Nova direktorica misije USAID, Nancy Eslick, i ja upravo smo završili posjetu Banjaluci za vrijeme koje smo se fokusirali na inovacije i poduzetništvo.  Sastali smo se sa raznolikom skupinom ljudi koji rade na istoj stvari – uspostavi moderne i prosperitetne Bosne i Hercegovine.  Od poduzetnica, preko lidera u oblasti tehnologije, do ministra za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo Republike Srpske – svi sa kojima smo razgovarali govorili su sa dosta emocija o tome šta bi ova zemlja mogla da bude i imali su ideje kako to ostvariti.  Iako rade u različitim oblastima, ciljevi su im isti – fokusirani su na borbu protiv korupcije, izgradnju mreža podrške i unapređenje sistema obrazovanja.

Poduzetnice sa kojima smo se sastali opisale su koliko je bio težak put do uspjeha, te smo razgovarali o njihovoj potrebi za mentorskim mrežama, lakšim pristupom kreditima, posvećenim uposlenicima i poreskim olakšicama za startupe kako bi bili uspješni.  Njihova strast, upornost i odvažnost pomažu im da idu dalje.
Nakon ove posjete jasno je da je obrazovanje ključno za ekonomski preokret i bolji kvalitet života bh. građana.  Da biste uspjeli u globalnoj ekonomiji, morate dobro poznavati matematiku, prirodne nauke i posjedovati vještine za kritičko razmišljanje, te se razumjeti u moderne tehnologije i sredstva.  Zato USAID podržava STEM obrazovanje kroz naš program ENABLE.
Velike kompanije poput NCR, Kolektora i Lanaca upošljavaju na stotine radnika, ali imaju problema da popune sva radna mjesta.  Sve više sarađuju sa srednjim školama i univerzitetima, te stvaraju nove mogućnosti učenicima i studentima, ali su reforme neophodne na svim nivoima obrazovnog sistema – od prvog razreda do univerziteta – da bi se zadovoljila potreba za radnom snagom.  Neke druge impresivne inicijative sa kojima smo upoznati u Banjaluci uključuju ROBOKIDS program, m:telov program za djecu koji promoviše poduzetništvo i inovacije, te programe Interkont i Virtualna berza Banjalučke berze koji promoviraju finansijsku pismenost.

Srđan Rajčević, ministar za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo u Vladi RS, govorio je o interesu ministarstva da se razvije elektronska uprava i reformiše visoko obrazovanje.  USAID promoviše elektronsku upravu s ciljem smanjenja stepena korupcije i pojednostavljenja poslovanja.  Novi koraci ka osiguranju kvaliteta visokog obrazovanja trebalo bi da spriječe izdavanje lažnih diploma. Nastojanja da se povećaju kapaciteti u izučavanju tehnoloških predmeta i da se izrade posebni programi za potrebe sektora IT ključni su za ekonomski rast.  Pozvao sam ministra da razmisli da li bi veliki broj uspješnih bh. građana u dijaspori mogli biti osnova za promovisanje veza između univerziteta u RS i SAD.
Svi ljudi sa kojima smo se sastali tokom ove posjete razumiju izazove poslovanja u Bosni i Hercegovini, ali su također naglasili nevjerovatan potencijal zemlje i njenih građana.  I mi vjerujemo u građane ove zemlje i čestitamo onima koji grade put ka boljoj budućnosti.

Предсједник Владе Републике Српске Радован Вишковић и новоименовани директор УСАИД-а за БиХ Ненси Еслик оцијенили су данас у Бањалуци да је досадашња сарадња била корисна и успјешна, те исказали обострану спремност да буду настављени партнерски односи.

Вишковић и ЕсликФото: РТРС

Вишковић и Еслик разговарали су о сарадњи Владе Републике Српске и мисије УСАИД-а, пројектима чија је реализација у току, те о будућим заједничким активностима, саопштено је из Бироа Владе Српске за односе с јавношћу.

Пројекти на којима су Влада Српске и УСАИД до сада сарађивали, како је наведено, дали су подршку развоју туризма, пољопривреде, енергетске ефикасности, финансијске стабилности, те заштити животне средине.

На састанку је истакнуто да су од велике важности и користи едукације и студијске посјете у организацији УСАИД-а које службеницима Владе Српске помажу да креирају боља рјешења у својим секторима, преузимајући искуства и добре праксе из окружења.

