Obrazovanje u Palama i Gradu Istočno Sarajevo se vraća vijek unazad

Potpuno je nevjerovatno da se u eri informatike i 21. vijeku kada je potražnja za informatičarima svih profila svake godine uvećana, te da isti mogu bez problema raditi za vodeće svjetske kompanije, ali i velike IT kompanije u Bosni i Hercegovini koje zapošljavaju hiljade stručnjaka svake godine sa 2-5 puta većim platama od prosječne u RS i BiH, srednjoškolski centar u Palama odlučio da upisuje i školuje učenike sa područja Pala i Grada Istočno Sarajevo da budu krojači i švalje sa duplo manjim platama od prosječne!

Austrougari veći prijatelji od ovih domaćih usrećitelja

Negdje po početku balkanskih ratova 1912. godine austrougari su, da bi spasili od gladi veliki broj stanovnika iz aneksirane Bosne i Hercegovine, kao i Slavonije, ali i drugih krajeva, odvodili u Peštu, Beč i druge dijelove Austrougarske i tamo ih raspoređivali u porodice koje se bave različitim proizvodnim i preduzetničkim djelatnostima. Većina odvedenih su bili mlađe dobi i zadržali su se sve do okončanja prvog svjetskog rata, a povratak je trajao do 1920. godine. Tamo su imali smještaj, hranu i radili po čitav dan, između ostalog brojni su šegrtovali u krojačkim radnjama i za to vrijeme izučili zanat, a po povratku u Kraljevinu SHS/Jugoslaviju su otvarali svoje radnje (tada su imali to pravo, jer nije bilo komunizma još), i bili zadovoljni, jer su mogli živjeti od svog rada. Tokom druge polovine dvadesetog vijeka šivenje i krojački zanati su postali niskoplaćeni i sve velike kompanije iz te oblasti su svoje poslove prebacili u Aziju, a po završetku ratova u bivšoj Jugoslaviji i na to područje zbog niskih troškova i jeftine radne snage.

Vijek kasnije nema austrougarske, ali ima umova koji bi da “omoguće” svojim učenicima/građanima da se obrazuju za niskoprofitne lon poslove trećeg stepena koji će ih ograničiti za čitav život i dati im priliku da im lični dohodak bude manji, ili u nivou minimalne plate. Kakav poticaj za budućnost.

Navodno to su želje i prijedlozi nekakvih zanatskih komora i preduzetnika.

A kako to da su želje i prijedlozi banjalučkih i sarajevskih preduzetnika i firmi da se djeca obrazuju za informacione tehnologije, jer su njima prijeko potrebni informatičari svih profila, jer se obim njihovih poslova uvećava takvom brzinom da mogu svake godine zaposliti stotine novih IT radnika?

Koordinacija politika javnih institucija za obrazovanje i rad i zapošljavanje je na nivou dimnih signala indijanaca.

To izgleda ne dolazi do nečijih ušiju koji na njima sjede, a koji se nažalost nešta pitaju i što je još žalosnije odlučuju da uskrate budućnost omladini i budućim generacijama.

Strateški resurs svake zemlje su ljudi, kao nosioci i prenosioci znanja, vještina i oni kao takvi su bitni za razvoj svake zemlje. Zbog toga većina ozbiljnih kompanija ima odjel za razvoj ljudskih resursa, uvodi usavršavanje, razmjenu iskustava, potencira biznis inkubatore, inovacione i poslovne centre, opet sa akcentom na IT.

