Organizovani haos na kulturnoj sceni
Javna pobuna povodom objavljivanja rezultata konkursa Ministarstva civilnih poslova za kulturu nečem ipak služi, da podsjeti javnost da kultura postoji, i pored, čini se, kontinuiranih pokušaja da se satre.
Da je u kulturi mnogo šta nakardno, kao i u drugim segmentima društva, objelodani neki povremeni skandal koji odjekne u javnosti. Nedavni primjer su reakcije kulturnih radnika na rezultate konkursa kod ministarstva civilnih poslova za finansiranje projekata iz oblasti kulture (takođe i sporta) kojom prilikom je Savjet ministara raspodijelio tri miliona KM za 2017. Godinu, pohvalivši se posebno izdvajanjima za vjerske zajednice i najavivši sličan spektakl na proljeće tekuće godine, jer izbori idu, a zna se koji pastiri mogu usmjeriti svoje vjerno stado.
Digla se verbalno kuka i motika protiv netransparentnosti postupka, burazerske dodjele sredstava, nagrađivanja miljenika, tolerisanja ili čak podsticanja fantomskih organizacija, i tome sličnih ustanova.
Tražile su se pravda i otkazi, a dobila arogantna bahatost ćutanja tipa „može nam se“. Jer, kako drugačije protumačiti ponavljanje grešaka na koje je ranije ukazivano podrobnim pokazateljima na prošlogodišnjem konkursu pa i nekim prije? Međutim, ovaj način finansiranja jedna je od malobrojnih institucionalnih poluga namijenjenih podršci kulturnom razvoju. Ali, konkursi su takvi kakvi su, najčešće ne donose najbolji rezultat. U tako „organizovanom“ haosu na sceni, gdje kao da nema zakona, neko se može neutemeljeno ponadati da će spas jednog dana doći od koncepta razvoja kreativne industrije.
Neki pamte dane kada nije bilo revanšizma, bili su konkursi, sve je bilo dostupno i ništa sakriveno. Sredstva na konkursima su dobijali i takvi koji su štrajkovali protiv nekih odluka čelnika, dok danas slični „ne dobijaju ni cvonjka“. Nekada je vlast strepila od stava javnosti, mnogo više nego što je javnost zazirala od vlasti.
Nekada fantomske organizacije nisu kupile kajmak iz budžeta. Nikome to nije padalo na pamet. A dokaz je činjenica da su oni koji su nekada bili na sceni aktuelni i danas.
Konkursi su vremenom ulazili u rutinu, sve sa većim brojem priloženih projekata, bilo na kom nivou. Organizacije i ustanove su se projektno opismenile, da bi preživjele. Uslovima konkursa prioritet se davao inovacijama na polju stvaralaštva i međunarodnoj saradnji, a u cilju dostizanja javnog interesa. Bar tako stoji na papiru.
U praksi, konkursi sve više liče na „podsticanje amalgama razbibrige i populističke kulturne akcije“, a sve manje na podršku samobitnosti i autonomiji kulture i umjetničkog djela. Sve više znače finansijski podstrek „svojima“, a sve manje vidljivog plana šta se hoće od konkursa, što kulminira upravo sada kada je najavljena nova podjela miliona maraka.
Planiranjem taktika i kampanja država zvanično definiše šta su joj prioriteti i kuda stremi. Predloženim mjerama ona se obavezuje na njegovanje tradicionalnih manifestacija i javnih ustanova, jezika i pisma naroda, očuvanja i povezivanja kulturnog prostora, ali i garantuje raznolikost odgovora na kulturne potrebe svih građana. Pa i onih kojima nije prioritet izučavanje ezoteričnih, ili kojekakvih drugih misticizama i podrške video klubovima i može se nabrajati unedogled glupim projektnim sadržajima za koje je izdvojeno na desetine hiljada maraka. Prema pobunjenim udruženjima ovo je jedna u moru stavki koje ilustruju „sumnjive kriterijume“.
Treba li posebno naglasiti da nije stvoren sistem koji prepoznaje vrhunske vrijednosti. Niti ima bilo kakvih naznaka kulturnog modela u najavi, kao ni svrsishodne politike.
Da ni je tako ne bi se za nekog cijedilo na kašičicu, a za drugog zahvatalo i previše, posebno, ako ne i isključivo, ako ima veze sa vlašću.
Sprega politike i istaknutih umjetnika uvijek je na štetu ovih drugih. Umjetnici su žrtve političke ucjene.
Projektno finansiranje podrazumijeva komisijski rad, ali danas niko ne može da dešifruje sistem rada komisija i institucija. Komisija jeste autonomna u odlučivanju, ali to ne znači da je ta samostalnost čini nepogrešivom , ni njenu odgovornost neupitnom. Isto je i sa, recimo, ministrom ili sekretar(k)om, koji više ne pitaju stručnjake, već slijede mig nadređenog.
Nema sumnje da su ovi konkursi u znaku pojačanih pritisaka stranaka, ili nekih njenih manjih dijelova, na kulturnu politiku i sve više kompromisa u odnosu na zacrtane ciljeve.
Nije li decidno s tim u vezi i ministar bezbjednosti iznio tvrdnje o radu pomoćnika ministra MCP i načinu raspodjele projekata i para!
Nažalost sada nema peticija (uglednih) građana za nečiju smjenu, ili protiv nje.
Danas reda nema što se može vidjeti i iz letimičnog pogleda na rezultate konkursa. Niti više vrijedi da se bune strukovna udruženja, umjetničke organizacije, pojedinci, opozicione stranke…
Međutim javna pobuna nečem ipak služi, da podsjeti javnost da kultura postoji, i pored čini se kontinuiranih pokušaja da se satre,
Kako onda razumijeti sve ovo što se događa osim kao veliku opasnost za hrabre ideje i stvaraoce van sistema, kao i za vrhunsku umjetnost? Dok se sada konkursima radi na uskraćivanju finansijske pomoći kulturnim projektima „koji joj se čine nepoćudnim za politički program koji komisija zastupa“, a nagrađuje „dosadašnji i budući entuzijazam birača“, u budućnosti će ta bara biti još manja, a sa još više krokodila.
Jer ne mogu svi biti kulturni radnici, od opančara do dirigenata.
Ali i vlast bira svoje miljenike, pa će raspodjela novca biti još nepravednija, bar kod nas, možemo opravdano da sumnjamo.
Preživjeće samo brendovi.