Sutra će Sarajevo biti domaćin četvrtog po redu Reconnect skupa poslovne dijaspore iz Bosne i Hercegovine. Prijave za konferenciju su već popunjene, te se očekuje prisustvo preko 200 investitora i poduzetnika iz zemlje i svijeta. Ovogodišnji događaj će obilježiti prezentacije uspješnih Bosanaca i Hercegovaca iz cijelog svijeta, predstavljanje Asocijacije biznis servis lidera u BiH i događaj poslovnog povezivanja.

Reconnect je podržao USAID Projekat „Diaspora Invest“ koji je ovaj događaj uključio u Kalendar okupljanja dijaspore, a Reconnect je posljednji masovni događaj ovog ljeta koji okuplja biznis zajednicu dijaspore, te je ujedno i najveći ove godine.

Događaj počinje u 19.00h, a među predavačima će se naći Faris Nizamić, Aldin Ćelović, Nedžad Alić, Elvir Čaušević, Edhem Čustović, Mirna Babović, Erol Mujanović i Ervin Sejdić. Na događaju će posebne modele povezivanja i rada na umrežavanju predstaviti i kompanije BISNode i GatherUP. 

Konferencija Reconnect je dijelom aktivnosti organizacije Restart koja je u partnerstvu sa USAID Projektom „Diaspora Invest“ već realizirala brojne aktivnosti poslovnog povezivanja bh. dijaspore, gdje se fokus stavlja na prenos znanja, investicije, stvaranje novih radnih mjesta i osiguranje pristupa bh. kompanija svjetskom tržištu. Press konferencija za novinare je zakazana od 18.30h.

БАЊАЛУКА – Високи функционер Српске демократске странке (СДС) Вукота Говедарица изјавио је да Србија финансијски помаже буџет Републике Српске, како би се из њега исплаћивале плате и пензије, а да на крају већи део тог новца заврши на рачунима фирми блиских властима у РС.

„Сваког месеца Влада РС се спасава новим кредитима, Србија нас помаже како народ не би осетио кашњење плата и пензија, а привилеговане и прождрљиве фирме и њихови власници на ресурсе Републике Српске гледају као на сопствени плен”, казао је Говедарица.

Према његовим речима, у преводу то значи да Србија помаже Републику Српску, а да „фирме миљенице” отимају и од Републике Српске и од Србије, преноси Бета.

Пре два дана саопштено је да ће Србија до краја године помоћи Републику Српску са 25 милиона, како би се одржала ликвидност овог ентитета и способност буџета да изврши све своје обавезе.

„На жалост, ми живимо у квази републиканском уређењу, у коме столује врховни аутократа са бирократијом огрезлом у корупцији. У таквим земљама царују сиромаштво и незапосленост и свака жеља за демократизацијом друштва и правном државом осуђена је на прогон и репресију”, оценио је Говедарица, саопштено је из опозиционе СДС.

Према његовим речима, „од оних који су брутално покрали на изборима своје противнике и народ, сулудо је очекивати да буду добронамерни према буџету Владе и буџету владиних институција”.

Kriza i nacionalizam su jedino što pojedini političari mogu ponuditi

Vječna kriza i prazni nacionalizam

Kriza i nacionalizam su jedino što pojedini političari mogu ponuditi

Gepostet von Glas Amerike – Studio Washington am Donnerstag, 29. August 2019

Matthew Palmer, zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD za Evropu i Euroaziju, u razgovoru za Glas Amerike kaže da SAD podržavaju nedavni dogovor političkih lidera i da je budućnost BiH vezana za EU, NATO-u i partnerstvo sa SAD

Gospodine Palmer, kako komentarišete nedavni dogovor bosanskohercegovačkih političara o formiranju vlasti, kao i činjenicu da se 10 dana nakon toga zapravo ništa nije promijenilo i da se oni i dalje uglavnom raspravljaju?

