Ko je glasao za smanjenje otpremnina političarima u BiH, a ko je bio protiv

Nakon što jučer nije prihvaćen prijedlog zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta BiH Damira Arnauta da se maksimalne otpremnine parlamentarcima, ministrima i članovima Predsjedništva BiH smanje sa 35.000 na 10.000 KM Klix.ba došao je u posjed zapisnika o glasanju o ovom prijedlogu.Naime, prijedlog je “pao” jer je 20 zastupnika glasalo protiv, dok je 15 bilo “za” uz četiri suzdržana.

Za ovaj Arnautov prijedlog glasali su: Nermin Mandra (SDA), Šemsudin Mehmedović (SDA), Saša Magazinović (SDP), Nermin Nikšić (SDP), Zukan Helez (SDP), Nada Mladina (SDP), Dženan Đonlagić (DF), Zlatan Begić (DF), Vlatko Glavaš (DF), Enver Bijedić (SD), Edita Đapo (SBB), Predrag Kojović (NS), Mirjana Marinković Lepić (NS), Aida Baručija (NB) i Jasmin Emrić (A-SDA).

Zbog zdravstvenih razloga na sjednici nije bio prisutan Arnaut. Također, glasanju o ovome nisu prisustvovali ni Nenad Stevandić (US) i Mirsad Kukić (PDA). Svi ostali zastupnici su bili protiv ili suzdržani.

Predlagač Damir Arnaut je jučer rekao za Klix.ba kako je degutantno da u ovoj zemlji uopće postoji 20 ljudi koji smatraju da je otpremnina od 35.000 KM uredu, a kamoli da se radi o pola Parlamenta.

“Sada nemam dileme da će ova gladna ekipa u ovom mandatu vratiti bijeli hljeb, povećati plate i proširiti privilegije”, rekao je on.

NE DIRAJ U DŽEP16.1.2020. u 20:57Bh. parlamentarci sebi ne žele smanjiti otpremnine, “pao” Arnautov prijedlog

Zaposleni u institucijama BiH imaju pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini svojih šest ostvarenih neto plaća isplaćenih u proteklih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih neto plaća iz prethodne godine u BiH, ako je to za njega povoljnije, bez obzira na visinu ostvarene plaće koju zaposleni ima. Iyvor: Klix

ODBORNICI NA SKENERU SRPSKAINFO Mirošljević: Ako nam mladi odu, sve gubi smisao

Gledajući sve oko nas što se dešava, mislim da bismo morali posebno da se zalažemo za pronatalitetnu politiku, za to da mladi ljudi ostanu, da ne idu odavde, jer onda sve ovo što hoćemo, pravimo i radimo, polako će početi da gubi svoj smisao, naglašava u intervjuu za Srpskainfo Vladimir Mirošljević, odbornik Ujedinjene Srpske u Skupštini grada.

Šta je, po Vama, obilježilo proteklu godinu u Banjaluci?

Po meni su to kulturna dešavanja u Banjaluci, kao i kandidatura za Evropsku prestonicu kulture. Bez obzira što Banjaluka nije uspjela da osvoji ovo priznanje, kanidatura je dala zamah razvoju kuture u gradu, koja je uvijek nekako bila na repu, i materijalnih i drugih događanja. Stvoren je dobar, mladi tim koji je radio na tom projektu, tim će ostati i dalje da radi i nadam se da će još više doprinijeti tome. Kulturnim dešavanjima u velikoj mjeri je doprineo i Banski dvor sa svim svojim sadržajima, kao i manifestacija „Ljeto na Vrbasu“ i sve ono što organizuje Turistička organizacija grada.

Koji projekat Grada biste pohvalili, a koji smatrate promašajem?

Za mene je najbolji projekat gradnja novog Zelenog mosta koji je spojio zapadni i istočni tranzit, a što se tiče nekih stvari koje nismo radili u dovoljnoj mjeri, to su otpadne vode i kanalizacione mreže na teritoriji celog grada. Razlog tome, u svakom slučaju, jeste nedostatak materijalnih sredstava, ali ako hoćemo da Banjaluka bude čist, uredan grad, mislim da se na to moramo fokusirati sljedećih godina.

Foto: Aleksandar Golić /RAS Srbija

Koja dobra ideja ili inicijativa građana nije prepoznata, a mislite da zaslužuje podršku? 

Ima jedna inicijativa građana koja se meni jako dopada – „Solarni krovovi grada Banjaluke“, po kojoj bi se na svim ravnim krovovima zgrada, firmi, postavili solarni paneli. Ovo se naročito odnosi na zajednice etažnih vlasnika, gdje bi građani dobili solarne panele, a za uzvrat, ljudi bi im održavali krov. To bi bilo rješenje za održavanje samih krovova, a stanari bi takođe dobijali i materijalnu naknadu. To je nešto što bi trebalo da se pokrene jer vodi ka stvaranju i potrošnji takvog izvora energije.

Druga ideja jeste banjalučko izletište. Znate da Banjaluka nema svoje zvanično izletište, a rijeka Suturlija i taj dio od Lauša prema Suturliji je izvanredno područje. Obišao sam ga u nekoliko navrata i mislim da je stvarno veliki turistički kapacitet, koji su ljudi iz TOBL-a i Gradske uprave prepoznali. Mislim da ćemo u ovoj godini ući u realizaciju dijela tog projekta, s obzirom da je veoma obiman i zahtijeva puno ulaganja, sredstava i angažovanja većeg broja ljudi.

Sjednice NSRS obilježile su mnoge uvrede. Kakva je atmosfera u gradskom parlamentu?  

Naravno da se te stvari pokušavaju preliti i u gradsku Skupštinu, ali mi za sada nismo imali takvu vrstu ponašanja. Nekada ima povišenih tonova, ali takvog ponašanja nema i nećemo to dozvoliti.

Foto Siniša Pašalić / RAS SrbijaKako komentarište česte izostanke odbornika sa skupštinskih sjednica?  

Evidentno je da u gradskoj Skupštini nešto ne štima što se tiče dolazaka pojedinih odbornika. Ima odbornika za koje znam da su narušenog zdravlja i da ne mogu da dolaze, ali ima i drugih koji ne dolaze iz njima poznatih razloga. Ako neki politički subjekt kandiduje nekoga, stavi ga na listu i on dođe kao odbornik, onda bi taj politički subjekt trebao i da vodi brigu zašto njegovi odbornici dolaze ili ne dolaze na Skupštinu. Mislim da će građani paziti na sljedećim izborima, bez obzira šta svi oni koji ne dolaze na Skupštinu mislili o tome. To je njihova obaveza, da rade za građane koji su im dali povjerenje, kao i za sve ostale u Banjaluci.

Treba li zainteresovanim građanima omogućiti da prisustvuju sjednicama Skupštine, što sada nije slučaj?  

Mislim da je obrazloženje da nema dovoljno prostora u sali – na mjestu jer kad dođete na Skupštinu, to i vidite. Sigurno bi bio veliki broj građana koji bi htjeli da prisustvuju sjednicama, ali ne možete praviti selekciju među ljudima, “ti možeš ili ti ne možeš”. Jesam za to da građani prisustvuju sjednicama, to je stvar demokratije i parlamentarizma, ali u ovom trenutku i sa ovakvom salom zaista nismo u mogućnosti. Ukoliko se stvore uslovi, apsolutno sam za to da građani prisustvuju jer tu se radi prevenstveno o njihovim sredstvima, bez obzira što se to naziva gradski budžet. Treba da čuju i vide kako se svako od nas ponaša, kako diskutuje i o čemu govori.

Za šta ćete se lično zalagati u ovoj godini?

Gledajući sve oko nas što se dešava, mislim da bismo morali posebno da se zalažemo za pronatalitetnu politiku, za to da ostanu mladi ljudi, da ne idu odavde, jer sve onda ovo što mi hoćemo, pravimo i radimo, polako će početi da gubi svoj smisao. Mislim da to možemo i da mladima moramo davati šansu. Stariji moraju da shvate da svijet ostaje na mladima, ne da oni čekaju 40, 50 godina da se uvuku u sve pore društvenog života, nego sa 25-30 godina treba da budu na udarnim mjestima što se tiče preduzeća, školovanja i svega ostalog.

Važni nacionalni nteresi

Pred nama je izborna godina. Koji program ćete ponuditi glasačima?

Ujedinjena Srpska ima vrlo jasan program, u kojem se spominju upravo mladi ljudi, ali to je samo dio. Hoću da kažem da Srbi moraju da se ujedine, ne smiju da se ponašaju kao što su se do sada, na nekim mjestima, ponašali. Ne smiju lični interesi nijedne stranke ili bilo kojeg pojedinca da budu ispred opštih. Ova država mora da ima svoje nacionalne interese, a to su: Republika Srpska, jezik, školstvo. Oni ne mogu da budu uzdrmani nikakvim svađama i previranjima, ko god da je na vlasti, bilo sadašnja pozicija ili opozicija. Bespredmetno je o tome pričati, morate da zastupate zajedničke interese. Neki ljudi, nažalost, to još ne mogu da shvate, ali jednog dana će morati, jer bez toga nema nam opstanka na ovom području. Srpskainfo

Izvještavanje o okolišu u BiH: Deponije otpada, piralen i zagađenje zraka

Mali medijski prostori, kao što je Bosna i Hercegovina, rijetko mogu sebi priuštiti luksuz specijalizacije novinara za određene teme. Osim nekoliko izuzetaka, kao što su sportski novinari ili politički analitičari, nema redakcija, a posebno nema dopisništava u kojima bi se novinari mogli baviti samo temama okoliša. Iako je dijapazon tih tema jako širok, od otpada, zagađenja zraka, vode ili tla, buke, hemikalija, zaštićenih područja, biodiverziteta, pa sve do klimatskih promjena, u BiH danas nema novinara koji sebi mogu priuštiti da se bave isključivo takvim temama.

