Afera Agrokomerc, 30 godina poslije: Sloboda za medije

Afera Agrokomerc unijela je haos u prividni politički mir jednog duboko ideologiziranog sistema ali je istovremeno omogućila i slobodu bosanskim medijima.
Taj momentum početka afere odmah su iskoristili najmlađi među njima. “Naši Dani”, list SSO BiH (Saveza socijalističke omladine) i Omladinski program Drugog programa Radio Sarajeva, koji je pokrenut nekoliko mjeseci ranije (april 1987). Odmah se pridružilo Oslobođenje. Tek kasnije Radio. Posljednja se oslobodila Televizija Sarajevo. Televizija je inače bila klasična tvrđava ovih sistema. Ko je kontrolisao sadržaj Dnevnika u 19:30 znao je da će tako disati većina jednog društva.
Sloboda je stigla, ali se morala osvajati. Nije sve išlo lako kako se danas može učiniti. Još su povremeno, što politika što policijske strukture, analizirale i ocjenjivale sadržaj medija.
Kada je novinar Omladinskog programa Senad Pećanin objavio povjerljive podatke o aferi Kecmanović, posebno optužbe za špijuniranje, direktno je iz studentske sobe odveden na informativni razgovor u policijsku stanicu.
Ja se najbolje sjećam oštre primjedbe koju je predsjednik Saveza komunista BiH uputio na jednu dijalošku emisiju Omladinskog programa koju su vodili Mladen Sančanin, Senad Pećanin i Peđa Kojović. “To je antikomunistička histerija”, glasila je rečenica. Za nešto što bi nekoliko godina ranije bio siguran zatvor, ja sam lakonski odgovorio direktorici radija: “Neka dođe u emisiju to kaže i odgovara na pitanja novinara. Jedino mu to možemo ponuditi”.
Foto: “Naši dani”, 18/12/1987 (Izvor: Infobiro arhiv)
Kako god, za mene je to najbolje profesionalno vrijeme. Mogućnost da, poštujući pravila esnafa, govoriš o svim temama. Nešto malo drugačiji pogled na ovo vrijeme ima Tihomir Loza u jednom tekstu objavljenom ranije na ovim stranicama.
Osvojena sloboda počinje da se kruni odmah poslije preuzimanja vlasti od strane nacionalnih stranaka (SDS, HDZ, SDA), novembra 1990. Iako u koaliciji, te se tri stranke nisu mogle dogovoriti ni o čemu osim što su imale zajedničku želju da preuzmu kontrolu nad Radiotelevizijom Sarajevo i dnevnim listom Oslobođenje. Kako je govorio jedan od zagrijanijih: “Podijelićemo sve funkcije do urednika fotografije”.
Međutim, svi ti pokušaji preuzimanja kontrole nad medijima tokom 1991. godine su propali jer je inercija osvojene slobode za novinare ali i solidarnost između medija bila prejaka da bi politika mogla to izmijeniti. Doduše, neki su televizijski novinari, uoči rata, sami počeli da rade za nove vlasnike društva.
Samo godinu kasnije, ovdašnji gospodari rata i mira došli su na svoje. Početak rata i potpuna etničko-vojna podjela zemlje pogodovali su procesu ponovnog političkog preuzimanja vlasti nad ključnim medijima.
SDS je napravio svoju radioteleviziju koja, koliko te 1992. toliko i danas, uvijek funkcioniše kao patriotska igračka vodeće partije na prostoru koji kontrolišu.
HDZ nije osnivao medije tokom rata, vjerovatno procjenjujući da su im HRT i Slobodna Dalmacija dovoljni. Zato danas sa entuzijazmom gubitnika nastoje uhvatiti barem dio kolača.
SDA je preuzela kontrolu nad RTV BiH decembra 1992. Prije nekoliko godina objavljen je transkript te sjednice Predsjedništva BiH. Čini se po tom tekstu da su više pratili TV program nego ratne mape. U maniru klasičnih partijskih egzekutora, cijela je sjednica očito i organizirana da bi smijenili rukovodstvo javnog medija. Iz svih diskusija, nad kojima lebdi turobna žal što ih niko sa televizije ne želi poslušati, vidljivo je da je tadašnji predsjednik Poslovodnog odbora RTV BiH Mehmed Agović bio vrhunski profesionalac i da nije dozvoljavao da mu politika uređuje medij.
Komandant Armije BiH Sefer Halilović, prenoseći stav vojske kako su očekivali da televizija bude šesti korpus, na kraju je procijenio: “Jednog dana će se za to vješati”. Jedino je član Predsjedništva Mirko Pejanović glasao protiv ove odluke. Tanja Mijatović je bila uzdržana. Ostalih šest glasova odlukom o smjeni legalnog rukovodstva sahranili su kakvu-takvu autonomnost javnog RTV medija. Tako je započela priča koju 25 godina kasnije pratimo kao kolaps javnog radiotelevizijskog medija u BiH.