Hvala vam na pitanju. Smatramo da je pozitivan razvoj događaja to što su se lideri tri velike stranke okupili i utvrdili kompromis kao put naprijed kad je riječ o Evropskoj uniji (EU), NATO-u i formiranju vlasti. Razumijemo da postoje diskusije o tome kako će taj dogovor postati operativan. Posebno razumijemo da su članovi Predsjedništva Komšić i Džaferović jasno dali do znanja da žele dogovor o podnošenju Godišnjeg nacionalnog programa (ANP) NATO-u, kao dio sporazuma o formiranju vlasti. Podržavamo njihovo pravo na to. Nadamo se da će se Predsjedništvo okupiti i dogovoriti o putu prema naprijed koji svima odgovara.

Predsjedništvo je zakazalo sjednicu za naredni utorak. Ali Milorad Dodik juče je rekao da neće slati ANP u Brisel. Njegov savjetnik rekao je da još nije sigurno ni da će se o tome razgovarati, dok je, na primjer, Željko Komšić rekao da ako nema dogovora o ANP-u, neće biti dogovora ni o Vijeću ministara. Kako to komentarišete?

To je politika, zar ne? A ono što je važno u politici jeste da ljudi odrede svoje stavove, iznesu ih i zatim pregovaraju o kompromisu na putu prema naprijed. To je nešto od temeljnog značaja za Bosnu i Hercegovinu (BiH). Postoji dogovorena politika na državnoj razini koja podržava i put ka EU i put ka NATO-u. Ne vjerujemo da su ti putevi na bilo koji način kontradiktorni, upravo suprotno. Komplementarni su. U suštini, reforme koje su dio NATO procesa podržavale bi reforme koje su potrebne da i BiH krene prema EU.

Dosta se raspravljalo o tome kakav će ANP biti. Sada se govori da bi to mogla biti reducirana verzija ANP-a. Mislite li da je to dovoljno?

To je stvarno do BiH, zar ne? Država je ta koja odlučuje o brzini i opsegu angažmana s NATO-om kao institucijom. Važno je, kako mi na to gledamo, da se ANP preda, kako bi BiH mogla biti partner NATO-u u promovisanju reformi u odbrambenom i sigurnosnom sektoru. NATO donosi puno toga i može pomoći BiH da ojača svoje sposobnosti u ovim vrlo važnim područjima. I smatramo da će te reforme olakšati napredak ka članstvu u EU.

Gospodin Dodik također je jučer rekao da ako u roku od 30 dana ne bude postignut dogovor o vlasti, što je rok zasnovan na dogovoru lidera, da će u pitanje dovesti nadležnosti, koje su, po njegovom mišljenju, prebačene sa entitetskog na državni nivo, poput pravosuđa, oružanih snaga ili poreza. Mislite li da bi to mogao biti uvod u pogoršanje stanja i veće probleme u zemlji?

Znate, ne mislim da će takve prijetnje zaista pomoći u stvaranju političke klime koja vodi ka kompromisu i dogovoru. Tako da se nadam da predsjednik Dodik neće zadržati takvu tvrdokornu retoriku. Mislim da je to u osnovi beskorisno i da stvara političku klimu u kojoj imate pobjednike i gubitnike, a ne priliku da svi dobiju dio onoga što žele i da budu u poziciji da prihvate da su nešto uspjeli.

Milorad Dodik je pod američkim sankcijama, ali je i dalje jedan od najvažnijih političkih lidera u državi. I vi i druge diplomate se sastajete se s njim – rekli ste da iz poštovanja za instituciju Predsjedništva to morate činiti. Mislite li onda da su te sankcije imale efekta?

Mislim da je važno imati na umu da su Sjedinjene Države gospodinu Dodiku nametnule sankcije kao odgovor na niz koraka koji su trebali kulminirati referendumom o otcjepljenju Republike Srpske od BiH. Mislim da je ta odluka u potpunosti bila opravdana s obzirom na tadašnje okolnosti. I mislim da činjenica da je retorika o referendumu o otcjepljenju znatno oslabila, nakon što su uvedene sankcije, pokazuje da je bila učinkovita u postizanju tog cilja.

BiH je i dalje prilično ranjiva i nestabilna. Mnogo se diskutuje o tome da je Dayton donio mir, ali da je sada vrijeme za neko poboljšanje. Mislite li da je potreban Dayton 2 ili neka vrsta poboljšanja Daytonskog sporazuma?