S obzirom na to da su teme o okolišu prilično zahtjevne i podrazumijevaju da onaj ko o takvim temama izvještava mora odlično da vlada stručnim pojmovima iz oblasti prirodnih i tehničkih nauka, ali i prava i ekonomije, nije čudno što ti medijski prilozi nerijetko sadrže greške, pogrešne ili nepotpune informacije, koje javnost mogu obmanuti ili navesti na pogrešne zaključke.

Drugi problem s kojim se novinari susreću kod izvještavanja o okolišu je nedostatak pouzdanih i relevantnih informacija od nadležnih institucija. Istovremeno, internet je preplavljen poluinformacijama i nezvaničnim podacima koje objavljuju nevladine organizacije, ili proizvođači mjerne opreme. Nevladine organizacije pokušavaju popuniti prazan prostor koji su im ostavile nadležne institucije, a priroda njihovog djelovanja i jeste alarmiranje javnosti i korištenje medijskog prostora kako bi se nadležni natjerali da djeluju. Proizvođači mjerne opreme, s druge strane, imaju za cilj da na tržištu plasiraju svoju opremu, pa tako koriste interes javnosti da naprave globalnu mrežu mjernih uređaja, koji šalju podatke na servere i tako omogućavaju javnosti da bude aktivno uključena u identificiranje i kvantificiranje problema. Naravno da ti podaci ne mogu zamijeniti zvanične, ali je upravo to najčešća greška koja se javlja prilikom medijskog izvještavanja – da se nezvanični podaci koriste kao da su zvanični.

Primjer 1: Izvještavanje o deponiji otpada u Mostaru

Grad Mostar, pored bremena neodržavanja lokalnih izbora i praktično suspendovane demokratije, nedavno je u žižu javnosti došao i nakon incidenta nasilnog uklanjanja građana koji su protestima zahtijevali rješenje problema deponije otpada. Postupak organa reda u tom slučaju jako podsjeća na sličan incident u Kruščici, koji je postao globalno poznat nakon što su pripadnici policijskih snaga uz primjenu sile pokušali omogućiti prolaz građevinskim mašinama privatnog investitora usprkos protivljenju mještana. Medijsko pokrivanje incidenta u Mostaru bilo je dosta slabije nego u slučaju Kruščice, možda zato što se ne radi o privatnom investitoru, nego o javnom preduzeću koje se bavi zbrinjavanjem otpada. U oba slučaja radi se o sredini koja je dodatno opterećena bremenom nacionalnih podjela koje se odražavaju na politiku i na upravljanje javnim dobrima, a nacionalnih podjela nije bilo kod onih koji su učestvovali u protestu, ni u Kruščici niti u Mostaru. Zvaničnoj politici u BiH ne odgovara bilo kakva aktivnost koja nije podijeljena po etničkim kriterijima, tako da ima osnova za sumnju da se radi o namjernom potiskivanju takvih vijesti.

Oni mediji koji jesu izvijestili o policijskoj akciji protiv onih koji su učestvovali u blokadi deponije, prilično su korektno izvještavali o tom problemu. Kako je situacija manje-više jasna, jer deponija radi bez okolinske dozvole, nema nikakvih detalja koji bi zahtijevali stručnost i posebnu ekspertizu, izvještači su se uglavnom fokusirali na odnos policije i njihovu (ne)profesionalnost.

Ista ta deponija bila je predmet medijskih naslova i u maju ove godine, kad su aktivisti tvrdili da je na odlagalište komunalnog otpada deponirana određena količina dehidriranog mulja s postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Mostaru s visokim koncentracijama teških metala. Oslobođenje je u julu objavilo da “dehidrirani mulj sadrži visoke koncentracije teških metala i drugih kemijskih spojeva”, pozivajući se na analizu Federalnog zavoda za agropedologiju. U augustu je portal hercegovina.info objavio da je naknadnom analizom koju je uradila laboratorija iz Hrvatske utvrđeno da su sadržaji teških metala i piralena ispod dozvoljenih i da se “dehidrirani mulj može koristiti u poljoprivredne svrhe”. Portal bljesak.info u septembru prenosi izjave lokalnih aktivista i jednog domaćeg eksperta da analiza nije bila validna jer je laboratorija iz Hrvatske akreditirana samo za analize krutog otpada, a da se u slučaju mulja radi o otpadu koji ima samo 20% suhe tvari.

Nakon čitanja takvih vijesti, javnost više ne zna kome da vjeruje, jer svaka naredna vijest demantuje prethodnu. Jedino što se može zaključiti je da tu nisu “čista posla” – i bukvalno – jer se radi o visokom riziku po okoliš, a informacije su kontradiktorne, nepotpune i zbunjujuće. Takve informacije dovode do protesta građana, kojima su nedavno počeli da pristižu i prekršajni nalozi.

Primjer 2: Izvještavanje o piralenu u Banjoj Luci

Otprilike u isto vrijeme kad i vijest o zagađenju teškim metalima i piralenom u mulju s mostarske deponije, pojavila se i vijest iz Banje Luke, gdje su također aktivisti i mediji tvrdili da je u poslovnoj zoni tlo zagađeno piralenom i teškim metalima, otkrivenim u uzorcima krvi zaposlenih na toj lokaciji. Mediji su i u tom slučaju prilično korektno izvještavali, prenoseći većinom izjave stručnjaka, inspektora i zdravstvenih radnika, dajući u člancima i objašnjenja o posljedicama po zdravlje koje se mogu javiti zbog takvog zagađenja.

Međutim, zanimljivo je uporediti kako su mediji početkom decembra prenijeli informaciju o propaloj prezentaciji holandskog eksperta, koji je za prezentaciju o načinima rješavanja problema s piralenom naplatio 50.000 američkih dolara. Javni servisi (RTRSBHRT) prenijeli su samo suhoparnu informaciju da je prezentacija održana i da situacija nije alarmantna, bez posebnih detalja, dok su drugi mediji objavili da je inspektor bio razočaran rezultatima koji nisu ponudili konkretna rješenja. Nezavisne su objavile da “Holanđani nisu ponudili konkretno rješenje za piralen u ‘Incelu’“, a portal Srpskainfo je otišao korak dalje, naslovom “PAPRENA PREZENTACIJA Praznu priču o piralenu platili 50.000 dolara“. U njihovom tekstu navodi se da je prezentacija “naljutila sve prisutne na tom sastanku”. Teško je reći da li se radi o podilaženju javnih servisa međunarodnoj organizaciji koja je finansirala to istraživanje (UNDP) ili samo o različitom pristupu cijeloj priči.

Primjer 3: Izvještavanje o zagađenju zraka

Početak zime u Bosni i Hercegovini svake godine obilježe koncentracije zagađujućih materija u zraku iznad dozvoljenih granica. Mediji u BiH koriste tu situaciju da javnost obaspu nizom priloga koji javnosti često ne pruže kompletnu i relevantnu informaciju, nego se utrkuju ko će objaviti šokantniju i “opasniju” vijest koja privlač bolesnu znatiželju javnosti za lošim vijestima. U naslovu mora biti barem jedno “naj”, šta god to značilo, bez obzira da li je utemeljeno na stvarnim i pouzdanim činjenicama ili je samo rezultat nečije procjene.

Uobičajeno za moderni Balkan, poželjni su naslovi koji izazivaju strah: “Zagađenost vazduha u Sarajevu: Policija na putevima sprovodi mjere“, vjerovatno u skladu s politikom koju sprovodi javni servis RTRS. Iako se u tekstu navodi da policija u stvari kontroliše motorna vozila i izdaje upozorenja da je na snazi epizoda tokom koje nije dozvoljena upotreba vozila koja više zagađuju zrak, naslov je pretenciozno usmjeren ka raspirivanju straha i nepovjerenja građana.

