Lov na potencijalno zaražene i one koji se vrate iz inostranstva

„Pogledajte jesu li svi bili u svojim domovima!“, stoji u opisu video snimka koji je prošle sedmice objavljen na Facebook stranici zeničke javne radiotelevizije. Na njemu dva policajca sa maskama i rukavicama provjeravaju da li se u stanovima nalaze oni kojima je naređeno da zbog potencijalne zaraze koronavirusom moraju u samoizolaciju. Lica se ne prikazuju ali snimci ulica, zgrada, haustora, vrata i govor koji se čuje su dovoljni da lokalno stanovništvo u Zenici prepozna potencijalno zaražene.

Da mediji mogu narušiti privatnost i pokrenuti linč na one koji su se nedavno vratili iz inostranstva ili su oboljeli od koronavirusa, pokazuje i slučaj Zeničake kojoj je prvoj u Federaciji BiH potvrđen COVID-19.

S naslovom „Panika u Zenici“ i bez navođenja izvora, Dnevni avaz je objavio članak da je pacijentica pri povratku iz Italije u Zenici slavila 8. mart sa 500 žena, te „prema tvrdnjama njenih sugrađana“ koristila javni prevoz. Tu vijest su prenijeli i drugi mediji u BiH (Slobodna BosnaATVBL), a Zeničanka je za Klix.ba izjavila da zbog toga osjeća strah, da je čitala komentare da je treba ubiti i zatražila zaštitu nadležnih kada izađe. Zajedno s druga dva člana porodice pristala je govoriti za Klix.ba kako bi smirila javnost, demantovala je sve navode u medijima i rekla da se pridržavala uputa o samoizolaciji. Njeno ime je ostalo anonimno i poznato samo redakciji, ali komentari i linč o kojima je čitala govore da je lako saznati identitet osoba u lokalnim zajednicama. Godište, podaci o putovanju u inostranstvo, te glasine iz bolnice i komšiluka.

U BiH veliki broj osoba se trenutno nalazi u izolaciji i samoizolaciji zbog pandemije koronavirusa. Od 27. februara sanitarni inspektori su na granicama počeli izdavati rješenja za obaveznu 14-dnevnu samoizolaciju za osobe koje dolaze iz Italije, Južne Koreje i dijelova Kine, a postepeno se ova odluka proširila i na druge države. Od 16. marta svi građani koji uđu u BiH obavezni su provesti 14 dana u samoizolaciji.

Pojedine općine i mediji su čak počeli objavljivati podatke lica koja su pozitivna na koronavirus i kojima je određena izolacija ili samoizolacija, zbog čega je Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH donijela rješenje kojim se ovo zabranjuje. Jedan od razloga za ovu odluku jeste i da objavljivanje ličnih podataka može dovesti do stigmatizacije istih i do nasilja i napada. Osuđuju se oni koji krše donesene mjere, ali neugodnosti i osude doživljavaju i oni koji se drže mjera i uputa.

Šta su sve doživjele kada su se nedavno vratile iz inostranstva, kakve su upute dobile i kako su reagovale njihove kolege, prijatelji i sugrađani, za Media.ba pričaju novinarke Lidija Pisker iz Zenice i Vanja Iličić iz Sarajeva, te Valentina Gagić, predsjednica Udruženja Sara iz Srebrenice. 

Samoizolacija od 14 dana

Novinarka Lidija Pisker 27. februara je sletjela na sarajevski aerodrom. Tad u Rimu nije bilo slučajeva zaraze niti je kaže imala simptome, ali je kod kuće provela 14 dana. Prvo što je željela uraditi jeste zagrliti mamu, ali to nije učinila ni do danas.

„Dvije sedmice sam bila u kući i neprestano čitala o virusu, kako se ponaša, kako se prenosi… Počela sam misliti da možda zaista imam virus a to ne znam. Kajala sam se što sam došla, i sto puta poželjela da se vratim nazad. I iako nisam imala blizak kontakt niti s mamom u toku te dvije sedmice, stalno sam razmišljala – imam li virus, smijem li joj se približiti na manje od metar, šta ako se razboli.“

U toku te dvije sedmice s prijateljima je kontaktirala putem društvenih mreža, a kada je objavljena informacija o zaraženoj u Zenici, „ženi koja je doputovala iz Italije“, počeli su stizati upiti da li je to ona.

„Neki od prijatelja, koji su znali da psihički dosta teško proživljavam taj ‘kućni zatvor’ su mi, kad je informacija objavljena, tek tako, bez ikakvih uvoda, pisali: ‘Lidija, jesi ovo ti???’ i ‘Lidija, jesi oboljela?’. Sto puta sam taj i sljedeći dan kopirala isti odgovor: ‘Ne, nisam ja’. Onda je objavljeno i da je ta žena ‘slavila Osmi mart sa petsto žena’ pa se jedna drugarica našalila: ‘znala sam da nisi ti jer ti ne slaviš Osmi mart’. Ta me drugarica dobro poznaje.“

Kada je prvi dan izašla iz kuće, vidjela je, kaže, da je se ljudi boje.

„U toku je lov na vještice, odnosno proganjanje ljudi koji se doživljavaju kao opasnost, a to su trenutno oni koji u Bosnu dolaze iz inostranstva. To mi je bilo jasno još dok sam bila u samoizolaciji, a pogotovo sam se u to uvjerila čim sam prvi dan nakon dvije sedmice izašla u grad. Provela sam dvije sedmice kod kuće, ‘odslužila’ svoje i očito nisam imala virus, ali po reakcijama ljudi sam vidjela da ih je strah, da me se boje i da misle da imaju pravo da mi se miješaju u život i kretanje po Zenici.“

Odlučila je da objavi status na Facebook-u da nije tek stigla iz Italije i da je postupila odgovorno i izašla nakon 14 dana samoizolacije.

