerila čim sam prvi dan nakon dvije sedmice izašla u grad. Provela sam dvije sedmice kod kuće, ‘odslužila’ svoje i očito nisam imala virus, ali po reakcijama ljudi sam vidjela da ih je strah, da me se boje i da misle da imaju pravo da mi se miješaju u život i kretanje po Zenici.“

Odlučila je da objavi status na Facebook-u da nije tek stigla iz Italije i da je postupila odgovorno i izašla nakon 14 dana samoizolacije.

Dezinformacije o zdravstvenom stanju

Po dolasku iz Italije, 24. februara u kasnim večernjim satima, Valentina Gagić, predsjednica Udruženja Sara iz Srebrenica, nazvala je broj epidemiološke službe u Sarajevu, a zatim poslala i poruku. Ujutro je ponovila poziv nekoliko puta dok se nisu javili, te se posavjetovala šta da čini. Pošto su to bili prvi dani širenja virusa u Italiji, nije bilo još striktnih i određenih mjera. Kaže da nije bila u izolaciji, ali da sa „ove distance bez dileme bih to učinila sada, zbog potencijalne opasnosti od zaraze i potpuno uvjerena da bih prošla isti, ako ne i teži oblik odbacivanja od zajednice“. Na poslovnim i privatnim susretima je, kaže, naglašavala odakle je došla.

„Bilo je različitih reakcija, od onih koji su odlučili držati potpunu distancu, do onih koji su se izmicali, udaljavali sa mjesta na kojim bih se ja pojavila, što mogu razumjeti, zaista. Bilo je i onih koji su insistirali na susretima i kada sam ja razmišljala da je distanca pametniji izbor.“

Ipak, nijedan dan nije prošao da nije stigla neka dezinformacija o njenom kretanju, ponašanju i zdravstvenom stanju. Shvatila je, kaže, da su stvari izmakle kontroli kada su prijatelja sa kojim radi nazvali iz Srebrenice i uvjeravali da je ona zaražena koronavirusom i da je hospitalizovana u karantinu banjalučke bolnice.

„Čula sam taj razgovor i pokušaj prijatelja da objasni da upravo sjedimo zajedno, na sastanku u Mostaru. Ali ne, sagovornik je bio uporan u tvrdnji da je Mostar izmišljotina, kako bi se valjda, ‘sramota’ prikrila. Onda su krenuli da me obavještavaju o kretanjima mojim, od karantina do karantina, o životnoj ugroženosti u kojoj me helikopter evakuisao, o namjerama da virus smišljeno proširim…“

Na kraju je stigla prijava u Srebrenički dom zdravlja da je iz Italije doputovala prije pet dana, iako je to bio Valentinin 18. dan boravka u BIH.  

„I da Vam kažem, ohrabrila bi me ta građanska odgovornost da je bila na bazi činjenica, a ne na lažima. Osoblje doma zdravlja bilo je krajnje profesionalno i ljubazno. Upitala sam da li bi mogli uraditi testiranje (a isto sam pitala pri prvom kontaktu epidemiološke službe u Sarajevu), rekli su da ako nisam imala simptome to ne rade, a da sada već nema potrebe. Bilo je onih koji su me savjetovali da u Srebrenicu ne dolazim dok se sve ne stiša, što mi nikako nije bila opcija.“

Kaže da pokušava da razumije reakcije ljudi i da iz straha mogu proizaći druge nevolje. „Ovo je opet neka ozbiljna situacija u kojoj je opravdano brinuti se i preduzimati mjere koje će tebe i tvoje najbliže sačuvati, ali samo neka je na istini. Proći će i ovo. Nastavićemo susretati se i normalno živjeti. Možda bi u svim okolnostima trebali više pričati o dobru (i ne samo pričati, već dobro i činiti). Možda tako i do istinske ljubavi dosegnemo. Ja i dalje vjerujem u ljude.“

Borba sa vlastitom savješću

Dan nakon povratka na posao sa godišnjeg odmora, Vanji Iličić, novinarki i urednici BH Radija 1, dijagnosticirana je „obična“ a jaka upala pluća. Iz Rijeke je otišla 27. februara, a na posao došla 13. marta. Kaže da bi to bilo normalno, da dio godišnjeg odmora nije provela u Rijeci, gdje su, u vrijeme njenog povratka kući, bila potvrđena dva slučaja zaraze koronavirusom.

„To je izazvalo strah među kolegama koji nisu znali da sam ja na godišnji odmor otišla pod terapijom zbog problema sa plućima. Oni ne znaju ni ono što sam isprovjeravala bezbroj puta ovih dana, a to je da niko od ljudi s kojima sam bila na godišnjem odmoru, a bila sam sa prijateljima, a ne nepoznatim ljudima, dakle niko od njih nije imao nikakav dodir, niti bilo kakav kontakt sa poznanicima prvozaraženih, a ni onih koji su trenutno u bolnici ili na posmatranju“, govori.

Ipak, vodila je vlastitu borbu sa sobom i vlastitom savješću.

„Znam da nije i da nema šanse, ali šta ako ipak… onda sam ja… samooptuživanje je išlo do toga da sam se nazivala zločincem koji će biti odgovoran za haos u državi… bila sam pred nervnim slomom, a moju histeriju su, osim moje doktorice (kojoj sam neizmjerno zahvalna za sve razgovore koje je vodila sa mnom ovih dana), svojim argumentima umirivali i stručnjaci sa kojima sam razgovarala.“

U tom iskustvu traži nešto pozitivno.

