“BiH vode iskompleksirani i isfrustrirani ljudi”
BiH je ušla u izbornu godinu, ali i godinu koja je donijela nove krize, namete, dizanje tenzija po raznim osnovama, najviše nacionalnim. Da li su toga svjesni oni koji upravljaju BiH? Koga je briga za narod?
U životinjskom, pa i u ljudskom društvu, na čelo se u pravilu, stavljaju ‘alfe’ – pojedinci sposobni, predodređeni da predvode grupu, da njome upravljaju i za nju se zalažu i bore. BiH, bar prema svom ustavnom uređenju, trebala bi imati jako puno ‘alfi’. Psiholog, prof. dr. Dženan Skelić sa Filozofskog fakulteta u Zenici, smatra da su lideri u BiH daleko od takvih vođa, ukoliko se pod pojmom alfa-mužjak podrazumijeva neko ko je sposoban da upravlja zemljom i društvom i da to čini u interesu zemlje i društva.
“Oni uglavnom potiču od uplašenih dječaka, kojima se nekad uzimao sendvič prije ulaska u školu ili pare za sendvič kada ‘siđu s autobusa’. Oni su sad postali ti, koji otimaju i odlučuju o sudbinama nas običnih ljudi”, kaže Skelić za Deutsche Welle i naglašava da su “to uglavnom iskompleksirani i isfrustrirani ljudi”.
Radi se, smatra Skelić, o “strašnim kukavicama, koji funkcionišu kao kriminalci. Računaju na tvoj strah i kad ga pokažeš udariće te u rebra, opaliće ti šamarčinu, a onda te nagaziti…”. Samo što se sada radi o onima koji imaju moć, a “moć je kao opijat”.
Političari – kreatori kriza
Sličnog mišljenja je i mr. Vahida Djedović, psihoterapeutkinja i književnica iz Tuzle. “Takve ne muči novac, jer ga kradu. Oni su kreatori kriza, stvaraju siromaštvo, glad, započinju i završavaju ratovanje. Oni su patokrate i predatori i oni su naši politički lideri. Najjednostavnije rečeno, oni su ljudi ‘bez duha’”, kaže Đedović za Deutsche Welle.
Vahida Đedović
Ona pojašnjava pojam patokracije citirajući poljskog psihologa Andrzeja Lobaczewskog, koji kaže kako je “patokracija oblik vladavine u kojoj pojedinci s psihološkim poremećajima, zauzimaju vladajuća mjesta u društvu i politici”, te navodi “da taj oblik vladavine proizlazi iz totalitarnog sistema kada se vladajući okrenu protiv svog vlastitog naroda”. ”Kada se njihove mentalno bolesne osobine rašire po državi, preobražavajući moralne norme prema sebi, tada dvoličnost, spletke, naopaka vizija morala i normalnosti počinje funkcionisati cijelom državom”, smatrao je Lobaczewski, čija se ime veže uz teoriju političke ponerologije – izučavanja fenomena zla u ljudima.
Situaciju u BiH, prema mišljenju prof. Skelića, dodatno otežava i problem nedostatka odgovornosti, a “odgovornosti nema zato što nema sankcija”. “Temeljna stvar za koju se mi moramo boriti kao obični građani, kao intelektualci, kao vjerske vođe, ako ima takvih koji nisu poltroni i podanici političkog establišmenta, jeste pravda, jer osnovni princip međuljudskog udruživanja je princip pravednosti”, naglašava Skelić.
Gospodari i robovi
Dodaje da odnos građana i države treba posmatrati kao ugovor između dvije strane i “da se taj ugovor mora poštovati u smislu da bude dvosmjeran i da je osnovni princip na kojem on počiva upravo pravednost”, a pravednosti nema, jer za je za nju potrebno žrtvovati nešto vlastitog komoditeta. “Na žalost, kod nas većina ljudi nije spremna da žrtvuje ni minimum svog komoditeta. Mi živimo po principu ‘ne talasaj’, ‘ne ispravljaj krive Drine’, ‘pusti, ne do’ Bog goreg’, ‘hvala Bogu pa ne puca'… mi opravdavamo svoju indolenciju, neku svoju nespremnost da se uhvatimo u koštac sa pravim problemima, nespremnost da preuzmemo odgovornost, jer kao što je država prema nama obavezna, mi smo odgovorni prema sebi i prema državi – da budemo njen korektor”.
