Der Spiegel i demokratizacija Njemačke

Prije 65 godina, magazin Der Spiegel je predvodio bitku za slobodu medija u postratnoj Njemačkoj. Borba za demokratiju i slobodne medije nije bila jednostavna, kao što nije ni u Bosni i Hercegovini danas.

foto: dw

O slobodi medija u Njemačkoj odlučeno je jedne kišne noći u Hamburgu. Prošlo je devet uveče kada je grupa policajaca ušla u sjedište Der Spiegela i napala tu izdavačku kuću u srcu Hamburga. Većina urednika se već spakovala i otišla kući a dvadesetak drugih uposlenika, većinom tehničkih pisaca, su još uvijek radili svoj posao, završavajući broj. Uredi magazina Der Spiegel su bili okupirani, pretraženi i na kraju i zatvoreni. Trideset hiljada dokumenta i zapisa je konfiskovano. Osnivač i izdavač novine, Rudolf Augstein, pritvoren je kao i dva glavna urednika, direktor, nekoliko članova tima i glavni autor najspornije priče. Bio je to petak, 26. oktobar 1962. godine kada je policijska operacija započela po nalogu njemačkih saveznih vlasti.

Na čelu sa desničarskim konzervativnim političarem u vladi, Konradom Adenauerom, operacija je kasnije bila poznata kao takozvana „Spiegel afera“ i znana u cijelom svijetu. Policijska operacija je bila odgovor državnih institucija slobodnim medijima i za mladu republiku bila je potpuno neobična. I mnogo je promijenila Njemačku.

Da bi se razumjela dimenzija onoga što se desilo tih dana u jesen 1962. godine, moramo se prvo osvrnuti na historijsku situaciju u postratnoj Njemačkoj. I shvatićete da su mnoge prilike slične ovima koje imate u Bosni i Hercegovini ovih dana.

Te 1962. godine, bilo je 17 godina od završetka rata. Slično kao što je sada u BiH prošlo 22 godine. Drugi svjetski rat nije završen regularnim mirovnim sporazumom nego dogovorom tri okupatorske sile: Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Ujedinjenog Kraljevstva. Slično Dejtonskom mirovnom sporazumu za BiH.

Ali proces demokratizacije i gradnje nacije počeo je odjednom i to četiri godine nakon rata, u ljeto 1949. godine nakon što je usvojen Ustav – Savezna Republika Njemačka osnovana je u zapadnim dijelovima okupiranih teritorija. Saveznici sa zapada, SAD i UK, kao i Francuska, utabali su put za to. Istočni dijelovi, kasnije poznatiji kao DDR i naravno dijelovi koji su integrisani sa Poljskom, ostali su po strani.

Pedesetih godina kada je Savezna Republika Njemačka bila na putu stabilnosti i ekonomske snage, postojala je jedna velika razlika u odnosu na Bosnu i Hercegovinu: Njemačku je podržao američki „Marshallov plan“ koji je bio izuzetno koristan za izgradnju 16 evropskih zemalja koje su, manje ili više, bile potpuno uništene nakon rata. U četiri godine – između 1948. i 1952. – evropske zemlje su dobile više od 13 milijardi američkih dolara. Iz današnje perspektive, to vrijedi oko 130 milijardi. A sama je Njemačka dobila više od deset posto od tog iznosa.

Samo godinu nakon što se desila „Spiegel afera“, postratna Njemačka je konačno podijeljena u dvije autonomne države: socijalističku Njemačku Demokratsku Republiku, koju su podržavali saveznici poput Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije, i demokratsku Saveznu Republiku Njemačku koju su podržavali zapadni saveznici.

Tih dana kada je Zapadna Njemačka bila na putu ekonomskog prosperiteta i integrisanja sa zapadnim državama, društvena klima, slobodno i nezavisno djelovanje mladih ljudi, posebno žena i djevojaka, kao i seksualnih manjina, bilo je stravično. Zapadna Njemačka je bila potpuno konzervativna sa dominacijom muških i maskulinih (macho) struktura. Naprimjer, žene nisu mogle same da odluče hoće li početi raditi ili studirati. Uspostavljena slika i svakodnevni ideali dobrostojeće porodice su bili: otac zarađuje novac, majka mora da ostaje kod kuće i odgaja djecu. Mladima je određivao patrijarhalni dominantni lik u porodici, školski sistem je bio baziran na teškim hijerarhijama koje su ovisile o volji nastavnika. Nije bilo seksualnih sloboda, slobodnog života, jednakosti žena.

