Migrantski sukobi u BiH odjeknuli do Brisela

U Evropskoj komisiji, povodom najnovije migrantske krize u zapadnoj BiH, očekuju da će Hrvatska ‘ovoga puta reagirati brže i pravednije’.
Piše:

Zekerijah Smajić

Tek kada su obračuni između pakistanskih hordi očajnika i alžirskih sapatnika eksplodirali do prvih ljudskih žrtava, loše vijesti iz Bihaća i Velike Kladuše su dospjele i do BriselaAl jazeera

“Odgovornost je na hrvatskim vlastima da osiguraju pristup legalnim postupcima azila svim migrantima koji izraze želju za podnošenje takvog zahtjeva u skladu s pravilima EU“, najnoviji je stav Evropske komisije.

Za manje od tri mjeseca, četiri će godine od početka migrantske krize kakvu Evropska unija nije doživjela od svoga nastanka.

Od septembra 2015. svijet je ušao u najnovije Novo doba. Pokreti stanovništva po mnogo čemu podsjećaju na 30-te godine prošlog stoljeća. Kao i između dva najkrvavija svjetska rata u historiji, stotine miliona ljudi je u pokretu u svim pravcima.

Prema podacima Ujedinjenih naroda (UN), u svijetu danas živi oko 260 miliona legalnih migranata odnosno osoba koje su napustile matične zemlje i zakonito žive u drugim državama. Svaki deseti migrant (oko 26 miliona) je u statusu izbjeglice ili azilanta. Nezakonitih migranata je znatno više.

Isti se procesi zadnjih godina odvijaju i u našem regionu. Stotine hiljada građanki i građana novonastalih država na ruševinama bivše Jugoslavije već se iselilo ili pakuje kofere ka zemljama zapadne Evrope ili preko Okeana. U kontrasmjeru, hiljade očajnika iz Pakistana, Irana, Sirije, Afganistana, Alžira, Iraka, Libije…tumaraju putevima spasa ili ponora kroz balkanske vrleti u namjeri da se domognu praga umišljene slobode, ili u nuždi, da ostanu na Balkanu kao zamjena za one koje su životna neizvjesnost, egzistencijalni progon, nesloboda i druge slične nedaće natjerali na emigriranje sa njihovih ognjišta.

Cijeli svijet je uzbunjen. Kao mravinjak uoči kijameta!

EU zabrinuta migrantskim sukobima u BiH

Neizvjesnost, loši uslovi smještaja, nestrpljivost, apatija, indolentnost državnih vlasti u Sarajevu, strah od konačnog ishoda njihove migrantske avanture…kulminirali su početkom juna u vidu klanskih međumigrantskih sukoba u Zapadnoj Bosni gdje je, od početka migracijske krize u BiH, i najveća koncentracija arapskih migranata.

U sopstvenoj nemoći prema vlastima, a istodobo zaraženi virusima vjersko-plemenskih, sektaških i socijalnih sukoba u matičnim zemljama, unervoženi migranti su se počeli svetiti jedni drugima, ubijajući se i ranjavajući međusobno palijama, noževima i ko zna čime još, a istodobno unoseći strah u kosti zapostavljenog stanovništva  Cazinske Krajine. Tek kada su obračuni između pakistanskih hordi očajnika i alžirskih sapatnika eksplodirali do prvih ljudskih žrtava, loše vijesti iz Bihaća i Velike Kladuše su dospjele i do Brisela.

Na pitanje upućeno zvaničnim predstavnicima EU odmah nakon najnovije pobune u „Miralu“ da li se institucije EU osjećaju suodgovornim za trenutno stanje u migrantskim centrima u BiH, za njihov ponižavajući socijalni status i tvrdokornost susjedne Hrvatske u „čuvanju svojih i evropskih granica“, zvanični predstavnik Evropske komisije je za Al Jazzera Balkans odgovorio da su „Komisija i njena Direkcija za migracije duboko zabrinuti zbog najnovijih izvještaja sa terena“. Dodao je da takve događaje shvataju vrlo ozbiljno i da Komisija „vrlo oštro osuđuje bilo kakav oblik nasilja ili zlostavljanja s bilo čije strane…Svaku vrstu nasilnog ponašanja prema migrantima ili unutar migrantske populacije, kategorički odbacujemo i smatramo ga neprihvatljivim“.