Kaže da je dobila potvrdu da je njen kriterij za odabir prijatelja dobar. „Svi su me zvali da pitaju kako sam i šta mi treba! I prva komšinica me već prvog dana pitala šta mi treba! To je ono svjetlo, koje mi u ovom haosu govori da možda još ima šanse da i ovaj put, kao 2014. čovjek čovjeku bude čovjek, a ne vuk.“ Anida Sokol

U Bijeljini nema zaraženih virusom korona, a pod nadzorom je 80 lica, saopštio je danas gradonačelnik Mićo Mićić, tokom dezinfekcije prostorija gradske uprave.REPUBLIKA SRPSKA15.03.2020 | 19:40

Mićić tvrdi da u Bijeljini ima testova za virus korona, iako se testiranje provodi samo u medicinskim centrima u Banjaluci, Sarajevu i Tuzli. Prema nezvaničnim informacijama, u Bijeljini je bilo i oboljelih od virusa korona, ali niko ne saopštava. 

Sumnju je izrazio i premijer Radovan Višković. Ako bude zaraženih, uvodi se vanredno stanje – kaže gradonačelnik Mićić.

Zbog blizine granice sa Srbijom i svakodnevne cirkulacije stanovništva koji dolazi iz brojnih zaraženih krajeva, među građanima Bijeljine vlada panika. 

Mnogi se žale da su im u komšiluk doputovali ljudi koji su proteklih dana boravili i radili prvenstveno u Sloveniji i Italiji, a nisu se javili nadležnim službama, te pregledali i smjestili u izolaciju. 

Zato postoje sumnje da ima zaraženih koji se slobodno kreću gradskim ulicama i po brojnim lokalima. Takođe, nezvanično, koliko zaraženih ljudi ima u Semberiji niko ne zna. Zato gradonačelnik Bijeljine apeluje na odgovornost da ne bi došlo do proglašenja vanredne situacije. 

Premijer Srpske Radovan Višković, takođe, ne vjeruje da u Bijeljini nema zaraženih virusom korona. 

I dok Višković kritikuje vlast u Bijeljini zbog komotnijeg ponašanja u atmosferi brzog širenja virusa korona, gradonačelnik Mićo Mićić prezentuje javnosti kako se vrši dezinfekcija prostorija gradske uprave i pranje ulica u užem gradskom jezgru. 

Mnogi koji su se zatekli ispred gradske uprave ogorčeni su što se poslije toliko vremena natočilo vode u ishabane cisterne koje defiluju gradom, uglavnom samo za vrijeme krsne slava grada – Pantelino.

Postavlja se pitanje zbog čega onda zasjeda Krizni štab? Otišli smo do bijeljinske bolnice da provjerimo gradonačelnikove tvrdnje da li ima testova za virus korona. Čekali smo direktoricu Milicu Lovrić, ali smo od portira dobili informaciju da nije tu i da se javimo ujutru. 

Zaboravili smo da je nedjelja i neradni dan, jer nikoga od nadležnih u vezi sa virusom korona nismo zatekli.

Prema našim ljekarskim izvorima, u bijeljinskoj bolnici nema testova, ali je važno istaći da se testiranja i obavljaju samo u Banjaluci, Sarajevu i Tuzli. U bijeljinskoj bolnici imaju podloge za testiranja, čiji se uzorci šalju i nalazi čekaju nekoliko dana.

Sve naše novinarske provjere u krugu bijeljinskih zdravstvenih ustanova bili su pod strogim video nadzorom, pa čak i telefonski pozivi.

Prema nezvaničnim saznanjima, u Bijeljini su još prije 15 dana bila potvrđena dva slučaja virusa korona, ali se krilo. 

Riječ je o mlađim osobama koji su virus uspjeli preboljeti. Međutim, koliko je onih koji se nikada, iako imaju simptome, nisu javili nadležnim službama, a kreću se među nama, niko ne zna. Zato oprez, jer nigdje niste sigurni.

I za kraj, ovo je najblaže što smo mogli reći jer bi nas optužili za dizanje panike.

(BN TV)

avno informisanje u doba krize i različiti izvori informacija na više nivoa vlasti.

foto: Predsjedništvo BiH/vanredna sjednica

Osam dana prije nego što je u BiH potvrđen prvi slučaj COVID-19, 26. februara, u Doboju je održan sastanak entitetskih premijera, ministara zdravlja, direktora i predstavnika univerzitetsko-kliničkih centara i predstavnika Sektora za zdravstvo Ministarstva civilnih poslova BiH. Bio je to prvi put da se entitetski premijeri sastanu nakon poziva iz Republike Srpske o markiranju entitetske linije. Ali, virus ne priznaje granice.

Sinhronizovano su vlasti slale poruke da nema mjesta panici.

Iako je tad pomoćnica ministrice civilnih poslova u sektoru za zdravstvo, Draženka Malićbegović, rekla da „granični prelazi ne mogu biti zatvoreni“, ipak su 24. 3. zatvoreni za sve osim za teretna vozila i građane BiH koji mogu ući, ali moraju u samoizolaciju ili karantin. Za nekoliko dana će biti zatvoren i sarajevski aerodrom.

„Nema mjesta panici, sistem funkcioniše“, izjavio je tada premijer FBiH Fadil Novalić, rekavši da je BiH u kontaktu sa Svjetskom bankom koja nam daje preporuke šta poduzeti za ekonomske posljedice.

„Tu sam da obavijestim javnost da imamo prvi slučaj korona virusa u Republici Srpskoj, radi se o radniku iz Italije“, počeo je svoje obraćanje Alen Šeranić, ministar zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, novinarima na press konferenciji 5. marta. U sedam minuta Šeranić je objasnio da to neće biti jedini slučaj, te da su testirali kontakte zaraženog i utvrdili da je pozitivan i njegov sin.

Šeranić je nastavio tu praksu sa svakodnevnim infomisanjem javnosti i to na tri načina:

·      Svakodnevnim objavljivanjem informacija na Facebook stranici ministarstva;

·      Objavama  na web stranici Ministarstva;

·      PRESS konferencijama kojima novinari više ne moraju prisustvovati (Ministarstvo i Krizni štab RS su obezbijedili distribuciju materijala putem wetransfer linka).

