Ljubica Gojgić: Ne sme se odstupiti od istine

Ljubica Gojgić: Ne sme se odstupiti od istine

Piše: Bojan Munjin

„Ne treba služiti vladi svoje zemlje, ali ne treba služiti ni vladi tuđih zemalja, zato što su spremne da izvuku ček i podrže medij u kojem radiš. Ne sme se služiti nikome i mora se izveštavati istinito. I mora se biti malo hrabriji od proseka“

Prvorazredna beogradska novinarka Ljubica Gojgić spada u red onih medijskih izvještača koji još uvijek vjeruju da su dostojanstvo, točnost, poštenje i pravednost ključne maksime etičnosti novinarskog posla. Diplomirala je na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu i  usavršavala se u Parizu i Pitsburgu. Radila je kao novinarka i urednica na Radiju Indeks, u nedjeljniku NIN, listu Demokratija i na RTV B92, gdje je bila specijalni izvjestilac iz Haga, sa suđenja optuženima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Od 2015. godine radi na Radio-televiziji Vojvodine kao urednica i voditeljica emisije „Pravi ugao“. Dobitnica je mnogih novinarskih nagrada, među kojima i francuskog ordena viteza Legije časti.

Kako izgleda pejzaž današnjeg novinarstva?

Taj pejzaž izgleda razočaravajuće. Slabo. Neugledno. Neuticajno. Podobno. Poslušno. Prodano. Da li je to dovoljno? Sa ovim tužnim nabrajanjem morala bih da se izvinim jednom broju mojih kolega koji sigurno nisu deo ovakvog pejzaža, ali generalno rečeno, nakon više od trideset godina mog profesionalnog iskustva, mislim da imam pravo da dam takav opis današnjeg stanja u novinarstvu. Ja govorim kao neko ko voli novinarstvo. Ja taj posao radim u svetu koji je mnogo drugačiji od onog vremena kada sam ja počela i moram da kažem da mi se ništa od tih promena koje su se dogodile ne dopada. Novinarstvo se promenilo kao što se promenio svet, ali osim što imamo usavršeniju tehniku koja nama novinarima olakšava rad, kvalitativno idemo unazad.

Sejači mržnje

Koja je to crvena linija preko koje novinari ne smiju preći?

Ne sme da se odstupi od istine. Ne sme da se odstupi od plemenite misije da služiš javnom interesu, a ne interesu političke elite ili interesu vlasnika medija. Ne treba služiti vladi svoje zemlje, ali ne treba služiti ni vladi tuđih zemalja, zato što su spremne da izvuku ček i podrže medij u kojem radiš. Ne sme se služiti nikome i mora se izveštavati istinito. I mora se biti malo hrabriji od proseka. Ako toga nema, onda nema ni objektivnog novinarstva.

Kao novinarka intervjuirali ste jako puno ljudi. Kako izgleda taj šaroliki ljudski mozaik?

Bilo je u tim razgovorima krajnje različitih iskustava. Nakon nekih intervjua izlazila bih kao da sam prisustvovala nekom izuzetnom predavanju na fakultetu, bilo je razgovora koji su bili vrlo emotivni, gde vam je na primer vaš sagovornik, profesor u srednjoj školi, rekao da ga je njegov učenik pljunuo i da ne može to da shvati. Bilo je razgovora sa ljudima koji se osećaju nemoćni i koji u vas gledaju kao u zadnju slamku, u nadu da će se njihov glas negde čuti. Bilo je u tim razgovorima i dosta neiskrenosti, očiglednih laži i želje za manipulacijama i zaista je tačno da su mediji slika stvarnosti. U tom ogledalu vidi se svašta i lepog i ružnog.

Kako izgleda stvarnost iz pozicije novinara? Koja je njena dominantna boja?