EU i Hrvatska suodgovorne za agoniju u Krajini

Nakon insistiranja na pitanju o posrednoj ili direktnoj odgovornosti EU i Hrvatske za migrantski revolt i očajništvo onih koji ne žele ostati u BiH, te za neizvjesnost i agoniju izazvanu hermetizacijom vanjske granice Evropske unije prema BiH i Srbi, isti zvaničnik je rekao da su  službe Komisije „u intenzivnim kontaktima s hrvatskim vlastima u vezi s uskraćivanjem mogućnosti da državljani zemalja koje nisu članice EU podnesu zahtjev za azil u prvoj članici Unije na čije su tlo migranti nastupili“, izjavio je za AJB zvanični predstavnik evropskog Povjerenstva za migracije i unutarnje poslove na čijem je čelu grčki predstavnik u Evropskoj komisiji, karijerni diplomata i iskusni konzervativni političar Dimitris Avramopoulos.

Uz napomenu da se od Hrvatske zahtijeva provedba zakonodavstva Unije o migracijama i azilu općenito a ne samo u slučaju migranata koji su trenutnu na teritoriji BiH, isti zvaničnik je pojasnio da je „odgovornost na hrvatskim vlastima da u skladu s principima humanosti i zajedničke evropske solidarnosti “osiguraju pristup legalnim postupcima azila svim migrantima koji izraze želju za podnošenje takvog zahtjeva u skladu s pravilima EU“.

Komisija očekuje, rekao je isti predstavnik Komisije, da će Hrvatska „ovoga puta reagirati brže i pravednije“, te da će Komisija sa svoje strane pažljivije pratiti situaciju na terenu.

Dvoličnost Evropske unije

Dok su autoru ovog članka na kašičicu dostavljane informacije o ovoj temi s uobičajenim frazeološkim dvosmislenostima, prva ‘violina’ Evropske komisije, Jean-Claude Juncker, boravio je u Dubrovniku i Zagrebu. Tokom dvodnevne posjete koju su hrvatski mediji netačno opisivali „prvom posjetom na ovako visokom novu“ (zaboravljajući da je u novembru 2000. u Zagrebu održan EU-Balkan samit)  Juncker se oduševljavao „efikasnošću hratske vlade u realizaciji projekata koji se većinski sufinansiraju iz razvojnih i strukturnih fondova EU“ među kojima je i toliko s bh. strane osporavani Pelješki inat-most, na jugu zemlje.

Pohvalio je Hrvatsku i za provedene reforme u oblasti učvrščivanja vanjske granice sa susjednim nečlanicama EU (BiH i Srbijom), te monetarne i fiskalne reforme koje ohrabruju njegov Kabinet da do karaja mandata, najkasnije koncem oktobra, jednoglasno usvoji pozitivno mišljenje o hrvatskom pristupanju Schengenskom sporazumu o slobodnom kretanju ljudi, roba, usluga i kapitala, te o ulasku u Monetarnu uniju (EMU) čime će se i Hrvatska konačno odreći toliko voljene nacionalne valute (kuna) u korist globalno etabliranog i pragmatičnijeg eura.

Tim povodom predsjednik odlazeće Evropske komisije je podsjetio da je Hrvatskoj samo za „utvrđivanje vanjske granice Unije u ovom dijelu Evrope iz zajedničkih fondova u Briselu, do kraja prošle godine, odobreno više od 240 miliona eura.“ O migrantskim mukama se ni ovoga puta nije govorilo.

Podrška Hrvatskoj i iz Vijeća Evrope

Podršku na prvi pogled zagonetnom hrvatskom odnosu prema migracijama daje i Vijeće Evrope (VE) sa sjedištem u Strazburu.