Šest dana nakon što je zabilježen prvi slučaj zaraze virusom Covid-19 u BiH, 11. marta, održana je sjednica Kriznog štaba Ministarstva zdravstva FBiH, i donesena naredba:

U svim kantonima na 15 dana obustaviti nastavu na fakultetima i u školama, izuzev vrtića. Rok: Odmah.

No, jedino su to ozbiljno shvatili Sarajevski, Zeničko-dobojski i Tuzlanski kanton koji su nastavu obustavi već sutradan. Ostali kantoni su odluke donosili naknadno. No, nisu ni u Federalnom ministarstvu bili usaglašenih stavova. Portparol Zlatan Peršić rekao je za O kanal kako ta institucija ne može narediti već preporučiti, a pomoćnik federalnog ministra zdravstva, Goran Čerkez, eksplicitno je ponovio „naredba je obavezujuća“. Tako piše i u Zakonu o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, pa je isti taj štab sutradan morao izdati novu, pooštrenu naredbu, budući da kantonalni štabovi nisu precizno tumačiti pisane naredbe.

Krizni štab FBiH je održao nekoliko uzastopnih press konferencija, ali mnogim novinarima koji su dnevno izvještavali o ovoj temi bila su potrebna dodatna pojašnjenja i među redakcijama i na terenu smo razmjenjivali informacije kako ne bismo propustili neki od zvaničnih kanala komunikacije. Iz svih informacija koje su prvobitno dolaze iz zvaničnih izvora, nije bilo jasno koliko bi bilo izolatorija u BiH, pa su mnogi novinari dodatne informacije tražili pojedinačno iz različitih izvora. Obavještenja o konferencijama za medije nisu bila blagovremena, a informacije o oboljelima su bile konfuzne s obzirom na to da su različite informacije stizale iz više izvora. Konzistentne informacije nisu bile dostupne ni o broju respiratora u BiH.

Sastanak Doboj, 26. februar/Foto: Slađan Tomić

Ministar zdravlja FBiH Vjekoslav Mandić rekao je u utorak da će FBiH do narednog četvrtka nabaviti 20.000 testova, a direktorica UKCS-a Sebija Izetbegović 24.3.2020. najavila je da će BiH dobiti za sedam dana 150.000 testova. Već dan poslije Oslobođenje je objavilo da je Jelka Milićević, zapovjednica Federalnog štaba civilne zaštite, blokirala nabavku 150.000 testova, što je ona demantovala. Jučer je Federalni štab civilne zaštite Univerzitetsko-kliničkom centru Sarajevo donirao 1.000 testova, a Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar 500 testova. Narednim danima će zdravstvenim ustanovama na području FBiH biti uručeno oko 20.000 testova, saopšteno je iz Federalne uprave civilne zaštite. No, Federalni štab civilne zaštite je, u novom sastavu, u srijedu na sjednici donio odluku o nabavci 170 hiljada, a ne 150 hiljada testova kako je ranije bilo najavljeno, za detekciju koronavirusa koji trebaju stići do narodnog petka. S druge strane, Republika Srpska će u narednoj sedmici nabaviti 25.000 testova, najava je entitetskog ministarstva zdravlja, a u ponedjeljak stiže prvih 3.000 testova. 

Raštrkani izvori informacija

Iako su izvori informacija u Republici Srpskoj centralizovani, da bi se prikupile sve informacije i sagledala situacija u cijeloj Bosni i Hercegovini, potrebno je provjeriti koje su zadnje informacije kojima raspolaže niz institucija i organa vlasti u BiH. Tako su izvori informacija generalno raštrkani. Svjedoči tome i činjenica da u Federaciji osim kantonalnih štabova postoje tri izvora informisanja:

–       Federalna uprava Civilne zaštite (FUCZ)

–       Federalni Zavod za javno zdravstvo (FZZJZ)

–       Krizni štab Ministarstva zdravstva FBiH

Naprimjer: U utorak, 24. marta, na stranici FZZJZ-a pisalo je da je u BiH od COVID-19 preminula i druga osoba. Nakon toga su iz Zavoda novinarima rekli da je došlo do greške i da nije trebalo da objave taj podatak dok 100% ne budu sigurni da je uzrok smrti infekcija virusom COVID-19. Priznali su grešku i rekli da su preletjeli, a istovremeno na stranici FUCZ, koja nije uvijek funkcionalna, je stajao podatak da je preminula jedna osoba.

Takođe, 18. marta je direktorica UKCS, Sebija Izetbegović, rekla da je jedna osoba iz Mostara pozitivna, dok je direktor mostarske bolnice demantovao tu informaciju, rekavši da se je test negativan. 

Državni štab i zašto ne?

Na početku pandemijske krize rečeno nam je iz Ministarstva civilnih poslova BiH da nema potrebe za nacionalnim štabom. Sedmicama kasnije, BiH je proglasila stanje nesreće i donijela Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o formiranju Koordinacionog tijela Bosne i Hercegovine za zaštitu i spašavanje. To, opet, nije isto što i štab, jer se ne bave objedinjavanjem informacija. Na čelo tijela postavljen je ministar sigurnosti Fahrudin Radončić.

Predsjedništvo BiH održalo je vanrednu sjednicu 16. marta gdje je pružilo podršku Savjetu ministara BiH i pozvalo najveći organ izvršne vlasti da proglasi vanredno stanje, što je i učinjeno, odmah sutradan.

I u Odluci stoji da entitetski i Štab civilne zaštite Brčko Distrikta mogu donositi samostalne odluke, pa su i informacije tako podijeljene.

