Freelancerice u BiH: Privilegija i prokletstvo

Ima kreativnu slobodu, ali nema zdravstveno osiguranje i ostala prava, dok honorari stižu neujednačeno. 

foto: Adnan Julardžija

Novinarska udruženja i pojedinci često ukazuju na tešku profesionalnu situaciju novinara, ugroženost njihovih prava i sigurnosti. U većini tih javnih apela, na novinare se gleda kao kompaktnu skupinu i u javnom diskursu se uglavnom tradicionalno vezuju za određeni medij ili redakciju. Međutim, osim što između novinara i medija za koje pišu postoje ogromne kvalitativne i ideološke razlike, postoje također i razlike između njihovih profesionalnih, radnih statusa. Danas u BiH postoji cijela jedna skupina ljudi koji se novinarskim poslom bave slobodnjački. To znači da nisu vezani za jedan određeni medij s kojim imaju potpisan ugovor o radu. Umjesto toga sarađuju s više medija koji ih angažuju najčešće putem ugovora o djelu. To podrazumijeva da nemaju penzionog i zdravstvenog osiguranja te drugih radničkih prava regulisanih ugovorom o radu. Zbog nepostojanja sistemske zaštite, slobodnjaci se često susreću sa različitim vidovima diskriminacije i neugodnosti u poslu kojim se bave. Zato je krajnje vrijeme da se počne javno govoriti o ovoj sve brojnijoj novinarskoj kategoriji, ukaže na specifične probleme s kojima se susreću te spomene neprofesionalan i nekorektan odnos koji su doživjeli od pojedinih medija u Bosni i Hercegovini.

Ovaj tekst sam zamislila kao razmjenu iskustava i mišljenja o ovoj temi nekoliko freelancerica, u koje se i sama ubrajam. Radi se o autoricama koje spadaju među imena koja najradije čitam u domaćem medijskom prostoru. Većini njih, kao ni meni, novinarstvo nije prvotna vokacija. Nismo studirale žurnalistiku niti smo željele da postanemo novinarke, nego smo se tim poslom počele baviti silom prilika ili zbog sklonosti prema pisanju.

Sama sam se novinarstvom počela baviti zbog oba razloga. Studirala sam psihologiju i književnost i godinama sam objavljivala kratke priče, eseje, prevode, osvrte…, da bih prvi publicistički (novinarski) tekst objavila tek 2011. godine. U godinama koje su slijedile, počela sam više pisati za medije i sve baveći se ovim poslom iz ”hobija”, nekad iz nedostatka ”pravog posla”, a nekad uz ”pravi posao”, do danas sam uspjela objaviti trocifren broj tekstova. U ovo ne ubrajam tekstove koji mi nisu bili plaćeni jer sam ih objavila u medijima s kojima nisam imala unaprijed potpisan ugovor o djelu. Postoji veoma veliki broj medija u BiH koji će vam veoma rado objaviti tekst ako im ga ponudite besplatno (portal Radio Sarajevo, Buka, Oslobođenje…), a onda čak i više njih, bez ikakve namjere da vam se za njih finansijski oduže. Do danas sam sarađivala sa manje-više svim kvalitetnijim portalima u BiH i mogu reći da mi je, nakon što sam izdvojila ”žito od kukolja”, i odabrala najbolje i najprofesionalnije, iskustvo uglavnom pozitivno. Šta to znači? To znači da radim od kuće i raspolažem svojim radnim vremenom, sarađujem s ljudima koje cijenim i koji cijene mene kao autoricu, odabirem teme koje želim, pišem o njima kako hoću i za to bivam plaćena. Međutim, to isto tako znači da nemam radna prava koja bi mi nudio klasičan ugovor o radu i nikakvu dugoročnu sigurnost. Nemam dovoljna mjesečna primanja kao ni penziono ni zdravstveno osiguranje, osim ako ih sama sebi ne uplatim. Upravo to su razlozi zbog čega ovaj posao nikad nisam ni smatrala za ”pravi”, i pored velikog broja tekstova koje sam napisala i redovnih mjesečnih angažmana, on je preostao moj hobi. S druge strane, zbog devalvacije novinarskog zanimanja i niskih primanja, ”pravi” novinarski posao me nikad nije privlačio.

Slično i još šarolikije freelance iskustvo imaju dvije dugogodišnje novinarke, Tamara Zablocka i Maša Durkalić.

Tamara je studirala komparativnu književnost i povijest umjetnosti, a zadnjih 10 godina se bavi novinarskim poslom u istom prekarnom smislu. Autorica je tekstova iz oblasti kulture i ljudskih prava i dobitnica novinarskih nagrada. Tamara ističe da se definicija freelance posla ni ne može primijeniti kod nas jer zapravo predstavlja slobodu poslodavca da izbjegava poštivanje radničkih prava. Termin se nerijetko pogrešno odnosi i na one pojedince koji godinama rade za isti medij, ali im se i pored toga ne uplaćuju doprinosi, honorar im je izuzetno mali, a ugovor može biti raskinut u jednom danu. Ističe da je stalno sarađivala s medijem koji joj čak nije ponudio nikakav ugovor nego se radilo o bukvalnom ”radu na crno” u kojem je honorare dobijala u koverti. Dešavalo joj se i da joj u potpisanom ugovoru o djelu, iznos poreza oduzmu od predviđenog honorara. Iako ovaj posao ima i prednosti poput samostalne organizacije posla, mogućnosti saradnje sa više medija, slobode pri izboru tema…, Tamara naglašava da zbog nesigurne radne pozicije ipak ima više nedostataka. Također, jedan od problema s kojim se susreću samo slobodnjaci jest i činjenica da ne smiju odbiti nijedan ponuđeni angažman jer su sve prilike da drugi put neće biti pozvani.