Kroz  nedavni izvještaj posebnog izaslanika za migracije i izbjeglice, Tomaša Bočeka, iz najstarije „evropske kuće demokratije“ je ocijenjeno da su „operacije upravljanja hrvatskom granicom usklađene s odredbama o ljudskim pravima, te da ne sprječavaju identifikaciju ljudi koji traže međunarodnu zaštitu”.

Doduše, Boček predlaže da se u Hrvatskoj po što kraćem postupku osnuju „mehanizmi koji bi provjeravali slučajeve maltretiranja migranata na granici“, te podržava inicijativu po kojoj bi hrvatske vlasti u ovoj godini trebale otvoriti još najmanje dva nova centra za prijem migranata u kojima bi privremeno bila zbrinuta prvenstveno djeca bez roditelja i malodobnici“. U izvještaju VE Hrvatska i BiH se podstiču na izgradnju „više alternativnih prihvatilišta za migrante kako bi se rasteretili postojeći privremeni centri“. U izvještaju se također navodi da je u BiH prošle godine registrirano 24.000 migranata što je 20 puta više nego u prethodnoj godini, „a trenutno se u toj zemlji nalazi između 4 i 5 hiljada od kojih svi žele preko Hrvatske u druge zemlje zapadne Evrope“, navodi se u izvještaju VE ne spominjući konkretno ulogu hrvatskih vlasti u tom transferu.

Da li su, možda, upravo zato tu gdje jesu hiljade migranata koji već četvrtu godinu na granci između BiH i Hrvatske troše svoje živote u očaju? Da li se uistinu radi o prešutnom dogovoru između Evropske komisije i hrvatske vlade po kojem ovakva kategorija, ne emancipiranih i konfliktnih iseljenika kakvima se neki od njih, vidimo, ovih dana i predstavljaju, nije dobrodošla u Evropsku uniju? Da li je Hrvatska tako tvrda i istrajna samo zbog sebe? Te, da li to znači da „konfliktni emigranti“ treba da ostanu u konfliktnim zemljama kao što je BiH, da bi bile još konfliktnije?

EU i Hrvatska neće više višak problema

Prema slovu zvanične politike EU globalna mobilnost ljudi osim problema, sa sobom donosi i mogućnosti, kvalitete, prednosti i izazove.

Svi evropski akti o migracijama, iako su u stalnoj evoluciji, zasnovani su na uvjerenju da se samo uravnoteženom, sveobuhvatnom i zajedničkom migracijskom politikom zasnovanoj na jednakosti, solidarnosti i odgovornosti, historijska prilika može iskoristiti za dobrobit Unije uz istodobno rješavanje historijskih izazova na globalnoj sceni. Svjetski talas migracija se u Briselu smatra „izazovom“, a „legalne“ i „usmjerene migracije“ doživljavaju se „historijskom prilikom za evropski ekonomski rast i uspješnost evropskog projekta“.

Cilj zvanične evropske politike je „uspostavljanje okvira za legalnu migraciju uzimajući u obzir i sve aspekte integracije doseljenika u društva domaćina“.

Mjere EU o zakonitom useljavanju obuhvataju uslove ulaska i boravka samo za određene kategorije imigranata kao što su visokokvalificirani radnici koji podliježu evropskoj „Direktivi o plavoj karti“, vrhunski studenti, istraživači, naučni radnici, članovi razdvojenih porodica i dugoročni samofinansirajući rezidenti. A ni jednoj od ovih kategorija, sudeći po najnovijim manifestacijama njihovog kućnog odgoja, ne pripadaju trenutni očajnici sa bosansko-hrvatske granice u zapadnoj Bosni. Evo dokaza: u prošloj godini Hrvatska je registrirala preko 7.500 migranata, ali samo 352 tražitelja azila je zadržala za sebe.