U posljednje dvije decenije razvoj RS/BH društva pod snažnim je uticajem privredne internacionalizacije, proizvodno-tehničke globalizacije i nagle informatizacije društva u cjelini. Brojne tranzicijske promjene otvaraju nove mogućnosti u komunikaciji, zapošljavanju i aktivnijem sudjelovanju pojedinaca u društvenom životu. S obzirom na trenutnu ekonomsku klimu u BIH, investiranje u razvoj ljudskih potencijala postaje tim značajnije jer obrazovanje može uspostaviti ravnotežu između razvoja pojedinca i razvoja društva, materijalnih i duhovnih potreba te tehnologije i vrijednosnog sistema. Stoga je danas više nego ikada potrebno da građani stiču znanja, vještine i kompetencije kako bi se pripremili za izazove proklamovanog „društva znanja“. Prihvatanje koncepta cjeloživotnog učenja, kao jedne od osnovnih komponenti socijalnog modela društva, postaje nužnost u pripremi građana za proaktivno djelovanje, jer ono integriše sve vidove obrazovanja/učenja i omogućava sveopšti razvoj pojedinca.

Da je prethodno navedeno istina i činjenica govori podatak da u bratsko susjednoj Srbiji promet u IT industriji se već mjeri milijardama evra, a država Srbija i gradovi u njoj se utrkuju ko će prije dati lokacije za izgradnju IT centara i subvencije za novozaposlene, a koji se mjere u hiljadama svake godine!

Iako i mi imamo mogućnost da ponudimo i lokacije i objekte, daju se i subvencije, a imamo talentovane mlade ljude (valjda to ne treba dokazivati) mi se ipak odlučujemo da mlade guramo u prošlost, umjesto da im se otvaraju vrata budućnosti. To ni neprijatelji ne bi radili – vidi dio Austrougari veći prijatelji od ovih domaćih usrećitelja.

Šta su trebali da rade

Obrazovanje je otvoren i dinamičan sistem koji se stalno mijenja i nadograđuje u skladu s ekonomskim, tehnološkim i naučnim razvojem društva te kulturološkim i drugim promjenama koje se događaju kako na lokalnom i regionalnom, tako i na globalnom planu. U traganju za odgovorima na pitanje kako obrazovanje usaglasiti sa zahtjevima modernog društva, razvili su se globalni koncepti obrazovanja pod različitim nazivima kao što su: „društvo koje uči“, „društvo znanja“, „društvo i ekonomija utemeljena na znanju“. One zemlje koje su izdvajale sredstva za obrazovanje su isplivale iz siromaštva, učmalosti, zaostalosti duha i periferije, kao npr. Kostarika. Ali izgleda i oni nam pobjegoše.

Stotine je bilo strategija i zaključaka u RS i BiH, preporuka, dokumenata i diskusija o obrazovanju kao temelju društva, prisjećajući se i one grčke izreke-ako obućar bude loše radio, narod će hodati bos, ali ako učitelj bude radio loše-država će propasti. Sada je to izgleda nacionalni prioritet. A prioritet su INFORMACIONE TEHNOLOGIJE, OBRAZOVANJE I PREDUZETNIŠTVO. Učenici bi trebali da savladavaju sljedeća znanja: Blockchain, razvoj mobilnih aplikacija, e-biznis u ugostiteljstvu i tirizmu, elektronsko poslovanje, programski jezici, web i grafički dizajn, primjena IT u savremenom poslovanju. U srednjem obrazovanju je potrebno omogućiti kontinuirano sticanje kompetencija važnih za daljnji profesionalni razvoj pojedinca, ali i za porast znanja i inovativnosti društva. Nužno je smanjiti broj obaveznih i povećati broj izbornih predmeta, te nastojati ublažiti specijalizirano osposobljavanje samo za jedno zanimanje i učiniti ga fleksibilnijim. To bi sigurno omogućilo brzu transformaciju i prilagođavanje pojedinca u odnosu promjenljive zahtjeve i potrebe tržišta.