Danas je dominantna boja stvarnosti tamno siva. Ponekad u tom sivilu bljesne neka iskra lepote, ali treba dodati da u tu lepotu čovek treba da veruje. Sa druge strane, ta stvarnost u kojoj živimo je zanimljiva: mi gledamo da se svet ubrzano menja na toliko mnogo nivoa i ja sam sigurna da će do kraja ove decenije biti velikih promena. Pozitivnih ili negativnih, videćemo. Kada sam počinjala da radim, postojala su tri televizijska kanala i desetak relevantnih radio stanica, a danas ih je mnoštvo. Ta hiperprodukcija stvara lažnu sliku sloboda, mogućnosti i različitosti, a zapravo se radi o nekoj vrsti glasnog jednoumlja, jer su svi ti programi isti ili slični, jer su svetovi podeljeni isključivo za i protiv, jer se više ne neguje dijalog i ako smo protiv nekog, onda tog nekog automatski odbacujemo, sa njim ne razgovaramo i opredeljujemo se crno-belo. Zakopavamo se u rovove. To je diktat politike, ali i novca.

Koja je konzekvenca takvog stanja?

Sve se pretvorilo u zadati red stvari koji određuje vlasnik medija, ko god to bio, i ta platforma predstavlja ogradu novinarima do koje granice smeju da budu slobodni i tera ih da o životu izveštavaju samo u okvirima tog zadatog reda stvari. Nije poželjno da se gleda šire preko plota, nego tako da je život ili crn ili beo, a ljudi su ili ružni ili lepi. Nema nijansi ni potpitanja. Svet koji proizvode današnji mediji je svet neprestanog sukoba, od banalnog do uvredljivog, a ne svet razgovora, svet neprestanih problema, a ne svet plemenitih vizija. Svet neprijatelja i istomišljenika. Takav svet nije prirodan za novinara, ali ni za čoveka uopšte.

Nedavno je glavni tajnik UN-a Antonio Gutereš rekao da su glavni sijači mržnje u svijetu društvene mreže. Što vi mislite o tome?  

Paradoksalno, vi na društvenim mrežama možete da pričate zaista svašta i onda se čini da tu vlada maksimalna demokratičnost beskonačnog polemisanja. Problem je u tome što se pravi razgovori ne vode na pravim mestima. Oni se više ne vode dovoljno ili se uopšte ne vode, u institucijama, na televiziji, u parlamentu Srbije, ali ni u evropskom parlamentu. Čini se da su neke važne teme zadate, sa gotovim zaključcima. Ne možete danas uputiti nikakvu primedbu vezano za rat u Ukrajini, kao što ništa niste mogli osporavati vezano za koronu i onda umesto da relevantni ljude vode polemiku, poslušnost oko ozbiljne zdravstvene opasnosti ili svetske krize pretvorila se u jednoumlje. Ako, dakle, u klasičnim medijima nemate mogućnost da čujete stručno „drugo mišljenje“, tada na društvenim mrežama diskusiju o ključno važnim pitanjima vode narodne pevačice i priučeni internet stručnjaci. Danas u svetu gledamo ozlojeđenost i ljutnju svih na sve. Ako je Antonio Gutereš rekao da su veliki problem danas u svetu društvene mreže, ja bih rekla da je veći problem od toga Savet bezbednosti i velike sile u njemu, koje promatraju svet kao video igru. Nije Ukrajina jedino mesto velikog stradanja; postoje i druga mesta, na kojima umiru civili, nevini i deca, za koja nam se preporučuje da u njih ne gledamo. To sve zna Antonio Gutereš i UN.

Neverodostojni Hag

Zašto su danas ozlojeđeni svi na sve?

Svet se danas iščašio, postao je komplikovan. Drugo, preko osam milijardi ljudi je na planeti sa najrazličitijim potrebama, problemima i zahtevima. Živimo u vreme maksimalnog individualizma, gde svako hoće svoja najrazličitija prava i hoće da se to čuje. Ljudi imaju potrebu da pitaju i da diskutuju, ali je pitanje, kao što sam rekla, da li im je to danas zaista omogućeno. Zanimljiva je u tom smislu ova situacija u Francuskoj, gde je predsednik Makron doneo odluku o pomicanju starosne granice za odlazak u penziju koja je razjarila građane, možda najviše zato što je on zaobišao glasanje u narodnoj skupštini, za koje je znao da neće biti njemu u korist. Ili izborni sistem u Americi, najvećoj demokratiji modernog sveta, kako Amerikanci vole da kažu za sebe, po kojem glasaju građani, ali postoje i tzv. elektori koji mogu, ako je narod previše ozbiljno shvatio demokratiju i da poprave greške građana…

Dugo ste izvještavali iz Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu i kasnije ste kazali da je to za vas bilo otrežnjujuće iskustvo. Zašto?    