Arapi na Balkan, Balkanci na Zapad

Ako nikome nije do viška problema pogotvo kada se na to može utjecati, postavlja se razborito pitanje kako onda Hrvatska i Evropska unija misle pomoći Bosni i Hercegovini, zemlji sa toliko klimavim trojstvom državne vlasti? U kojoj zakonodavna, izvršna i sudska karika, izgleda, ni čule nikada nisu za neovisnost od politike, a pogotovo za principe kompleksnog sistema međusobne koordinacije i neizostavne uzajamne kontrole zakonitosti.

Vidi se to i po najnovijim podacima državnog ministarstva sigurnosti po kojima je kroz porozne granice na jugoistoku zemlje samo u zadnjoj sedmici marta u zemlju ušlo 482 ilegalna imigranta. Bezbrižno su stigli do samog središta vlasti i „samoorganizirano“ se prijavili državnoj Službi za poslove sa strancima. Od 459-oro onih koji su pri registraciji izrazili namjeru za podnošenje zahtjeva za azil, stvarno je to učinilo tek petoro! Od početka januara do kraja marta u BiH je ušlo čak 3.805 nezakonitih migranata, a omjer između tražilaca azila i onih kojima je BiH tek usputna stanica, identičan je kao u prethodnom primjeru.

Vanrednih 13 miliona eura Evropske komisije za gašenje požara usred najnovije migrantske krize u BiH je zato isto što i kapljica vode u okeanu. Vodostaj neće porasti.

Migrantska kriza bi se morala, konačno, rješavati na svom izvoru. U zemljama iseljavanja. Zar je potrebno tragati za boljim primjerom od zapadnog Balkana. Nismo, dakle, gladna Afrika. Ne tuku nas granate. Diktatori formalno nisu na vlasti. Imamo struje dovoljno i vode u izobilju. Većina jeste siromašna ali nije gladna. Pa ipak očajnici odlaze, odlaze, odlaze. Tjeraju ih režimi nepravde i nejednakosti, a Evropska unija šuti i trlja ruke jer joj dolaze bolji i od najboljih Arapa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Novi Zeland planira zasaditi milijardu stabala u borbi protiv klimatskih promjena

Drveće igra ključnu ulogu u suzbijanju klimatskih promjena povlačenjem emisija stakleničkih plinova iz atmosfere. Globalni ciljevi Ujedinjenih naroda pozivaju zemlje na razvoj holističkih planova upravljanja okolišem, a u tome prednjači Novi Zeland koji se približava finalizaciji plana za sadnju 1 milijarde stabala, prema portalu www.stuff.co.nz.

Vlada je projektu dodijelila dodatnih 240 milijuna dolara, čime ukupni proračun iznosi 485 milijuna dolara u naredne tri godine. Bude li odobren, program će igrati ključnu ulogu u naporima zemlje da ublaži klimatske promjene, navodi Stuff. Novi Zeland razmatra uvođenje cilja nulte emisije do 2050. godine, a sadnja stabala mogla bi se ugraditi u program ograničenja trgovanja ili trgovine emisijama (ETS). Jones, ministar šumarstva, rekao je da će stabla pomoći u rehabilitaciji degradiranih okruženja, pomoći divljini u razvoju te osigurati oko 1000 radnih mjesta.

Jutarnji.hr

Pravosudni sistem BiH u fazi raspadanja

Događanja u VSTV-u jasno govore da je potrebno postaviti potpuno novi temelj za izgradnju pravosudnog sistema u BiH.
Piše:

Benjamin Butković

Slučaj „Potkivanje“ svakim danom svog rasplitanja potvrđuje da je pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini u fazi raspadanja sudske i tužiteljske truleži. Tu popravka nema i ne može biti. Ako ova država ili ono što na nju liči želi samoj sebi dobro, sve u tom rašomonu mora, citirat ću jednog aktera popularne serije Velo misto, polit pertolejon i užgat (politi benzinom i zapaliti). Ova metafora sugerira da je tek onda moguće postavljati novi temelj pravosudnog sistema BiH na odredbama Ustava koji garantira pravo pristupa pravdi bez selekcije i diskriminacije.

