Javni emiteri kao test iskrenosti demokratskih opredjeljenja političkih subjekata u BiH

Način na koji se političke stranke na vlasti, ali i opozicione, skoro bez izuzetaka, odnose prema krizi javnih emitera u Bosni i Hercegovini dovodi u pitanje njihovu iskrenu posvećenost demokratskoj konstituciji BiH, odnosno politikama u različitim sektorima društva, vođenim idejom interesa svih građana koji žive u Bosni i Hercegovini, bez obzira na bilo koji subidentitet.

Egzistencijalna kriza koja posljednjih nekoliko godina trese sistem javnog emitiranja u Bosni i Hercegovini je podjednako posljedica dva nezavršena tranziciona procesa: ustavno-pravne političke rekonstitucije Bosne i Hercegovine iz federalne jedinice (Republike) bivše Jugoslavije u suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu i preobrazbe sistema javnog emitiranja iz državno-partijskog u građansko-demokratski (liberalno-pluralni). Oba procesa su zastala negdje na sredini puta, dovoljno odmakla od početka da povratak na polaznu poziciju bude nezamisliv i nemoguć a toliko daleko od cilja da je krajnji ishod još uvijek veoma neizvjestan.

Najmanji zajednički sadržilac im je zastoj u temeljnoj tranziciji monopartijskog (u osnovi birokratskog) u liberalno-pluralno društvo u čijem će se središtu naći građanin sa svojim potrebama, prioritetima, vrijednostima, odnosno modelima stvarnosti.

Potencijal građanske pozicije

Samo pozicija građanina ima potencijal da dekonstruira pratikularne političke vizije zasnovane na hipertrofiranim aspektima etničkih i nacionalnih identiteta u kojima su zarobljeni politička volja i nužni unutrašnji konsenzus svih konsenzusa; o državi Bosni i Hercegovini kao konačnom cilju dovršetka geopolitičkog tranzicijskog procesa nekadašnje federalne jedinice (Republike) Bosne i Hercegovine. Samo građanski identitet nije diksriminirajući niti je isključujući, ne zasniva se na obrascu „ili, ili“. On je do te mjere kompleksan i širokog spektra da supsumira sve ostale identitete po obrascu „i, i“, pod jednim jedinim uslovom da ne negiraju samu vrijednosnu osnovu građanskog identiteta; u najsažetijem obliku iskazanu u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i slobodama.

U tom smislu konačan nastavak zaustavljenih tranzicionih procesa u Bosni i Hercegovini, u okviru kojeg je tranzicija sistema javnog emitiranja u javni medijski sistem građana BiH u samom vrhu prioriteta, mogu osigurati samo političke i društvene snage istinski orijentirane na ostvarenje građanskog identiteta. Dakle, ni lijeve, ni desne političke stranke a ni hibridi takozvanog političkog centra (malo lijevo – više desno, malo lijevo – malo desno) nisu, po definiciji, u stanju pokrenuti procese sa mrtve tačke. Ne radi se tu o nedostatku volje, kako imaju običaj reći naši novinari i bajni analitičari, već o egzistencijalnoj ali i kognitivnoj zarobljenosti u nacionalističke partikularne političke orijentacije, vrijednosti i modele društvene spoznaje (ideologije).

U specifičnim povijesno determiniranim geopolitičkim okolnostima teško je očekivati da će, u skorije vrijeme, oslabiti snaga centripetalnih političkih sila, reprezentirana nacionalnim, tzv. narodnjačkim strankama, zasnovana na privlačnosti ideje o nacionalnoj geopolitičkoj homogenizaciji oko matičnih država u okruženju, kojoj, u iščekivanju geopolitičkih pogodnosti, za ostvarivanje historijskih ciljeva, pogoduje, što labavija, nedovršena i iz eurointegracija isključena, državna zajednica Bosna i Hercegovina, odnosno zamrznut proces državnog konstituiranja. Utopija o unitarnoj Bosni i Hercegovini, državnoj zajednici, primarno, tri naroda a tek sekundarno njenih građana, koja dolazi s druge strane, ali sa principijelno istih pozicija hipertrofiranih partikularnih etničkih identiteta, podjednako blokira nastavak procesa tranzicije predpolitičkog etnički definiranog u demokratsko građansko društvo, odnosno državnog dejtonskog provizorija u Republiku Bosnu i Hercegovinu kao logičnog ishoda dominacije građanskog identiteta. Nastavak tog procesa je u izravnoj vezi s dovršetkom procesa demokratske tranzicije sistema javnog emitiranja.

