ZAKON O SLOBODI PRISTUPA INFORMACIJAMA: VRIJEDI SE BORITI ZA NOVE SLOBODE

Prednacrt novog zakona o slobodi pristupa informacijama na nivou državnih organa BiH treba povući i nakon detaljne analize provođenja i prakse unaprijediti sadašnji zakon

Bosna i Hercegovina je samo nekoliko godina nakon rata bila vodeća zemlja u regionu kad je u pitanju zaštita ljudskih prava i sloboda. Prva je dobila instituciju ombudsmena još 1996. (istina, samo na nivou jednog entiteta, Federacije, ali nedugo nakon toga i u drugom entitetu), prva je dekriminalizirala klevetu i prva donijela zakone o slobodi pristupa informacijama već 2001. i 2002. godine.

Zasluge, treba priznati, naravno pripadaju tzv. međunarodnom faktoru. OSCE je omogućio i u prvih nekoliko godina finansirao urede ombudsmena, a OHR doveo najbolje strane eksperte koji su pripremali nove zakone. Vlasti su ih bez problema prihvatile. Djelimično i zato što ih nisu razumjeli, ali to više i nije bitno.

Nakon petnaestak godina, kad su se ovi zakoni “odomaćili” i postali sastavni dio naše prakse, suočeni smo s rizikom da ih – izgubimo. Istina, ne formalno. Ostali bi, ali, ako bi promjene prošle, u tako izmijenjenom sadržaju koji nudi jedva minimum sloboda i prava zagarantovanih važećim zakonima.

Ne ispuštaju se stečena prava

Upravo na primjeru zakona o slobodi pristupa informacijama vidljiv je proces nazadovanja i izazova. Ali vidljiva je i promjena koja se događa u međuvremenu – uloga ključnih aktera. Istina je da se strani faktor povlači, što i nije loše, kao što je i činjenica da domaće vlasti i tzv. elite neprestano stvaraju negativan politički ambijent. Ali, najvažnija je promjena koju donosi koliko-toliko osnažen glas javnosti i djelovanje nevladinih organizacija i medija. Ta promjena pokazuje da se lako ne ispuštaju stečena prava i slobode i da se vrijedi za njih boriti.

Zakon o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI) na nivou državnih organa BiH je do sada mijenjan tri puta. Sve su manje-više vodile njegovom unapređenju. Ali, kad je početkom 2013. godine predložen četvrti nacrt promjena, nevladine organizacije i mediji su listom ustali protiv i – prinudili predlagača (Ministarstvo pravde i Vijeće ministara BiH) da povuku prijedloge.

Cilj tih izmjena bio je zaštita ličnih podataka i prava na privatnost – po automatizmu. Praktično, onemogućavanje pristupa svim informacijama koje imaju ime i prezime javnih dužnosnika. Da su te izmjene prošle, one bi ugrozile osnovne demokratske principe otvorene vlade, onemogućile borbu protiv korupcije i u velikoj mjeri otežale istraživačko novinarstvo.

Istina je da je zaštita privatnosti takođe garantirana Evropskom konvencijom, ali ona se ne može ostvarivati na način da se druga prava dovode u pitanje. Drugim riječima, kad god je u pitanju pravo na pristup informacijama, uvijek je potrebno izbalansirati zaštitu privatnog života i privatnosti u odnosu na slobodu izražavanja. Odnosno, nužno je provesti test javnog interesa da bi se moglo opravdati miješanje vlasti u pravo na slobodu izražavanja radi zaštite privatnosti.

Pokušaj uvođenja novih ograničenja

Tri i po godine nakon toga, krajem 2016., dobili smo novu inicijativu iz Ministarstva pravde i Vijeća ministara. Nije u pitanju peti prijedlog izmjene ZOSPI-ja, već – novi zakon!

Na pitanje šta se toliko mijenja pa je predložen novi zakon, najkraći odgovor glasi: sve što je bitno i bilo dobro. Ako bi bio prihvaćen u toj verziji, zakon bi bio vrlo restriktivan. I ono što je dobro u sadašnjem ZOSPI-ju i što bi ostalo bilo bi prilično minimizirano. Ali, ni to nije sve: ovim bi zakonom bila otvorena vrata za nova ograničenja u drugim zakonima i više nego što se to danas događa – iako je u suprotnosti sa važećim zakonom.

Uprkos neuspjele četvrte amandmanske promjene prije tri i po godine, u ovom prednacrtu se ponovno, na mala vrata, vraćaju ograničenja za zaštitu privatnosti. To, istina, nije navedeno na direktan način, ali minimiziranjem testa javnog interesa postiže se isti (željeni?) rezultat ograničenja.

