Vanjskopolitička rubrika se svela na prevođenje vijesti

Površnost i pristranost u preuzimanju medijskih sadržaja, te okretanje ‘svojima’, bilo da su u pitanju Rusija, Turska ili Zapad, obilježavaju vanjskopolitičko izvještavanje i komentiranje u balkanskim medijima.

foto: ilustracija/pixabay/World clock in Berlin

„Prva dilema svakog urednika i priređivača vesti jeste šta je, na tekućoj traci agencijskih spoljnopolitičkih vesti, zapravo vest za čitaoce, gledaoce ili slušaoce njegovog medija“, ukazuje Milan Mišić, novinar koji je godinama za beogradsku Politiku izvještavao iz Indije, Dalekog Istoka i SAD-a. „I izuzetno je važno šta je vest, pre svega zato što se svi mediji bore za ograničeni resurs: vreme i pažnju svojih konzumenata“, dodaje.

Mediji na području Balkana vijesti biraju u servisima novinskih agencija i često se pozivaju na velike televizijske kuće ili članke, analize i komentare preuzimaju iz uglednih listova i portala. Jasno je i zašto – nemaju svoje ljude na terenu. Kad je tako, pitanje što je, u takvom okruženju, određenoj redakciji ključno u izboru tema – jesu li to isključivo novinarski standardi ili agendu nameće i politika, pa se svatko okreće „svojima“, bilo da je u pitanju Rusija, Turska ili Zapad.

„Odabir vesti se vrši po kriterijumu njene ‘provokativnosti’ ili ‘klikabilnosti’ na online portalima. Pri tome je u pozadini svakako i politika, kao nešto što se tiče svih članova svakog društva“, jasan je Mišić.

Vjerodostojnost izvora i uvjerljivost činjenica na prvom mjestu

Podsjećajući kako bi „ključni kriterijum pri izboru sadržaja iz globalnih ili regionalnih mainstream medija trebalo bi da bude vjerodostojnost izvora i uvjerljivost činjenica“, novinar Zekerijah Smajić, u čijem profesionalnom životopisu su Televizija Sarajevo i Televizija Beograd, Oslobođenje, multimedijalni servis SENS, te brojni listovi, radijske i televizijske kuće ne samo na području ex-Jugoslavije, ukazuje i na neizbježno „međutim“… „Edukacijski minimalizam kod većine mladih novinara i simbioznost između vlasnika medija i glavnih urednika s politikom, više su nego dovoljni za poražavajuću površnost i pristrasnost u preuzimanju medijskih sadržaja“, konstatira.

„Ako se tome pridodaju sve traženije novinarske ‘vrline’ kao što su klimoglavost, poslušnost i odanost vlasniku medija umjesto činjenicama i istini, izbor sadržaja i ne može biti utemeljen na profesionalizmu i etici informiranja“, dodaje Smajić. „Kroz toliko suženu i pristrasnu dioptriju urednici i novinari objektivno, i da hoće, ne mogu prepoznati sušte namjere globalnih mainstream medija kojima u fokusu informiranja i nije istina u svoj svojoj punoći i smislu, već iskreirana ‘istina’ kakvu trebaju upravo oni koji upravljaju životima, državama i sudbinama ljudi“.

Prema njegovim riječima, „stanje moralnosti društva na području zapadnog Balkana i erozija etičnosti u medijima su takvi da dnevnoj politici nije ni potrebno da ‘nameće agendu’ u preuzimanju sadržaja iz mainstream medija“.

Odgovarajući na pitanja, Smajić je i sam napravio kratku analizu, pa konstatira kako su među najčešće citiranim medijima na Balkanu upravo američki globalni mediji, zatim ruske, turske i kineske državne agencije i javni RTV servisi. Potom se prenose sadržaji agencija iz regije ili sa servisa u balkanskim državama (HINA, Tanjug, Anadolija, Sputnjik, FENA, SRNA), dok se, po Smajićevim riječima, „vrlo slabo i sve rjeđe citiraju mediji kojima osnivači nisu države, vlade, interesne grupe ili političko-poslovne konglomeracije“.