Mediji su morali da pronalaze različite načine da slobodno rade. Bilo je to okruženje kada je Spiegel otkrio velike propuste u pripremama u slučaju vojnih ili čak nuklearnih sukoba. Naslovna priča od 9.000 riječi naslovljena “Uslovno spremni za odbranu” („Bedingt abwehrbereit“), bila je bazirana na povjerljivim i tajnim dokumentima NATO-a. Bila je to prva velika politička afera u postratnoj Njemačkoj i istovremeno i prvi veliki skandal koji su otkrili istraživački novinari.

Kada je policija napala naše urede, bio je to početak najdramatičnijih sati, ne samo za mladi nezavisni medij nego i za mladu njemačku demokratiju. Bio je to početak političke pobune mladih, vladina operacija je obilježila javne istupe koje Njemačka do tada nije vidjela. Protesti su se proširili svugdje. Hiljade studenata širom zemlje su demonstrirali na ulicama, stotine novinara, autora, intelektualaca i političara su protestovali protiv političkog korištenja moći u vlasti. Više od 600 naučnika su imali političke deklaracije u javnosti. Nova svijest ljudi se rodila.

Rivalske izdavačke kuće su pomagale i podržavale Spiegel da opstane i izda nove brojeve. Bez te konkretne pomoći Der Spiegel nikada ne bi ostao živ. Na kraju je njemački ministar odbrane, Franz-Josef Strauss, morao da odstupi sa pozicije. Konačno je politički bunt bio kamen temeljac pokreta iz ’68. koji je počeo da mijenja društva širom Evrope.

Da bi ova historijska dimenzija bila potpuno jasna: Taj napad na slobodu medija bio je jedinstven u kratkoj historiji postratne Njemačke kao što je i istraživačko novinarstvo bilo prilično novo za naš mladi društveni sistem. Zajedno su kulminirali u dugotrajnu borbu između ljevičarski-liberalnog magazina i konzervativne vlade. Na čelu Vlade je bio Adenauer, stari konzervativni kršćanski demokrat, vrsta patrijarhalne figure koja je vjerovala u katoličku-konzervativnu republiku. Među njegove saradnike su se infiltrirali mnogi bivši nacisti.

Ranih šezdesetih, Der Spiegel je rastao sve više kao gorka kritika tih desničarkih-konzervativnih sistema i kao šampion istraživačkog novinarstva u mnogim domaćim skandalima. Osnovan u januaru 1947. godine kao novi model, počeo je veoma hrabro. Već 1949. je žestoko komentarisao promjenu monarhije u Holandiji tako da je britanski okupator zabranio Der Spiegel na dvije sedmice. Dvije godine poslije, kada je bilo glasanje u parlamentu o novom njemačkom glavnom gradu, Bonu ili Frankfurtu, Spiegel je otkrio da su neki članovi parlamenta bili potplaćeni ili ucijenjeni. Tako je Spiegel počeo svoj put kao istraživački i kritički informativni magazin.

Na kraju pedesetih i početkom šezdesetih, Spiegel se protivio urgentnom zakonu koji je trebao da suzi demokratska prava i postao je sve više glasilo intelektualaca, ali i mladih i ljevičarskih generacija. Borio se protiv desničarskih medija. Godina 1960. i 1961. serija posebno direktnih i detaljnih članaka je kritikovala ministra odbrane Straussa. Članci su otvarali pitanja o dodjeli velikih vojnih ugovora iz ministarstva nekolicini Straussovih lično bliskih prijatelja. Danas bismo to nazvali korupcija ili nepotizam. Konačno su navedene kontroverze otkrile kakve bi masovne žrtve Njemačka, pa i Britanija, pretrpjele u slučaju vojnog sukoba. Dobijali smo dokumente od tajnih izvora što su bili temelji naših istraživanja. Naravno da je bilo rizično objaviti povjerljive podatke i tajne dokumente NATO-a i njemačke vlade. I danas je. Ali nismo marili za dileme. Zato što tražimo – a prvi put smo to uradili 1962. godine – tražimo javni interes. Ubijeđeni smo da su moral i transparentnost neki od najvažnijih etičkih kriterija slobodnih medija i da moramo da rasvijetlimo koruptivne ili obmanjujuće prakse u biznisu, administraciji ili politici.