Ono što je jasno jeste da su BiH potrebne reforme. Potrebne su joj ekonomske reforme i političke reforme. I to je nešto što narod BiH ima svako pravo da očekuje od svojih lidera. To nije lako, to je teško učiniti. Da je lako, mislim da bi lideri već pronašli put prema dogovoru. Ali Sjedinjene Države se i dalje se nude kao partner BiH. Podržali bismo proces reformi koji bi prihvatile političke partije i lideri u BiH. I voljeli bismo vidjeti reforme koje su potrebne da BiH krene ka evropskoj i evroatlantskoj budućnosti.

Mislite li da bi EU, pa i Sjedinjene Države, trebali biti aktivniji kad je riječ o BiH? Ponekad se čini da Rusija, a sada i Kina, koriste prazan prostor, s obzirom da se puno toga događa u Sjedinjenim Državama i na drugim mjestima u svijetu, pa fokus više nije na BiH?

Ne bih to opisao kao prazan prostor. Svakako da su Sjedinjene Države vrlo prisutne u BiH. Veliki dio vremena provodim u Sarajevu, u Banjoj Luci i drugdje u zemlji. Imamo veoma aktivnu Ambasadu. Redovno smo imali visoke zvaničnike iz Sjedinjenih Država u Sarajevu, kao i zvaničnike iz Evrope koji su tamo putovali. Dakle, mi smo angažovani, mi smo posvećeni. A ako pogledate gdje leži budućnost BiH – to je Zapad, to je EU, to je NATO, to je partnerstvo sa Sjedinjenim Državama. O Rusiji i Kini se puno govori, ali kad pogledate što je zaista važno, ko donosi ekonomsko partnerstvo, šta poboljšava život ljudi – to su Evropa i Sjedinjene Države. Nisu Rusija i Kina ti koji prave razliku. EMBED SHARE

---

The URL has been copied to your clipboard 

Pravosuđe novinarska istraživanja vidi kao smetnju a ne kao podršku u onome što bi trebala biti zajednička misija – otkrivanje kriminala i korupcije. 

foto: pixabay

Tužioci se sve rjeđe odlučuju pokrenuti istragu na osnovu istraživačkih priča o korupcijskim aferama, davanjima mita, trgovini uticajem, krađama na tenderima, sukobima interesa i drugim važnim pričama koje novinari u Bosni i Hercegovini objavljuju, kažu za Media.ba novinari, urednici i sudije, a čini se BiH nikada nije ni dostigla evropske standarde i prakse pokretanja istraga nakon novinskih tekstova.

Dok u prošlosti postoje primjeri novinskih istraživanja od kojih su za neka suđenja u toku a u nekim su već donosene presude, novinari i urednici u BiH primjećuju zabrinjavajući trend smanjenja ionako malog broja takvih tužilačkih istraga ili tek brzog donošenja odluka o neprovođenju istraga.

Naprimjer, na nekoliko nedavnih istraživanja online magazina Žurnal o korupciji u školstvu, ali i mogućoj korupciji u samom pravosuđu, tužioci su reagovali brzim odlukama o neprovođenju istraga i svoje nezadovoljstvo usmjerili prema samim medijima i novinarima koji su priče otkrili u pokušaju da ih diskredituju, kaže novinar Žurnala Avdo Avdić.

“Ja ne znam da je zabilježen u bliskoj prošlosti neki slučaj da je Tužilaštvo BiH do kraja okončalo predmet zasnovan na medijskim natpisima”, kaže on i dodaje kako je Tužilaštvo BiH osporilo novinarske metode korištene u slučaju otkrivanja kupovine lažnih diploma, kao da novinari treba da obave tužilački posao.

“Vi se ne morate služiti istim metodama, vi uzmite samo kao osnov donošenje naredbe i provođenju istrage naše navode, pa onda vi provjerite da li su tačni ili ne. A oni neće čak ni da provjere naše naloge, to je problem”, kaže Avdić.

BiH je u prošlosti imala pozitivne primjere saradnje tužilaca i novinara koji su trebali služiti za dalje poboljšanje odnosa koji se danas sve više pogoršavaju, smatraju sagovornici Media.ba.

Istrage na osnovu nalaza novinarskih otkrića

Aladin Abdagić, urednik Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu, novinske organizacije posvećene isključivo velikim i dugoročnim istraživanjima kriminala i korupcije u kojima se svaki navod provjerava i potvrđuje, kaže da tek svaka treća ili četvrta priča koju objave “ima nekog uticaja na rad pravosudnih institucija”.