„Štaviše, takvi mediji su pod stalnim vidljivim i nevidljivim egzistencijalnim progonom koji traje sve do njihovog konačnog ugasnuća. Među takvima je i prvi regionalni multimedijalni servis SENS, kojeg sam s eminentnim koleginicama i kolegama osnovao 1998. godine, i koji je, sve do beskrupuloznog političko-ekonomskog ugušenja, uživao reputaciju u cijeloj regiji“, podsjeća.

Kad interes za globalne procese postane ravan nuli

O starim, boljim vremenima u kojima su izvještavali Mišić i Smajić, a prije nego što odgovori na pitanje tko kreira agendu medijima, iz hrvatskih iskustava govori politolog i nezavisni politički konsultant Davor Gjenero. Baš kao i Politika ili Oslobođenje, tako je i Vjesnik imao snažnu dopisničku mrežu, pa nabraja: Bonn, Rim, London, New York, Peking, Moskva, povremeno Prag i Budimpešta… Kao primjer, Gjenero navodi kako su Josip Vrhovac i Drago Kastratović svojedobno, kao dopisnici Vjesnika i Vjesnika u srijedu (VUS), 1968. godine ostali posljednji izvor demokratskoga svijeta informacija nakon ulaska ruskih tenkova u Čehoslovačku. Prepričava Gjenero i kako su se pratile globalne teme, a „intelektualna elita, oni koji čitaju novine, bili su u toku i s političkim i s društvenim procesima u ključnim državama, uz ideološke naočale, ali ipak uglavnom profesionalno“.

„Početkom agresije na Hrvatsku interes za globalne procese postao je ravan nuli, a dopisnička je mreža služila samo tome da prenosi što se u tim državama piše o Hrvatskoj. Raspadom kuće Vjesnik i ta se mreža raspala. Nakon toga bilo je samo nekoliko dopisničkih svijetlih trenutaka, prije svega epizoda na Hrvatskom radiju, kad je Vera Tomašek maksimalno profesionalno i sjajno informirano izvještavala iz Bruxellesa, ali opet prije svega o finalu hrvatskih pristupnih pregovora“, ukazuje Gjenero.

Teško mu je reći da danas politika nameće agendu i prioritete medijima, pa konstatira da to u Hrvatskoj „u većoj mjeri radi poslovni sektor, negoli politika“. „Mediji se uglavnom vode rezonom površne zanimljivosti i procjenom što bi moglo biti čitano. Tako je uspostavljen circulus vitiosus, da mediji percipiraju da čitaoce ne zanima međunarodna politika i međunarodna ekonomija, pa o njima niti ne izvještavaju, a kad nemaju ponudu informacija o tim temama, čitaoci se za njih prestaju zanimati“, kaže Gjenero.

Nostalgija za nekim malo sporijim, ali uređenijim vremenima

I Nedžma Džananović Miraščija, vanredna profesorica na Odsjeku za politologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, ima profesionalnog iskustva u novinarstvu, ali i diplomaciji te visokoj državnoj politici (radila je i u Predsjedništvu BiH, te kao savjetnica predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine za vanjsku politiku). Prateći medije danas smetaju joj senzacionalistički naslovi, koji služe kao clickbaits, iako ih vrlo često tekst ničim ne potkrepljuje. Podsjeća i na „neka malo sporija, ali uređenija vremena“, kad se događalo da „naslov ili lead budu senzacionalistički, ali unutar nekoliko sati imate punu vijest, punu informaciju, tekst koji pojašnjava više aspekata neke priče ili nekog naslova“. No, konstatira kako je danas to „rijetko slučaj“.

„Ne živim u zabludi da su mediji neovisni i da u svom funkcioniranju nemaju nikakvu političku agendu, ali kad je to očito u svakom slučaju, i svakoj vijesti… onda govorimo o malignom političkom utjecaju koji medij sprečava da vrši funkciju informiranja i stavlja ga u poziciju instrumenta političke propagande“, kaže.

