‘Sloboda’ slobodnih novinarki i novinara: Život koji je nemoguće planirati

I uz redovne uplate honorara, život i rad slobodnih novinarki i novinara obično se odvija „od danas do sutra“ i podrazumijeva nemogućnost dugoročnijih planiranja.

Slobodni novinari i novinarke, kako to gordo zvuči. Međutim, u uslovima prekarizacije rada koja je u novinarstvu raširena pojava i znači nesigurnost zaposlenja, radnog mjesta, radnog vremena, radnih prava, zaštite zdravlja, neizvjesnost zarade, a time i opštu egzistencijalnu nesigurnost, sloboda je prejaka riječ. U teoriji, slobodne novinarke i novinari, budući da nemaju matičnu redakciju, trebali bi uživati veću slobodu od svojih stalno zaposlenih kolegica i kolega, sami birati teme i pristupe, uz adekvatnu naknadu za svoj rad. U stvarnosti, freelancerke i freelanceri, zaviseći od angažmana čija je učestalost neizvjesna, od svoje spremnosti da prihvataju sve ponuđene angažmane u strahu da budućih neće biti, te od honorara za koje se često ne zna kad će biti uplaćeni, bolje od slobode poznaju prekarnost rada koja se širi na višedimenzionalnu prekarnost života uopšte.

Egzistencijalna nesigurnost i limitiranost u izboru tema

U teoriji, također, slobodne novinarke i novinari dužni su se sami pobrinuti za svoje zdravstveno i penziono osiguranje, uplaćujući ih sami sebi dok istovremeno pokrivaju troškove svakodnevnog života, među kojima su i sredstva za rad koje stalno zaposlene novinarke i novinari imaju u redakcijama. U stvarnosti, visina i neredovnost uplate honorara zarađenih u jednom mjesecu rijetko kojoj slobodnoj novinarki i novinaru omogućuju da misli o budućnosti. U Bosni i Hercegovini, suština slobodnjaštva je u neregulisanosti, a time i u nesigurnosti. Da bi neko u našoj zemlji bio freelaner, dovoljno je da kaže da to jeste, bez mogućnosti da svoju samostalnu djelatnost i registruje, te da potom nastupa kao pravni subjekt. Bez obzira na nesigurne uslove, freelanceri i freelancerke su sve brojniji.

Kristina Ljevak, novinarka koja je odlučila napustiti sigurnost ugovora o radu na javnoj televiziji i danas piše za različite medije, ocjenjuje da je prekarnost u novinarstvu sve raširenija pojava.

„Nijednom sistemu, a posebno ne našem nakaradnom, ne trebaju jaki mediji. Ostalo je nešto časnih profesionalaca/ki u stalnim angažmanima ali bez značajne moći usljed uredničkih politika, a ovo ostalo časno uglavnom torbari okolo. Neki od najboljih novinara/ki postali su autori/ce tekstova po narudžbi i pišu za one protiv kojih bi u redovnim okolnostima pisali/e. I ne mislim samo na političke partije. Zapravo, na njih uopšte ne mislim. Nije freelancerska pozicija nezahvalna samo zbog egzistencijalne nesigurnosti, njome su novinari/ke limitirani/e u izboru tema. Ako ćete istraživati organizovani kriminal iza vas ipak mora da stoji medij, a ne da u borbu protiv kriminala jurišate sa svog trpezarijskog taburea.“

Na pitanje o visini honorara, freelancerke i freelanceri odgovaraju jednoglasno, imajući vrlo slična iskustva.

„Prema mojim iskustvima, prosječna visina honorara za tekstove je između 100 i 150 KM. Postoje i manji honorari, naravno, u skladu s mogućnostima finansiranja, koje uglavnom zavise od toga ko finansira – da li sama medijska kuća ili neki donator. Postoje i veći honorari, ali ko njih „ubode“ može se smatrati sretnikom/com“, naglašava Masha Durkalić.

Iskustvo Ane Kotur je slično: „Prosjek honorara koje sam dobijala je između 100 i 120 KM, to je ustaljena cifra koju mediji računaju projektno kada obrađuju teme marginalizovanih grupa o kojima pišem.“

„Mislim da se nažalost honorar od 100 KM smatra dobrim honorarom, a ako znamo da neko plaća 70, ispada da je tako“, navodi Ljevak. U takvim uslovima, slobodne novinarke i novinari sebi moraju odrediti cijenu ispod koje neće ići, smatra Durkalić.