Jedan od takvih nedavnih primjera je priča o tome kako je državna zastupnica Milica Marković kupila stan mimo zakonskih procedura, novcem građana, kaže Abdagić, u kom slučaju je Vrhovni sud BiH uradio reviziju presuda na osnovu kojih joj je stan pripao i oduzeo joj pravo na njega.

“I to je bilo konkretno i direktno posljedica našeg pisanja”, kaže on, “Ona će još morati platiti neke troškove postupka, negdje oko 11 hiljada, tako da je to jedan rezultat koji smo mi ostvarili sa svojom pričom”, kaže Abdagić i navodi druge slične primjere poput izvještavanja o Kemalu Čauševiću, bivšem direktoru Uprave za indirektno oporezivanje kome je Sud BiH blokirao imovinu, tri dana nakon pisanja CIN-a.

“Nekoliko godina se čekalo za podizanje optužnice i taj je proces sad trenutno u toku. Tako da mogu reći da se dešavaju određene reakcije nakon istraživačkih priča”.

Prije nego su počeli rad na priči o imovini Kemala Čauševića u CIN-u kažu da su znali da se ispituju određene informacije vezano za njega i da se o tome pisalo u medijima ali nije bilo konkretnije reakcije pravosuđa. Tek nakon što je priča objavljena, tvrdi Abdagić, desili su se i konkretni potezi u pravosudnim institucijama. 

“Mi smo u priči to objasnili da se to dešavalo dugo godina, ali tek nakon objave jedne istraživačke priče to je bio incijalni momenat, da tako kažem, koji je pokrenuo da se ubrza taj postupak”.

Balkanska istraživačka mreža, BIRN u BiH, medijska organizacija koja se u posljednjih 15 godina specijalizirala na izvještavanje i istraživanje ratnih zločina, ističe primjer gdje je njihovo izvještavanje doprinijelo tome da se pokrene istraga nakon objave priče zaštićene svjedokinje silovanja u njihovoj TV emisiji, čija priča do tada nije bila poznata.

“Nakon što je priča emitovana, tužilac Ivan Metešić iz državnog tužilaštva je pogledao tu emisiju, kontaktirao nas je i saslušao je tu svjedokinju. Nakon toga je došlo do otvaranja istrage i do hapšenja”, kaže Denis Džidić, urednik BIRN-a BiH i dodaje da je proces u tom slučaju nedavno završen prvostepenom osuđujućom presudom i da je u toku žalbeni postupak.

U prošlosti je najviše reakcija pravosudnih organa na pisanja medija bilo u slučajevima izvještaja o ratnim zločinima, kaže Avdo Avdić. On se prisjetio nekih svojih ranijih istraživanja koja su dovela do istraga poput izvještaja u kojima je u Bijeljini otkrio članove 10. diverzanstkog odreda, Franca Kosa i druge, koji su učestvovali u strijeljanjima u Zvorniku.

“Radi se o osobama koje su bile optužene za genocid u Srebrenici, koji su danas osuđeni nakon što sam ih ja, zajedno sa svojim kolegama, pronašao u Bijeljini koji su živjeli pod lažnim imenima”, kaže Avdić i prisjeća se priča kolege Omera Hasanovića o zločinima u Banovićima i zločinima braće Kornjača koje su završile istragama i kaznama.

“Manje-više možemo govoriti o tim nekim pravosudnim epilozima onda kada su u pitanju ratni zločinci. Međutim, kada je u pitanju političko-pravosudna ili ta neka druga kriminalna grupacija, tu, čini mi se, napretka nema”.

Priča novinarke Žurnala Azre Omerović o kupovini diplome srednje medicinske škole jedna je od tri priče tog online medija od početka godine koja je izazvala jednu od najvećih reakcija javnosti posljednjih nekoliko godina. Reakcija Tužilaštva BiH bila je daleko od onoga što su javnost i novinari očekivali i uključivala je tužilačko ispitivanje novinara Žurnala o izvorima i vezama sa političarima.

