Radišić: Nemam avione i kamione, ali imam ponos i dostojanstvo

Živko Radišić, prvi srpski predsjedavajući Predsjedništva BiH, odavno se ne bavi politikom. Iz politike je izašao kao skroman čovjek, bez velike imovine, što je danas među političarima rijetkost. Iskoristili smo priliku da s njim porazgovaramo o danima kad je bio u politici, kao i o tome kako danas živi.

NN: Obavljali ste najviše funkcije u BiH, a nemate avione, kamione, bazene, firme, vile, kuće, jahte… Kako je to moguće, šta “nije u redu”?

RADIŠIĆ: Ja imam ono što malo tih ljudi ima – imam ponos i dostojanstvo. Imam bezbroj prijatelja na ovim prostorima i širom svijeta. Sticajem okolnosti imao sam brojne zdravstvene probleme, uglavnom kardiovaskularne. Mnogo ljudi je čulo za bajpase, pejsmejkere i sve te probleme koje sam imao. Zvali su me od Švedske do Australije ljudi koji su čuli. To je moje bogatstvo. Ja ulicom ne mogu proći od naroda koji mi prilazi, grli me, a poneko i zaplače.

NN: I kad se podvuče crta, ko je bolje prošao – oni što su kroz politiku otimali tuđe, ili oni koji su se opredijelili za čist obraz pred narodom?

RADIŠIĆ: (smijeh) Vi sad vjerovatno očekujete da kažem da su bolje prošli ovi prvi, ali nije to baš tako. Mogu oni imati sve, ali ne mogu imati duševni mir. Oni žive u strahu, ne uživaju u životu. Narod je rekao davno “oteto – prokleto”. Ja mirno spavam. Moj najveći “problem” je doći do kreveta. Nažalost, sve se pobrkalo, vrijednosti su nestale. Ja vam ne bih ni znao odgovoriti šta je to vrijednost danas, prava istinska, ljudska. Za mene je bila i ostala najveća vrijednost sloboda, poštovanje, duševni mir i dostojanstvo. Dostojanstvo i naroda i vjere, jednako moje, kao i onog pored mene.

NN: Kako je došlo do toga da više nije sramota ukrasti i oteti tuđe?

RADIŠIĆ: Ja to ne znam. Danas je herojstvo reći kako su ono prije bile neke “komunjare”, “titoisti”, “partizani”… Danas, što je najgore, mi smo izgubili državu. Nisam ja jugonostalgičar, niti se zalažem za povratak toga. Bože sačuvaj. Ali, eto, imali smo državu, OK, nije nam valjala pa hajde da napravimo bolju. Za to sam se ja zalagao. Ipak, mi smo lako srušili ono, ali, bogami, čini mi se da nismo napravili nešto bolje. Gradimo to “novo” već 25 godina, ali države nemamo. I dalje nam stranac tu vedri i oblači. Stranac nas “podučava”, “disciplinuje” i nameće nam svoje kriterijume. Nažalost, dotle smo stigli. Znate, ja sam u ono vrijeme doživio i rat i logor. Ali već 1965. mi smo bili država, i to vrlo ozbiljna, organizovana i moćna. Svijet nas je poštovao. Bilo je i tada puno grešaka, moglo se i bolje i više, ali tada se moglo i školovati i zaposliti i dobiti stan i zasnovati porodicu. To što smo imali izgubili smo, ali nove moralne vrijednosti nismo stvorili.

NN: Da li Vam je žao što niste obezbijedili svoju porodicu kako danas političari obezbjeđuju svoje, tamo do 16. koljena? Jeste li mogli više?

RADIŠIĆ: Moja djeca su draga i dobra djeca, kao i sva druga djeca. Bili su odlični đaci, dobri studenti koje je rat poremetio u svemu – oba sina su od početka učesnici rata. Nisam ja bio neodgovoran otac. Vidio sam ja kuda sve to vodi, i te privatizacije, novi odnosi, itd. Pitao sam neke svoje prijatelje ili “prijatelje” biznismene da im pomognu. Nisam htio da klečim ni pred kim, a položaj nisam zloupotrijebio nikad.

NN: Gdje rade Vaši sinovi?