Krenimo od ljudskih osobina zbog kojih nositelji visokih funkcija mogu doći u iskušenje. Ugodan život, novca dovoljno za poneki luksuz, malo moći da se nekom bliskom učini poneka usluga, lijepe turističke destinacije sa kojih se ponesu nezaboravne uspomene… Je li grijeh da čovjek tako nešto poželi? Nije. Osim, ako sve to ne počne ispunjavati zloupotrebljavajući poziciju, moć koja iz nje proističe, nezakonito uzimajući novac koji mu ni po čemu ne pripada. U javnom istupu poslije tvrdnje njegove zamjenice Ružice Jukić da nedavno upućeno pismo predstavnika EU, OSCE-a i ambasade SAD-a predstavlja atak na VSTV, predsjednik ove institucije Milan Tegeltija je doslovno rekao: „Mi smo institucija koju čine ljudi i kao takvi možemo pogriješiti“. Da se sjetio te svoje izjave, podnio ostavku iz moralnih razloga i ostavio kolegama iz institucija da okončaju slučaj „Potkivanje“, Tegeltija je mogao elegantno izaći iz ove priče. Nije se sjetio.

E, sad ulazimo u sferu grijeha, bezakonja i konačno, onog najopasnijeg, rasturanja sistema na kojem, između ostalih, počiva državni aparat. Milan Tegeltija kao čovjek mogao je da sanja i teži da sebi priušti nešto od pobrojanih ovozemaljskih blagodati. Predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine Milan Tegeltija nije smio, a jeste, zloupotrijebiti položaj i moć koju posjeduje da bi protupravno ostvario dobit. Nema osnova za sumnju kako je novac koji je inspektor – posrednik Marko Pandža uzeo od klijenta Nermina Aleševića bio namijenjen Tegeltiji. Da je istina da se radi o tome da je predsjednik VSTV-a izmanipuliran, kako sam tvrdi, protiv Pandže bi već davno podigao privatnu tužbu.

Šta vrijedi za Barašanina, ne vrijedi za Tegeltiju

Razumnom prosuditelju jasno je da inspektor SIPA-e nije tek slučajni posrednik. Alešević se ranije više puta pismeno obraćao predsjedniku VSTV-a, ali odgovora nije bilo. Tek Pandžinim posredovanjem dolazi do kafanskog susreta. Jeftino djeluje Pandžino upadljivo upozorenje Aleševiću tokom snimljenog razgovora da novac nikako ne nudi direktno Tegeltiji, nego da „potkivanje“ završi preko njega. To je trebalo biti formalno opravdanje da Tegeltija nema ništa s uzimanjem mita u slučaju da se čitava afera otkrije. Pitanje je hoće li to Pandža u pokrenutom postupku priznati i da li postoji dovoljno posrednih tragova kojima je to moguće utvrditi.

Predsjednik VSTV-a je neprimjerenim susretom u kafani tokom kojeg je sa oštećenim razgovarao o konkretnom predmetu ostvario kontakt kakav je bio razlogom smjene bivšeg glavnog tužitelja Milorada Barašina. Uprkos tome što je znao da se radi o slučaju sa elementima krivične odgovornosti Tegeltija se nije povukao iz javnosti do epiloga, nego je naprotiv koristio poziciju za javne istupe čime je, po mišljenju stručnjaka, vršio ometanje pravde. Ovo je prvi nivo selektivnog pristupa, jer ono što je vrijedilo za Barašina, ne vrijedi za Tegeltiju. Zašto?

Disciplinski tužitelj podnio je tužbu protiv Tegeltije, ali je ona ekspresno odbačena odlukom disciplinske komisije uz naznaku da su zahtjevi tužitelja odbačeni kao nedopušteni. Svoje iznenađenje odlukom izrazio je visoki predstavnik Valentin Inzko ocijenivši da je situacija neprihvatljiva i da očekuje od Vijeća da poduzme potrebne korake kako bi ispravilo ovu situaciju i ponovo izgradilo povjerenje javnosti u ovu krucijalnu instituciju.