Ni drugi mediji nisu manje skloni senzacionalističkim naslovima: “Zagađenje zraka u BiH: Sarajevo se GUŠI u smogu“, “Kako ljudi umiru u Sarajevu od zagađenja zraka i čestica?“, “Sarajevo i dalje opasno zagađeno: Ko može neka ne izlazi!“, “BALKAN SE GUŠI/ U Evropi samo Sofija zagađenija od Sarajeva, zagađen zrak i u Zenici i Jajcu“, “SITUACIJA ALARMANTNA Na području Sarajeva vazduh veoma zagađen, IZDATO UPOZORENJE“, “Zona sumraka: Pogledajte kako izgleda jutarnja vožnja kroz zagađeno Sarajevo“. Iznenađuje i to što su neki mediji za koje nismo navikli da objavljuju nekvalitetne tekstove u ovom slučaju zakazali, pa tako Žurnal.info piše da “gradske vlasti lažu o tome kako je vazduh u Banjaluci izvanredan, iako se ljudi guše u smogu, jer niti se mjeri ono što treba da se mjeri – indeks PM2.5 niti je ono što mjere javno dostupno u realnom vremenu”. Indeks PM2.5 ne postoji, postoje koncentracije čestica sitnijih od 2,5 mikrometra koje se označavaju skraćenicom PM2,5 (Particulate Matter), a indeks kvaliteta zraka je pokazatelj koji se koristi da kombinaciju polutanata predstavi jednom brojčanom vrijednošću. Ako se novinarka već usudila da (opravdano) kritikuje zvanične institucije što ne objavljuju podatke o zagađenju blagovremeno i da se ne mjere svi polutanti koje bi trebalo mjeriti, trebala se prethodno informisati o stručnoj terminologiji. Na ovakav način informaciju pretvara u trač i samo daje izgovor organima vlasti da takve kritike zanemare jer “nisu dovoljno stručne”. Najlakše se odbraniti od pritiska javnosti diskreditacijom onoga ko prenosi vijest.

Rijetki su mediji koji prenose izjave institucija nadležnih za pitanja zagađenja, ili koji se pozivaju na zvanične podatke hidrometeorološkog zavoda. Agencija SRNA jedan dan je prenijela podatke o zagađenju zraka iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda, nekoliko dana kasnije podatke o zagađenju zraka s web stranice udruženja Eko akcija, a naredni dan podatke koje objavljuje Američka ambasada u Sarajevu. 

Brojni domaći mediji pozivaju se na podatke koje objavljuje portal švicarskog proizvođača mjernih uređaja Airvisual, koji preuzima zvanične podatke koje objavljuju državne agencije i institucije, dopunjuje ih podacima s uređaja koje možete kupiti od njih, a zatim ih preračunava u indeks kvaliteta zraka. Podaci na tom portalu jesu kvalitetno obrađeni, mogu se lako pretraživati na interaktivnoj mapi, a dostupni su i podaci za prethodne sate ili dane, pa se može pratiti trend koncentracija i njihova prognoza. Podatke iz Banje Luke objavljuje portal PurpleAir, koji koristi samo mrežu vlastitih senzora uvezanih u globalnu mrežu. Ni senzori Airvisual ni senzori PurpleAir nisu kalibrirani i ne mogu se koristiti za zvanična mjerenja. Oprema koju koriste hidrometeorološki zavodi i agencije za zaštitu okoliša skuplja je i nekoliko stotina puta i zahtijeva skupo održavanje i kalibraciju. Mreže jeftinih senzora mogu poslužiti za grube procjene ali nikako ne mogu predstavljati ozbiljnu i zvaničnu informaciju.

Mediji najčešće prenose podatke preuzete s web stranice nevladine organizacije Eko akcija iz Sarajeva. Ta organizacija prikuplja zvanične podatke i obrađuje ih u vidu “indeksa kvaliteta zraka”, koji pojednostavljeno prikazuje kvalitet zraka uzimajući u obzir koncentracije više zagađujućih materija, preuzete sa svih javno dostupnih mjernih uređaja u BiH.

Metodologija za proračun indeksa kvaliteta zraka nije globalno jedinstvena, nego se prilagođava lokalnim uslovima. Najčešće su u upotrebi kineski i američki indeks, koji koriste različite formule i granične vrijednosti za proračun indeksa iz izmjerenih koncentracija sumpor dioksida, azotnih oksida, ozona, prašine itd. Indeks koji koriste evropske zemlje ima znatno niže granice za povećano zagađenje, jer je, zahvaljujući primjeni EU direktiva, zrak u EU drastično manje zagađen nego u Kini, Indiji pa čak i u SAD.

U Federaciji BiH je u julu ove godine konačno usvojen pravilnik za određivanje zvaničnog indeksa po kojem se kvalitet zraka dijeli u šest kategorija, prema opasnosti po ljudsko zdravlje, ali još uvijek nije ušao u širu upotrebu. Razlog vjerovatno leži u tome što ga čak ni hidrometeorološki zavod ne objavljuje na svojoj web stranici nego samo na aplikaciji za mobilne telefone, koju baš i nije jednostavno pronaći. Na toj stranici još uvijek su dostupne samo satne koncentracije pojedinih polutanata, a dnevni prosjeci se izračunavaju i objavljuju samo radnim danima.

Primjer 4: Izvještavanje o smanjenju industrijskog zagađenja zraka

Portal Zenicablog objavio je vijest o tome da kompanija, godinama identifikovana kao najveći zagađivač u Zenici, “planira smanjiti emisiju za 30 posto u Evropi do 2030“. Pažljivim čitanjem uoče se dvije činjenice koje promaknu nedovoljno informiranom čitaocu, a iz kojih se vidi da taj plan nema apsolutno nikakve veze sa Zenicom, osim što će investicije biti velike u drugim fabrikama te korporacije, a ne u zeničkoj:
1. Planira se smanjenje emisija UGLJIKA, odnosno ugljen dioksida, koji ne zagađuje zrak nego utječe na klimatske promjene. U Zenici je daleko hitnije i važnije smanjiti emisije sumpor dioksida, prašine, azotnih oksida i organskih polutanata – benzena, benzo(a)pirena, teških metala… čega u tim planovima nema.
2. Cilj obuhvaća ravne čelične proizvode – korporacija u Evropi ima 13 postrojenja za proizvodnju lima (flat products) i 14 za proizvodnju profila, šina, armature i slično (long products). Postrojenja u Zenici su u drugoj grupi (long products) i na njih se taj plan ne odnosi.

Vijest sadrži i jednu dezinformaciju, da “pored Bosne i Hercegovine, ova kompanija ima svoje pogone i u Sjevernoj Makedoniji”. Naime, korporacija je pogon u Sjevernoj Makedoniji nedavno prodala drugoj korporaciji – Liberty House Group, kako bi od EU dobila saglasnost za preuzimanje pogona na jugu Italije, u Tarantu.

Da li se radi samo o prenošenju korporativne vijesti, plaćenom oglasu, ili nečemu drugom, to ne možemo znati jer nije naveden izvor, ali naslov upućuje na pogrešne zaključke i ne doprinosi traženju rješenja, nego, naprotiv, njegovom zataškivanju.

Koliko koštaju rješenja za zaštitu okoliša?

Da bi Bosna i Hercegovina samo primijenila pravnu stečevinu EU i tako stvorila uslove da dovede stanje okoliša u nivo ravan onom u EU, procjenjuje se da je potrebno sedam milijardi eura (izvor: Strategija usklađivanja propisa pravnoj stečevini EU u oblasti zaštite okoliša/životne sredine BiH), od čega su dvije milijarde za zrak, miijarda za otpad a skoro četiri milijarde za upravljanje vodama.

S druge strane, u istom dokumentu se procjenjuju i koristi od ulaganja tih sredstava na 13 milijardi eura, a koje obuhvataju: zdravstvene koristi (uštede u liječenju bolesti izazvanih zagađenjem), očuvanje i ušteda troškova resursa, koristi za ekosisteme i društvene koristi.

Tako visoki troškovi potrebnih ulaganja samo u očuvanje okoliša pokazuju koliko je važno problemu zaštite okoliša pristupati sistemski, koordinirano, naučno utemeljeno i racionalno, jer Bosna i Hercegovina je siromašna država i ne smije sebi priuštiti luksuz pogrešnih poteza čije posljedice mogu biti preskupe. Javnost mora biti pravovremeno i potpuno informirana, a ogroman teret odgovornosti za to nose upravo mediji. Krajnje je vrijeme da se uz sportsku, kulturnu i crnu hroniku u medijima uvede i hronika zaštite okoliša, jer nemamo rezervnu planetu.

Da se ne bi stekao pogrešan dojam da je sva odgovornost ovim tekstom prebačena na leđa novinara, ne smije se zaboraviti da Bosna i Hercegovina ima brojne institucije koje su plaćene da upravljaju zaštitom okoliša, a mediji predstavljaju samo jednu od karika u lancu informiranja javnosti, formiranju stavova građana i svojevrsnog pritiska na institucije vlasti. Institucije obuhvataju ministarstva svih nivoa, agencije, zavode, institute, uprave, inspekcije, laboratorije, koji se uglavnom plaćaju novcem poreznih obveznika. Oni su ti koji su zaduženi i direktno odgovorni za stanje okoliša u BiH.