Zaplašujuća subverzivnost ideje javnih emitera

Ideja sistema javnog emitiranja je u osnovi subverzivna naspram političkih odnosa i struktura koje, skoro u kontinuitetu, već četvrt vijeka dominiraju na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini. Po definiciji funkcija javnih emitera je da snažno podržavaju političke subjekte orijentirane ka afirmaciji i ostvarivanju demokratskih odnosa u društvu i preferiranju zajedničkog interesa i istovremeno ograničavaju glasnost i vidljivost političkih subjekata vođenih nedemokratskim vrijednostima i praksama.

Pošto su medijski sistemi, čiju okosnicu u evropskim demokratskim društvima čine javni emiteri, produkti svjesnog političkog interveniranja ključnih političkih subjekata u sektoru javnog komuniciranja, jasno je da je sistem javnog emitiranja, naročito BHRT, ciljano doveden u nepodnošljivo ekonomsko i socijalnio stanje u kome se sada nalazi.

Ograničavanje demokratskog potencijala javnih emitera je svojstvo, u osnovi nedemokratskih političkih snaga i u funkciji je očuvanja stečenih pozicija i neometanog ostvarivanja parcijalnih interesa, a prvenstveno očuvanja vlasti. To je svojstveno svim nedemokratskim političkim strukturama (partijama, pokretima i liderima) bez obzira na ideološki predznak kojim se zaogrču i iza kojeg se skrivaju. U tome, u ovom momentu, nema razlike između SNSD-a, SDS-a, HDZ-a i SDA. Čak ni simbolička vrijednost i privlačnost brenda BHRT-a nije bila dovoljna nominalno probosanskim političkim, ali nacionalno profiliranim strankama, da se snažnije i uvjerljivije založe za osiguranje izvora finansiranja i stvaranja institucionalnih uslova za ostvarivanje izvorne misije javnih emitera. Način na koji se političke stranke na vlasti, ali i opozicione, skoro bez izuzetaka, odnose ovih dana prema krizi javnih emitera u Bosni i Hercegovini dovodi u pitanje njihovu iskrenu posvećenost demokratskoj konstituciji BiH, odnosno politikama u različitim sektorima društva, vođenim idejom interesa svih garđana koji žive u Bosni i Hercegovini, bez obzira na bilo koji subidentitet.

Po ko zna koji put pokazuje se da su medijski sistemi izvorno politički fenomeni. Kreiraju se unutar procesa sustavnog poticanja, odnosno potiskivanja određenih političkih diskursa i mentalnih modela interpretacije stvarnosti. U tom smislu angažiranje oko stvaranja strukturalnih uslova za funkcioniranje i razvoj javnih emitera ide dalje od dizajniranja sistema finansiranja koji treba osigurati:

1) da javni emiteri u programskom smislu budu vođeni konceptom liberalno-pluralističke demokratije sa javnim interesom i građanima kao centralnim idejama i metama, što je dominantno evropsko političko opredjeljenje;

2) da produkcijski nivo bude u granicama produkcijskih i tehnoloških evropskih standarda definiranih prekograničnom televizijom, odnosno televizijom bez granica (dovršetak prelaska na digitalno emitiranje i usvajanje ograničenja vezanih za jezik mržnje, zaštitu djece i oglašavanje) i

3) da osiguraju zaštitu od klijentelističkih utjecaja bilo koje vrste.