RADIŠIĆ: Jedan radi u “Evrogasu”, to je jedna benzinska pumpa, ali ima više djelatnosti. To je privatna kompanija, vlasnici su Trivići. Sticajem okolnosti se taj moj mlađi sin oženio u porodici Trivića, tako da smo mi prijatelji, a i Ranka i Branu znao sam još kao studente. Stariji radi u jednoj privatnoj štampariji, tako da živi se kako se zna i može. Vremena su teška, ali najvažnije od svega jeste da su srećno oženjeni, imaju svoje porodice. Ja sam ponosni deda troje unučadi. S obzirom na to da smo i supruga i ja prilično oboljeli, naš najveći lijek su djeca. Moram da kažem da sam izuzetno srećan čovjek. Bio sam gradonačelnik Banjaluke s nepunih 40, generalni direktor “Čajavca”, ministar odbrane u onoj predratnoj BiH četiri godine. Poslije rata bio sam prvi srpski predsjedavajući Predsjedništva BiH…

NN: Vi ste iz politike izašli dobrovoljno? Kako je to moguće kad se danas svi otimaju i rukama i nogama da ostanu u politici?

RADIŠIĆ: Ni za jednu funkciju nisam se borio, uvijek sam smatrao da ima boljih i pametnijih od mene, a sve dužnosti sam prihvatao kao čin moralne i društvene odgovornosti. Kao ministar odbrane, od 1982. do 1986. na posao u Sarajevo sam išao vozom. Nikad na posao nisam došao kolima, a kamoli da me vozač vozio. I ponosim se time.

NN: Kako je bilo u Predsjedništvu s Alijom Izetbegovićem i Antom Jelavićem, kad su te ratne rane bile još toliko svježe?

RADIŠIĆ: Začudićete se, ali mislim da je tada bilo lakše. Prvo sam ja bio predsjedavajući, pa smo se rotirali. Mi smo uistinu radili timski. S obzirom na to da sam ja bio prvi predsjedavajući, ja sam im rekao: “Gospodo, mi se prvi put vidimo. Niti sam ja ovdje došao po vašem, niti vi po mom izboru. Možemo da radimo i nešto uradimo, a možemo i da ništa ne uradimo. Vi, gospodine Izetbegoviću i gospodine Jelaviću, možete navesti pitanja oko kojih se nikad nećemo složiti, kao što i ja mogu:  ko je žrtva, ko je agresor, ko je genocidan, itd… Hajde da radimo ono oko čega ćemo se složiti. Jesmo li za mir? Jesmo li za napredak i dobre komšijske odnose? Ako jesmo, hajde da tako i radimo”. Možda je neskromno, ali možda je to i prvo i zadnje Predsjedništvo koje je tako radilo. I mislim da smo nešto i uradili. Recimo, sjećam se – usvajamo dnevni red, a Alija kaže: “Imao bih ja neke primjedbe, ali znam da se gospodin Radišić neće složiti, i zato odustajem”. Tako smo i radili. Nismo se svađali, nismo pokazivali nemoć, uvijek smo se trudili da postignemo konsenzus. Bilo je i teških pitanja, recimo ono pitanje tužbe, koja je bila podnesena prije našeg predsjedovanja. I riješeno je kako je riješeno, a koliko je ko doprinio neka vrijeme pokaže. Ja se ponosim svime što sam tada radio.

NN: Da li je i Alija imao tu odgovornost koju spominjete?

RADIŠIĆ: Imao je. Reći ću vam jedan intimni doživljaj koji sad prvi put spominjem javno… Treći dan poslije isteka mandata bio sam u stanu sa suprugom. Zvoni telefon, kaže neki glas treba vas gospodin Alija Izetbegović. Rekao je da me nazvao da mi zahvali za saradnju, da mu je drago što me upoznao i da smo ipak nešto uradili i afirmisali. I ja sam mu rekao da je meni bilo drago, da smo izdržali mnoga iskušenja. Rekao sam mu da sve što smo radili, radili smo iskreno, bez vrijeđanja, uz veliko međusobno poštovanje. Oko mnogo stvari se nismo složili, ja sam bio u ratu, znate gdje je on bio u ratu, bili smo na suprotnim stranama, ali sve smo rješavali ljudski i pošteno. U trenutku kad je on htio da mi odgovori, prekinula se veza. Poslije 20 sekundi nazvao me ponovo i rekao: “Eto, moj Živko, ne daju nam ovi ni da govorimo”. Obojica smo se nasmijali, primio sam to kao šalu, ali više je to bila zbilja.