Provela sam više od 10 godina izveštavajući iz Haga i na kraju mogu da kažem da ako hoćete da verujete u međunarodnu vladavinu prava i pravde, bolje je što pre zaboraviti haški tribunal. Ja pripadam onima koji veruju da svaki zločin, u ovom slučaju ratni, treba da bude kažnjen i za tu maksimu ispunjenja pravde haški tribunal nije ispunio svoju ulogu. On nije svetao primer kažnjavanja odgovornih za ratne zločine ma koliko oni visoko bili pozicionirani. On je bio jedna kombinacija prava i politike i zbog te kontaminacije politikom u svim predmetima, ono što spaja javnost u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj je nepoverenje u rad tog suda.

Kakve su bile posljedice takvog zagrljaja prava i politike?

Evo paradoksalnog primera: kada je osnivan stalni međunarodni sud u Hagu za ratne zločine (do tada je on bio nadležan samo za bivšu Jugoslaviju), stigla je poruka iz Vašingtona, s obzirom na to da Amerika ne priznaje ingerenciju tog suda za američke građane, da ako bi neki američki građanin bio izveden pred taj sud, Amerika bi imala legitimno pravo da napravi invaziju na Holandiju i da tog svog građanina oslobodi. Tada su nevladine organizacije ispred tog međunarodnog suda u Ševeningenu, na obali mora, napravile ironični performans koji smo mi novinari pratili i on je izgledao tako da se obali približavao neki čamac iz kojeg su iskakali neki ljudi, maskirani kao američki komandosi, da bi napravili „juriš“ na Ševeningen. Bilo je to izvrgavanje ruglu jedne vrste međunarodne pravde, koja u slučaju bivše Jugoslavije izgleda tako da fino obučeni advokati i sudije iz celog sveta za masne honorare dele pravdu, ali ako ta pravda vredi za lidere bosanskih Srba ili nekog drugog u okolini, a nikada neće vrediti za visoko pozicionirane generale Pentagona, ruske ili kineske vojske, kakva je to onda međunarodna pravda?

Kakav je danas imidž tog suda vezanog za zločine na prostoru bivše Jugoslavije?

Na kraju su imidž haškog suda urušile njegove vedete, glavna tužiteljka Karla Del Ponte i portparolka Florens Hartman, koje su izdale veoma kritičke memoare o tom sudu, a urušili su taj imidž i neverodostojni svedoci koji su kasnije i sami priznavali da su bili instruisani da govore tako kao što su govorili, nakon čega su sledile isto tako mnoge njegove neverodostojne presude. Haške presude neće doprineti spoznaji istine o ratovima u bivšoj Jugoslaviji. One su ukopale narode bivše Jugoslavije u još dublje rovove, ali srećom dolaze nove generacije rođene nakon tih ratova i verovatno će oni otvarati neku novu priču o ratnim zločinima na tlu bivše Jugoslavije. Sigurna sam da oni u toj diskusiji neće citirati odluke Međunarodnog suda u Hagu, kao što ne verujem da će ih citirati ni neki ozbiljni sudovi u budućnosti. Ako na kraju postoji ikakav bljesak nekog svetla u tužnoj priči o Haškom tribunalu, onda je to činjenica da je Haški tribunal ipak uspeo da ohrabri domaće sudove u bivšoj Jugoslaviji da bar nešto počnu da rade po pitanju ratnih zločina na ovim prostorima. Sve ostalo naprosto treba zaboraviti.