Od ova tri zahtjeva, u bosansko-hercegovačkim uslovima, dva su upitna već po samoj prirodi političke strukture izvedene iz ograničenog shvatanja demokratije reducirane na etnička prava, to su liberalno-pluralistički koncept naglašavanja građanskog identiteta i građanske pozicije u svakodnevnim društvenim i političkim procesima, što bi za vladajuće nacionalne stranke značilo odricanje od „neiscrpnog“ izvora svoje moći i odricanje od klijentelističkih utjecaja, prakse indirektnog ili direktnog miješanja u izvorno medijske funkcije gatekeepinga(procjene vrijednosti vijesti) i framinga (interpretativnog okvira vijesti). To su dva ključna razloga kojima se vode glavni politički akteri kada, više ili manje prikriveno odbijaju ili oklijevaju da pokrenu nastavak procesa tranzicije medijskog podsistema Bosne i Hercegovine, odnosno dosljedne tranzicije sistema javnog emitiranja. Naravno, tu je i pragmatičko-simbolička vrijednost BHRT-a za disolucijski, odnosno integrativni scenario dovršetka ustavno-pravne tranzicije Bosne i Hercegovine.

Blijedo i neuvjerljivo anagažiranje međunarodne zajednice

Ovakvom odnosu politike prema javnim emiterima pogoduje činjenica da je koncept javnog emitiranja inače u krizi i da je već duboko potkopan u evropskim okvirima penetracijom komercijalnog modela emitiranja i svih lagodnosti koje sa sobom donosi.

Već odavno se ljuljaju sva četiri stuba tradicionalnog koncepta nacionalnog javnog emitiranja u evropskom političkom prostoru.

U nacionalnim okvirima slabi politička potpora za opstanak modela javnog emitiranja u koji treba ulagati javna sredstva. Slaba politička kultura građana, kao posljedica penetracije komercijaliziranih sadržaja transnacionalnih komercijalnih emitera odrazila se na gubljenje potpore građana konceptu javnog emitiranja. Efekti “lošeg novinarstva” i popularne medijske kulture rezultirali su publikom osrednjih i niskih ukusa koja preferira komercijalizirane formate i koja ima sve manje razumijevanja za bilo kakvo participiranje u finansiranju javnih emitera.

Model finansiranja je, skoro u svim zemljama u preispitivanju i nije još uvijek pronađeno rješenje koje bi javne emitere zaštitilo od nužnosti žrtvovanja kvaliteta komercijalnim imperativima.

Istraživanja gledanosti ukazuju da publika mnogo češće bira komercijalne kanale i sve je manje odana pa i sve manje spremna plaćati takse za programe javnih emitera. Sve su češća pitanja i u Bosni i Hercegovini:

1) imaju li javne radio televizije uopće smisla i opravdanja u novom medijskom okruženju sa ogromnim brojem kanala i programa među kojima svako može naći ono što ga interesira?

2) ima li opravdanja ulagati javna sredstva u medijsku ponudu ako je ona svakako raznolika i bogata i koje su posljedice tako sponzoriranih medija po tržišnu poziciju komercijalnih medija ali i po kvalitetu sadržaja? i

3) da li je koncept javnih emitera efikasan model osiguranja slobode izražavanja s obzirom da je problem ograničavanja medijskih sloboda evidentan kako u postkomunističkim tako i tradicionalno demokratskim društvima?

Način na koji sami javni emiteri reagiraju na promjene medijskog ambijenta vodi ka njihovoj komercijalizaciji i svojevrsnoj autodestrukciji. Politička struktura Evrope se mijenja i sve su snažnije neoliberalne opcije koje slobodu medija i izražavanja shvataju na drugačiji način, koji ne podrazumijeva nužno i javne emitere.