Ponašanje VSTV-a, Tužilaštva BiH i komisije koja je odlučivala o tužbi disciplinskog tužitelja pokazuju svu trulež i korumpiranost sistema. Ako studentima prava treba objasniti kako izgleda selektivni pristup pravdi, onda nema boljeg praktičnog primjera. Vijeće je, ne sačekavši provođenje postupka, objavilo jednoglasnu podršku predsjedniku Tegeltiji. Stručna javnost je ocijenila da je taj potez bio ishitren. Komisija je odbacila zahtjev disciplinskog tužitelja po dva osnova iz formalnih razloga. Odbačena je i disciplinska tužba i zahtjev za privremeno udaljavanje s funkcije predsjednika VSTV-a.  I to je stručna javnost ocijenila iznenađujućim. Posebno zbog brzine kojom je odluka donesena.

Ključno sporno mjesto i drugi nivo diskriminacije u pristupu pravdi je svojstvo u kojem Tužilaštvo provodi istražne radnje nad akterima afere. Tegeltija je saslušan prvi i to u svojstvu svjedoka. Potom je na saslušanje pozvan biznismen Nermin Alešević. I on u svojstvu svjedoka. Posljednji je saslušan inspektor SIPA-e Marko Pandža. U svojstvu osumnjičenog. I svi su nakon saslušanja pušteni na slobodu. Nisu im izrečene ni najblaže mjere zabrane.  Kakva je razlika među akterima afere, pa se Tužilaštvo odlučilo na ovakav pristup? U sličnim slučajevima, a o tome su javno govorili i bivši suci i istaknuti advokati, kada se radi o osnovanoj sumnji u počinjenje krivičnog djela, svi akteri bivaju uhapšeni. Obrazloženje je tada da bi mogli ponoviti djelo i uticati na svjedoke, te prikrivati dokaze. Trojica aktera afere „Potkivanje“ ne samo da mogu ponoviti djelo, nego mogu međusobno komunicirati, eventualno uništiti dio dokaza i počiniti druge slične radnje koje mogu uticati na ishod postupka.

Davanje i primanje mita

Prema krivičnom zakonodavstvu BiH davanje i primanje mita ili dara predstavlja krivično djelo. Alešević je na snimku koji je dostavio medijima brojao novčanice, a kasnije u izjavama tvrdio da je Pandži dao ukupno 3 i po hiljade eura u više navrata. Zašto je samo Pandža osumnjičen, obrazloženja iz Tužilaštva BiH nema. Vjerovatno zbog zaštite interesa istrage. Aleševiću je navodno ponuđen imunitet, ali prema tvrdnjama stručnjaka, za to nema osnova, jer prijava nije dostavljena Tužilaštvu prije samog čina davanja mita i snimanja.

Treći nivo selektivnog pristupa pravdi očigledan je u akterima slučaja zbog kojeg se Alešević odlučio na tajno snimanje kafanskog sastanka sa Tegeltijom i Pandžom. Imena bivšeg predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Adnana Terzića i bivšeg premijera Unsko-sanskog kantona Amira Avdića koji su objekat Agrokomerca koji Alešević koristi i za koji ima ugovor dali pod hipoteku kod Bobar banke za kredit od 2 miliona maraka pominju se tek ovlaš. Sporni kredit je podignut 2014. godine na imovinu koju Alešević, kako tvrdi koristi već 11 godina. Predmet je, na neki čudan način, iz nadležnosti sudova Unsko-sanskog kantona , gdje je Agrokomerc smješten, prebačen u Tužilaštvo Kantona Sarajevo. Nema konkretnih dokaza, ali s razlogom se može sumnjati – samo zbog odugovlačenja.