Slično se desilo i kod priča o aferama “SOA” i “Potkivanje”. Avdo Avdić koji stoji iza sve tri priče za Media.ba kaže kako smatra da pravosudne institucije u BiH, od rata do danas, obično procesuiraju po službenoj dužnosti samo one kojih su se odrekle političke partije i one koji su nebitni u određenim kriminalno-političkim grupacijama o kojima novinari izvještavaju. 

“Možete vi objavljivati šta hoćete o visokopozicioniranim zvaničnicima. Tu i ako bude formiran predmet, kako je danas to u modi da se kaže, obično se to formira iz razloga da bi bilo obustavljeno. Ustvari da bi se donijela naredba o neprovođenju istrage”, kaže Avdić.

Nakon što je Žurnal objavio priču o sastanku predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH Milana Tegeltije sa jednom od stranaka u postupku, on je javno zaprijetio svima koji budu pisali o njemu da je korumpiran, da će ih tužiti za klevetu. 

Bivši predsjednik VSTV-a, bivši novinar i današnji dugogodišnji sudija Suda BiH Branko Perić za Media.ba kaže da vidi jasan uticaj politike na pravosuđe i da bi to mogao biti jedan od glavnih razloga nepokretanja istraga na osnovu novinskih istraživanja.

“Ono što ja mogu da zaključim i da vidim jeste da novinari vode bolje istrage od tužilaca i da su istraživačke novinarske priče bolje od analiza koje provodi VSTV, ako ih uopšte i provodi, o funkcionisanju pravosudnog sistema”, kritičan je Perić.

Prakse – po službenoj dužnosti

Glasnogovornik Tužilaštva BiH Boris Grubešić kojeg su novinari i urednici često u prošlosti kritikovali zbog loše saradnje i netransparentnosti, smatra da “nisu rijetke situacije da se u nekom predmetu traži pribavljanje određenog novinskog članka, određene TV emisije u okviru određenog predmeta”, i da su takvi novinarski materijali korisni.

“Nisu to rijetke situacije, bude toga često u praksi i dosta predmeta, kako ratnih zločina tako i organiziranog kriminala. Ako pogledate dokazni materijal naći ćete neke novinske izvještaje iz tog perioda”, kaže Grubešić.

On objašnjava da su mnoge istraživačke priče već dijelom nekih istraga ili provjera ali da prepreku predstavlja i različita metodologija i da su tužilačke istrage složenije, traže ispunjavanje zakonskih propisa i često uključuju ispitivanje desetine svjedoka i stotine dokaza.

“Jedan predmet jako je obiman i to je jako složen posao”, kaže Grubešić i dodaje kako se na osnovu medijskih izvještaja “radi i postoje predmeti za većinu tih spornih situacija i događaja samo to agencije za provođenje zakona ne eksponiraju tako javno”.

Novinar Avdić kaže kako novinari nisu dužni da poštuju Zakon o krivičnom postupku da bi došli do dokaza, kako to rade tužioci. On objašnjava da je svjestan da se u pravosuđu video snimak koji je napravljen za istraživanje o kupovini diploma smatra kao “nezakonito prikupljen”.

“Jeste tačno, ja sam ga snimao na javnom mjestu, ali ja nemam drugi način. Ja nemam policijske agencije, meni ne treba sudska naredba”, kaže Avdić i dodaje da tužioci ne trebaju koristiti novinarske dokaze kao svoje dokaze ali da priče moraju biti osnov za istrage.

“Niko ne spori da oni ne trebaju uzeti zdravo za gotovo naše priče, ali trebaju ih uzeti kao osnov za svoje istraživanje. Tu je problem. Oni, osporavajući naše metode, u suštini osporavaju naše priče”, kaže Avdić.

Dok novinari nisu dužni da svoja istraživanja naprave na dokaznom nivou optužnica, tužioci su dužni pokretati istrage na osnovu pisanja medija. Perić kaže da su novinarska istraživanja dobra osnova za tužilačke prakse i da je njihov posao tako olakšan jer novinari često iznesu elemente osnovane sumnje.

“Ozbiljna istraživačka priča je razlog da tužilac odmah reaguje. Da otvori istragu i da napravi plan istrage. To su toliko jednostavne stvari, da svaki čitalac iz tih istraživačkih priča koje sam ja čitao, može da zaključi da se radi o ozbiljnom kriminalu, i to organizovanom državnom kriminalu. Zašto to tužilac ne čini na efikasan način? To je neshvatljivo. Novinarske priče su ozbiljne priče, to nisu fikcije, to nisu pretpostavke, koliko sam ja pratio slučajeve koji su javno objavljeni. Dakle, tužiocu je tu olakšan posao”, kaže Perić.

