GRAĐANIN-NOVINAR: Može svuda, ali ne i u biblioteci

Piše: Sanja Vasković

Nisu korisni ni konkursi za posao okačeni na oglasnim tablama o radnicima koji su potrebni poslodavcima u Njemačkoj

U naslovima u novinama u BiH, a i regiji, dakle ovim našim drutvima u tranziciji, često se pojavi pojam “kršenje zakona”, a čitalac preko toga olako prelazi.

Na primjer: “Počelo kršenje Izbornog zakona u BiH”. Ovakav naslov jasno pokazuje koliko povreda Izbornog zakona BiH utiče na netransparentan izbor naših političkih predstavnika od kojih, sa druge strane, zavisi svakodnevni život nas običnih građana. Povjerenje koje smo im dali da bi upravljali našim novcem i omogućili nam što bolji život izigrano je izbornim prevarama i krađama.

Onda: “20 primjera kršenja Zakona o javnim nabavkama” je novinski naslov koji ukazuje da korupcija u ovoj oblasti doprinosi neracionalnom raspolaganju budžetom i da se pare koje svi mi izdvajamo iz sopstvenog džepa neravnomjerno i netransparentno troše što uskraćuje ulaganje u potrebnije stvari u ovoj državi koje bi možda mogle biti nosioci razvoja privrede, ekonomije i samog društva.

Potom: “Kršenje zakona u svim oblastima ne dopušta da BiH krene naprijed”, “Česta kršenja prava potrošača u BiH”…  Konstantno „kršenje zakona“  koji su, nakon Ustava, najviši i navažniji pravni akti jedne države, u ovoj zemlji godinama je postalo opšteprihvaćena i, izgleda, normalna stvar. S druge strane, kada bi se u nekoj oblasti društvenog života ispoštovala zakonska procedura, ali  iz zakona kreiranih za opšte dobro, a ne onih koji omogućavaju privilegije i benefite donosiocima zakona, u ovoj državi to bi bila vijest!

Čini se satirično, ali nije iako su satira i apsurd dio naše svakodnevnice. Kada bi mediji objavili istinitu, moralnu, bez uticaja, autocenzure i cenzure, filtera i drugih smetnji, vijest da je, na primjer, ispoštovana konkursna procedura pri zapošljavanju u neko državno preduzeće, da li biste povjerovali? Ni ja!

„Kršenje zakona“  je danas uobičajena sintagma koju učestalo koristimo, svi: političari, novinari i obično građani koji nisu ni svjesni težine i posljedica koju kršenje zakona ostavlja na njihov standard života. A upravo bi građani, oformljeni u javno mnijenje, trebali biti genaratori vlasti i imati svijest o tome da su oni ti koji za adekvatno funkcionisanje državnog sistema imaju ključnu ulogu korektora društvene stvarnosti kako bi sebi i svojoj djeci omogućili život dostojan građanina u 21-om vijeku.

Ali, svjesno ili nesvjesno, vjetar smo u leđa rušenju sopstvenog sistema koji je tu da nam obezbjedi adekvatno zdravstvo, socijalnu zaštitu, obrazovanje i sve drugo što čini osnov života. Ono što je najveći apsurd i sramota jeste što za kršenje zakona, u bilo kojoj oblasti i na bilo kojem nivou, skoro da nikada i niko nije odgovarao, ako ne ulazimo u pojedine političke obračune kojima se pod mantrom kršenja zakona diskvalifikuje nečiji rad koji vjerovatno izlazi iz okvira političke podobnosti za određenu funkciju.

S druge strane, ujedno je nekorektno ovako banalizovati politiku, ali konstantna dešavanja nameću to kao sasvim ispravan način. A politika je u suština jedna valjana oblast koja podrazumijeva djelatnost usmjerenu ka donošenju i sprovođenju odluka značajnih za poboljšanje života svih građana. Politika u sebi sadrži pozitivni notu opšteg privrednog i društvenog dobra, ali mi smo je pokvarili!