Dženan Skelić
Problem je, smatra Skelić, što “politički establišment drži korektor u konstantnom strahu”, pa odnos između ljudi na vlasti i naroda sve viši liči na odnos “gospodara i sluge odnosno roba”. “Mi imamo državu koja ne obezbjeđuje zdravstvenu zaštitu, koja ne obezbjeđuje socijalnu zaštitu, koja ne omogućava čovjeku da zaradi za golu egzistenciju. Imamo državu koja nam ne daje osjećaj sigurnosti i konstantno živimo u strahu od novog rata, od socijalnih nemira, od ekonomskog kraha”, napominje Skelić.
Bog i politika
Strahove, pojašnjava Skelić, podgrijavaju i mediji, a situaciju dodatno otežava i nedostatak osjećaja odgovornosti među samim narodom, koji objašnjenje ali i rješenje za sve pronalazi u Bogu. “Često pitam ljude ima li nešto za šta Bog nije zadužen?… Kažu sve je u Božijim rukama. U redu. Da li to znači da mi ništa ne trebamo činiti, da smo oslobođeni odgovornosti?”, pita se Skelić.
Narod je, prema mišljenju Vahide Đedović, “spreman da se žrtvuje za ideal”. “Što se tiče emocija, gomila (narod) je emocionalno nepismena i poznaje samo žestoka i krajnja osjećanja, a antipatija se brzo pretvara u mržnju. Ovo su uglavnom religiozna i nacionalna osjećanja, a našoj gomili su sugerisane religija i nacija kao osnovne ideje vodilje”, smatra ona. Pojašnjava kako su karakteristike takvih osjećanja “obožavanje određenog višeg bića, strah od nadnaravne moći koja mu se pripisuje, slijepo pokoravanje njegovim naredbama, širenje njegovih uvjerenja…”.
“Ovako izmanipulisana gomila poprima karakter slijepe potčinjenosti, a junak kojemu gomila kliče, za nju je pravo božanstvo. Gomila je sklona fanatizmu i poslušna je. „A uz sve to naša gomila je poslijeratna gomila, depresivna i pasivna”, naglašava Vahida Đedović.
Odgovornost narodu
Rješenje problema, prema mišljenju Dženana Skelića, je da narod konačno preuzme odgovornost, da postane odgovoran za svoju sudbinu. Takvih pokušaja je bilo 2014. na protestima građana širom FBiH. Na onima u Zenici je i sam učestvovao.
“Ne smijemo biti inferiorni, jer čim si inferioran, ne možeš se buniti. Da bi se bunio moraš osjećati moć, dominaciju, biti alfa. Ne možeš biti neko ko se osjeća jadnim, bijednim, slabim”, poručuje Skelić i pojašnjava: “Zato oni nas drže u siromaštvu, jer kad si siromašan automatski razmišljaš da si jadan. Ne možeš biti siromašan da ne možeš svom djetetu obezbijediti sendvič i istovremeno se osjećati dovoljno moćnim da se suprotstaviš nekome ko je u političkoj vrhuški, vladajućoj političkoj partiji ili čitavom sistemu”.
Skelić će, kaže, ponovo pokušati da se “pobuni” protiv aktuelne političke postavke. Premda je svjestan ugrožavanja vlastitog komoditeta i mada zna da su šanse za uspjeh nikakve, namjerava se prijaviti kao nezavisni, samostalni kandidat za Predsjedništvo BiH na općim izborima koji bi trebali biti održani ove godine.
“Zašto? Želim da ljudi čuju da ima neko u ovoj državi ko smatra da je kvalitet biti dovoljno širok da posmatraš sve ljude, jer mi živimo u društvu u kojem se vjeruje da trebaš govoriti protiv drugih… Želim poslati poruku običnom čovjeku da slobodno misli i govori, da nije jedini koji bi se rado družio sa svima i imao normalne odnose sa svima”, kaže Skelić.
Vahida Đedović promjene, pak, vidi u reformi kompletnog obrazovnog sistema i školskih udžbenika, vraćanju mladih na polja i u radionice, poticanju njihovog kreativnog stvaralaštva i kritičkog razmišljanja.
“Kod mladih je potrebno obrazovati emocije. Stoga je potrebno izmijeniti i nastavni kadar i zaposliti samosvjesne i empatične učitelje, koji drže do svog intgriteta, čuvaju svoje moralne vrijednosti i mentalno su zdravi”, naglašava psihologinja Vahida Đedović i zaključuje: „Samo se na taj način ovom našem bolesnom društvu može pomoći da ozdravi”.
DW