Maša je novinarka po obrazovanju koja je novinarsku karijeru započela u Magazinu Dani gdje je radila do 2014. godine, kao novinarka i saradnica. Nakon toga, Maša se više posvetila slobodnjačkom angažmanu i kaže da joj danas, nakon 12-13 godina bavljenja tim poslom u kojem je promijenila razne forme, nezavisna pozicija najviše odgovara. To je najviše zbog nivoa na kojem se danas nalazi novinarstvo, ali i zbog tema koje preferira (ljudska, ženska i LGBT prava) koje mainstream medijima nisu toliko zanimljive. Ipak ističe da to dugoročno gledano nikako nije dobra situacija jer ne pruža nikakvu sigurnost u pitanju radničkih prava. Ona ima kreativnu slobodu, ali nema zdravstveno osiguranje i ostala prava, dok honorari stižu neujednačeno. Pored toga, honorari freelancera su niski i Maša naglašava da, iako ste danas potplaćeni u novinarskom poslu generalno i finansijski nema tolike razlike, slobodnjaci imaju i tu ”osobinu” da su veoma lako ”zamjenjivi”. Ako ne želite da pišete za honorar koji u prosjeku iznosi 100 KM, ističe, nikakav problem – može vas se veoma lako zamijeniti jer ima ljudi koji će raditi i za manje! U tome vidi jedan od načina na koje kapitalizam i prekarni rad uništavaju radna prava i moral jer je prirodno da će ljudi raditi za manji honorar ako su prisiljeni.

Za razliku od Tamare i Maše, moje druge dvije sugovornice su književnice koje se, poput mene, novinarstvom bave jer je povezano s njihovim osnovnim zanatom.

Lamija Begagić je spisateljica koja je studirala književnost, a u novinarstvu je dugi niz godina u ulogama kolumnistice i urednice. U svojoj slobodnjačkoj poziciji Lamija vidi i privilegiju i prokletstvo. Privilegija se svakako krije u mogućnosti raspolaganja vlastitim prostorom i vremenom što joj kao roditeljki mnogo znači, dok je jedan od nedostataka sadržan u činjenici da ”posao trpi”. Rad od kuće za nju znači da po pravilu pomjera vrijeme za posao, a s godinama joj se sve teže skoncentrisati na rad noću. Prokletstvo slobodnjaštva svakako predstavlja i nestabilnost mjesečnih prihoda. Ističe da problem leži u činjenici  što freelancerice nisu prepoznate od države pa se same moraju dovijati kako da regulišu zdravstveno i socijalno osiguranje. Mnoge ulaze u radne odnose preko prijateljstava i poznanstava pa same plaćaju doprinose, dok se druge osiguravaju preko partnera ili biroa, ali ne postoji jedno sistemsko rješenje. Ona ima sve manje snage za 24-satni multitasking i smatra da s freelancingom stvari stoje kao i sa aktivizmom: ima rok trajanja i koliko ispuni, toliko i potroši ljude.

Dijala Hasanbegović je pjesnikinja koja ističe da se novinarstvom počela baviti silom prilika jer kao tadašnja studentica komparativne književnosti nije ni imala puno izbora. Ipak, taj posao joj je koristio zbog pisanja i kontakta s ljudima. I Dijala, kao i Tamara i Maša, naglašava princip ”zamjenjivosti” koji važi u freelance vodama jer je doživjela da joj se kaže da je zamjenjiva, kao i svi ostali, pa time i nebitna. Postoje periodi kada voli svoje slobodnjaštvo, ali i periodi kada preovladaju minusi na računu, a nema se kome ni zašto požaliti. Definicija slobodnjaštva u Bosni po njoj ”zapravo znači biti zaposlen, ali i ‘slobodan’ da budeš siromašan, uprkos iskustvu i talentu”.

Iz svega rečenog se može zaključiti da bavljenje freelance novinarstvom danas u Bosni i Hercegovini predstavlja prekarnu poziciju u najgorem smislu riječi. Iako je većina ”pravih” poslova u medijima daleko od atraktivnog, freelance posao i onda kada je stvar izbora, podrazumijeva skupo plaćenu slobodu. Pri tome su žene freelancerice posebno ”nevidljiva” i potcijenjena kategorija. U novinarstvu se žene inače nalaze na manje plaćenim pozicijama od muškaraca, a kao freelancerice one dobijaju manje angažmana. Zanimljivo je da su i moje sugovornice napravile paralelu između slobodnjaštva i tradicionalnog ženskog rada. Tamara Zablocka je istaknula da svoj posao voli upoređivati sa neplaćenim ženskim radom od kuće, koji niko ne vidi i niko ne cijeni, a vi za to vrijeme trošite vlastitu opremu, računar, telefon, struju koje vam također niko ne plaća.

I sve je tako, i pored toga što freelancerice danas, bez ikakve sumnje, spadaju u najkvalitetnija autorska i novinarska imena u BiH.