„Ideja da uvijek neko stoji u redu da zauzme naše mjesto ako ga mi ne želimo, bez obzira na to koliko to mjesto bilo loše, je još jedan način na koji kapitalizam kontrolira radnike i radnice i disciplinira ih ako se suprotstave ‘logikama’ tržišta. U momentu kada odredite sebi cijenu, određujete i liniju preko koje nećete preći. A što više ljudi tu liniju odredi, to će princip ‘ako nećeš ti, ima ko hoće’ postajati manje primjenjiv. Naravno, ovo ne može važiti za sve nas – nekad ne možemo birati, nekad moramo pokriti troškove života, bez obzira na sve. Ali smatram da vrijedi ponekad reći ‘dosta’ i izboriti se za svoju poziciju na ionako okrutnom tržištu, a ovo je, po meni, jedan od načina za to.“

Vrsta i kvalitet teksta ne utiču na visinu honorara

Durkalić je mišljenja da je honorar od 100 KM premalen za bilo koju vrstu ozbiljnog novinarskog teksta, bez obzira na žanr, a iskustvo nje i ostalih sagovornica govori da je visina honorara „jedinstvena“ bez obzira o kojoj vrsti teksta se radi. Slobodni novinari i novinarke su jednako plaćeni bez obzira da li su u zadatak dobili da urade intervju, reportažu, izvještaj ili analizu – odnosno, ma koliko im je vremena, truda, opetovanih zvanja telefonom, čekanja odgovora bilo potrebno da napišu tekst. Rijetki su slučajevi u kojima naručioci uopšte poznaju i poštuju razliku između novinarskih formi, te je jasno zašto je visina honorara ista bez obzira na žanr.

„Kada imate poslodavce/ke koji/e tekst vide kao prostor koji odvaja dvije reklame, onda je i odnos prema novinarskom autorstvu takav“, naglašava Kristina Ljevak.

Durkalić ističe da nijanse u cijeni ne postoje zato što je pisanje postalo obezvrijeđen posao, što je posljedica marginalizacije same profesije i srozavanja novinarstva na iznimno niske grane. To sve, ipak, ne sprečava freelancere da se drže profesionalnih principa u svom radu, vjerujući, možda, da će na osnovu kvalitetnog rada dobiti nove, bolje angažmane.

„Zanimljivo je da freelanceri i freelancerke koje poznajem iznimno drže do kvalitete svojih tekstova i neće predati ‘svašta’ – samim tim, njihovo ulaganje energije i vremena u te tekstove je veće. I sama se pridržavam tog profesionalnog principa. Međutim, to se na honorarima ne odražava. Honorari su uglavnom isti šta god da predate, kakvog god kvaliteta, kakve god opreme“, ističe Durkalić.

Neupućenima u proces rada slobodnih novinarki i novinara 100 ili 150 KM moglo bi zvučati kao sasvim pristojan honorar, ali u računicu treba unijeti i vrijeme potrebno da se na tekstu radi.

„Svaki profesionalac/ka zna koliko treba vremena, ne za reportažu, nju smo gotovo protjerali/e upravo zbog novca, ali za dobar intervju naprimjer. Bilo je situacija u kojima sam se po nekoliko mjeseci pripremala za jedan intervju, nisu česte ali se dese. Kako izračunati koliko to košta?“, naglašava Ljevak.

„Jako rijetko ćete dobiti priliku da uradite tekst dužeg tipa, istraživački tekst, dosje ili nešto za što će vam biti potrebno više mjeseci i od čega možete zaraditi više, nedajbože možda i četverocifren honorar. Poslovi su jednokratni, rokovi su nemilosrdni, i od vas se očekuje da posao uradite što brže, kako bi vam bio isplaćen što prosječniji honorar“, pojašnjava Durkalić.

Strogi rokovi za dostavu teksta, fleksibilni za isplatu honorara

Nemilosrdni rokovi najčešće se ne odnose i na isplatu honorara. Perspektive naručioca i slobodnih novinarki i novinara se razlikuju: od autorica i autora se najčešće očekuje da tekst završi u roku od sedam do deset dana, a isplata honorara se potom vrši u roku od 15 do 45 dana po obavljenom poslu, pri čemu se češće približi krajnjem navedenom datumu. Poslodavcima je često lakše da sve svoje obaveze prema različitim saradnicama i saradnicima isplaćuje u određenim vremenskim intervalima, a ne ad hoc po svakom obavljenom poslu. Kako kažu sagovornice, čekanje da svi dužnici isplate dugove ne ostavlja puno prostora planiranju života nekoliko mjeseci unaprijed, a ponekad nije jednostavan ni sam zadatak vođenja evidencije o dugovima.

