SLOBODA IZBORA – OTIĆI ILI OSTATI

Šta je to sloboda, potpuna sloboda? Sjedim u studenstkoj sobi, gledam kroz prozor i razmišljam. Nedostajaće mi ova mala sobica,studentski zivot. Tek sada osjećam ljepotu rečenice da je najbolje studirati. Sada po završnici, stojim na raskrsnici životnog puta i razmišljam. Razmišljam dugo, lijevo ili desno? Desno ili ipak lijevo? Ima li pravo? Sjedim i ne znam odgovor. Mjerkam, brojim, računam, dijelim, lomim prste, grizem usne, čupkam kosu. Ima li pravo? NE. Lijevo ili desno?
Završavam medicinski fakultet,smjer zdravstvena njega. Šta ćeš biti kada završiš, čekaj šta si ti, čujem mnogo komentara. U mnogo slučajeva ne mogu da objašnjavam, pa kažem da sam upisala fakultet da se dobro udam. Da li je ovo pravi izbor i da li imamo potpunu slobodnu kada odlučujemo šta ćemo upisati? Sada kada sam upisala to što jesam, a već četiri godine, po nekima, ja ne znam šta sam i sada kada završavam fakultet, imam slobodu izbora. Slobodu da ostanem ovdje i borim se svojim ljudima, sa polupismenim, nepismenim polusvijetom kojima su očevi kupili diplome na njihovim “pravim” fakultetima, da se borim sa tim uhodanim idiotizomom i slušam kako sam džaba studirala jer moj fakultet je lažan. Imam slobodu da odem vani, kao većina ljudi, da se navikavam na nove ljude, na njihovu kulturu, na njihov način života,učim njihov jezik i molim Boga da moju diploma i tamo neko prizna.
Ostati ovdje je hrabrost, koliko i otići. Imamo slobodu izbora. Šta je to sloboda? Ja ovu slobodu osjećam kao mnogo tešku, satkanu gorčinom, podizanjem kiseline koja kao gejzir burka u želucu i pri pomisli na jedno ili drugo skretanje izlazi ti i na nos i usta.
Otići i tražiti sreću pod drugim zvjezdama, nekim srećnijim nebom, ostaviti taj polupismeni šljam da živi i umre u svom egoizmu. Otići i ostaviti, svoju majku, oca, brata, sestru. Gledati ih preko kamere. Odreći se njihove blizine, zarad dobra svih nas. Kojeg dobra? Otići u Njemačku i privikavati se na njihov način života , na nepoznavanja pojma komšija, na rad, na osjećaj da si građanin drugog reda. Na dobra primanja, dobro zdravstvo, na to da možda tamo znaju ko si i šta si studirala.
Koliko pitanja, koliko slobode izbora? Sloboda da odeš ili ostaneš. Sjedim i razmišljam koliko ljudi u ovom trenutku misli isto kao ja. Koliko je mislilo do sada? Koliko je palo teških odluka? Koliko ljudi je zaista srećno zbog svog izbora, a koliko tužno ? Da li je srećna ona sestra što u pokrajini Berlina ide na posao i njeguje njemačke bake, dok je njena sama kući, a još razmišlja da li će uspjeti da dovede porodicu tu? Da li je srećna ona sestra što je ostala ovdje i radi sa deset pacijenata umjesto sa tri u smjeni, dok joj neka podobna žena stoji iznad glave i pita je : “ A šta si ti ono završila, kažeš fakultet, baš državni?”.