Troškovi i koristi usklađivanja BiH pravnoj stečevini EU (izvor: Strategija usklađivanja propisa pravnoj stečevini EU u oblasti zaštite okoliša/životne sredine BiH)

Amra Junuzović-Kaljić: Djeci su potrebne interakcije i igre, a ne ekran

Kada dođu u pedijatrijsku ordinaciju, roditelji djeci daju mobitele kako bi ih umirili, govori pedijatrica Amra Junuzović-Kaljić. Specijalista za dječije bolesti u Javnoj ustanovi Dom zdravlja Stari Grad u Sarajevu, više od tri decenije brine o zdravlju onih najmlađih. Kaže da roditelji u BiH uglavnom nisu svjesni mogućih posljedica koje nepravilno i dugo korištenje televizijskih ekrana, mobitela i računara mogu imati na djecu, naročito onu u predškolskom uzrastu i u periodu kada je dostupnost medijskih sadržaja neograničena. Junuzović-Kaljić je nedavno držala predavanje na radionici Mediacentra Mediji i djeca predškolskog uzrasta, čiji je cilj bio da se, između ostalog, pokrene diskusija o psihofizičkim i socijalnim posljedicama kod djece koja prekomjerno koriste medije, te da im se omogući da ih sigurno i pravilno koriste.

”U odgoju djeteta, u njegovom rastu i razvoju, uvijek nastojima da nametnemo i da poučimo dijete nekim zdravim navikama. Kako je to zdrava navika u ishrani, pravilne navike u spavanju i aktivnostima, isto tako bi, u tom smislu, trebalo uticati da dijete nauči pravilno i zdravo koristiti medije, razmišljati o tome koliko mediji ili bilo koja vrsta ekrana utiče na dijete”, kaže Junuzović-Kaljić.

Dodaje da (ne)pravilna upotreba medija može da utiče na razvoj djeteta, na razvoj njegovih kognitivnih i socijalnih vještina, te je stoga pravilno korištenje medija veoma bitno, naročito u dobi do tri godine kada su razvoj i aktivnosti dječijeg mozga najintenzivniji. Djeca uče kroz igru, interakciju, istraživanje i dodir, što im gledanje u ekran ne omogućuje.

”Mala djeca uče kroz iskustva, mala djeca uče kroz interakciju i ono što se njima servira na nekom ekranu, šta oni gledaju ne može izazvati adekvatan odgovor, tu ne postoji interakcija, ni komunikacija”, govori. ”U tome što dijete ima samo vizuelni doživljaj i nema nikakve interakcije veliki je gubitak za njegov razvoj. Ako ćemo djetetu to servirati iz dana u dan, ono ne razvija svoje motoričke vještine … nema interakcije sa okolikom, taj vizuelni doživljaj svodi aktivnost mozga na minimalno”.

Iako se, kaže, nauka nije usaglasila koliko djeca mogu provoditi vremena pred ekranom, ipak, bitno je to činiti što kraće, uz nadzor i biranje sadržaja. Dijete do dvije godine godine može gledati u ekran do 10-15 minuta dnevno ali na način da roditelj tumači ono što dijete gleda: da mu objašnjava šta se dešava na televiziji. Djeca od druge do pete godine, kaže, mogu gledati televiziju i do sat dnevno ali opet uz prisustvo roditelja i uz biranje sadržaja koji su edukativni. Veoma je važno napraviti balans između korištenja medija i ostalih aktivnosti, stimulacije kroz igru, čitanje, pjesmu i interakciju.

Uticaj na razvoj poremećaja pažnje i zastoja u govoru

Junuzović-Kaljić je tokom radionice roditeljima objasnila da studije dokazuju da rano izlaganje djeteta gledanju ekrana odgađa razvoj, izaziva poremećaj spavanja, inducira pasivnost ili ekscitaciju i dovodi do slabije razvijenosti neuroloških puteva u mozgu koji su zaduženi za rješavanje problema i socijalizacije. Također, napominje, da su istraživanja pokazala da postoji kauzalna veza između gledanja ekrana i razvoja dječijih motoričkih vještina i smanjenja motivacije za kretanje. Dugo gledanje u ekran može na djecu da ima i uticaj na spavanje, odlaganje učenja, kritičko razmišljanje, govor, pažnju i na razvoj poremećaja ponašanja i prekomjerne tjelesne težine.

”Zapamtite da se na sedmičnom nivou, predugo gledanje televizije, povećava body mass index za jedan posto. Nema fizičke aktivnosti, neredovno se jede. Drugo, to vam je uticaj na san, razdraženo dijete sa svim tim svjetlosnim efektima, to sve djeluje na mozak.”  

”Brza izmjena slika, svake dvije-tri sekunde, je nešto što formira neku priču. Tu istu priču dijete očekuje onda i u realnom životu, realan svijet mu je prosto usporen, iz čega dolazi poremećaj pažnje. Istraživanja su već dokazala, dakle, da preduga izloženost ekranima, medijima kako god ih zovemo, utiče na razvoj poremećaja pažnje. A poremećaj pažnje je nešto što će onda jako zakočiti i sve druge vještine, i socijalne vještine i razvoj kognitivih djetetovih vještina”.  

Pogrešno je, ipak, govoriti da mediji mogu imati samo negativan uticaj na dijete, već uz pravilno korištenje oni mogu ponuditi razne edukativne sadržaje i razviti kreativne vještine kod djece. Sadržaji na Youtube-u, platformi koja je veoma popularna među djecom i mladima, mogu biti zanimljivi i edukativni, učiti djecu, naprimjer, da sami prave neke stvari kod kuće i razvijati kod djece kreativnost kao što su vještine crtanja. Isto je, kaže, sa igricama, koje trebaju biti edukativne poput igara ukrštenih riječi, izbora, testiranja, kvizova, u koje se može uključiti više osoba, te se kod djece razvija takmičarski duh. ”Hajmo graditi igre ja sam najbolji u znanju, najbolje poznajem historiju i geografiju svoje zemlje, arheološka otkrića koja su se desila 2019. godine. Takve izazove treba praviti”, kaže Junuzović-Kaljić.

Smatra da u medijima u BiH nema dovoljno edukativnih i zabavnih sadržaja za djecu te da bi mediji trebali biti obavezni da ih kreiraju. Online mediji u BiH su puni nasilnog sadržaja, crne hronike, u kojima imamo primjere zlostavljanja djece, koja djeci mogu postati uzor, smatra ona i dodaje da su rješenja za to kazne za medije. Također kaže da roditelji trebaju biti svjesni svih opasnosti medija i nasilja na internetu te otvoreno razgovarati s djecom i mladima o tome. U medijski odgoj djece važno je da se uključe i roditelji i škole i upute djecu i mlade na pravilno korištenje medija uz nadzor i razgovor u kojem je potrebno objasniti šta su rizici korištenja medija i interneta. Upućujući dijete na dobar izbor i davajući dobre uzore, kaže, djecu možemo učiti da pravilno koriste medije. Zabrane rijetko funkcionišu, ispravan put je iskren odnos i iskren razgovor.

35-godišnji Sirijac sada je u BiH. Na putu je, kaže, poginula supruga, a kćerku je uspio vratiti nakon otmice

https://ba.voanews.com/a/godisnji-sirijac-sa-djetetom-je-sada-u-sarajevu-na-putu-je-poginula-supruga-a-kcerku-je-uspio-vratiti-nakon-otmice/5247847.html

Sirijac Mahmoud Al Said dijeli istu sudbinu kao i više od milion i po stanovnika Sirije koji su nakon rata i sukoba između pobunjenika i vlasti u toj zemlji, napustili svoje domove. Težak put preko brda i šuma dug više od dvije hiljade kilometara doveo ga je u Sarajevo, gdje trenutno sa dvogodišnjom kćerkom Ayom boravi u jednom hostelu na Baščaršiji. Jedina želja ovog tridesetpetogodišnjaka je doći u Njemačku ili neku drugu zemlju Europske unije, a svoj put će morati nastaviti jer Ayi želi osigurati sretno djetinjstvo i sigurnu budućnost.

Vanjskopolitička rubrika se svela na prevođenje vijesti

Površnost i pristranost u preuzimanju medijskih sadržaja, te okretanje ‘svojima’, bilo da su u pitanju Rusija, Turska ili Zapad, obilježavaju vanjskopolitičko izvještavanje i komentiranje u balkanskim medijima.

foto: ilustracija/pixabay/World clock in Berlin

„Prva dilema svakog urednika i priređivača vesti jeste šta je, na tekućoj traci agencijskih spoljnopolitičkih vesti, zapravo vest za čitaoce, gledaoce ili slušaoce njegovog medija“, ukazuje Milan Mišić, novinar koji je godinama za beogradsku Politiku izvještavao iz Indije, Dalekog Istoka i SAD-a. „I izuzetno je važno šta je vest, pre svega zato što se svi mediji bore za ograničeni resurs: vreme i pažnju svojih konzumenata“, dodaje.

Mediji na području Balkana vijesti biraju u servisima novinskih agencija i često se pozivaju na velike televizijske kuće ili članke, analize i komentare preuzimaju iz uglednih listova i portala. Jasno je i zašto – nemaju svoje ljude na terenu. Kad je tako, pitanje što je, u takvom okruženju, određenoj redakciji ključno u izboru tema – jesu li to isključivo novinarski standardi ili agendu nameće i politika, pa se svatko okreće „svojima“, bilo da je u pitanju Rusija, Turska ili Zapad.