No, na stranici Savjeta ministara nema informacija o pomoći Bosni i Hercegovini, pa novinari moraju pojedinačno da traže takve informacije, u situaciji koja se brzo mijenja i u kojoj većina redakcija radi sa ograničenim kapacitetima.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan obećao je pomoć BiH, ali dokle se stiglo – nema informacija. Premijer Federacije Fadil Novalić na press konferenciji 23. marta rekao je da misli da je turska pomoć došla, ali se to desilo dan kasnije, da Kina priprema pomoć, a da ministrica spoljnih poslova Bisera Turković razgovara sa predstavnicima Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta i Katara kako bi nam pomogli. Pomoć je u BiH najprije stigla iz Sjedinjenih Američkih Država, a pomoć je nakon sastanka sa članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom obećao i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Predstavnici 60 zemalja i misija održali su video konferenciju i rečeno je da je za BiH obezbijeđena pomoć od sedam miliona evra od EU i da Ambasada Švicarske izdvaja 200.000 dolara, a naknadno je objavljeno i da je Komesar EU za proširenje Varhelyi informisao predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, da će Evropska komisija odobriti Bosni i Hercegovini 28 miliona evra za zdravstveni sistem, kao i dodatnih 40 miliona evra za podršku ekonomiji.

Koliko je zaraženih u BiH?

Evidencije o broju zaraženih u BiH moguće je dobiti iz nekoliko izvora, pa je kao posljedica nepostojanja jedinstvenog načina komunikacije i u medijima bilo različitih informacija.

Iako je daleko teže pratiti informacije u Federaciji jer osim entitetskog i kantonalni štabovi imaju nadležnosti, procedura je olakšana. U programu FTV-a se vlasti u FBiH obraćaju javnosti u dva termina, u podne i u 17.15, a novinari materijal dobijaju putem razmjena. Pitanja se postavljaju unaprijed i postavlja ih uposlenica javne uprave.

Takođe, dnevni izvještaji postavljaju se na stranicama Federalne uprave civilne zaštite, a dnevni izvještaji o potvrđenim slučajevima u FBiH objavljuju se na stranici Federalnog zavoda za javno zdravstvo u 10h i 18h.

„Vanredna je situacija i došlo se do toga da je najvažnija stvar brinuti za zdravlje i živote ljudi, tako i mi novinari sada imamo obavezu zaštiti sebe i svoje najbliže. Zato pozdravljam uvođenje online press konferencija ili korištenje aplikacija poput Skype-a za prenos informacija i izjava“, kaže Fedžad Forto, generalni sekretar Društva novinara BiH. Forto kaže da ne možemo biti ni pretjerano zadovoljni ni nezadovoljni radom institucija u odnosima s javnošću.

„Treba nastaviti raditi pridržavajući se svih zdravstvenih uputstava, na način da osiguramo prije svega objektivnu, tačnu informaciju, uz korištenje isključivo pouzdanih i referentnih izvora. To je sada važnije nego ikad“, Fortina je preporuka.

Biseri javnog informisanja

Prije uvođenja restriktivnih mjera, premijer FBiH Fadil Novalić, misleći na Svjetsku zdravstvenu organizaciju, u Doboju je rekao kako je BiH na vezi sa predstavnicima Svjetske banke. Lapsus linguae. No, Novalić je novi „lapsus“ napravio dvije sedmice poslije prisustvom događaju za proslavu 70 godina postojanja d.d.  „Igman“ iz Konjica. Ispostaviće se, skupom s koga se širila zaraza virusom COVID-19. Nakon kritika javnosti premijer je pojasnio da nije prisustvovao proslavi već samo svečanoj akademiji.

Sastanak Doboj, 26. februar/Foto: Slađan Tomić

Novalić nastavlja nizati lapsuse. Pojavivši se na press konferenciji bez rukavica i zaštitne maske, ostvaren je nepreporučen kontakt sa jednim od televizijskih snimatelja koji mu je pomogao oko stavljanja maske i to u prenosu uživo. Premijer govori da nema masku, a nakon što je dobije, i kako mu smeta.

Umjesto izvinjenja javnosti, Novalić je optužio „jednu javnu televiziju“ (TVSA) zbog objavljivanja live prenosa prije početka obraćanja.

Novalić je postao temom i regionalnih medija, baš kao i direktor mostarske bolnice Ante Kvesić koji je rekao da je pacijent zaražen virusom COVID-19 „mjesto sprida, ušao nam je sazad“, misleći ulazak u bolnicu.

Biser je i izjava zapovjednice Štaba civilne zaštite FBiH Jelke Miliević, koja je 17. marta rekla „ja do danas nisam shvatala ozbiljnost situacije“.

Zaboravljene vijesti

Goran Čerkez, pomoćnik federalnog ministra zdravlja, 11. marta je rekao kako su državljani BiH koji su iz Rima sletili u Dubrovnik ušli u BiH, ali iz Granične policije su mi kazali, da nisu evidentirali te putnike. Ali, mediji se nisu previše bavili ovom temom.

Isti dan stigla je i vijest da su bh. vlasti odbile primiti šest državljana BiH koje su trajektom stigle u Split. Hrvatski mediji rekli su da su oni smješteni u karantin u hotelu Zagreb u Splitu, a iz Granične policije demantovali su za Oslobođenje tu vijest rekavši da nemaju pravo zabraniti ulaz bh. državljanima.

Tragom te informacije dolazimo do Danijele Marčeta koja živi u Italiji. Na trajektu je bio i njen sin. Potvrdila nam je da je on ušao u BiH i da je u samoizolaciji u Istočnom Drvaru. „Oni koji su imali automobil su ušli u BiH, oni bez prevoza su ostali u Splitu“ pojasnila je Marčeta.

Kako to radi Njemačka

Za razliku od BiH gdje se broj respiratora i ostale medicinske opreme ne zna sa sigurnošću, u Njemačkoj je potpuno drugi scenario. Zna to najbolje novinarka balkanske redakcije Deutsche Welle, Zorica Ilić.