Lamija Begagić je u svojim novinarskim angažmanima imala različita iskustva, a ističe i problem različitih dinamika isplaćivanja honorara, koje zavise od vrste medija.

„Postoje magazini s kojima sarađujem i koji isplaćuju zaista uredno, fiksno i uvijek u zadanom i tačno predviđenom roku. Postoje i oni koji kasne, uplaćuju neredovito, često i sa više od šest mjeseci zaostajanja u plaćanju. Još jedna nevolja s freelance angažmanima je i ta da ne izlaze svi magazini za koje radite na mjesečnom nivou, pa ni prihodi nisu jednaki, neki imaju ritam izlaska od četiri broja u godini, sa nekim manjim i nezavisnijim magazinima i portalima dogovorite, budući da se radi o manjim iznosima, da vam honorare ne uplaćuju svaki mjesec, već svaka tri, četiri. Ukratko, morate voditi ozbiljnu evidenciju i mnogo se dovijati kako da zakrpite rupe i pratite tokove svog novca.“

Istina, honorari u većini slučajeva bivaju isplaćeni. „Moja iskustva s uplatama honorara su pozitivna, ali to ima veze s tim što imam uspostavljene suradnje koje traju više godina, tako da sam već ‘uhodana’ sa poslodavcima i nemamo problema u komunikaciji oko isplate honorara. Mislim da je situacija drugačija sa, da ih tako nazovem, ‘letećim’ angažmanima, kada možete doći u situaciju da vučete nekoga za rukav za svoj novac, ili vam novac nije isplaćen zbog nekakvih administrativnih prepreka, ili jednostavno neko kasni s potpisivanjem ugovora, ili, u krajnjoj liniji, neko ne želi da vas isplati“, navodi Masha Durkalić.

Kristina Ljevak ističe da također ima pozitivna iskustva s isplatama honorara, ali naglašava da to nije samo stvar sreće, „nego i spremnosti da se javno prozovu oni koji/e ne plaćaju“.

Oni koji imaju i tu sreću da ih angažuje neki medij izvan BiH mogu računati na nešto veće honorare. Lamija Begagić je novinarske angažmane osim u BiH imala i u Hrvatskoj. „Na osnovu tog iskustva mogu reći da je honorar za nekih 30 do 50 posto veći nego u BiH i da su uplate redovite, no, također, da nezavisne medijske kuće za koje sam radila jako ovise o donatorima koji su dosta nepouzdani. Tako da, saradnje bi obično prekidane kada mediji ne bi dobili obećane potpore, jer bi nestalo novca za saradnice i saradnike.“

Kristina Ljevak ističe da su razlike u visini i dinamici isplata honorara u susjedstvu ranije bile puno veće. „Ima razlika, i u dinamici i u visini, ali iz bh. pozicije. Nekada su razlike bile velike. Danas skoro u korak idemo lagano nizbrdicom.“

Život od danas do sutra

I uz redovne uplate honorara, život i rad slobodnih novinarki i novinara obično se odvija „od danas do sutra“ i podrazumijeva nemogućnost dugoročnijih planiranja.

„Generalno je teško biti freelancer/ica jer nikada ne znate kad ćete dobiti novi angažman, ako ne postoji kontinuirana saradnja sa nekim medijem/organizacijom“, ističe Ljevak.

Masha Durkalić se slaže s tom ocjenom. „Freelancerski život je doslovno ostvarivanje one poslovice ‘dabogda imala pa nemala’. Čudan je to život u kojem u jednom periodu odjednom imate hrpu novca, a onda u narednom periodu nemate ništa. To je život u kojem je jako teško planirati bilo kakve veće novčane investicije, poput ljekarskih pregleda ili putovanja. To je život u kojem bilo kakvi neočekivani novčani izdaci stvaraju glavobolju. Štednju u većini slučajeva možete zaboraviti.“

Ana Kotur ističe da je freelance novinarstvo zbog svojih dobrih karakteristika, poput prilagođavanja vremena rada, najinkluzivnija branša za osobe s invaliditetom, kojima i sama pripada, jer po definiciji sadrži sva neophodna prilagođavanja za određene vrste invaliditeta. Ipak, kad je riječ o planiranju života uz prihode ostvarene od freelance novinarstva, kao osoba s invaliditetom koja ima i nešto veće troškove života od drugih, Kotur se ne može pouzdati na svoje honorare. Oni joj posluže više kao džeparac.

