Erdogan, medijske slobode i bošnjačka nacionalna svijest

Ograničavanje sloboda medija u posljednje dvije godine u Turskoj je, bez ikakvog pretjerivanja, alarmantno i zastrašujuće, gdje su stotine zatvorenih medija i pritvorenih i otpuštenih novinara. U BiH se malo govori o procesu kojim je Erdogan uništio slobodne medije u Turskoj, jer on i njegov politički kapital igraju ogromnu ulogu u nacionalizmu Bošnjaka.

foto: pixabay

Da bi se razumjelo sistematsko ukidanje medijskih sloboda koje je proveo turski predsjednik Erdogan mora se prvo razumjeti širi kontekst kroz koji je taj političar, uz Vladimira Putina i Viktora Orbana, postao jedan od prototipa autoritarnog lidera dvadeset prvog vijeka. Današnji autokrati, izrasli iz demokratskih režima, se moraju prilagođavati globalizaciji, nestabilnim odnosima moći i novim tehnologijama kao što su društvene mreže. Sama konsolidacija moći, neophodna za ostvarenje diktatorskog režima, se odvija na potpuno drugačiji način nego ranije.

Drugim riječima, današnji autoritarni lideri uzimaju moć kroz postepeno erodiranje demokratskih praksi i normativa. Prvo marginaliziraju opoziciju i medije, pa onda predano rade na urušavanju građanskog društva. Pod maskom reformi se, na taj način, stvaraju hibridni režimi u kojima se demokratski aspekti miješaju sa autoritarnim.

Iako Erdoganovo ograničavanje sloboda u turskom društvu datira još od 2009. godine, vojni puč od 15. jula 2016. predstavlja prekretnicu nakon koje se stanje pogoršalo. Erdogan, koji je za puč optužio grupu oficira odanih kleriku Fetullahu Gülenu koji se nalazi u azilu u SAD, je, strateški, iskoristio puč, da bi uklonio Guleniste, ali i ostale grupacije koje vidi kao smetnju sopstvenoj političkoj moći: Kurde, ljevičare, te sekulariste. Tokom sljedećih mjeseci, ”očišćeno” je preko 100.000 dužnosnika, vojnih lica, sudija, akademika, novinara, od kojih su mnogi i uhapšeni. Veliki broj privatnih univerziteta je zatvoren. U septembru iste godine je novinar Ahmet Altan odveden na ispitivanje zbog, kako je navedeno, prenošenja subliminalnih poruka o vojnom puču u toku televizijske debate. U istom periodu, na geopolitičkom planu, dolazi do zbližavanja Turske sa Rusijom i Iranom, dok Erdoganov ugled među muslimanima raste zbog njegove reputacije čuvara tradicije i religije.

Ograničavanje sloboda medija u posljednje dvije godine u Turskoj je, bez ikakvog pretjerivanja, alarmantno i zastrašujuće. Relevantne organizacije kao Udruženje novinara Turske, Reporteri bez granica (RSF) i Komitet za zaštitu novinara (CPJ) upozoravaju na taj antidemokratski trend. Prema prošlogodišnjim raportima, 148 novinara je bilo u zatvoru, oko 170 medijskih izvora je ugašeno, oko 2500 novinara i uposlenika u medijskim kućama je izgubilo posao. Naravno, ne radi se samo o medijskim subjektima bliskim Gulenu, već su, u tom procesu, zagušeni i kurdski, alavitski i opozicijski izvori informacija.

Ograničavanje medijskih sloboda je, naravno, povezano sa Erdoganovim širenjem, i produbljavanjem, sopstvene političke moći. Posebno se može istaći obrušavanje na opozicijske dnevne novine Cumhurriyet, ranije poznate kao prosekularističke, koje su, apsurdno, napadnute zbog navodne podrške gulenskom pokretu. Između ostalih, kolumnist Kadri Gursel i glavni urednik Murat Sabuncu su optuženi za saradnju sa terorističkim grupacijama. Ograničavanje medijskih sloboda je, uobičajeno, prvi korak ka ograničavanju ostalih građanskih sloboda.

U izvještaju Reportera bez granica Press Freedom Index za 2017. godinu, Turska je rangirana na 155. mjesto od 180 država, što signalizira pad od 56 mjesta za 12 godina. Freedom House, također, bilježi pojavu restriktivnih zakonskih praksi koje omogućuju prekid interneta ili pristupa društvenim mrežama.

Generalno gledano, internet je, često, značajno sredstvo u borbi protiv autoritarnih režima. Društvene mreže su, posebno, dobile velike uloge u protestima u posljednje vrijeme, pa tako i u protestu oko Gezi parka u maju 2013. Upravo Erdogan pokazuje kako se i autoritarni režim prilagođava novim tehnologijama. Njegovo obraćanje javnosti putem aplikacije Facetime se pokazalo kao vrlo efektivan način komunikacije u napetim situacijama kao što je vojni puč, što jasno signalizira da i autoritarna strana uspješno nalazi svoj put u cyberspace. Zabrane korištenja društvenih mreža ili Wikipedije, ili njihovo usporavanje throttlingom, se uspješno kombinira sa armijama botova koji istovremeno propagiraju aspekte sopstvene političke platforme, dok, na određen način, i pokušavaju zastrašiti političke protivnike.

