Porodica Šljivić zdrav način života pretvorila u posao

Brzi način života sa sobom nosi brojne nevolje, među kojima se najviše ističe ugroženost zdravlja. To dobro zna porodica Šljivić iz Pala. Zarad vlastitih potreba počeli su proizvoditi hljeb bez aditiva i to rade jedini u cijeloj zemlji.

Piše: Nikola Vuksanović/Direkt

Osim toga bave se i proizvodnjom meda. Iz ljubavi i nužde za zdravim načinom života razvili su vlastiti posao, koji ne namjeravaju napustiti.

Zdravi hljeb bez aditiva

Sve je, kako kažu, počelo zbog djece i njihovog zdravlja, jer se svi porodično bave sportom. Hljeb je u početku Radenka Šljivić, inače inženjerka poljoprivrede po struci, pravila za porodicu i prijatelje, čisto iz hobija, bez ikakvog profita, a firmu su otvorili 2008. godine.

„Institut za javno zdravstvo je naš hljeb okarakterisao kao jedini pravi integralni u cijeloj zemlji. Mi porodično vodimo zdrav život i to je bio početni cilj – ovog već sada porodičnog posla“, kazala je Radenka.

Ističe da su ljudi uglavnom skeptici, te se dešavalo da hljeb testiraju stavljanjem u vodu, ne bi li pustio boju, ali kaže da od toga nije bilo ništa.

„Od aditiva koristim morsku so, brašno i vrlo malo germe. Od brašna koristim raž, ječam i heljdu, kao i razne sjemenke“, rekla je kroz osmijeh.

Kao stručnjak iz te oblasti, ističe da je upotreba aditiva izuzetno opasna, te da mnogi pekarski djelatnici nemaju mjeru u tome. Prisjeća se i trovanja osamdesetih godina prošlog vijeka zbog spornih aditiva. Brom koji se tada djelimično koristio kao aditiv napravio je pravu pometnju u toj industriji. Naglašava da se danas koristi kalijum – bromid, koji je takođe izrazito štetan za organizam.

„Vjerujte da pekari danas prodaju vodu i da hljeb čisto zbog toga ima volumen, a unutra je, kako bih rekla, šupalj. To nije slučaj sa našim proizvodom, jer mi nabavljamo domaći raž iz okoline Nevesinja i nema govora o aditivima“, ističe Šljivić.

Bez podrške u Republici Srpskoj

Nažalost, ova vrijedna porodica nije naišla na podršku u svojoj okolini. Hljeb osim za vlastite potrebe, legalno prodaju redovnim mušterijama, ali i pojedinim restoranima u okolini. Rekli su da lokalne kompanije i mediji do sada nisu imali sluha za ono što rade. Zanimljiva je činjenica da je njihov proizvod bio dio reportaže Evropske unije prije nekoliko godina, te je oduševio strance. Nikakvu pomoć niti donaciju nisu dobili, pa čak ni priliku da plasiraju svoj proizvod. Na sreću, ni to ih nije obeshrabrilo da rade ono što vole.

„Naša mala firma je uredno registrovana i redovno plaćamo porez. Nažalost, nema neke velike zarade od ovoga. Dok isplatimo obaveze i radnike, ostaje praktično prosječna plata. Mi se ne žalimo, jer postoje ljudi koji cijene to što radimo, a prija nam i naša nezavisnost u svakom smislu“, rekla je Radenka.

Hljeb bez aditiva koji proizvode Šljivići (Foto: Direkt)

Malo je onih koji su danas zainteresovani za ovaj stari zanat, posebno u čistoj proizvodnji, gdje se mora raditi sa mnogo ljubavi i posvećenosti. Bitna im je činjenica da svoj posao rade pošteno za sasvim pristojnu zaradu i da im novac nije prioritet, nego kult porodice, zbog čega je sve i nastalo.

„Imali smo razne ponude od političkih stranaka i čelnih ljudi, ali ni tada nismo posustali i ostali smo vjerni onome što radimo. Nismo se prodali, niti ćemo ikad“, kazao je Željko Šljivić.

Pčelarstvo – druga ljubav

Radenkin suprug Željko Šljivić, građevinski inženjer po struci bavi se pčelarstvom od davne 1983. godine. Stanje u toj proizvodnji što se tiče finansija, kako i sam kaže, nije ništa bolje. Ističe da mu taj posao odgovara ljeti, jer zimi radi kao instruktor skijanja.

„Velika zabluda vlada kada je pčelarstvo u pitanju. Ljudi misle da dođeš do košnice i uzmeš teglu meda. Uopšte nemaju predstavu koliko tu ima posla, a stanje sa pčelama je sve lošije i lošije“, ogorčeno je rekao Željko.

Klimatske promjene i vegetacija vremenom se pogoršavaju, što svakako tjera pčele. Nije rijedak slučaj da se pčele, konkretno sa ovih prostora sele na Drinu, jer je klima tu neuporedivo bolja. No, pravog meda je sve manje, jer i pčelari rado zaobilaze teži put dobijanja meda, čime i sam med gubi na kvalitetu.

„I na tom polju je mnogo falsifikata, a inspekcije su za to krajnje nezainteresovane. Da ne napominjem da zemlja sa ovakvim potencijalom uvozi ogromnu količinu meda, što je potpuno besmisleno“, naglasio je Šljivić.

Nerealne su priče i očekivanja o tonama meda, koji navodno pojedinci proizvode. Nekada je meda bilo mnogo više, ali sada se uspije isfrcati između dvije i tri tone. Ista je situacija kada je u pitanju bagremov med, ali i šumsko – livadski.

Porodica Šljivić je čisti primjer kako obrazovani i vrijedni ljudi mogu raditi i van svoje struke, te zarađivati sasvim pristojno i obezbijediti egzistenciju, a pri tom sačuvati prave porodične vrijednosti.