„Odabir vesti se vrši po kriterijumu njene ‘provokativnosti’ ili ‘klikabilnosti’ na online portalima. Pri tome je u pozadini svakako i politika, kao nešto što se tiče svih članova svakog društva“, jasan je Mišić.

Vjerodostojnost izvora i uvjerljivost činjenica na prvom mjestu

Podsjećajući kako bi „ključni kriterijum pri izboru sadržaja iz globalnih ili regionalnih mainstream medija trebalo bi da bude vjerodostojnost izvora i uvjerljivost činjenica“, novinar Zekerijah Smajić, u čijem profesionalnom životopisu su Televizija Sarajevo i Televizija Beograd, Oslobođenje, multimedijalni servis SENS, te brojni listovi, radijske i televizijske kuće ne samo na području ex-Jugoslavije, ukazuje i na neizbježno „međutim“… „Edukacijski minimalizam kod većine mladih novinara i simbioznost između vlasnika medija i glavnih urednika s politikom, više su nego dovoljni za poražavajuću površnost i pristrasnost u preuzimanju medijskih sadržaja“, konstatira.

„Ako se tome pridodaju sve traženije novinarske ‘vrline’ kao što su klimoglavost, poslušnost i odanost vlasniku medija umjesto činjenicama i istini, izbor sadržaja i ne može biti utemeljen na profesionalizmu i etici informiranja“, dodaje Smajić. „Kroz toliko suženu i pristrasnu dioptriju urednici i novinari objektivno, i da hoće, ne mogu prepoznati sušte namjere globalnih mainstream medija kojima u fokusu informiranja i nije istina u svoj svojoj punoći i smislu, već iskreirana ‘istina’ kakvu trebaju upravo oni koji upravljaju životima, državama i sudbinama ljudi“.

Prema njegovim riječima, „stanje moralnosti društva na području zapadnog Balkana i erozija etičnosti u medijima su takvi da dnevnoj politici nije ni potrebno da ‘nameće agendu’ u preuzimanju sadržaja iz mainstream medija“.

Odgovarajući na pitanja, Smajić je i sam napravio kratku analizu, pa konstatira kako su među najčešće citiranim medijima na Balkanu upravo američki globalni mediji, zatim ruske, turske i kineske državne agencije i javni RTV servisi. Potom se prenose sadržaji agencija iz regije ili sa servisa u balkanskim državama (HINA, Tanjug, Anadolija, Sputnjik, FENA, SRNA), dok se, po Smajićevim riječima, „vrlo slabo i sve rjeđe citiraju mediji kojima osnivači nisu države, vlade, interesne grupe ili političko-poslovne konglomeracije“.

„Štaviše, takvi mediji su pod stalnim vidljivim i nevidljivim egzistencijalnim progonom koji traje sve do njihovog konačnog ugasnuća. Među takvima je i prvi regionalni multimedijalni servis SENS, kojeg sam s eminentnim koleginicama i kolegama osnovao 1998. godine, i koji je, sve do beskrupuloznog političko-ekonomskog ugušenja, uživao reputaciju u cijeloj regiji“, podsjeća.

Kad interes za globalne procese postane ravan nuli

O starim, boljim vremenima u kojima su izvještavali Mišić i Smajić, a prije nego što odgovori na pitanje tko kreira agendu medijima, iz hrvatskih iskustava govori politolog i nezavisni politički konsultant Davor Gjenero. Baš kao i Politika ili Oslobođenje, tako je i Vjesnik imao snažnu dopisničku mrežu, pa nabraja: Bonn, Rim, London, New York, Peking, Moskva, povremeno Prag i Budimpešta… Kao primjer, Gjenero navodi kako su Josip Vrhovac i Drago Kastratović svojedobno, kao dopisnici Vjesnika i Vjesnika u srijedu (VUS), 1968. godine ostali posljednji izvor demokratskoga svijeta informacija nakon ulaska ruskih tenkova u Čehoslovačku. Prepričava Gjenero i kako su se pratile globalne teme, a „intelektualna elita, oni koji čitaju novine, bili su u toku i s političkim i s društvenim procesima u ključnim državama, uz ideološke naočale, ali ipak uglavnom profesionalno“.

„Početkom agresije na Hrvatsku interes za globalne procese postao je ravan nuli, a dopisnička je mreža služila samo tome da prenosi što se u tim državama piše o Hrvatskoj. Raspadom kuće Vjesnik i ta se mreža raspala. Nakon toga bilo je samo nekoliko dopisničkih svijetlih trenutaka, prije svega epizoda na Hrvatskom radiju, kad je Vera Tomašek maksimalno profesionalno i sjajno informirano izvještavala iz Bruxellesa, ali opet prije svega o finalu hrvatskih pristupnih pregovora“, ukazuje Gjenero.

Teško mu je reći da danas politika nameće agendu i prioritete medijima, pa konstatira da to u Hrvatskoj „u većoj mjeri radi poslovni sektor, negoli politika“. „Mediji se uglavnom vode rezonom površne zanimljivosti i procjenom što bi moglo biti čitano. Tako je uspostavljen circulus vitiosus, da mediji percipiraju da čitaoce ne zanima međunarodna politika i međunarodna ekonomija, pa o njima niti ne izvještavaju, a kad nemaju ponudu informacija o tim temama, čitaoci se za njih prestaju zanimati“, kaže Gjenero.

Nostalgija za nekim malo sporijim, ali uređenijim vremenima

I Nedžma Džananović Miraščija, vanredna profesorica na Odsjeku za politologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, ima profesionalnog iskustva u novinarstvu, ali i diplomaciji te visokoj državnoj politici (radila je i u Predsjedništvu BiH, te kao savjetnica predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine za vanjsku politiku). Prateći medije danas smetaju joj senzacionalistički naslovi, koji služe kao clickbaits, iako ih vrlo često tekst ničim ne potkrepljuje. Podsjeća i na „neka malo sporija, ali uređenija vremena“, kad se događalo da „naslov ili lead budu senzacionalistički, ali unutar nekoliko sati imate punu vijest, punu informaciju, tekst koji pojašnjava više aspekata neke priče ili nekog naslova“. No, konstatira kako je danas to „rijetko slučaj“.

„Ne živim u zabludi da su mediji neovisni i da u svom funkcioniranju nemaju nikakvu političku agendu, ali kad je to očito u svakom slučaju, i svakoj vijesti… onda govorimo o malignom političkom utjecaju koji medij sprečava da vrši funkciju informiranja i stavlja ga u poziciju instrumenta političke propagande“, kaže.

Govori o još jednom velikom problemu, koji se odnosi na „dostupnost informacija, prezasićenost informacijama i prezasićenost medijima, gdje prosječni konzument bira (ili to za njega/nju radi algoritam) one medije koji potkrepljuju stavove te osobe“.

„Danas, u informacijskom smislu, možete živjeti u svom savršenom svijetu, potpuno izolirani od bilo kakvih informacija koje mogu dovesti u sumnju vaša predubjeđenja i političke stavove. To stvara dodatni pritisak na medije da se svrstaju i rade isključivo za svoje konzumente. Ako počnu objavljivati nešto što konzumentima ne odgovara – izgubit će ih“, smatra Džananović Miraščija.

Geografska, etnička, politička afilijacija

Sasvim je jasno, nastavlja, da „postoji fokus na informacije koje odgovaraju profilu medija – geografska, etnička ili politička afilijacija jesu jako primjetne“. U tom smislu, kad su iskustva medija u Bosni i Hercegovini u pitanju, nameće se pitanje koliko su u izboru tema bitni faktori pripadnosti određenom narodu, odnosno vjeroispovijesti jer se čini da se mediji – u svakom od tri naroda – okreću „svojima“?

Budući da je medijski prostor u Bosni i Hercegovini „izrazito podijeljen, geografski, etnički i politički“, odgovara Džananović Miraščija, „na taj način se filtriraju i vijesti iz inostranstva, odnosno stranih izvora“.

„Postoje i mediji čije djelovanje omogućava strani kapital i sasvim je jasno da, i bez posebnog pritiska, postoji određeni vid autocenzure i cenzure kad su u pitanju informacije koje dovode u pitanje nešto što dolazi iz zemlje porijekla kapitala. Ulaganje u medije je jedan od oblika soft diplomacije i moram reći da je u BiH vrlo prisutan. Postoji, međutim, razlika između medija koji su ‘obojeni’ ali nastoje zadržati profesionalizam i ostaviti takav dojam ostavljajući ipak otvorena vrata i za drugačija mišljenja i onih koji otvoreno služe za propagandu, objavljuju neistine ili poluistine, šire strah, mržnju, ničim utemeljene teorije zavjere prikazuju kao ekskluzivne priče iz provjerenih izvora… To nije nov problem u BiH, tako su izvršene pripreme za rat“, podsjeća.

Obrazovani i moralni su nepotkupljivi

Proširujući priču na cijeli balkanski prostor, Smajić odgovara kako su „samo nedovoljno obrazovani i oni s niskim ‘koeficijentom’ etičnosti neprofesionalni i poslušni. Takvi se, primjećuje, „okreću ‘svojima’ kao što se suncokret okreće prema suncu, a pripadanje vjeri, naciji ili državi je nebitno“. „Obrazovani i moralni novinari su nepotkupljivi, kredibilni i, što veoma potenciram, karijerni. ‘Prototip’ i jednih i drugih egzistira u svim zemljama Balkana, iako su prvi sve dominantniji“, ukazuje Smajić.