Dezinformacije o zdravstvenom stanju

Po dolasku iz Italije, 24. februara u kasnim večernjim satima, Valentina Gagić, predsjednica Udruženja Sara iz Srebrenica, nazvala je broj epidemiološke službe u Sarajevu, a zatim poslala i poruku. Ujutro je ponovila poziv nekoliko puta dok se nisu javili, te se posavjetovala šta da čini. Pošto su to bili prvi dani širenja virusa u Italiji, nije bilo još striktnih i određenih mjera. Kaže da nije bila u izolaciji, ali da sa „ove distance bez dileme bih to učinila sada, zbog potencijalne opasnosti od zaraze i potpuno uvjerena da bih prošla isti, ako ne i teži oblik odbacivanja od zajednice“. Na poslovnim i privatnim susretima je, kaže, naglašavala odakle je došla.

„Bilo je različitih reakcija, od onih koji su odlučili držati potpunu distancu, do onih koji su se izmicali, udaljavali sa mjesta na kojim bih se ja pojavila, što mogu razumjeti, zaista. Bilo je i onih koji su insistirali na susretima i kada sam ja razmišljala da je distanca pametniji izbor.“

Ipak, nijedan dan nije prošao da nije stigla neka dezinformacija o njenom kretanju, ponašanju i zdravstvenom stanju. Shvatila je, kaže, da su stvari izmakle kontroli kada su prijatelja sa kojim radi nazvali iz Srebrenice i uvjeravali da je ona zaražena koronavirusom i da je hospitalizovana u karantinu banjalučke bolnice.

„Čula sam taj razgovor i pokušaj prijatelja da objasni da upravo sjedimo zajedno, na sastanku u Mostaru. Ali ne, sagovornik je bio uporan u tvrdnji da je Mostar izmišljotina, kako bi se valjda, ‘sramota’ prikrila. Onda su krenuli da me obavještavaju o kretanjima mojim, od karantina do karantina, o životnoj ugroženosti u kojoj me helikopter evakuisao, o namjerama da virus smišljeno proširim…“

Na kraju je stigla prijava u Srebrenički dom zdravlja da je iz Italije doputovala prije pet dana, iako je to bio Valentinin 18. dan boravka u BIH.  

„I da Vam kažem, ohrabrila bi me ta građanska odgovornost da je bila na bazi činjenica, a ne na lažima. Osoblje doma zdravlja bilo je krajnje profesionalno i ljubazno. Upitala sam da li bi mogli uraditi testiranje (a isto sam pitala pri prvom kontaktu epidemiološke službe u Sarajevu), rekli su da ako nisam imala simptome to ne rade, a da sada već nema potrebe. Bilo je onih koji su me savjetovali da u Srebrenicu ne dolazim dok se sve ne stiša, što mi nikako nije bila opcija.“

Kaže da pokušava da razumije reakcije ljudi i da iz straha mogu proizaći druge nevolje. „Ovo je opet neka ozbiljna situacija u kojoj je opravdano brinuti se i preduzimati mjere koje će tebe i tvoje najbliže sačuvati, ali samo neka je na istini. Proći će i ovo. Nastavićemo susretati se i normalno živjeti. Možda bi u svim okolnostima trebali više pričati o dobru (i ne samo pričati, već dobro i činiti). Možda tako i do istinske ljubavi dosegnemo. Ja i dalje vjerujem u ljude.“

Borba sa vlastitom savješću

Dan nakon povratka na posao sa godišnjeg odmora, Vanji Iličić, novinarki i urednici BH Radija 1, dijagnosticirana je „obična“ a jaka upala pluća. Iz Rijeke je otišla 27. februara, a na posao došla 13. marta. Kaže da bi to bilo normalno, da dio godišnjeg odmora nije provela u Rijeci, gdje su, u vrijeme njenog povratka kući, bila potvrđena dva slučaja zaraze koronavirusom.

„To je izazvalo strah među kolegama koji nisu znali da sam ja na godišnji odmor otišla pod terapijom zbog problema sa plućima. Oni ne znaju ni ono što sam isprovjeravala bezbroj puta ovih dana, a to je da niko od ljudi s kojima sam bila na godišnjem odmoru, a bila sam sa prijateljima, a ne nepoznatim ljudima, dakle niko od njih nije imao nikakav dodir, niti bilo kakav kontakt sa poznanicima prvozaraženih, a ni onih koji su trenutno u bolnici ili na posmatranju“, govori.

Ipak, vodila je vlastitu borbu sa sobom i vlastitom savješću.

„Znam da nije i da nema šanse, ali šta ako ipak… onda sam ja… samooptuživanje je išlo do toga da sam se nazivala zločincem koji će biti odgovoran za haos u državi… bila sam pred nervnim slomom, a moju histeriju su, osim moje doktorice (kojoj sam neizmjerno zahvalna za sve razgovore koje je vodila sa mnom ovih dana), svojim argumentima umirivali i stručnjaci sa kojima sam razgovarala.“

U tom iskustvu traži nešto pozitivno.

Kaže da je dobila potvrdu da je njen kriterij za odabir prijatelja dobar. „Svi su me zvali da pitaju kako sam i šta mi treba! I prva komšinica me već prvog dana pitala šta mi treba! To je ono svjetlo, koje mi u ovom haosu govori da možda još ima šanse da i ovaj put, kao 2014. čovjek čovjeku bude čovjek, a ne vuk.“ Anida Sokol