Uz ovu inicijativu mogu se dati i jedna pohvala i još jedna kritika. Pohvala zbog otvorenog poziva javnosti da sudjeluje u konsultacijama u izradi zakona, a kritika što je od početka priprema do izrade Prednacrta izostavljena institucija koja ima važno mjesto u sadašnjem zakonu i koja ostaje i u novom, iako je njena uloga svedena na minimum. To su Ombudsmeni BiH. Kakav je apsurd u pitanju, vidi se i po izjavi ombudsmenke Jasminke Džumhur da je “prvi put od novinara saznala” da se priprema novi zakon, iako je pravo na slobodu izražavanja i pristup informacijama jedno od bitnih u radu ombudsmena.

Deset međunarodnih standarda

Zašto Ombudsmeni, Transparency International, nevladine organizacije i mediji smatraju da je predloženi zakon neprihvatljiv i da postojeći ZOSPI treba dopuniti idejama koje su rezultat njegove dosadašnje provedbe?

Prednacrt, najkraće rečeno, ne bi prošao test utemeljenosti na međunarodnim standardima u ovoj oblasti. Važeći ZOSPI bi! Pogotovo ako ZOSPI bude dopunjen na odgovarajući način, kako nevladine organizacije predlažu.

Koji su, dakle, ključni međunarodni standardi koje sadrži ZOSPI?

• Objavljivanje informacije je pravilo, ograničenja su – izuzetak.
• Test javnog interesa je obavezan svaki put prije odluke o ograničavanju pristupa informacijama.
• Ako nije moguće objaviti informaciju (dokument) u cjelini, test javnog interesa pokazaće da li je moguće objaviti njen dio koji se traži.
• Svi se zahtjevi imaju razmatrati zasebno (od slučaja do slučaja) i pri tome ne smije se primjenjivati automatizam.
• Informacije su svima dostupne pod jednakim uvjetima (domaćim i stranim građanima, domaćim i stranim organizacijama).
• Javna vlast nema ovlaštenja da ispituje motive za podnošenje zahtjeva za pristup informacijama, niti podnosilac mora da daje obrazloženje.
• Javna vlast je obavezna da olakša pristup informacijama: po najnižoj mogućoj cijeni (u principu, besplatno) i u najkraćem mogućem roku a najviše za 15 dana.
• Zakoni o slobodi pristupa informacijama su lex specialis. Dakle, oni se imaju uvijek primjenjivati kad su u pitanju informacije u posjedu javne vlasti.
• Javne vlasti ne mogu donositi druge zakone koji će ograničiti prava koja garantiraju ovi zakoni.
• Nezavisni nadzor nad provođenjem ovih zakona trebaju obavljati nezavisna tijela. Kod nas su to Ombudsmeni BiH, u susjednim zemljama (Slovenija, Srbija, Hrvatska) povjerenici, odnosno komesari. Razlika nije beznačajna: ombudsmeni mogu davati preporuke, povjerenici/komesari obavezujuća rješenja.

Proaktivna uloga i informacije o trošenju novca

Prednacrt zakona ne ispunjava većinu ovih standarda. Pravilo objavljivanja informacija pretvoreno je u izuzetak, test javnog interesa sveden na minimum, uvedena obaveza “obrazloženja” uz zahtjeve za pristup informacijama. Izbačeni su i elementi koji zakon čine posebnim (lex specialis), uloga ombudsmena je svedena na minimum (samo da prima statističke podatke i informacije o službenicima za informiranje)…

Ali, uz ove minuse, Prednacrt donosi i jednu značajnu novinu. Odnosi se na novo formulisanje obaveze javne vlasti da objavljuje sve važne informacije na svojim web-stranicama (proaktivna uloga). U poprilično velikom nizu pobrojanih informacija koje su dužni objaviti, međutim, nema i onih koji se odnose na budžete. Slučajno ili namjerno? Da bi u potpunosti ispunilo potrebe javnosti to bi ipak moralo biti prošireno obaveznim objavljivanjem svih informacija o trošenju javnog novca.

Zahvaljujući inicijativi Transparencyja i drugih nevladinih organizacija i naravno spremnosti Ministarstva pravde BiH, održana je 23. februara javna rasprava o Prednacrtu s jedinstvenim zaključkom: Prednacrt treba povući i, nakon detaljne analize provođenja ZOSPI-ja, unaprijediti sadašnji zakon. Prijedloga za to unapređenje svakako ima.

http://analiziraj.ba/2017/03/03/zakon-o-slobodi-pristupa-informacijama-vrijedi-se-boriti-za-nove-slobode/