Govori o još jednom velikom problemu, koji se odnosi na „dostupnost informacija, prezasićenost informacijama i prezasićenost medijima, gdje prosječni konzument bira (ili to za njega/nju radi algoritam) one medije koji potkrepljuju stavove te osobe“.

„Danas, u informacijskom smislu, možete živjeti u svom savršenom svijetu, potpuno izolirani od bilo kakvih informacija koje mogu dovesti u sumnju vaša predubjeđenja i političke stavove. To stvara dodatni pritisak na medije da se svrstaju i rade isključivo za svoje konzumente. Ako počnu objavljivati nešto što konzumentima ne odgovara – izgubit će ih“, smatra Džananović Miraščija.

Geografska, etnička, politička afilijacija

Sasvim je jasno, nastavlja, da „postoji fokus na informacije koje odgovaraju profilu medija – geografska, etnička ili politička afilijacija jesu jako primjetne“. U tom smislu, kad su iskustva medija u Bosni i Hercegovini u pitanju, nameće se pitanje koliko su u izboru tema bitni faktori pripadnosti određenom narodu, odnosno vjeroispovijesti jer se čini da se mediji – u svakom od tri naroda – okreću „svojima“?

Budući da je medijski prostor u Bosni i Hercegovini „izrazito podijeljen, geografski, etnički i politički“, odgovara Džananović Miraščija, „na taj način se filtriraju i vijesti iz inostranstva, odnosno stranih izvora“.

„Postoje i mediji čije djelovanje omogućava strani kapital i sasvim je jasno da, i bez posebnog pritiska, postoji određeni vid autocenzure i cenzure kad su u pitanju informacije koje dovode u pitanje nešto što dolazi iz zemlje porijekla kapitala. Ulaganje u medije je jedan od oblika soft diplomacije i moram reći da je u BiH vrlo prisutan. Postoji, međutim, razlika između medija koji su ‘obojeni’ ali nastoje zadržati profesionalizam i ostaviti takav dojam ostavljajući ipak otvorena vrata i za drugačija mišljenja i onih koji otvoreno služe za propagandu, objavljuju neistine ili poluistine, šire strah, mržnju, ničim utemeljene teorije zavjere prikazuju kao ekskluzivne priče iz provjerenih izvora… To nije nov problem u BiH, tako su izvršene pripreme za rat“, podsjeća.

Obrazovani i moralni su nepotkupljivi

Proširujući priču na cijeli balkanski prostor, Smajić odgovara kako su „samo nedovoljno obrazovani i oni s niskim ‘koeficijentom’ etičnosti neprofesionalni i poslušni. Takvi se, primjećuje, „okreću ‘svojima’ kao što se suncokret okreće prema suncu, a pripadanje vjeri, naciji ili državi je nebitno“. „Obrazovani i moralni novinari su nepotkupljivi, kredibilni i, što veoma potenciram, karijerni. ‘Prototip’ i jednih i drugih egzistira u svim zemljama Balkana, iako su prvi sve dominantniji“, ukazuje Smajić.

U Hrvatskoj je ozbiljno novinarstvo, primjećuje Gjenero, „ubijeno ekonomski, pauperizacijom, pa su tekstovi sve manje kvalitetni, i onda opet konzumenti sve rjeđe očekuju da će naići na koristan i informativan tekst o globalnim procesima“. „I u tom smislu Hrvatska, za razliku od Slovenije, na primjer, još uvijek niti procese unutar EU ne prati u pravom smislu riječi kao domaće. I tu veliki dio krivice leži na medijima koji, osim rijetkih izuzetaka, vrlo površno prate europske procese“, objašnjava Gjenero.

Ni procese u susjedstvu hrvatski mediji ne prate na adekvatan način, nastavlja Gjenero. Ukazuje na rezultate istraživanja koja su pokazala da bi čitatelji htjeli imati daleko više informacija, prije svega iz Srednje Europe, ali i iz BiH i Slovenije, Sjeverne Makedonije. „Informiranje iz Srbije uglavnom služi samo tome da se domaćoj javnosti pokaže da u Hrvatskoj i nije tako loše“, primjećuje.