Erdoganova sadašnja moć je, na određen način povezana i sa njegovom karizmom, te sa ranijom političkom karijerom, kao gradonačelnik Istanbula i premijer vlade, jer je puno ulagao u infrastrukturu, što su i glasači u Turskoj i EU dužnosnici ocjenjivali kao pozitivno. Iskoristivši sklonost majoritetskoj demokratiji u kojoj prava manjina nisu baš najvažnija stavka, što je i ranije karakteriziralo Tursku, Erdogan je 2014. izabran za predsjednika koji je referendumom dobio i sasvim nove i mnogo veće ovlasti, koje ga čine praktički nedodirljivim.

Sa izuzetkom izvještaja Mediacentra i sličnih izvora koji vode računa o medijskim slobodama, u Bosni i Hercegovini se relativno malo govori o samom procesu kojim je Erdogan faktički uništio slobodne medije u Turskoj. Osnovni razlog za to je, nesumnjivo, činjenica da Erdogan i njegov simbolički kapital igraju ogromnu ulogu u nacionalizmu Bošnjaka, i političkoj platformi koju SDA kreira. Zanimljiva je ta pompeznost s kojom mediji u BiH i Srbiji, često, predstavljaju turskog predsjednika, kao u naslovu Erdogan: Ako iko dirne Bošnjake, imaće Tursku protiv sebe, koji ne samo da dodatno podižu tenzije u regiji, već daju, prvenstveno Dodiku, politički prostor da upire prstom u Tursku i označava ju kao faktor koji remeti mir na Balkanu, što mu, istovremeno, olakšava da i dalje održava blisku vezu sa srbijanskim političkim vrhom. Simplificirano, Dodik koristi isprazne i pompezne medijske slike Erdogana da konstantno reproducira sliku prijetnje srpskom narodu, pomoću koje, opet, lako održava na vlasti u Republici Srpskoj. Istovremeno, politički vrh Bošnjaka, SDA i njoj bliski krugovi, koriste Erdoganove medijske istupe da bi potpirili megalomaniju od koje suštinski pate svi balkanski narodi. Erdoganovo političko licemjerstvo se, naravno, vidi u tome što u BIH ne ulaže ništa posebno sem patosa i visokoemocionalnih, iracionalnih izjava.

Gotovo je komičan članak u časopisu Stav u kojem se opisuje Erdoganov dolazak u Sandžak kao ’događaj decenije’ u kojem taj ’čovjek, vjernik, hrabar, ponosit i odvažan, borac za pravo i pravdu, dostojanstvo i čast čovjeka i vjernika’ dolazi kao neka vrsta mesije, superheroja koji štiti muslimane širom svijeta. Rečenica: ”Stariji ga poštuju i upoređuju s Josipom Brozom, a mladi nadom muslimana čitavog svijeta”, svjesno ili nesvjesno, hvata upravo taj liminalni prostor u kojem se Bošnjaci, sve češće, bezglavo kreću, nostalgični prostor između čežnje za čvrstom rukom Josipa Broza i želje za postojanjem svemogućeg sultana koji prvenstveno zastupa i brani interese muslimana.

Da je bošnjačko vjerovanje u Erdogana iracionalno postaje jasno nakon bliže analize nekoliko aspekata. Anis Bajrektarević, profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija na Univerzitetu u Beču, i Ešref Kenan Rašidagić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, naglašavaju u intervjuu Slobodnoj Evropi suštinsku nezainteresovanost Turske za položaj Bošnjaka u Austrougarskoj i Jugoslaviji, a poslije i u Bosni i Hercegovini. Uzimajući u obzir iracionalna očekivanja bošnjačkog političkog vrha može se povući paralela sa srpskim nacionalizmom, koji slična nadanja polaže u Rusiju, iako je zapravo Njemačka ta država koja daleko najviše ulaže u razvoj i stabilnost Balkana. Politizacija vjere, i činjenica da Turska napinje političke mišiće, isključivo i jedino, zbog sopstvenih političkih interesa, zajedno sa mitologizacijom osmanskog nasljeđa, čine da se političko bošnjačko tijelo, sve više, oslanja na Erdoganov neootomanizam. Kako Ešref Kenan Rašidagić tvrdi, u tom procesu nije zanemarljiva ni činjenica da postoji sasvim realno prijateljstvo između Bakira Izetbegovića, Erdogana, i nekoliko drugih značajnih ljudi iz Stranke pravde i razvoja.

Ovih nekoliko faktora čine da bošnjački nacionalistički vrh formira politiku kroz jednostavnu dihotomiju pobjednik (Turska) – žrtva (Srebrenica) koja, blago rečeno, reducira kompleksnost bošnjačkog identiteta. Erdogan, kao spasilac Bošnjaka i muslimana, kao čovjek kojem je Alija ostavio BiH kao amanet, je toliko nerealna figura u bošnjačkom imaginariju da sam Bakir Izetbegović, čije političko liderstvo je već nebrojeno puta propitivano, sebe stavlja u podređenu poziciju ”vazala zaduženog da nadgleda bosanske kmetove”, kako to primjećuje Avdo Avdić, uništvajući i ono malo političke samostalnosti koju bi mogao imati. Istovremeno, imati Erdogana nad sobom znači i lakše manipulirati masama jer su jaki, religiozni, patrijarhalni lideri u modi, ne samo na Balkanu, već i u cijelom svijetu. Alan Pejković