U Hrvatskoj je ozbiljno novinarstvo, primjećuje Gjenero, „ubijeno ekonomski, pauperizacijom, pa su tekstovi sve manje kvalitetni, i onda opet konzumenti sve rjeđe očekuju da će naići na koristan i informativan tekst o globalnim procesima“. „I u tom smislu Hrvatska, za razliku od Slovenije, na primjer, još uvijek niti procese unutar EU ne prati u pravom smislu riječi kao domaće. I tu veliki dio krivice leži na medijima koji, osim rijetkih izuzetaka, vrlo površno prate europske procese“, objašnjava Gjenero.

Ni procese u susjedstvu hrvatski mediji ne prate na adekvatan način, nastavlja Gjenero. Ukazuje na rezultate istraživanja koja su pokazala da bi čitatelji htjeli imati daleko više informacija, prije svega iz Srednje Europe, ali i iz BiH i Slovenije, Sjeverne Makedonije. „Informiranje iz Srbije uglavnom služi samo tome da se domaćoj javnosti pokaže da u Hrvatskoj i nije tako loše“, primjećuje.

Iako priznaje da ne prati detaljno regionalne medije, Mišić je siguran da je „pripadnost jednom narodu ili veroispovesti jedan od bitnih kriterijuma relevantnosti neke spoljnopolitičke vesti“. „Isti princip – da tema ili vest mora da bude relevantna za ciljnu grupu nekog medija – sigurno je važeći i u Srbiji. A vodilja u svim redakcijama jeste i to da se svojoj publici servira ono što želi da čuje, nešto što je već u skladu sa njenim uverenjima, predrasudama i vrednostima“, dodaje.

‘Halapljivi’ na svaku senzaciju

Činjenica jeste da moćne sile, bilo da se radi o SAD-u, Europskoj uniji, Rusiji, Kini ili Turskoj, preko dijela medija nastoje postaviti svoju agendu, kao i da su zainteresirani prikazati „svoju istinu“. Stoga je jako bitan oprez domaćih medija koji moraju svesti moguće dezinformacije i zlonamjerno plasirane informacije, kojih sigurno ima, na najmanju moguću mjeru.

U tome smislu, Mišić podsjeća kako „živimo u eri ‘post-istine’, u kojoj političari iznose ‘alternativne činjenice’ kao sredstvo za održavanje svog rejtinga i opstanka na vlasti, pa je i svaka vlada zainteresovana da promoviše svoju agendu i prikazuje ‘svoju’ istinu“.

„Plašim se, međutim, da su naši mediji, halapljivi na svaku senzaciju i na svaki ‘pakleni plan’ lišeni svakog opreza, da im je dezinformacija koja će privući pažnju podjednako prihvatljiva kao i tačna informacija koja postiže isti cilj“, kaže Mišić.

Profesionalni standardi i edukacija kao problem

Prema mišljenju profesorice Džananović Miraščija najveći problem domaćih medija je „nedostatak odgovarajućih profesionalnih standarda i edukacije u oblasti međunarodnih odnosa i diplomacije“.

„Većina ‘novinara’ koji rade na međunarodnim vijestima, te vijesti samo prevode, često i vrlo nespretno, rogobatno i potpuno van duha bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika. Drugi aspekt tog ignorantskog pristupa je težnja da se predstave kao ‘znalci’, kao poznavaoci dubljeg konteksta, pri čemu se informiraju iz ‘alternativnih’ izvora i plasiraju teorije zavjera kao dublji kontekst. Kod međunarodnih vijesti, jako je važno razumjeti kontekst međunarodnih odnosa, a ne znam nijednu redakciju koja ima diplomatskog urednika, dopisnika ili savjetnika koji radi s redakcijom za međunarodne vijesti. Također, i eksperti i analitičari koji se pojavljuju u programima i vijestima kao tumači fenomena i događanja vrlo su često upitnog znanja, ali i političke pozadine“, upozorava Džananović Miraščija.

Cijeli problem Smajić na kraju postavlja u mnogo širu sliku, navodeći kako su „globalizacija medijskog tržišta, nesagledive razmjere internetizacije i redefiniranje novinarstva u profesiju svih onih koji proizvode (bilo kakve) vijesti, ili ih distribuiraju (na bilo koji način), učinili istinu dramatično neuhvatljivijom“.

„Kreatori ‘svoje istine’, dezinformatori, su u nedostižnoj prednosti. Lijek za suzbijanje ove opake bolesti novinarstva je njegovo imunološko jačanje. Kako? Znanjem, doživotnim samoobrazovanjem, prihvatanjem pozitivnih primjera u praksi i etičkim samopročišćenjem svake jedinke koja snuje ili živi novinarstvo. Svi drugi su paraziti propagande koji svjesno ili ne znajući služe ostvarenju nečijih ličnih ciljeva koji nemaju ničeg zajedničkog s idealima pravog novinarstva“, zaključuje Smajić.

Prvi antikorupcijski software u BiH. Vještačka inteligencija u lovu na zloupotrebe

U “zarobljenoj državi” sa neefikasnim pravosudnim sistemom koji je pod političkim uticajem, logičnom se čini ideja da se borba protiv korupcije povjeri onima koje je nemoguće podmititi – kompjuterima i vještačkoj inteligenciji.

Glas Amerike imao je uvid u rad jedinog takvog software-a u BiH, onog u vlasništvu Ureda za borbu protiv korupcije i upravljanja kvalitetom Kantona Sarajevo.

Šef Ureda Erduan Kafedžić demonstrirao nam je efikasnost sistema.

Erduan Kafedžić, šef Ureda za borbu protiv korupcije i kontrolu kvaliteta Kantona Sarajevo
Erduan Kafedžić, šef Ureda za borbu protiv korupcije i kontrolu kvaliteta Kantona Sarajevo

Na pritisak tipke Enter, nekoliko polja u tabeli dobilo je crvenu boju i oznaku visokog rizika. Sistem je signalizirao moguće zloupotrebe. Algoritmi su za samo nekoliko sekundi analizirali i dojavili moguće zloupotrebe.

Informacioni sistem, kaže Kafedžić, ne može razotkriti funkcionere u momentu primanju mita, ali će signalizirati sumnjivosti vezane za imovinu. I to je samo jedna od njegovih mnogobrojnih mogućnosti.

Radi se o jednom moćnom i inovativnom sistemu”, kaže šef Ureda za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo.

Američka platforma

Multi-modularni analitički software dobio ime “AnticorrupiKS“. Izgrađen je na američkoj platformi koja se u Sjedinjenim Američkim Državama koristi u sigurnosnoj, vojnoj i oblasti javne uprave. Američka platforma je modificirana u skladu sa potrebama korištenja u BiH, čije idejno rješenje su izradili stručnjaci iz Ureda.

Antikorupcijski napori u Kantonu Sarajevu već duže vrijeme popraćeni su snažnom podrškom i angažmanom američke ambasade u Sarajevu i OSCE-a.

Licencu je platila misija OSCE, a u njihovom dokumentu iz marta 2019. stoji da će platforma omogućiti “jedinstven pristup i obradu informacija iz baza podataka, automatizaciju procesa, pretraživost po različitim parametrima a što će značajno poboljšati efikasnost antikorupcijskih aktivnosti“.

Tako su na jednom mjestu i na jednostavan način dostupne i pretražive brojne informacije o zaposlenima i zvaničnicima u Kantonu Sarajevu, poput novčanih primanja i imovine, zapošljavanja, ali i procesa koji se odvijaju unutar institucija.

„Software automatski prati sve nepravilnosti i signalizira moguće zloupotrebe”, kaže Kafedžić.

Antikorupcijski softver računa i dojavljuje stepen rizika od korupcije
Antikorupcijski softver računa i dojavljuje stepen rizika od korupcije

Javnosti su trenutno dostupni registri o zaposlenima, imenovanim licima i imovini, na koje je software priključen a Glas Amerike imao je priliku pogledati i u interni dio sistema.Klikom na ikonicu registra konkursa, šef Ureda uvodi nas u dio sistema koji prati zapošljavanje u Kantonu Sarajevu. Tu su važne informacije koje se tiču raspisanih konkursa, poput institucije koja zapošljava, naziva radnog mjesta, kao i stručne spreme koja se traži. Konkurse, koji su prikazani tabelarno, sistem na osnovu analize faktora rizika korupcije dijeli po bojama.

Gdje je crveno, znači da nešto nije uredu. (…) Samo jednim klikom dobijemo izolovane sve konkurse sa nepravilnostima”, objašnjava Kafedžić.

Sistem je prilikom demonstracije detektovao 12 nepravilnosti. Nepostojanje potrebe za novim upošljavanjem, nepravilnosti u radu komisije neki su od kršenja propisa koje je vještačka inteligencija prepoznala i javila.

Kako sistem radi?

