Računalna propaganda sa širenjem lažnih vijesti i u Hrvatskoj postaje opasan alat za ‘bildanje’ utjecaja

Najjednostavnije bi bilo kad onome što pročitate na internetu ne biste vjerovali po defaultu. Kada biste provjerili tko stoji iza web stranice, Facebook stranice, Twitter accounta i drugih izvora informacija kojima vam se dnevno bombardira. Kad biste znali tko vam i po kojim principima besplatno daje određenu informaciju te na temelju toga kritički prosudili vjerovati li toj informaciji ili ne. Ali svijet je prestao tako funkcionirati, bilo to dobro ili loše. To je postala činjenica.

Istraživanje Pew Research Centera ukazuje da je 67 posto odraslih Amerikanaca u 2017. vijesti dobivalo od Facebooka, Twittera i Snapchata. Godinu prije bilo ih je 62 posto. U istraživanju se navodi da iako je riječ o malom rastu, ali koji potiču Amerikanci koji su stariji, slabije obrazovani i nisu bijelci. U Hrvatskoj je slično istraživanje lani napravio Reuters otkrivši da 57 posto građana vijesti dobiva preko Facebooka i da su društvene mreže u tome sve zastupljenije. Otkrio je i da je zbog lažnih vijesti i kojekakva “contenta” sve više korisnika spremno za kvalitetu platiti. Prema Reutersu, u Hrvatskoj je takvih 8 posto. Koliki je pak potencijal te niše teško je procijeniti, jer manje od 20 posto građana smatra da su ijedne vijesti u Hrvatskoj slobodne od utjecaja politike i biznisa.

I dok su to činjenice kojih smo više-manje svjesni posljednjih godina, nedostajalo je istraživanje koje bi sustavno pratilo taj razvoj događaja. Poslovni dnevnik je u Dublinu, na marginama Data Summita 2018, o tome razgovarao sa Samanthom Bradshaw, koautoricom prve takve globalne studije Challenging Truth and Trust: A Global Inventory of Organized Social Media Manipulation, koja je ove godine napravljena drugi put i po svemu će sudeći nastaviti izlaziti jednom godišnje. Bradshaw radi na Oxford Internet Instituteu, koji svojim kredibilitetom stoji iza istraživanja.

“Hrvatsku nismo još obuhvatili, ali od vama susjednih država tu su Austrija, Italija, Mađarska i Srbija. Ono što smo otkrili u novom istraživanju, a fokusiramo se na to koliko su državne institucije, političke stranke i politički pokreti, preuzevši praksu iz poslovnog svijeta, počeli koristiti računalnu propagandu”, kaže Bradshaw.

Prema istraživanju, lani ih je bilo 48. Godinu prije računalnu propagandu primijetili su da koriste državne institucije, političke stranke i pokreti u 28 država. Ove godine očekuju da će ih biti i više. Čim se pokrene rasprava na tu temu iskaču pojmovi poput Trumpa, Twittera, Facebooka, kampanje za Brexit i lažnih vijesti. U Oxford Internet institutu još su izravniji.

Problem za funkcioniranje

Bradshaw navodi da je to sve više problem normalnom funkcioniranju razvijenih država. Posebno onih koje imaju razvijene demokracije ili su na putu da ih razviju. Naime, širenje laži u poslovnom svijetu dosta je regulirano. To je razlog zašto je Elon Musk za seriju tweetova kojima je potencijalno lažnim informacijama pokušao očuvati cijenu dionice Tesle, zaradio kaznu od 40 milijuna dolara od tamošnje Hanfe, američkog SEC-a. Kad dođe do država i političkih stranaka, koje bi primjerom trebale postavljati standard u javnoj komunikaciji i čuvati građane od širenja lažnih vijesti i stvaranja neopravdane panike, dolazi se do apsurda. Institucije, stranke i pokreti tu se ponašaju neodgovorno.

“Većina rasta računalne propagande dolazi od političkih stranaka koje šire dezinformacije i lažne vijesti, posebno u predizborno vrijeme, i to vidimo diljem svijeta”, kaže Bradshaw.

Navodi da se to moglo vidjeti za vrijeme kampanje za Brexit, ali i u američkim predsjedničkim izborima 2016. Usporedbe radi, u Hrvatskoj se iduće godine očekuje kampanja za izbor predsjednika/ce, a godinu nakon za izbor zastupnika u Sabor. O svemu ovome što je pokrio Oxford Internet Institute i prije se moglo čuti, ali ne na znanstvenim osnovama. U Srbiji je tako prije četiri godine izbio skandal kad je portal Autonomija.info, Nezavisnog društva novinara Vojvodine, objavio da gotovo svaki drugi komentar (47 posto) na portalima u toj zemlji ostavlja digitalna jedinica, kako plaćeni ljudi-aktivisti tako i automatizirani programi tzv. softverski botovi, koji se povezuju s jednom političkom strankom – Srpskom narodnom strankom. Ona je mjesečno generirala 17.500 komentara i nekoliko tisuća poruka na Facebooku i Twitteru.