„Njemačka na raspolaganju ima 25.000 respiratora, a naručeno je dodatnih 10.000. Njemačka također ima 0,3 kreveta intenzivne njege na 1000 stanovnika što je najviše na svijetu, a užurbano se radi na povećanju njihovog broja. Na inicijativu Instituta Robert Koch, Njemačkog udruženja bolnica i Njemačkog interdisciplinarnog udruženja za intenzivno liječenje, formiran je registar u koji bolnice unose podatke o slobodnim krevetima sa respiratorima. Tako svako može posjetiti web stranicu, na kojoj je taj registar, i informirati se o tome u kojoj klinici, na kojem odjeljenju postoje slobodni kreveti sa aparatima za disanje“, kaže Ilić i pojašnjava koliko često njemačke vlasti informišu javnost.

„Neprekidno. Svakodnevno su organizirane konferencije za štampu nadležnih ministarstava koje prenose uživo kako u televizijskim programima, tako i na društvenim mrežama. Institut Robert Koch, od početka izbijanja krize, ima svaki dan konferenciju za štampu na kojoj informira javnost o broju zaraženih, mjerama prevencije, mjerama za usporavanje širenja zaraze, itd. Uz redovne televizijske informativne emisije njemačke televizije imaju svakodnevno više specijalnih emisija posvećenih krizi. Brojni online mediji u svojoj ponudi imaju live tickere u okviru kojih informiraju javnosti praktično iz minute u minutu“.

Većina sastanaka koji su podrazumijevali prisustvo većeg broja ljudi u Njemačkoj su otkazani, a na onima koji se i održe, obavezna je distanca po mogućnosti od dva metra između prisutnih, kaže Ilić, i navodi primjer da u dijaloškim televizijskim emisijama, koje podrazumijevaju prisustvo publike u studiju, od početka krize nemaju publiku.

Vanredna situacija uzrokovana širenjem koronavirusa pred medijske kuće u Bosni i Hercegovini stavila je mnoge izazove a jedan od njih je prilagođavanje sadržaja osobama s invaliditetom. Regulatorna agencija za komunikacije pozvala je sve televizijske stanice u BiH da informacije objavljuju u formatu pristupačnom osobama s oštećenjem sluha, ali samo rijetki su se odazvali tom pozivu.

Kako bi najvažnije informacije u vezi sa novonastalom situacijom stigle i do osoba s oštećenjem sluha, BHRT i RTRS su prilagodili dio informativnih emisija angažujući tumače znakovnog jezika. Iz Regulatorne agencije za komunikacije kažu da ne prate do koje mjere su televizijske stanice prilagodile svoj sadržaj jer poziv koji su uputili nije obavezujući.

“Iako ne provodimo monitoring o prilagođenosti programskih sadržaja, evidentno je da su javni RTV servisi, a posebno BHT i Radio televizija Republike Srpske, posvetili pažnju potrebama svih gledalaca, te su programe koji su informativne prirode, uključujući i centralne informativne emisije u udarnom terminu, prilagodile osobama sa oštećenim sluhom na način da su osigurali tumačenje na znakovni jezik, ali i druge forme koje čine sadržaje pristupačnim, kao što je titlovanje sadržaja koji sadrže informacije u vezi sa koronavirusom”, kaže Amela Odobašić, pomoćnica direktora za emitovanje iz Regulatorne agencije za komunikacije.

BHRT je s ciljem informisanja građana svoje komunikacijske kanale prilagodio cjelokupnoj populaciji, pa tako i osobama s invaliditetom, kažu iz te kuće.

“Jutarnji program, specijalna emisija Korona virus u BiH i centralna informativna emisija Dnevnik u 19 popraćena je tumačem znakovnog jezika. Pokušat ćemo uz Domaću zadaću specijal uvrstiti i tematske cjeline za djecu individualno prilagođenog programa. BHRT na sve načine pokušava da bude uz svoje pretplatnike i dat ćemo maksimum svojih kapaciteta da profesionalno izvještavamo o novonastaloj situaciji”, kaže urednik i producent Seid Masnica.

Foto: Facebook

Javne kantonalne televizijske stanice u novonastaloj situaciji ne prilagođavaju sadržaj osobama s oštećenjem sluha jer se suočavaju sa nedovoljnim kadrovskim i tehničkim kapacitetima. Tako u odgovoru koji smo dobili iz RTVUSK navode da ova medijska kuća nije bila u mogućnosti prilagoditi sadržaj jer u Unsko-sanskom kantonu nema certifirianih tumača znakovnog jezika. Iz RTVBPK kažu da su u više navrata pokušavali prilagoditi sadržaj, ali ne raspolažu sa dovoljno kapaciteta.

“Svjesni smo okolnosti i prije ove situacije, nažalost to su problemi malih TV kuća. U trenutnoj situaciji dajemo sve od sebe, da pružimo sve neophodne i relevantne i objektivne informacije putem portala RTV BPK Goražde, Radio Goražda i TV Goražde”, kaže Elvira Aganović, glavna urednica RTVBPK Goražde.

I na privatnim televizijskim stanicama navode da nisu uspjeli prilagoditi sadržaj. Iz Nove BH kažu da su svjesni činjenice da svi imaju jednaka prava na informisanje, ali da u ovom trenutku nemaju potpuno razvijenu infrakstrukturu koja bi mogla odgovoriti “vrlo zahtjevnom zadatku, prilagođavanju TV programa gluhim i nagluhim osobama”.

“Od samog početka emitiranja naših informativnih emisija, Dnevnika Nove BH i Vijesti Nove BH, sve najvažnije vijesti dana, u vidu krola (sažeta verzija vijesti) komuniciramo u dnu ekrana. Na taj način ovoj ugroženoj kategoriji stanovništva omogućavamo praćenje Informativnog programa Nove BH”, kažu iz ove medijske kuće i dodaju da su pred njima brojni projekti razvoja televizije u multimedijalnu platformu pri ćemu će voditi računa i o dodatnom prilagođavanju sadržaja za osobe s invaliditetom.