Zamislite koliko je kršenje zakona onemogućilo razvoj izuzetno dobrih stvari u ovoj zemlji, koliko bismo kao društvo napredovali da adekvatno sankcionišemo svaka odstupanja od zakona?

Kršenje zakona više nije vijest kada ne ragujemo na to, postalo je način života u ovoj zemlji, a neko je prekršio zakon i tako unazadio društvo za desetine godina i nije odgovarao. Šta je u tome čudno?! Po staroj dobroj lančanoj reakciji dajemo primjer drugima da ako prekrše zakon u ovoj zemlji – neće odgovarati. To je postalo uobičajeno u svim oblastima života, od kršenja pravnih akata do običnih, na nivo svakodnevnog čovjeka svedenih stvari. Provlači se u svim porama našeg društva, a mi je ne sankcionišemo, nego podupiremo i prihvatamo kao stil života.

Ovaj „stil života“ najviše se vezuje za državne institucije koji su dio sistema koji (ne)fukncioniše u ovoj zemlji. Jedna od njih je i Zavod za zapošljavanje koji obavlja sve druge funkcije osim zapošljavanja jer je minoran broj onih koji su se zaposlili njihovim posredovanjem iako se političari pred izbore odvažno diče procentima koji označavaju broj ljudi zaposlenih tokom njihovog mandata. Međutim vrlo vješto izbjegavaju iznijeti podatke koliko ljudi je za to vrijeme napustilo zemlju, koliko je pred izbore zaposleno (sreća, pa su izbori svake druge godine), koliko ih je na četiri sata prijavljeno ili povučeno sa Zavoda jer su dobili novčanu naknadu. Ne, o tome se ćuti, samo nam se nude statistički podaci da napune prazne glave na evidenciji.

I ja sam redovan gost Zavoda za zapošljavanje u svom gradu gdje je nedavno precizirano da su u prvom tromjesečju zaposlena 854 lica, a da je evidentirano 13.515 lica koja traže zaposlenje, što je za pet odsto manje u odnosu na prošlu godinu. Ovo bi trebalo da prosječnim čitaocima zamaže oči i da pomisle da je smanjen broj nezaposlenih u Republici Srpskoj.

A nedavno sam posjetila Zavod u potrazi za informacijama druge vrste – tog dana mi je teta iz biblioteke objasnila da moram platiti godišnju članarinu jer mi je istekla ili donijeti potvrdu da sam nezaposlena i besplatno se učlaniti. I ja razmišljam: svakako sam par dana pred raskid ugovora sa određenom firmom gdje sam radila (čitaj volontirala) i zbog toga je bolje pokušati uzeti potvrdu. Inače, moje posjete Zavodu za zapošljavanje svele su se na puku formalnost jer  ne očekujem da ću tamo naći posao, a sigurno mi nisu korisni ni konkursi za posao okačeni na oglasnim tablama o radnicima koji su potrebni poslodavcima u Njemačkoj. Smatram da trebamo raditi na podsticanju zapošljavanja mladih u sopstvenoj zemlji, a ne tražiti im posao u inostranstvu. Dugoročno, takvom politikom Zavod za zapošljavanje zatvara sam sebe i obezvrjeđuje svoje postojanje.

I gospođa me pita radim li negdje, ja objasnim da mi ugovor ističe uskoro i da ću opet biti vraćana na evidenciju Zavoda, pa ljubazno upitah mogu li sada da dobijem potvrdu da sam nezaposlena da mogu besplatno da se učlanim u biblioteku?  Odgovor je bio: „Ne, gospođice, pa to je direktno kršenje zakona!“

NAPOMENA:

Objavljeni sadržaj i komentari na web stranici IMEP.ba je odgovornost autora sadržaja (fizičke ili pravne osobe) i ne reflektuje ciljeve ili stavove Pograma osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), CPCD-a ili OTVORENE MREŽE.