Meddžida Kreso, bivša predsjednica Suda BiH, kaže kako medijsko izvještavanje nekada može odmoći tužiocima jer krivci nakon izvještavanja mogu uticati na svjedoke prije samog pokretanja istrage.

“Zato mislim da bi novinari koji se bave otkrivanjem kriminala prvo trebali sarađivati sa policijskim agencijama o rezultatima do kojih su došli da bi se dokazi koje su prikupili mogli podvesti pod zakonom propisane procedure”, kaže Kreso za Media.ba. Ona smatra da bi novinari trebali imati edukacije iz krivičnog procesnog prava “kako bi svoj istraživački rad usmjerili u pravom smjeru”. I glavna državna tužiteljica, Gordana Tadić, je nakon posljednjih kritika medija da tužioci ne reaguju na njihova pisanja kazala kako bi novinari trebali svoja saznanja prvo podijeliti sa tužiocima prije nego sa javnosti.

Dugogodišnji novinar i urednik, bivši ombudsman za medije i pravnik, Mehmed Halilović, je u članku za Analiziraj.ba komentarisao kako to nije uloga novinara i kako takvo “upustvo novinarima viđamo samo u nedemokratskim društvima”.

(Kamera i montaža: Jasmin Hrnjica)

Dok se profesionalno novinarstvo bori za opstanak i kvalitet, više nego ikada je važno da su građani medijski pismeni. foto: pixabay Kritičko razmišljanje o sadržajima koje objavljuju mediji moranje je današnjice u kojoj je kreiranje i objavljivanje informacija jednako omogućeno i profesionalnim novinarima i onima koji plasiraju potpune izmišljotine. U digitalnom dobu gdje je uz malo novca i vještina moguće napraviti novinski portal i baviti se širenjem (dez)informacija, za građane je postalo važno razlikovati namjere određenih sadržaja. Upravo su razumijevanje razloga, te tehničkih i stilskih formi temelj medijske pismenosti – jedne od ključnih vještina modernog doba. Kritičko razmišljanje o onome što čitamo, gledamo i slušamo u medijima može pomoći da izbjegnemo donošenje pogrešnih zaključaka.

U kontekstu online medija, za građane medijska pismenost nekada može biti od presudne važnosti, naprimjer kada donose odluku o tome za koga glasati, da li podržati neku inicijativu ili svakodnevno – da li pokrenuti promjene u svom gradu ili ulici.

Pod medijskom pismenošću se podrazumijeva upravo sposobnost osobe da prepozna i razumije određeni sadržaj i da na osnovu toga donese kvalitetnu i informiranu odluku. Bilo da se radi o tekstu, fotografijama, videu ili nekom drugom formatu u kojem je prenesena informacija, razumijevanje osnovnih formi direktno utiče i na kvalitet postupaka na osnovu tih informacija.

Tako vijest treba biti informativna, nepristrasna i sažeta informacija o nekom događaju ili pojavi. Izvještaji o važnim događajima – osim ako čitamo komentar urednika, kolumnu ili nečiji blog – ne trebaju sadržavati subjektivni osvrt ili ličnu refleksiju, postavljati pitanja ili davati moralnu ocjenu o određenoj temi. Zvuči banalno, ali metode dezinformisanja rade upravo to – od tačne informacije, dodavanjem opisa, komentara, pitanja i izjava dođu do primamljivog, intrigantnog teksta ili videa koji nas ubijedi u potpuno novi aspekt priče ili baci sumnju u kredibilitet profesionalnih medija.

Osim što je važno razlikovati profesionalne medije od anonimnih portala, važno je razumjeti i da i u prvima ima mnogo neprofesionalizma. Politički uticaji, brzina izvještavanja, netransparentno vlasništvo, neiskusni i nestručni novinari – sve to ostavlja traga na medijsko izvještavanje. Dodatna opasnost današnjeg digitalnog doba je dalekosežnost netačnog izvještavanja, ali i mogućnost zloupotrebe ove profesije i uopšte sfere komuniciranja.