Bili smo u pravu: mnogi političari, državni službenici i skoro sve vladajuće strukture su bile uključene u operacije protiv Spiegela. Javni pravobranilac, Federalni biro za kriminalne istrage, i najmanje tri tajne službe i policija. Afera Spiegel postala je prekretnica ne samo za mlade i nezavisne postratne medije u Zapadnoj Njemačkoj nego i za mladu i novu demokratiju. Efekti i implikacije na razvoj mlade demokratije su bili izvanredni. Slobodni i nezavisni mediji su nametnuti kao „četvrta sila“ države i demokratije. Afera uči Njemce, običan narod ali i političare, da praktikuju nezavisno novinarstvo, da prihvate da kritičari i nezavisni komentari moraju biti prihvaćen dio opšteg činjeničnog ponašanja žive i efikasne demokratije.

Naša mlada demokratija je bila ojačana jer je afera sa Spiegelom posmatrana kao test da li zapadnonjemačka demokratija može da preživi koliziju između novinara i političara.

Pokazalo se vrlo jasno da su se djeca oslobodila svojih naci-roditelja i da se pravosuđe oduprlo političkoj moći. I parlamentarni je sistem ojačan. Pretrpjeli smo napad na Der Spiegel i na naše lične slobode jer nismo bili sami. Od 1969. godine imali smo prvu manje-više ljevičarsku vladu, koaliciju socijal-liberala sa Willyjem Brandtom kao premijerom.  Od tada je Spiegel počeo dobijati sve veću važnost. Od tiraža od 15.000 porastao je na 400.000 a ubrzo i na milion. Danas se prodaje između 750.000 i 800.000 svake sedmice.

Istražili smo mnogo skandala i afera. Jedna od njih je bio i korupcijska mreža poznatog Flick Konzerna koja je finansirala političke partije da im pomognu u njihovim ekonomskim interesima. Lično sam otkrio nekoliko skandala a najvažniji je bila takozvana Barschel-afera, kada je premijer sjeverne savezne republike Schleswig-Holstein ilegalno špijunirao i posmatrao lidera opozicije socijaldemokrata. Zbog uspjeha u otkrivanju te ilegalne političke i ekonomske intrigue Spiegel je dobio naziv “napadački pištolj demokratije”.

Šta Bosna i Hercegovina i vi možete naučiti od Njemačke i afere sa Spiegelom?

Bilo je na njamačkom narodu, građanima i različitim političarima koji su shvatili da država nije raditi šta god hoće i nisu dozvolili samovolju i autoritarnost. Drugo, nije bilo lako istrajati za slobodno i nezavisno novinarstvo. Potrebno je mnogo snage i moći da se izdrže posljedice. Institucije će uzvratiti. Naš osnivač i izdavač proveo je u zatvoru 103 dana. Neki drugi uposlenici bili su pritvoreni do 81 dan.

Dužnost je slobodnih i nezavisnih medija da posmatraju politiku i institucije kritički i da stvaraju opoziciju u javnosti ukoliko je potrebno. Bez slobodnih i nezavisnih medija, demokratija ne može funkcionisati.  Ali, ne moram barem vas u BiH ubjeđivati u ovu temu. Naravno da je za nas u prvih 25 do 30 godin mlada i nova njemačka demokratija imala više samopouzdanja: izgradnja nacije imala je jaku podršku zapadnih sila, dok je Bosna i Hercegovina, manje-više, zaboravljena zemlja u međunarodnoj zajednici; Njemačka je imala podršku u izgradnji jake ekonomske i konkurentske industrije i nauke, dok je Bosna i Hercegovina uslovljena nekada od EU ili od SAD ili od pojedinačnih zemalja poput Austrije, nekada zbog interesa Turske, Saudijske Arabije ili zemalja Zaljeva ili drugih. Podrška koju imate sa zapada je slaba, evropsko i zapadno partnerstvo podbacuje.

Ali…! U konačnici je do vas, do svih vas, da ojačate kapacitete civilnog društva i slobodu medija. Do nas novinara je da se odupremo korupciji, da se borimo protiv starih etničkih i kriminalnih klanova. Da kreiramo podršku javnosti i motivišemo civilno društvo da nam pomogne.

Bez medija civilno društvo nikada se neće emancipovati i bez civilnog društva mediji nikad neće biti emancipovani kao snažan i nezavisan faktor.