Televizija Hayat je u proteklih mjesec zbog novonastale situacije prilagodila sve ljudske resurse, tehničke kapacitete i financije, kaže generalni direktor Elvir Švrakić.

“Izvršili smo studiozne analize stanja u svijetu, donijeli zaključke, izvršili sve pripreme, nabavku neophodnih sredstava, i kada je sve počelo, mi smo krenuli sa potpuno novom programskom shemom i organizacijom posla”, kaže Švrakić i dodaje da nisu uspjeli organizovati posebne programe za osobe s oštećenim sluhom.

Online sfera olakšava komunikaciju

Prema posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini živi oko 70.000 osoba s oštećenjem sluha. Televizijske stanice, i svi drugi mediji, imaju obavezu redovno im omogućavati adekvatan pristup informacijama a pogotovo u vanrednim situacijama, kaže Ira Adilagić, suosnivačica inicijative Znak za riječ i dodaje kako vjeruje da je trenutna situacija, u kojoj se učimo voditi brigu jedni o drugima, navela mnoge da pomisle i na one koji ne mogu doći na vrijeme do relevantnih informacija. Adilagić ističe da su potezi BHRT-a i RTRS-a za pohvalu.

“Ne mogu reći da je to sada dovoljno, ali vjerujem kako svi trenutno činimo što je u našoj mogućnosti i da ako nastavimo zajedno djelovati ovim tempom doći ćemo i do dana kad će mediji zaista biti stalno i dugoročno pristupačni za sve građane i građanke i u Bosni i Hercegovini i na adekvatan način prenositi informacije u društvo.”

Princip prilagođavanja sadržaja za osobe s oštećenjem sluha podrazumijeva uključivanje tumača u direktnim prijenosima i drugim programima, kao i titlovanje videosadržaja koji se objavljuje na društvenim mrežama, odnosno svaki auditivni sadržaj plasira se i u vizuelnom obliku, pojašnjava Adilagić.

Foto: Printscreen/RTRS.tv

“Želim istaknuti isto tako da smo u prednosti, jer smo društvo i generacije sa modernim tehnološkim razvojem i napretkom i time mogućnost širenja i prilagođavanje informacija postaje sve lakše i jednostavnije za sve korisnike i korisnice.”

Nedovoljna pristupačnost televizijskih sadržaja premošćuje se traženjem informacija u online prostoru. Ana Kotur-Erkić, pravnica i aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom, kao pozitivan primjer prilagodbe sadržaja u novonastaloj situaciji izdvaja upravo primjer korištenja društvenih mreža.

“Ja bih svoj neki utisak svela na volonterski angažman ljudi koji poznaju znakovni jezik, a uglavnom su vezani za osobe s oštećenjem sluha – porodično ili prijateljski, te se oni organizuju sami da pored svojih TV prijemnika, kad nije organizovano tumačenje, čak ni na javnim servisima, tumače osobama s oštećenjem sluha, i video snimke koji tako nastanu emituju putem društvenih mreža”, kaže Kotur-Erkić i dodaje da je njena generalna preporuka za online medije da naprave videomaterijal s osnovnim informacijama o koronavirusu i mjerama opreza sa titlovima i da ih po potrebi ažuriraju.

Uskoro uvođenje obaveznih kvota

Regulatorna agencija za komunikacije krajem prošle godine objavila je analizu koja je ukazala na posebno lošu situaciju kada je u pitanju kvantitet i kvalitet programa prilagođenog osobama s invaliditetom. Prema prikupljenim podacima, program prilagođen osobama s invaliditetom emitovan je na samo sedam od 53 analiziranih televizijskih stanica.

U Pravilu o pružanju audiovizuelnih medijskih usluga, u Članu 13/12, navodi se da će korisnik dozvole nastojati svoje usluge učiniti dostupnim osobama s oštećnjem sluha i/ili vida. Obavezujuće kvote za udio takvog sadržaja, ipak, ne postoje. Iz Regulatorne agencije za komunikacije kažu nam da će se takvo stanje uskoro promijeniti. Navode da su u zadnje tri godine u nekoliko navrata konsultovali udruženja osoba s invaliditetom koja su zahtijevala uvođenje kvota.

“Trenutno, kao što je slučaj u velikom broju zemalja, uključujući i zemlje u okruženju, postojeće odredbe nisu obavezujuće. U zemljama zapadnog Balkana, procentualni udio televizijskog sadržaja koji je prilagođen osobama sa invaliditeotm je ispod dva posto, što je poražavajući podatak. Agencija je najavljivala promjenu ovakvog stanja i upravo radimo na izradi obavezujućih odredbi za javne RTV servise koji će im biti propisani novom dozvolom koja će stupiti na snagu krajem aprila ove godine. Uvođenje obavezujućih odredbi propisuje i nova Direktiva o audiovizuelnim medijskim uslugama, što nam dodatno ide u prilog”, kažu iz RAK-a.

Izvor: Diskriminacija.ba

Gdje su priče o herojima ovih dana: prodavačima, vozačima kamiona, medicinskim sestrama?

Foto: Pixabay

Kada sam nakon nekoliko dana dosljedne izolacije prvi put izašao iz stana čiji je bitan četvrti zid logikom aktuelnih događaja postao ekran, iznenadio sam se shvativši da u Sarajevu još funkcionišu zelene pijace pa i ribarnica. Pomenuti ekran me o tome prethodno nije obavijestio. A to mi je itekako važno u snalaženju sa životom u vrijeme korone.