Tako usljed nerazumijevanja konteksta u kom određeni medij radi (vlasništvo, kvalitet izvora, temeljitost i profesionalnost novinarstva) moguće da i sami učestvujemo u kreiranju iskrivljene slike svijeta gdje cvjeta korupcija i gdje nas je lako držati u zabludi.

Svrha novinarstva je da za građane prikupi, otkrije, analizira i tačno prikaže šta se to dešava oko nas. Mnogo je profesionalnih novinara koji to i rade, ali značajan je i broj onih koji dezinformišu.

Zato je nužno da sebi postavimo pitanja kada čitamo, gledamo i slušamo medijske sadržaje: ko izvještava i zašto? Ko su izvori i da li me ovaj tekst ili video informišu ili i pokušavaju da promijene moje mišljenje? Da li me ovo usmjerava na donošenje važne odluke? Na koji način je ovo napisano – da li je potkrijepljeno činjenicama i snažnim argumentima? Da li važni aspekti nedostaju u ovom izvještaju i zašto?

Provjeri, uprati i uporedi!

#NeVjerujNaPrvu je projekat Evropske unije u Bosni i Hercegovini.

Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stajališta Evropske unije.

Članak prenesen sa stranice EU u BiH.

Kad vlasti blokiraju internet i telefone, novinari rade na starinski način.

foto: pixabay/ilustracija

Prošle sedmice indijski parlament je ukinuo političku autonomiju oblasti Kašmir koja je naseljena pretežno muslimanskim stanovništvom. Još od kraja četrdesetih godina i sticanja nezavisnosti, ova oblast je bila predmet sporenja pa čak i oružanih sukoba između Indije i Pakistana. Uz sve političke i vojne mjere koje je poduzela indijska vlada treba dodati i gotovo potpunu blokadu medija.

Evo kako dopisnici The New York Timesa iz Srinagara i New Delhija predstavljaju napore kašmirskih novinara da zaštite vlastitu profesiju te da premoste informativnu blokadu.

“Indijska vlada je znala da će ova mjera (ukidanje autonomije op.pr.) biti izuzetno problematična. U danima prije najave, indijska vojska je dopremila na hiljade dodatnih snaga. Ubrzo zatim, indijske sigurnosne snage su isključile internet, mobilni telefonski servis i fiksnu telefoniju, pretvoriši tako čitavu Kašmirsku dolinu, prebivalište za osam miliona ljudi, u potpuni komunikacijski mrak i izolaciju. Televizijski kanali, kojima je bilo dozvoljeno da prenesu vijesti o ukidanju autonomije, odmah zatim su prestali sa emitovanjem.

Danas, od pedesetak poznatih kašmirskih novina jedva desetak se štampaju. Njihova štampana izdanja imaju najviše osam stranica a prenose se od ruke do ruke tokom dana. Reporteri nemaju pristupa agencijskim vijestima i društvenim mrežama, oni ne mogu provjeriti informacije online niti koristiti telefon. Oni rade na starinski način, uz pomoć notesa i olovke.

Svako jutro novinari se, u grupama od šest ili osam, rašire ulicama Srinigara da se suoče s vijestima licem u lice, bilo da se radi o uličnim protestima, problemima sa snabdijevanjem benzinom ili hapšenjima političara. Samo u prošloj sedmici na stotine ljudi je pritvoreno. Mnogi novinari prespavaju na redakcijskom podu jer se često, zbog policijskih kontrolnih tački, nemoguće vratiti kući. Oni su se navikli na opasnost: tokom godina nekoliko kašmirskih novinara je ubijeno a mnogi su uhapšeni. Ali, informacijska blokada je nešto novo.

“Mi ne znamo šta se dešava oko nas,” kaže Faisel Yaseen, politički urednik u listu Rising Kashmir koji dnevno izlazi u 1.000 primjeraka. ”Mi živimo u mračnoj sobi u koju precizna informacija stiže kroz vrlo malu rupu.”

Indijske vlasti smatraju da su komunikacijske restrikcije neophodne za održanje javnog reda i mira ali da ne planiraju nikakve akcije protiv nekoliko preostalih novina koje se štampaju.”

Čitav prilog iz The New York Timesa možete pročitati u ovom linku.