Iako priznaje da ne prati detaljno regionalne medije, Mišić je siguran da je „pripadnost jednom narodu ili veroispovesti jedan od bitnih kriterijuma relevantnosti neke spoljnopolitičke vesti“. „Isti princip – da tema ili vest mora da bude relevantna za ciljnu grupu nekog medija – sigurno je važeći i u Srbiji. A vodilja u svim redakcijama jeste i to da se svojoj publici servira ono što želi da čuje, nešto što je već u skladu sa njenim uverenjima, predrasudama i vrednostima“, dodaje.

‘Halapljivi’ na svaku senzaciju

Činjenica jeste da moćne sile, bilo da se radi o SAD-u, Europskoj uniji, Rusiji, Kini ili Turskoj, preko dijela medija nastoje postaviti svoju agendu, kao i da su zainteresirani prikazati „svoju istinu“. Stoga je jako bitan oprez domaćih medija koji moraju svesti moguće dezinformacije i zlonamjerno plasirane informacije, kojih sigurno ima, na najmanju moguću mjeru.

U tome smislu, Mišić podsjeća kako „živimo u eri ‘post-istine’, u kojoj političari iznose ‘alternativne činjenice’ kao sredstvo za održavanje svog rejtinga i opstanka na vlasti, pa je i svaka vlada zainteresovana da promoviše svoju agendu i prikazuje ‘svoju’ istinu“.

„Plašim se, međutim, da su naši mediji, halapljivi na svaku senzaciju i na svaki ‘pakleni plan’ lišeni svakog opreza, da im je dezinformacija koja će privući pažnju podjednako prihvatljiva kao i tačna informacija koja postiže isti cilj“, kaže Mišić.

Profesionalni standardi i edukacija kao problem

Prema mišljenju profesorice Džananović Miraščija najveći problem domaćih medija je „nedostatak odgovarajućih profesionalnih standarda i edukacije u oblasti međunarodnih odnosa i diplomacije“.

„Većina ‘novinara’ koji rade na međunarodnim vijestima, te vijesti samo prevode, često i vrlo nespretno, rogobatno i potpuno van duha bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika. Drugi aspekt tog ignorantskog pristupa je težnja da se predstave kao ‘znalci’, kao poznavaoci dubljeg konteksta, pri čemu se informiraju iz ‘alternativnih’ izvora i plasiraju teorije zavjera kao dublji kontekst. Kod međunarodnih vijesti, jako je važno razumjeti kontekst međunarodnih odnosa, a ne znam nijednu redakciju koja ima diplomatskog urednika, dopisnika ili savjetnika koji radi s redakcijom za međunarodne vijesti. Također, i eksperti i analitičari koji se pojavljuju u programima i vijestima kao tumači fenomena i događanja vrlo su često upitnog znanja, ali i političke pozadine“, upozorava Džananović Miraščija.

Cijeli problem Smajić na kraju postavlja u mnogo širu sliku, navodeći kako su „globalizacija medijskog tržišta, nesagledive razmjere internetizacije i redefiniranje novinarstva u profesiju svih onih koji proizvode (bilo kakve) vijesti, ili ih distribuiraju (na bilo koji način), učinili istinu dramatično neuhvatljivijom“.

„Kreatori ‘svoje istine’, dezinformatori, su u nedostižnoj prednosti. Lijek za suzbijanje ove opake bolesti novinarstva je njegovo imunološko jačanje. Kako? Znanjem, doživotnim samoobrazovanjem, prihvatanjem pozitivnih primjera u praksi i etičkim samopročišćenjem svake jedinke koja snuje ili živi novinarstvo. Svi drugi su paraziti propagande koji svjesno ili ne znajući služe ostvarenju nečijih ličnih ciljeva koji nemaju ničeg zajedničkog s idealima pravog novinarstva“, zaključuje Smajić.