Programi ovdašnjih televizija koje uglavnom pratim (BHTV, Federalna, Kantonalna, Al Jazeera, N1) uglavnom objavljuju informacije koje se malo dotiču praktičnog, svakodnevnog života. Dominiraju reporteri na praznim ulicama koji prepričavaju informacije koje smo već čuli desetinu puta. Prenos uživo kao jedna od suština elektronskih medija ovdje je zamijenjen fingiranom dramaturgijom u kojoj se reporter javlja ispred svoje TV stanice. Mogao je obaviti iz studija, a da mu se to i ne zamjeri. Ništa manje izrežirane nisu ni konferencije za štampu ovdašnjih političkih struktura, gdje se dostavljaju novinarska pitanja na koja se odgovara sa papira ili već debelo pripremljena od stručnjaka za javne komunikacije. Razumljivo je da to odgovara ovdašnjim i ovakvim vladajućim političarima, ali je neopravdano da mediji pristaju na takvo ponižavanje. Pristaju na copy-paste postupak samohvalisavih seansi. Gledalac pred malim ekranom postaje konzument svojevrsne tragikomične parafraze: Testirati, testirati, testirati u Obećavati, obećavati, obećavati… Tako vijest postaje ono što se obećava, a ne ono što se desilo.

Već pogled kroz prozor (jedan od četiri zida) demantira ono što su izjavili „mjerodavni“. Ulicom promiču i stariji i djeca i migranti.

Čak je i N1, koja ima prvorazredni program i gdje ne treba čekati na informaciju, zapala u rutinu tri ogoljene slike. Reporter, studio-gost, konferencija za štampu. Strpljivijem gledaocu preostaje da zapaža kakve maske i kakve rukavice nose prisutni… i tome slične detalje iz korona-ikonografije. Nigdje reportaža o herojima ovih dana. Vozači kamiona, medicinske sestre, prodavači, doktori, policajci, firme koje nam omogućavaju internet, struju, hranu… Pretpostavljam da su bezbjedonosno ipak izvodljive.

Imamo policijski sat, a nemamo temeljitu reportažu kako izgleda noć u gradu. Imamo toliko vijesti, a toliko malo objašnjenja.

Mislim da to interesuje publiku, a ne politički talking heads. Javnost u izolaciji ima vrlo naglašen interes za životne informacije.

Posebna je priča sarajevska kantonalna televizija. U njihovoj centralnoj informativnoj emisiji svako veče možete saznati informacije iz drugih kantona ili RS-a. Pa to mi možemo saznati na drugim, relevantnijim mjestima. Medijska logika je  jednostavna. Biranjem kantonalne televizije, tražio sam informacije sa tog prostora.

Znam opravdanje. Situacija je teška, nema ljudi, moramo ih čuvati itd.

Postavlja li iko ta pitanja bolnicama, prodavnicama, policijskim stanicama, prevozničkim kompanijama itd.

Pretpostavljam da svaka od ovih kuća ima svoj jutarnji sastanak na kojem se kreira današnji program. Za promjenu neka svako od novinara, montažera, kamermana donese anketu iz svoje kuće ili komšiluka sa pitanjem: Šta bi željeli da vidite na našem programu u vrijeme pandemije COVID-19? Kad dobiju sto odgovora od kojih će pedeset biti slični, mogu početi planirati današnji TV dan.

Ruke trebaju da budu sterilne, ali program živ

Vladamo, dakle, poričemo

Izgubili smo punopravno članstvo u Evropskoj asocijaciji za obezbeđenje kvaliteta u visokom obrazovanju, a resorni ministar nas uverava da je ama baš sve u redu i da su naše diplome i dalje priznate

Neodgovorni ljudi poriču. Nedeljama nas ubeđuju da smo bezbedni od virusa korona i da su sve mere predostrožnosti preduzete. Ako ništa drugo, barem su se, kada je već bilo jasno da je vrag odneo šalu, dobro zabavljali – mere prevencije su se svele na obećanje povećanja plata zaposlenim u zdravstvu, dodelu 4.000 dinara jednokratne pomoći penzionerima, poručivanje respiratora usred pandemije i poziv, obaška to što se nisu pitali odakle narodu pare, u veseli šoping u zemlju koja grca od žrtava „najsmešnijeg virusa u istoriji“ i u kojoj su šoping centri pretvoreni u bolnice. Sve vreme su poricali opasnosti od virusa, iako je Svetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju. Nema potrebe, rekoše, da se prekine nastava dok je istovremeno ministar obrazovanja prekinuo nastavu u svojoj privatnoj školi i pripretio direktorima škola koji su preventivno zamolili decu da ne dolaze na nastavu zbog sumnje da postoji opasnost od epidemije. I, sasvim očekivano, nakon karikaturalne predstave završismo u vanrednom stanju. Dvostruki standardi i poricanje su njihov modus operandi, od pada helikoptera, Savamale, Krušika, Jovanjice, falsifikovanih diploma, doktorata, ekološke katastrofe, medijskog mraka i ucenjivanja glasača, do funkcionerske kampanje itd.

Isti taj ministar je nedavno poricao značaj odbijanja naše molbe za obnavljanje punopravnog članstva u Evropskoj asocijaciji za obezbeđenje kvaliteta u visokom obrazovanju (European Association for Quality Assurance in Higher Education – ENQA). Ova, u najmanju ruku, razočaravajuća vest je u našoj javnosti, nažalost, i već po običaju, prošla prilično nezapaženo.

Naravno, ova odluka ENQA nije hirovita ni iznenadna – pre dve godine je Komisija za akreditaciju i proveru kvaliteta (KAPK) upozorena da nije u potpunosti obezbedila standarde za punopravno članstvo u ovoj asocijaciji. Resorni ministar je rešenje problema video u zameni jednog tela drugim – Zakonom o visokom obrazovanju iz 2017. umesto KAPK osnovano je Nacionalno telo za akreditaciju (NAT) u čijem Upravnom odboru od 14 članova sedam imenuje Vlada, tri resorno ministarstvo i dva Privredna komora Srbije, što dovoljno govori o nezavisnosti ovog organa.

