Njemačko tržište rada vapi za radnicima, konzulati kaskaju

Za manje od tri godine je građanima Zapadnog Balkana odobreno oko 160.000 radnih viza u Nemačkoj. Koliko njih zbilja radi? To se ne zna, ali se zna da mnogima posao propada jer ne mogu do termina u ambasadi.

Posljednjih mjeseci do redakcija DW koje izvještavaju na jezicima zemalja Zapadnog Balkana stiže sve više poruka čitalaca, koji se žale da nikako ne mogu do termina u njemačkim ambasadama. Svaka takva situacija je lična drama za ljude koji u džepu imaju ugovor sa njemačkim poslodavcem, radnu dozvolu, ali – nemaju vizu. I nikako da dođu na red da tu vizu zatraže.

Prema podacima njemačkog Instituta za istraživanje tržišta rada, koji radi pri Agenciji za rad, u Sarajevu i Prištini se na termin za radnu vizu u prosjeku čeka preko godinu dana, u Beogradu sedam a u Tirani šest mjeseci. „To su podaci iz februara pa vjerujem da se u posljednjih šest mjeseci to vrijeme čekanja i produžilo”, pojašnjava za DW dr Karola Burkart, ekspertkinja za migraciju u ovom institutu.

Tim silnim mjesecima čekanja treba dodati vrijeme koje ode na obradu vize ili – a to je tek nevolja – ponovni odlazak u ambasadu ukoliko dokumentacija nije potpuna. Nema podataka koliko vremena prođe prije nego što građanin Srbije ili BiH, koji ima ponudu za posao, zaista i dobije radnu vizu kako bi mogao da krene na put.

Sa ovakvom navalom niko nije računao

Navala je krenula novembra 2015. godine u sklopu velikog izbjegličkog talasa u Nemačkoj. Tada su, zajdno sa Sirijcima, Iračanima i Avganistancima, državljani Srbije bili u vrhu po broju zahtjeva za azil i skoro svi bi bivali odbijeni. Vladajuća velika koalicija je našla rješenje u proglašenju svih zemalja Zapadnog Balkana takozvanim „sigurnim zemljama porijekla” kako bi se zahtjevi za azil iz tih zemalja po automatizmu odbijali.

Brojni dokumenti koje mora da odobri njemaöko konzularno odjeljenje u Sarajevu

„To je bila trgovina u stilu: dođite da radite umjesto da tražite azil”, priča Burkart. „Tako je nastala ideja za praktično zapadnobalkansko pravilo. To je bio novum njemačke imigracione politike, da je za radnu imigraciju dovoljno da imate ponudu za radno mjesto, a da inače nisu neophodni nikakvi drugi uslovi niti kvalifikacije. Ali očigledno se nije računalo sa ovako ekstremnim brojem zahtjeva.”

Prema riječima Karole Burkert, od novembra 2015. do kraja prošle godine odobreno je 120.000 zahtjeva za vizu prema ovom „zapadnobalkanskom pravilu”, dok je još tridesetak hiljada zahtjeva odbijeno. Ako bismo dodali i prvih sedam mjeseci ove godine, za koje još nema zvaničnih podataka, pretpostavka je da je oko 160.000 ljudi iz Srbije, BiH, Kosova, Albanije, Makedonije i Crne Gore dobilo radnu vizu u Njemačkoj u manje od tri godine.

„To je mnogo i konzulati su bukvalni “pregaženi” navalom. Vjerujem da, što se tiče personala u konzulatima, za ovo uopšte nisu bili pripremljeni. Iako Savezna vlada uvijek naglašava da pojačava personal, to je marginalno u odnosu na potrebe. Znamo i da prostorije nisu dovoljno velike, da zgrade konzulata pucaju jer su prepune”, kaže Burkart.

Poslodavac hoće odmah

Naša sagovornica nema podatke o tome koliko je ponuda za posao propalo zbog gužve sa terminima, ali kaže da tržište rada traži brzinu, da poslodavac želi radnika odmah. „Recimo treba vam njegovatelj sada i odmah, ili pomoćni radnik ili kuhar – jer sada na primjer dolazi mnogo turista. Kada kandidat ne dobije radnu vizu, onda ponuda za posao postaje izlišna, onda ja kao poslodavac moram drugačije da se snađem.”

Premda u ambasadama i Ministarstvu spoljnih poslova Njemačke za DW ponavljaju da su „maksimalno” povećali kapacitete i produžili radno vrijeme, Bukert kaže da to „maksimalno” očito nije ni izbliza dovoljno da pokrije potrebe tržišta rada.

Na pitanje šta onda savetuje ljudima koji se nadaju vizi, uz uzdah kaže: „Da se optimalno pripreme i imaju sve neophodne dokumente.” Jer ako vas vrate sa šaltera, sve kreće ispočetka.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android