Kada se uzmu u obzir globalne tendencije može se razumjeti krajnje blijedo i neuvjerljivo angažiranje međunarodne zajednice oko rješavanja problema javnog emitiranja u Bosni i Hercegovini. Teško bi se mogao naći imperativan stav predstavnika međunarodne zajednice o nužnosti održanja sistema javnog emitiranja. U pitanjima na koja u predpristupnoj fazi trebamo odgovoriti Europskoj uniji, u odjeljku Informacijsko društvo, samo dva–tri se odnose na masovne medije a sva ostala su fokusirana na ispitivanje uslova za nesmetano širenje evropskog telekomunikacijskog tržišta. Uostalom, imamo iskustvo i o načinu na koji su Evropljani reagirali kada je u Grčkoj ugašen rad nacionalnog televizijskog javnog emitera. Sve u svemu, ne trebamo se puno uzdati u pritisak Evrope koji bi osigurao opstanak sistema javnog emitiranja u Bosni i Hercegovini. Neka kolateralna korist može nastupiti kao efekat pritiska da se nastavi ustavno-pravna i demokratska tranzicija BiH, koja bi u konačnici mogla rezultirati i promjenom koncepta političke strukture vlasti u pravcu dominacije građanskog koncepta demokratije. Do tada bi bilo korisno kada bi nas ohrabrili, da aktuelnu egzistencijalnu krizu prije svega BHRT-a, na srednjoročni (petogodišnji rok) riješimo budžetksim sredstvima, namjenski slivenim u fond za nacionalni javni emiter, raspodjelom PDV-a ili udjelom u akcizama na gorivo ili duhan. Najmanji problem je pronaći pravi institucionalni format zaštite od klijentelističkog utjecaja reprezentanata države na produkciju i emitiranje programa. Čak je teško zamisliti da taj utjecaj i može biti veći od onoga koji se sada ostvaruje kroz stranačke upravne odbore i neprincipijelne raspodjele uredničkih mjesta.

U međuvremenu subjekti medijske politike moraju odgovoriti na više pitanja;

– Kako i do koje mjere finansirati javne emitere?

– Kako osigurati da služe javnosti (građanima) a ne pojedinačnim političkim strukturama?

– Kako se zaštititi od agresivnog obuhvata komercijalnih medijskih korporacija i prodora neoliberalnih vrijednosti ekonomskog i političkog Darvinizma?

– Kako pružiti jedinstvenu uslugu (općeprihvatljivu) cijelom društvenom spektru ukoliko je ono etnički, kulturno, politički i socijalno raznoliko ili čak antagonizirano?

– Kako osigurati objektivnost i nepristrasnost pa čak i dovoljnu mjeru kritičnosti i skeptičnosti (osobine koje očekuju dobro informirani i aktivniji slojevi društva i na kojima se zasnivaju utjecaj i reputacija) a ne dovesti u pitanje ekonomsku i političku podršku zakonodavaca i vlade?

– Kako obnoviti podršku građana a ne odreći se komercijalnih elemenata i efekata u mjeri u kojoj to neće dovesti u pitanje generalnu misiju služenja zajedničkim interesima i klasične vrijednosti i funkcije profesionalnog novinarstva?

– Kako koegzistirati sa komercijalnim mrežama, uvažavajući stvarno stanje moći u medijskom sektoru a ne preći na njihovu konceptualnu poziciju?

– Kako odgovoriti na posljedice psihodemografskog cijepanja i usitnjavanja publike na kojem se već decenijama zasniva efikasnost marketinških kampanja i ciljanog vezivanja pojedinih kategorija građana za pojedine kanale i pojedine formate komercijalnih emitera?

Sve je teže sve građane izložiti jedinstvenim porukama i jedinstvenim vrijednostima i sve ih je teže okupiti u istom mediju (prostoru) javnog diksursa.

Ovaj tekst je originalno objavljen u novembarskom biltenu Udruženja BH Novinari, posvećenom posljedicama koje zbog netransparentnog finansiranja medija najviše trpe medijski profesionalci i građani u BiH. Elektronsku verziju biltena možete preuzeti http://bhnovinari.ba/wp-content/uploads/2017/11/48enovinar.pdf

Najil Kurtić