NN: Kako se današnja generacija političara suočava s tim teškim pitanjima? Ima li tu hrabrih koji su spremni da rade kao Vi tada?

RADIŠIĆ: Uvijek se može i bolje i više. Može se i pravednije, i poštenije i demokratskije.

NN: Ali zašto oni danas, 20 godina poslije rata, ne uspijevaju ono što ste Vi mogli tada?

RADIŠIĆ: Mi danas jesmo dalje od rata, ali danas je mnogo teže. Za tih 20 godina dejtonskog mira nismo učinili koliko je trebalo i moglo, a rekao sam vam gdje je Jugoslavija bila 20 godina nakon onog rata.

NN: Zašto nismo mogli?

RADIŠIĆ: Nisu nam drugi dali, oni koji svoj prosperitet gledaju na našoj muci i svađi. To nam generiše međunarodna zajednica.

NN: Mislite li da bi naše današnje domaće političare iko izvana mogao spriječiti da pokrenu stvari ako bi oni to stvarno željeli?

RADIŠIĆ: Mogli bismo mi više. Ko se danas više svađa nego Srbi između sebe, ili Bošnjaci između sebe? Što nam to treba? Mi ne znamo cijeniti toleranciju jednih prema drugima. Mi smo svi od krvi i mesa i dijelimo istu muku. Ako je podijelimo ravnomjernije, svima će nam biti lakše. Vratio bih se na početak našeg razgovora… Šta je sloboda, demokratija, poštenje? Šta je nacionalno dostojanstvo? Šta je duhovno dostojanstvo? Poštivanje komšije, naroda pored sebe? Moramo jedni druge više poštivati i uvažavati.

NN: Postoji li danas na političkoj sceni političar za kojeg mislite da ima tu hrabrost koju ste Vi tada imali?

RADIŠIĆ: Njih će pokazati vrijeme. Ima ih i sada. Međutim, mi se lako dodvoravamo narodu, najviše strahom i prijetnjom. “Ako ja uradim ovo ili ono, biće ovo ili ono”. Ne! Odgovornost je na svima i na narodu i na njima, na svima nama. Mora se učestvovati na izborima i moramo jačati odgovornost, ali moramo se i više međusobno uvažavati. U bh. parlamentu sjede i oni koji predstavljaju druge narode, isto kao što mi predstavljamo svoj. Treba više da se uvažavamo, da se ne preglasava, da nema majorizacije.

Plakao sam zbog “Čajavca”

NN: Kako provodite penzionerske dane, kako izgleda Vaš dan?

RADIŠIĆ: Ja po prirodi volim da radim i ne znam šta je to biti besposlen. Uvijek se ima šta raditi. Imam pčele, bavio sam se cvjećarstvom. Uvijek sam imao fotoaparat uza se. Imam puno prijatelja i puno se družim. Sticajem okolnosti pogoršalo se i moje i suprugino zdravstveno stanje, tako da smo sad najviše vezani za pretrage, kontrole, lijekove i apoteke. Živim od penzije. Nemam nacionalnu penziju, moja penzija je 70 odsto od najveće penzije u RS pa vi izračunajte. Naravno, nije to malo. Moramo živjeti od rada. Moj rad je 42 godine, ali od toga nema ništa ako danas ne radi privreda. U moje vrijeme u “Čajavcu” bilo je 10.300 radnika, a danas je tamo svadbeni salon. Kada sam ušao i vidio šta se desilo s mojim “Čajavcem”, zaplakao sam. I više nikad nisam tamo ušao. Prilično sam emotivan čovjek i to šteti mom zdravlju. Sad sam u 80. godini i ovog ljeta ću, ako bog da, napuniti 80. Kada sam prije 70 godina bio u logoru, ni pomisliti nisam mogao da ću toliko doživjeti.