„Živi kreč“ po cijelom slučaju, ali i po pravosuđu BiH, posula je Tegeltijina zamjenica u VSTV-u Ružica Jukić izjavivši za jedan regionalni medij:

„Ne znam za druge kolege ko je blizak kojoj stranci, ali očito je da je problem ako je neko blizak Čoviću, Dodiku ili Radončiću, dok apsolutno nije problem da bude neko blizak Mektiću i Izetbegoviću.”

Ovim je ogoljeno stanje u pravosuđu do kosti. Posredno priznanje političkog uticaja na rad pojedinaca u pravosudnom sistemu BiH pokazuje da su milioni investirani u strukturalni dijalog o reformi pravosuđa ustvari bačeni. Kuda dalje, rođače? Prije svega, iz VSTV-a moraju biti uklonjeni članovi koji su se na bilo koji način kompromitirali, djelima ili javnim istupima. Vijeće mora održati hitnu sjednicu, priznati grešku u davanju podrške kompromitiranom predsjedniku, izabrati potpuno novo rukovodstvo kao prvi korak u vraćanju povjerenja u ovu instituciju.

Tužilaštvo BiH mora promijeniti selektivnu praksu ili i tu treba mijenjati čelne ljude. Slučajevi moraju biti procesuirani prema zakonu, a građanima se mora garantirati jednakost u pristupu pravdi propisano Ustavom. Zakonodavac mora krenuti u izmjene Zakona o VSTV-u u skladu s najboljim evropskim praksama. Stranci koji nadgledaju proces reformi, kad već daju novac, moraju postati akteri, a ne posmatrači personalnih promjena. Jer, ipak, od glave smrdi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

Finski obrazovni sistem

Poslednjih nekoliko godina, finski obrazovni sistem nalazi se u centru pažnje javnosti ali više od toga i brojnih ministarstava obrazovanja. Pitate se po čemu je obrazovanje u Finskoj drugačije od našeg i zašto se akcenat stavlja na dobru praksu Finske kada je riječ o ulaganjima i razvoju obrazovnog sistema.

Pažnja koja je usmjerena na obrazovanje u Finskoj duguje se činjenici da đaci ove zemlje već godinama postižu vrhunske rezultate u PISA testiranju, a neretko su i prvi u svijetu. Ono po čemu se Finska dodatno ističe je podatak da je obrazovanje u Finskoj besplatno za sve, i to na svim nivoima obrazovanja. Više je nego očigledno da država ulaže mnogo u obrazovanje, ali sav taj trud i rad se višestruko vraća, jer je Finska jedna od najrazvijenijih zemalja na starom kontinentu, ali i u svijetu. Ono čime se Finci mogu ponositi je činjenica da je u ovoj zemlji pojam „odliva mozgova“ praktično nepoznat.

Filozofija njihovog obrazovnog sistema temelji se na mišljenju da svako može doprinjeti nekim znanjem ili vještinom i na razvoju istih radi se tokom cijelog procesa školovanja. Kako bi konstantno radili na usavršavanju obrazovnog sistema, na svakih sedam nedelja učenici širom zemlje ocjenjuju svoje školovanje i navode šta smatraju dobrom a šta lošom praksom, šta bi trebalo poboljšati ili izmijeniti. Na taj način čitav obrazovni sistem prolazi redovnu kontrolu i neku vrstu samoocjenjivanja.

Jedna od stvari kojima se Finci najviše ponose kada je riječ o njihovim školama je što su škole jednake za sve. Škola i školovanje ne predstavljaju stres i obavezu, već zadovoljstvo. Tom stavu doprinosi i činjenica da se nastavnici i predavači doživljavaju kao prijatelji, pa vas ne treba iznenaditi kada se učenici obraćaju nastavnicima po imenu, dok se formalnije ophođenje odnosi samo na direktora i dosta starije predavače. Isto tako škola ili fakultet se doživljavaju kao drugi dom.