Informacioni sistem AnticorrupiKS trenutno se sastoji od tri modula. U prvom su smještene baze podataka. Osim registra konkursa, tu su i registri o zaposlenima i imenovanim licima, imovini, diplomama, institucijama…

„Imamo preko 20 registara”, kaže Kafedžić.

Na primjer, kada se pogleda Ministarstvo pravde i uprave Kantona Sarajevo vidi se broj zaposlenih i imenovanih osoba, da je minimalna plata 850 maraka, a maksimalna 2.835 maraka.

Različite baze podataka međusobno su povezane i dvosmjerno komuniciraju a ključni dio informacionog sistema je registar rizika kojeg je kreirao Ured, kaže Kafedžić.

Tu je mnoštvo rizika razvrstanih po sektorima i oblastima. Na primjer, za državnu službu kreirani su rizici koji se odnose na upravljanje sredstvima, postupanje, javne nabavke, zapošljavanje, odgovornost i sukob interesa.

Sistem sam, da tako kažem, odlazi u sistem rizika i upozorava nas kada dođe do prekršaja u nekom od ovih procesa. Koji je propis prekršen, koji je rizik narušen, ko je propustio radnju da detektuje taj rizik i tako dalje”, kaže Kafedžić.

O otkrivenim zloupotrebama Ured obavještava Tužilaštvo od kojeg se očekuje da provjeri i na sud proslijedi otkrivene nezakonitosti i zloupotrebe.

Crvena boja signalizira mogućnost nezakonitosti ili zloupotrebe
Crvena boja signalizira mogućnost nezakonitosti ili zloupotrebe

Prijave građana

Ured prima i informacije građana koje mogu ukazati na nezakonitosti i korupciju. Do sada ih je pristiglo 587, a samo u prošloj godini zabilježeno je 370 prijava.

Prijave su, kaže Kafedžić, proslijedili kantonalnim inspekcijama, tužilaštvu, policiji, budžetskoj inspekciji, upravnoj inspekciji i drugim nadležnim službama i institucijama. I taj proces prati se kroz software.

Znamo koji su zakonski rokovi za postupanje određenih institucija. Sistem nas upozorava da su izašli iz tog roka. Intervenišemo, pišemo urgiramo. Dakle, mi smo ovdje nekakav, preventivni, korektivni organ koji ima sve jaču ulogu u tom antikoruptivnom sistemu”, objašnjava šef Ureda.

Algoritmi za analizu imovine

Software trenutno prati 29 344 osoba zaposlenih i imenovanih u Kantonu Sarajevo. Svega nekoliko klikova je potrebno da se dođe do imena osoba koje je sistem detektovao da su u sukobu interesa, a Ured o tome dalje obaviještava nadležne institucije.

Problem na koji u ovom polju Ured nailazi je činjenica da na entitetskom nivou ta oblast nije zadovoljavajuće uređena.

Za državnu službu postoje posljedice, jer se protiv prekršilaca može voditi disciplinski postupak. A za druga imenovanja ne može”, kaže Kafedžić.Analiza imovine tek slijedi. Oko 1.600 osoba podliježe provjeri imovine u Kantonu Sarajevo. U sistemu se već nalaze podaci o novčanim primanjima i imovini zastupnika, vijećnika, ministara, premijera, načelnika, savjetnika, te predsjednika i članova skupština, upravnih i nadzornih odbora.

Svi oni sada moraju ponovo prijaviti imovinu i prihode, a informacioni sistem bit će u mogućnosti da sam prati uvećanja imovine i prihoda.

Ured je razvio algoritme koji će pratiti nesrazmjere u rastu imovine svih onih koji podliježu prijavi. (…) I moći ćemo da reagujemo”, kaže Kafedžić.

Stranačke namještaljke

Drugi modul vezan je za praćenje akcionih mjera i strategija još nije u funkciji, a treći modul, koji će mjeriti otpornost institucija na korupciju i sadržavati indeks političke odgovornosti, uskoro će, kaže Kafedžić, biti dostupan javnosti.

Sukob interesa, javne nabavke, transparentnost, zapošljavanje neki su od kriterija na osnovu kojih će sistem rangirati otpornost institucija na korupciju. Na pitanje koliko trenutno ima visokorizičnih institucija, Kafedžić kaže: „Ima ih, nažalost, jako puno.

Kroz informacioni sistem pratit će se i kako političke stranke upravljaju institucijama u Kantonu Sarajevo te će one će dobiti i svoj Indeks političke odgovornosti.

Recimo ako se ja, Erduan Kafedžić, često spominjem u komisijama i jedan dan me razriješe, drugi imenuju, to sistem sam detektuje i prepoznaje kao svojevrstan rizik. Zašto se Erduan Kafedžić tako često pojavljuje kao imenovano lice? Zašto nema nekih drugih ljudi?”, objašnjava prvi čovjek Ureda.

Informacioni sistem AnticorrupiKS nadogradiv je do neslućenih granica, završava demonstraciju Erduan Kafedžić, prvi čovjek Ureda koji posjeduje jedini anti-korupcijski software u BiH.

Iskustva iz svijeta

Upotreba vještačke inteligencije za suzbijanje korupcije već je udomaćena u tehnološki razvijenijim zemljama, ali i onima koje poduzimaju veće antikorupcijske napore i aktivnosti.

Prednosti koje software ima nad ljudima su osim nemogućnosti direktne korupcije i veliki broj operacija i informacija koje analiziraju u kratkom vremenu. Većina softwerskih rješenja temelji se na procjeni i dojavi faktora rizika, baš kao i software AnticorruptiKS.

Jedan od sličnih softvera koristi se i u institucijama u Sjedinjenim Američkim Državama.

Još prije nekoliko godina softveri i aplikacije označeni su kao ključni alati transparentnosti i dobre vladavine. Pro-demokratske vlade ohrabruju objavljivanje baza podataka koje se tiču potrošnje javnog novca, i javih informacija uopće, a upravo te baze onda postaju izvori za antkorupcijske softvere i aplikacije.

Na nedavno održanoj konferenciji u Sjevernoj Makedoniji, posvećenoj javnim bazama podataka, a na kojoj je prisustvovao i šef sarajevskog Ureda za borbu protiv korupcije, predstavljeni su trendovi i pozitivna iskustva iz brojnih zemalja. Najviše napretka u jugoistočnoj Evropi ostvarila je Moldavija koja je objavila 1100 baza javnih podataka.

Zbog mogućnosti koje antikorupcijski softveri pružaju, a koje se ogledaju u otkrivanju i obradi ogromne količine informacija, čini se da će se ključne bitke protiv korupcije u budućnosti, u BiH ali i globalno, dešavati upravo u cyber prostoru.

Uzbunjivač Obradović na protestu “1 od 5 miliona”: Nastavljam bitku

BEOGRAD Uzbunjivač iz “Krušika” Aleksandar Obradović obratio se učesnicima 55 antivladinog skupa u organizaciji pokreta “Jedan od pet miliona” u Bogradu na Platou ispred Filozofskog fakulteta, poručujući da svoju bitku nastavlja sve dok se ne dokaže da su privatni interesi i privilegije doveli do katastrofalknih posledica po fabnriku “Krušik” i svih ostalih fabrika koje čine grupaciju odbrambene industrije Srbije.

Dok je Obradović govorio sa kamiona na kojem je postavljen transparent “Aleksandar Obradović naš heroj”, prisutni su skandirali “Heroj, heroj”, “Aca heroj”, “Vučiću lopove”, a upaljene su i navijačke baklje.

Okupljenima je deljen odštampan materijal sa likom Obradovića sa natpisom “naš heroj”.

Obradović je poručio da svoju bitku nastavlja dok ne dokaže da su privatni interesi i privilegije doveli do katastrofalnih posledica po fabriku “Krušik” i svih ostalih fabrika koje čine grupaciju odbrambene industrije Srbije.

On je rekao da mu je drago da postoje ljudi koji su imuni na sve manipulacije i eksperimente ove vlasti i pozvao građane da se odupru hrabro i odvažno, preneo je Fonet.

“Uspećemo samo ako verujemo u pobedu”, istakao je Obradović.NE PROPUSTITE:Uzbunjivaču iz Krušika ukinut kućni pritvor

On je zahvalio građanima na svim naporima, solidarnosti i doprinosu u osvajanju njegove slobode, kao i na 30.000 potpisa peticije.

“Drago mi je da ispred sebe vidim dostojanstvene, slobodoljubive i odvažne građane Srbije”, rekao je Obradović. Obradović je zahvalio svim pokretima i organizacijama civilnog društva na svim aktivnostima, ali i političkim partijama na podršci, kao i nezavisnim i hrabrim domaćim i stranim medijima što su na objektivan i profesionalna način izveštavali o aferi “Krušik”.

“Istina se ne može sakriti. Pre ili kasnije ona pronađe svoj put i pobeđuje uprkos svim podlim i pokvarenim pokušajima manipulacija najviših predstavnika vlasti”, istakao je Obradović.NE PROPUSTITE:”1 od 5 miliona”: Osloboditi uzbunjivača Obradovića, kucanje na vrata sudova

Rekao je da živimo u društvu u kome je izokrenut sistem vrednosti, gde je demokratija samo reč i ništa više, gde su institucije obesmišljene i ne funkcionišu, gde se ograničava sloboda medija, a vlast najviše uspeha ima u ispraćanju mladih i najobrazovanijih preko granice.