Oxford Internet Institute je istraživanjem otkrio da sve države u okruženju Hrvatske u kojima su proveli istraživanje imaju tzv. “content strategije”, planski provode računalnu propagandu. U Austriji su otkrili da su aktivisti i botovi sustavno napadali opoziciju i bavili se širenjem lažnih vijesti i zastrašivanjem. U Italiji su aktivisti i botovi širili provladinu propagandu i napadali opoziciju. U Mađarskoj su za to isto, te zastrašivanje i širenje lažnih vijesti, koristili samo aktiviste, a iste taktike i uz pomoć botova korištene su i u Srbiji.

Za laži i obmane i u zatvor

Bradshaw navodi da se države pokušavaju boriti protiv zloupotrebe digitalnih kanala kroz nove regulative i vlastite “task force” jedinice. “Problem s takvim jedinicama koje bi se trebale boriti protiv lažnih vijesti je što se koriste kao novi alat za legalizaciju cenzure u autoritativnim režimima, a u najboljem slučaju daju drugu stranu priče i potiču razvijanje alata koji stvaraju svijest kod građana te potrebu i mogućnost da provjeravaju činjenice koje im se serviraju”, kaže Bradshaw.

Ilija Brajković, stručnjak za digitalni marketing i direktor agencije Kontra, koja mahom radi s privatnom sektorom, kaže da ga raširenost računalne propagande nimalo ne iznenađuje. No, navodi da se u Hrvatskoj to još radi povremeno, kad krenu predizborne kampanje i kad se “aktiviraju stranačke mašinerije”.

“Prije je to išlo ‘offline’ pa su se radili veliki predizborni skupovi, ili se išlo od kuće od kuće, a danas se to prebacuje online. Siguran sam da ima zadiranja u sivu ili direktno crnu zonu i kršenje zakona”, kaže Brajković. Navodi da je u Italiji direktor jedne agencije osuđen na zatvorsku kaznu zbog lažnih osvrta u turizmu. “To je vezano uz turizam, ali može biti vezano i za politiku. Facebook se aktivno uključio u političke kampanje. Puno je energije uložio u povećanje transparentnosti i to će sigurno utjecati na puno lažnih stranica, jer će biti transparentno tko je oglašivač pojedine stranice. To će djelomično riješiti problem lažnih stranica, ali sigurno je da će se propaganda sve više seliti online kako bi se utjecalo na javno mnijenje”, kaže Brajković.

Marko Rakar, stručnjak za digitalni marketing kaže da institucije, političke stranke i pokreti u Hrvatskoj ili koriste ili koketiraju s računalnom propagandom. No, i on kao i Brajković ističe da se to radi na dosta rudimentaran način.

“Za razliku od državnih institucija, u strankama je situacija nešto drugačija, jer su u pravilu bolje organizirane nego institucije, a i pozicija im omogućava da daleko slobodnije odašilju poruke koje se u puno manjoj mjeri moraju pridržavati očekivanih društvenih normi (ili elementarnih činjenica), a i mogu zapošljavati stručnjake koji su javnom sektoru nedostupni”, kaže Rakar.

Navodi da je poznato u branši da su u političkim kampanjama u Hrvatskoj bile korištene tehnike koje se mogu opisati kao propaganda: od glasovitih i nelegalnih SMS anketa i pozivanja na izlazak na izbore tijekom izborne šutnje, sve do najrazličitijih oblika negativne kampanje. Dodaje da je primijećeno i korištenje ‘satelita’ koji pod krinkom civilnog društva ili drugih neovisnih organizacija plasiraju poruke ili informacije s očitim ciljem ocrnjivanja političkih suparnika ili etabliranja totalno neistinitih tvrdnji u javnu sferu.

“Ne smatram da su bili osobito uspješni, jer su metode prilično primitivne i amaterski izvedene, a postoji i niz istraživanja koja ukazuju da takve metode i ne donose pretjerani uspjeh u odnosu na njihov trošak”, kaže Rakar. Ističe da se povremeno koristi propaganda ili njene metode kako bi se utjecalo na pozornost ili stav nacije. “Nekad uspješno, nekad ne, ali je činjenica da su takvi pokušaji redoviti”, kaže Rakar. I on misli da je računalna propaganda postala činjenica, neovisno što o njoj osobno mislili. Naglašava da je najbolje educirati javnost što propaganda jest, kako je prepoznati, kako na nju odgovoriti i kako kritički promatrati plasirane informacije i odvajati činjenice od stavova. “Problem je što rijetko koja vlast doista želi da javnost kritički razmatra bilo što, a osobito njene poteze”, zaključuje Marko Rakar