Glavne brljotine našeg visokoobrazovnog sistema su odavno poznate. Na primer, proces akreditacije fakulteta, kao što vidimo, ničemu ne služi, ali su cifre koje za ovu proceduru fakulteti plaćaju državi astronomske. I ne samo da su bile, već su u ovom turnusu drastično povećane. Pitanje je, dakle, kako je moguće da državni univerziteti plaćaju akreditaciju svom vlasniku. Dodatno, šta tek sada, posle ove skandalozne vesti mi uopšte plaćamo – izgubili smo punopravno članstvo, a resorni ministar nas uverava da je ama baš sve u redu i da su naše diplome i dalje priznate. To je tačno, ali se od sada diplome više ne priznaju po automatizmu, već će svaki kandidat individualno morati da prođe proceduralni pakao priznavanja diplome. Ali ko će ga znati, možda je ovo deo akcionog plana vlasti za sprečavanje masovnog egzodusa mladih i obrazovanih.

Važno je napomenuti da je ENQA primetila izuzetnu birokratizovanost celog procesa akreditacije koja se svodi na puku formu bez bilo kakve sadržine. Drugim rečima, praktično sve visokoškolske ustanove, uz raznorazna fingiranja, mogu da se akredituju – ide se na obrt, a ne na kvalitet.

Smisao akreditacije visokoškolskih ustanova je da nametne standardizovanu regulativu javnim, neprofitnim i profitnim univerzitetima kojom se želi postići veća transparentnost i bolji kvalitet ponuđenih usluga (akreditacioni standardi). Nadgledanje i kontrola implementacije ovih standarda zahtevaju značajna sredstva i visoke kompetencije i integritet kontrolnih organa. Naravno, zahvaljujući nedostatku neophodnih sredstava i kompetencija, srpska regulatorna tela nisu zainteresovana za proces nadgledanja i kontrole.

Kada se jednom dobije akreditacija, univerziteti su mirni jer znaju da u narednih 5-7 godina neće biti nenajavljenih kontrola. Rečju, naš sistem za osiguranje transparentnosti i kvaliteta u visokoškolskim ustanovama se svodi na papirologiju, a budući da su troškovi akreditacije visoki, ne čudi to što su u proteklih osam akreditacionih ciklusa skoro sve institucije koje su ušle u ovaj proces dobile akreditaciju. Sa druge strane, ovaj fiktivan proces otvara brojne mogućnosti za zloupotrebu, recimo kroz lažiranje ispunjenosti standarda neophodnih za proces akreditacije – na primer, privatni univerzitet tokom procesa akreditacije fiktivno angažuje nekog nastavnika sa državnog univerziteta i pošto se proces završi on biva otpušten.

Ili još gore, u periodu od 2001. do 2008, devet privatnih univerziteta u Srbiji je došlo do zaključka da im akreditacija nije ni potrebna – bez licenciranih magistarskih studija su izvodili doktorske studije i proizvodili doktore nauka. Ovu zloupotrebu je krajem 2017. otkrila Komisija za akreditaciju sasvim slučajno jer je u procesu reakreditacije utvrdila da su osobe sa doktorskim diplomama univerziteta koji nisu imali licencirane magistarske ili doktorske studije postali predavači na istim ili drugim fakultetima i visokim školama.

Na kraju je država ovaj problem rešila na najštetniji mogući način – donošenjem Zakona o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju i u septembru 2018. je ozakonila nezakonite doktorate. Prema članu 18 u članu 149. dodaje se stav 3. koji glasi: „Visokoškolske ustanove koje su… izdavale diplome o stečenom naučnom nazivu doktora nauka… a nisu imale saglasnost na nastavni plan magistarskih studija prema propisima koji su važili do stupanja na snagu tog zakona, smatra se da su izdavale diplome o stečenom naučnom nazivu doktora nauka u skladu sa zakonom.” Tom prilikom je profesor Branko Kovačević, bivši rektor Univerziteta u Beogradu i član Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje, izjavio da nije sporan kvalitet ovih doktorata, već da su u pitanju formalno-pravne manjkavosti privatnih fakulteta koji su ih izdavali?!

Korektivni faktor ovom potencijalnom neuspehu države da zaštiti studente kroz proces akreditacije koji stoji na raspolaganju razvijenim zemljama je informaciono efikasno i konkurentno tržište rada na kome se mogu pronaći informacije o tome koji univerziteti imaju tržišnu verifikaciju i u kom stepenu. U takvim sistemima, najpriznatiji univerziteti nisu državni, već oni koji funkcionišu kao neprofitne organizacije. Na taj način se teži kvalitetu i eliminiše profitni motiv sa pratećim zloupotrebama koje iz njega mogu proizaći. Sa druge strane, u ekonomijama koje karakteriše nerazvijeno i informaciono neefikasno tržište rada, što su obično sistemi sa dominantnim javnim sektorom, država je jedini garant isporučenog proizvoda. Kada država svoj posao radi loše, kao što je to u Srbiji slučaj, posledica su slaba privreda, korupcija, nepotizam, negativna selekcija, partijsko zapošljavanje i masovni odliv mozgova.

Za početak je elementarna smena svih članova Upravnog odbora, direktora NAT i Komisije za akreditaciju i pokretanje procedure za odgovarajuće izmene Zakona o visokom obrazovanju kojima bi se obezbedila nezavisnost u radu akreditacionih tela i ojačala autonomija univerziteta. Ali ništa od toga – univerziteti, fakulteti i, čast izuzecima, profesori nastavljaju da oportuno ćute. O tempora, o mores!

Ognjen Radonjić