Njihov obrazovni sistem temelji se na stavu da obrazovanje treba biti jednako za sve i dostupno svima.  Obrazovanje je obavezno (odnosi se i na strane državljane s prebivalištem u Finskoj) i dijeca kreću u školu sa navršenih 7 godina, dok se osnovno obrazovanje sa napunjenih 16 godina starosti.

U Finskoj je praksa da u jednom razredu predaju dva ili čak tri nastavnika koja se međusobno nadopunjuju i pomažu učenicima koji nisu savladali određeni deo gradiva. Među učenicima se njeguje duh vršnjačkog obrazovanja pa se tako i učenici međusobno pomažu i stvaraju jedinstven proces učenja. Druga važna stavka finskog obrazovnog sistema je stvaranje stabilnog okruženja za učenike kako bi se učenici osjećali prijatnije i slobodnije. Jedan od načina na koji je to ostvareno jeste spajanjem osnovne i srednje škole u jednu. Na taj način učenici ne prolaze kroz stresni period navikavanja tokom prelaska u drugu školu. Isto tako vrlo često isti nastavnici/profesori isprate učenike tokom cjelokupnog osnovno-srednjoškolskog obrazovanja. Nakon završetka ove škole, obrazovanje se može dodatno sticati u gimnazijama ili strukovnim školama. Ako učenikove vještine nisu usavršene do standarda koje zahtijeva visokoškolsko obrazovanje, učenici mogu nadopuniti i poboljšati školske rezultate upisom tzv. dopunskog obrazovanja, odnosno, desetog razreda. Srednje škole pohađaju učenici s navršenih 15 godina, a završavaju sa 18. U školama nema ocjena, a ispiti se polažu dva puta godišnje – u proljeće i u jesen. Tokom srednje škole učenici završavaju jedan od tri kursa kojima se opredeljuju za dalje obrazovanje, odnosno, studiranje.

Jedna od najvažnijih stavki finskog obrazovnog sistema je ta da je studiranje besplatno za sve studente. U finskom visokoškolskom sistemu se razlikuju univerziteti i politehničke visoke škole, jer su politehnički fakulteti ustvari univerziteti primijenjenih nauka, koji se obilježavaju kao UAS (Universities of Applied Sciences). Svi fakulteti u Finskoj imaju prijemne ispite. Prijemni ispiti su obavezni, naročito za  osnovne akademske studije (Bachelor) i ovaj ispit se najčešće polaže upravo u Finskoj. U izvjesnim situacijama kada iz neke zemlje postoji veliki broj interesenata za neki univerzitet, FINNIPS (Finnish Network for International Programmes) razmatra i organizuje polaganje ispita u matičnoj zemlji, ukoliko je zemlja članica EU. Ukoliko se radi o zemljama koje nisu članice EU, procedura je nešto drugačija i zavisi od zemlje do zemllje. Recimo, za  studente iz Srbije se, ukoliko ih ima više prijavljenih, prijemni ispit organizuje u susednoj EU zemlji, do sada je to bilo u Bugarskoj.

Svi univerziteti omogućavaju studentima opredjeljivanje za dodiplomski nivo studija, master, postdiplomski i doktorski nivo studija. U skladu sa državnom politikom Finske, školovanje na finskim univerzitetima je besplatno za domaće studente i državljane Evropske unije. Ono po čemu se finski visokoobrazovni sistem izdvaja jeste da studenti sami osmišljavaju raspored i plan ispitivanja. Studentima se tokom čitavih studija na raspolaganju nalaze studentska savjetovališta, dok studentska udruženja organizuju posebne kurseve i programe za studente. Visokom standardu doprinosi i zavidna infrastruktura visokoškolskih institucija, zgrade fakulteta su moderne i funkcionalne, opremljene i prilagođene studentima kako bi im ponudili sve ono što je studentima potrebno tokom studija. Svi fakulteti obezbjeđuju besplatan internet, a pristup svim bibliotekama u Finskoj je besplatan za sve studente.

Dobra praksa koju bi naš obrazovni sistem mogao primjeniti.