Školski plan i program je potrebno revidirati u skladu sa znanjima i vještinama koje su tražene na tržištu rada. Neophodno je uvažiti zahtjeve poslodavaca i adaptirati ishod obrazovnog procesa zahtjevima poslodavaca (koji se tiču i potrebnih profila, znanja i vještina). U praksi će ovo značiti da će osim adaptacije postojećih programa, ponovnog uvođenja i modernizacije radne prakse i sl., biti potrebno uvesti i potpuno nove sadržaje u nastavni plan i program, kao što su npr. komunikacione i prezentacijske vještine i sl. (tzv. soft skills), u skladu sa zahtjevima poslodavaca koja su već definisana u istraživanjima koje provode zavodi za zapošljavanje. A to je kod nas pogrešno protumačeno i naopako primjenjeno.

Upravo se preduzetništvo treba učiniti održivom opcijom posebno za mlade nezaposlene osobe, a investiranjem u preduzetnički kapacitet mladih trebalo bi osigurati pristup vještinama i resursima za osnivanje vlastitih biznisa. U obrazovnom sistemu preduzetništvo se treba promovisati kroz nastavni plan, a pored teorijskog znanja nužno bi bilo osigurati više mogućnosti za praktično vježbanje kroz simulacije bliske stvarnosti. Potrebno je pružiti mogućnost mladim ljudima da uče direktno na iskustvima uspješnih preduzetnika. Sistem za podršku mladih trebao bi izgraditi kapacitete za prepoznavanje potencijalnih poduzetnika među mladima i fokusirati daljnju pomoć i podršku na ovu rijetku i malu grupu mladih ljudi.

Svjedoci smo da i mediji jako malo pažnje posvećuju preduzetništvu, dok se uglavnom bave dnevno političkim aktuelnostima. Potrebno je jačanje svijesti medija o njihovoj bitnoj ulozi u promociji uspješnih preduzetničkih praksi kako bi se doprinjelo ohrabrivanju potencijalnih poduzetnika na preuzimanje rizika i pokretanje biznisa.

Proces učenja tokom cijeloga života nameće građanima svih starosnih dobi potrebu sticanja novih i unapređenja već stečenih znanja, vještina i kompetencija. Cjeloživotno učenje najbolji je odgovor na zamjenu koncepta doživotnog radnog mjesta konceptom doživotno potrebnog znanja, vještina i kompetencija. Promjena koncepta uslovljena je svakodnevnim povećanjem novog znanja i sve bržim zastarjevanjem postojećeg znanja, vještina i kompetencija, ali i potrebom prilagođavanja postojećih nespecifičnih znanja, vještina i kompetencija zahtjevima izmijenjenih radnih mjesta koja donosi globalnu privredu. Stoga cjeloživotno učenje ima ključnu ulogu za razvoj i koordinisanje strategije zapošljavanja i promovisanje radne snage koja je vješta, obučena i prilagodljiva sve zatjevnijem tržištu radne snage. Na ovaj način učenje kroz cijeli život postaje mnogo više od ekonomskog pitanja jer viši nivo obrazovanja i kontinuiranog učenja, koje je dostupno svima, predstavljaju bitan preduslov za smanjenje nejednakosti i prevenciju marginalizacije pojedinca ili grupe. U tom procesu prožimaju se četiri cilja i to: lično ispunjenje, aktivno građanstvo, socijalna uključenost (kohezija) i sposobnost zapošljavanja (prilagodljivost).

Legislativa u oblasti obrazovanja se deklarativno oslanja na gore navedeno, formalno se prilagođavajući Evropi, a bježeći u praksi u Aziju, a svakih par godina smo u procesima reformi svih nivoa obrazovanja, ali što se više reformišemo, sve više zaostajemo i dolazimo na nivo švalja.

E sad sasvim je drugo pitanje ako je naša dobra Vlada odlučila da usmjeri svoju zemlju i narod u prošlost dajući im prilike od prije 100 ljeta, ali to je onda odgovornost te Vlade i tih institucija, nemojte onda da krivimo druge zbog zaostalosti, jer je sami birate!!! Dobrim dijelom je sve ovo danas posljedica i one rečenice/naslova knjige: “Kad će sreća pa se zarati”.