“Neće se desiti neko čudo.Bolja budućnost i promene ne dolaze same od sebe. Moramo se izboriti za slobodu i pravdu i konačno jednom zauvek za demokratsku Srbiju ako mislimo da opstanemo kao narod”, istakao je Obradović.NE PROPUSTITE:Opozicioni aktivisti deblokirali ulaze u RTS

Posle govora učesnici protesta “Jedan od pet miliona” krenuli su u šetnju. Kolona se kretala Svetogorskom ulicom do Radio televizije Srbije (RTS) gde su učesnici protesta poručili generalnom direktoru RTS Draganu Bujoševiću i glavnom i odgovornom uredniku Informativnog programa Nenadu Lj. Stefanoviću da je “oslobođen Univerzitet, oslobođen je Aleksandar Obradović i da će biti oslobođen i RTS”.

Dokumenta za Vučića

Protest je završen je večeras ispred Predsedništva gde su organizatori protesta predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću ostavili dokumenta kako bi se informisao o aferama koje potresaju Srbiju, “jer se u poslednje vreme pravi da ništa ne zna, ne vidi i ne čuje”.

Papire koji objašnjavaju šta je to GIM i kako je Vučićev “ministar Nebojša Stefanović koristio svoj položaj i omogućio svom ocu da se obogati”, kao i o aferama Savamala, ministru plagijatoru, organizatori protesta su istresli iz tri džaka. Oni su pitali Vučića i šta je bilo sa džakom sa pokradenim glasovima koje je pokazivao kada je dolazio na vlast.NE PROPUSTITE:Srbija u raljama trgovaca oružjem, nove sankcije zavise od reakcije vlasti

Organizatori protesta su obećali Vučiću da će mu poslati šetalicu “Sloboda za Aleksandra” pošto će i njemu uskoro trebati.

Prema tvrdnjama organizatora, ovaj protest je za razliku od prethodna dva ponovo prijavljen policiji iz bezbednosnih razloga, jer organizatori “više brinu za bezbednost gradjana Srbije od nadelžnih kojih su za to zaduženi”.

“To smo i dokazali za vreme prethodna dva protesta koji nisu bili prijavljeni, kada nije bilo incidenata, a saobraćaj su regulisali organizatori uz pomoć gradjana”, navedeno je u pozivu na protest.

Prethodna dva protesta nisu bila prijavljena policiji jer nadležni organi nisu pronašli osobe koje su fizički nasrnule na studenta i jednog od organizatora protesta Srdjana Markovića i snimatelja udruženja Nemanju Ristića.

Da li su u 2019. političari počeli da se boje moći naroda?

Protekla godina obeleležena je serijom protesta, od Hong Konga do Čilea, Sudana i Irana. U više desetina zemalja narod je izašao na ulice da izrazi svoje nezadovoljstvo. Mnogi protesti su imali pozitivan ishod.

U Francuskoj, demonstranti u žutim prslucima zahtevali su bolje plate i zaustavljanje rasta cena.

U Sudanu su oborili četrdesetogodišnju vladavinu genocidnog diktatora.

Na Haitiju su tražili ostavku predsednika i krivično gonjenje korumpiranih zvaničnika, a u Hong Kongu, demonstranti su ustali protiv kineske vlasti I kontroverznog zakona o izručivanju što se kasnije proširilo na zahteve o većoj demokratiji.

Širom sveta održavani su i protesti zbog klimatskih promena. Čak su i učenici izašli na ulice sa zahtevom da odrasli počnu da vode više računa o planeti. Greta Tunberg, koja se smatra predvodnicom ovih protesta, ističe da starija generacija nije uspela da se izbori sa najvećom krizom sa kojom se čovečanstvo suočava.

U Iraku, Libanu, EkvadorU, Iranu I drugim zemljama demonstranti su uzvikivali “Dosta je” i zahtevali promene. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija apelovao je na vlade da saslušaju “stvarne probleme” naroda.

Nepoverenje između građana i političkih institucija očigledno je u porastu, a raste i opasnost po postojeći socijalni poredak. Svet se takođe bori sa posledicama globalizacije i novih tehnologija, kojI su dovelI do povećanja nejednakosti u društvima,” naveo je Antonio Gutereš. EMBED SHARE

Dok su neke vlade pokušale da udovolje zahtevima demonstranata, druge su primenom sile nastojale da zadrže vlast. U Iraku i Iranu je u sukobima sa pripadnicima snaga bezbednosti ubijeno nekoliko stotina demonstranata.

I dok je veliki broj mirnim putem izražavao nezadovoljstvo, bilo je i onih u Francuskoj, Čileu, Ekvadoru, Boliviji i Hong Kongu koji su tokom protesta uništavali i pljačkali. Lui Šarbone iz organizacije za zaštitu ljudskih prava, Human Rights Watch kaže da ljudi imaju pravo na na mirne proteste.

Vlade na žalost, u mnogim slučajevima pribegavaju prekomernoj sili, hapse i po nekad ubijaju. To je protivzakonito. Vlasti koje su odgovorne za donošenje takvih odluka i ubistva trebalo bi da odgovaraju, ali bi i demonstranti morali da se ponašaju odgovorno, ” kaže Šarbone za Glas Amerike.

Ono što je zajedničko svim protestima je promena stava. Profesor antropologije na Univerzitetu Ratgers, Omar Devaši kaže da je glavna stvar koja se na mnogim protestima primećuje, da više ne postoji osećaj straha i da se ljudi se sada ne boje da izađu na ulice i kritikuju političare, što je nekada bio tabu. Devaši dodaje da su u mnogim slučajevima sada političari ti koji se boje moći naroda.

Veliki deo te moći dolazi organizovanjem preko društvenih medija, što je sa jedne strane snažno oružje, ali s druge i ranjivo jer vlade mogu da prekinu komunikaciju tim putem. Lui Šarbone ističe da su vlade shvatile da je gašenje interneta odličan način da se oteža organizovanje protesta, ali da seprotesti ipak organizuju i da ih je nemoguće sprečiti.”

Na pragu 2020. nema naznaka da će demonstracije, podstaknute društvenim mrežama, izgubiti na intenzitetu

Da li smo svedoci novog Arapskog proleća?

Dramatične promene uzdrmale su arapski svet tokom 2019, nakon što su politički lideri-veterani u Alžiru i Sudanu bili primorani da odstupe sa vlasti, usled masovnih protesta. Slični protesti kasnije su izbili i u Iraku i Libanu, primoravajući njihove premijere da se povuku i zapretili da naruše njihove jake veze sa Iranom. U međuvremenu, u Libiji i Jemenu, previranja su nastavljena bez pauze.

Posmatrači političke pokrete 2019. nazivaju drugim talasom Arapskog proleća, koje je započelo 2011. svrgavanjem vladara u Tunisu, Egiptu i Libiji – i započinjanjem građanskih ratova u Siriji, Jemenu i Libiji.

Nova faza Arapskog proleća započela je u decembru 2018. protestom protiv sudanskog lidera Omara al Bašira, što je kulminiralo njegovm vojnim svrgavanjem sa vlasti u junu.

U aprilu, protesti su prisilili predsednika Alžira Abdelaziza Buteflika da odstupi sa vlasti, što je omelo njegove planove da se kandiduje za peti mandat.

Protesti u Alžiru i Sudanu prenošeni su uživo na arapskim televizijama izazivajući domino efekat i raspirujući veliku podršku mlade populacije.

Napori da se izazove revolucija u Egiptu protiv predsednika Abdela Fataha al Sisija brzo je utihnula, međutim, uprkos naporima malo poznatog biznismena da ga optuži za korupciju.

U Tunisu su takođe zahtevali promene. Glasači su izabrali novog lidera nakon što je teško oboleo predsednik Badži Kaid Esebesi preminuo u julu. Tunižani su izabrali autsajdera nakon što je opala podrška najjačim kandidatima.

Abou Diab iz Katara, koji predaje na Univerzitetu u Parizu, rekao je za Glas Amerike da su napori modernizacije Bliskog istoka započeti pod bivšim predsednikom SAD Džordžom Bušem mlađim, pre dobijanja na snazi 2011. kada su islamisti pokušali da preotmu revolucije Arapskog proleća.

Ali, kaže on, pokret protesta tokom 2019. dobio je više nacionalistički i manje ideološki prizvuk.

Panarapski protesti raširili su se na Irak i Liban u oktobru, dok je javnost bila fokusirana na regionalnog moćnika Iran i brutalno ponašanje proiranskih šiitskih milicija.

Pol Saliven, profesor na Nacionalnom univerzitetu za odbranu SAD, kaže da je teško reći kuda protesti vode, zato što su autohtoni i nestalni i čak je često nejasno i to ko ih predvodi.

Čak i Iranci, gnevni zbog bolnih ekonomskih sankcija SAD, izašli su na ulice u novembru, ali je režim tamo ubrzo povratio kontrolu.