„Meni sredstva koja zaradim ne znače i planiranje troškova života, tu sam oslonjena na svoju primarnu porodicu i supruga, jer imam nešto veće troškove života u određenim oblastima (prevoz, ishrana zbog poremećaja metabolizma, prilagođavanje svakodnevnog okruženja). Meni honorari znače popunjavanje tih ‘rupa’.“

Uz neizvjesnost angažmana i rokova isplate honorara, svakodnevica slobodnih novinarki i novinara puna je pristajanja na kompromise i rada koji ne poznaje vikende, praznike, niti bolovanje. U nastojanju da budu samoodrživi, nerijetko rade daleko više nego što bi radili sjedeći u bilo kojoj redakciji.

„Univerzalno govoreći, rekla bih da se freelanceri/ke moraju odrati od posla kako bi zaradili/e za troškove života“, ocjenjuje Masha Durkalić. „Dan prije nego što odgovaram na ova pitanja poslala sam tri teksta za dva različita naručioca i otišla u drugi grad da moderiram promociju knjige. Naravno, nisam ta tri teksta napisala za jedno prijepodne, pisala sam ih prethodnu noć i dan prije toga. Mislim da jedino još na grani nisam pisala. Od aerodroma do krajputaških kafana nastajali su moji tekstovi. Ne usuđujem se sabrati na kraju mjeseca vlastiti učinak iz oblasti proizvodnje teksta“, navodi Ljevak.

Neizvjesnost budućih angažmana, ipak, tjera slobodne novinarke i novinare da rade dalje, jednakim intenzitetom. „Ja se ponekad slamam od posla za pare koje neće ništa značajno promijeniti u mom kućnom budžetu, jednostavno jer moram“, priznaje Durkalić.

Nedostižni doprinosi

U duhu neoliberalne individualizacije odgovornosti, slobodne novinarke i novinari dužni su sami uplaćivati doprinose. Uz troškove svakodnevnog života, to bi značilo da mjesečno trebaju „izbaciti“ makar desetak tekstova. Čak i kad bi to fizički bilo izvodivo, trpjela bi kvaliteta teksta.

„Suštinski, to je neizvodivo. Angažmani bi, prostom matematikom, podrazumijevali da imamo dva ili tri teksta sedmično da pokrijemo platu koja je minimalac u državi i platimo sve poreze državi. Iz ugla nekog ko piše tako godinama, sve preko dva ili tri dobra teksta mjesečno u posebno osjetljivim temama koje podrazumijevaju poštovanje etike, pravila struke i poznavanje teme, je suviše, kako fizički – vjerujem, i kolegama/kolegicama bez invaliditeta – tako i psihički zamorno i nekvalitetno po mjerilima dobrog novinarstva“, ističe Ana Kotur.

Masha Durkalić se slaže da je novinarska profesija emotivno i psihološki zahtjevno zanimanje u kojem je teško planirati, te je teško reći koliko bi se tekstova trebalo napisati da bi se zaradila prosječna plata s doprinosima.

Begagić ističe da je hiperprodukcija teško izvodiva, ali i štetna za profesiju. „Nevolja je što niko ne računa na momenat zasićenja u kreativnom procesu usljed kojeg tekstovi gube na kvalitetu, nezadovljne saradnice ipak stavljaju svoj potpis na njih jer rokovi su neumoljivi i na koncu opada kvalitet i dignitet profesije u cjelosti. O doprinosima da ne pričamo, svjedokinja sam da brojne freelancerke niti ne uplaćuju iste, ne nadaju se benefitima mirovine, a za zdravstveno iznalaze različita polurješenja.“

Kristina Ljevak priznaje da je, osim što je freelancerica, i radoholičarka s natprosječnom radnom disciplinom, ali joj ni takva radna disciplina ne omogućuje da samostalno uplaćuje doprinose.

„Mislim da svakog mjeseca obimom ‘oborim’ freelancersku normu, ali i dalje mi to ne ostavlja mogućnost da uplaćujem samodoprinose. Zahvaljujući nebrizi za starost, uz sumnju da ću je dočekati, mogu da platim stan, režije, odjeću u onom robnom lancu gdje se ovakvi/e oblače, suplemente za autoimunu bolest, poneko piće u kafani kad klonem od umora i neki par zanimljivih cipela, vjerujući da i kad se propada treba da se otmjeno propada (smijeh).”