Može li lokalno novinarstvo preživjeti ekonomske pritiske?

Primanja novinarke Samire Bilalić Grahić sa lokalne radio-televizije u Općini Sapna u sjeveroistočnoj Bosni bila su, kako kaže, veća prije deset godina u odnosu na danas. S druge strane „troškovi života su od tada porasli za 100 posto. Ipak, pozitivno je da nam plate ne kasne, redovne su“, priča Bilalić Grahić.

Prema istraživanju koje je za Udruženje BH novinari uradio Amer Džihana „niske plate veoma su česte kod novinara i novinarki koji rade u lokalnim medijima. Gotovo polovina ispitanika ima nižu neto plaću od prosječne neto plaće (965 KM) u BiH (48%)“.

Zbog teške ekonomske situacije „lokalni mediji nisu slobodni mediji, jer su, u borbi za golu egzistenciju, podložni svim mogućim uticajima“, objašnjava Bilalić Grahić.

Nataša Tadić iz Tuzle koja radi kao freelance novinarka za više medija kaže da „finansijski pritisak počinje čim uđete u novinarstvo“.

„Status novinara izuzetno je težak. Malo smo plaćeni i sa neriješenim radno pravnim statusom. Uglavnom se mora raditi na više strana i za više medija da biste mogli pristojno zaraditi. Ja trenutno radim na pet strana i to nije nimalo lako, ali tako je kako je. Generalno nisam zadovoljna primanjima u ovoj branši. Plate nisu velike, a ako ste honorarac, to je tek priča za sebe“.

Nažalost, pritisci koje lokalni mediji i novinari trpe, iz godine u godinu se povećavaju. Situacija je slična u svijetu, regiji i Bosni i Hercegovini.

Šta se smije, a šta ne

U Sjedinjenim Američkim Državama finansijski su u posljednje vrijeme najviše pretrpile lokalne novine kojih je od 2004. manje za 20%, a najmanje je 900 zajednica „su bez ikakvih izvora lokalnih informacija“. Sa sličnim problemima susreću se novinari i novinarke u Hrvatskoj gdje je već i uobičajeno da se „prešutno zna što lokalni novinari smiju, a što ne smiju“, a ove probleme dijele i lokalni mediji u Srbiji.

Sve novinarke i novinari s kojima smo razgovarali saglasni su u stavu da su ekonomski pritisci izraženiji na lokalnom nivou nego u medijima koji rade na nivou kantona, entiteta ili države. Novinar lokalnog medija iz Banjaluke priča kako direktnog ekonomskog pritiska u njegovom mediju „nije bilo nikad“.

„U mom slučaju uvijek se dešavalo da se kaže da, eto, ne treba pisati ovu ili onu temu jer su nam to klijenti, ili mogu poslati inspekciju, ili nešto slično. Dakle, svi mi u medijima smo suočeni s tim stvarima“.

Po njegovom mišljenju, ekonomski pritisci na lokalne medije „izuzetno su opasni zato što se vrlo direktno miješaju u uređivačku politiku. Mediji, pogotovo ako znaju da moraju isplaćivati plate ili ne mogu preživjeti bez reklama ili donacija, prisiljeni su podleći pritiscima i kompromitovati svoj rad“.

Aida Štilić, novinarka Radio-televizije Unsko-sanskog kantona koja je nekada radila kao novinarka dopisnica, pojašnjava da novinari na lokalnom nivou prolaze kroz ekonomske pritiske, ali da je situacija posebno teška u slučaju dopisnika i novinara koji rade honorarno iz lokalnih sredina.  

Najviše ekonomskih pritisaka novinarka Nataša Tadić doživjela je dok je radila u jednom lokalnom mediju u Tuzli.

„Teme su morale biti pažljivo birane i ni u kojem slučaju na štetu finansijera. Sjećam se jedne emisije koju smo snimili o jednom političaru koji je dolazio iz vladajuće stranke. Emisija je bila kolažnog tipa. Dotičnom gospodinu se nije svidjelo nekoliko kadrova te je lično došao da se emisija pregleda i ti kadrovi uklone. Takvih primjera je bezbroj“.

Aida Štilić, novinarka RTVUSK

Pomenuto istraživanjeBH novinara pokazalo je da su finansijski pritisci jedan od ključnih razloga slabljenja kritičke oštrice lokalnih medija i u Bosni i Hercegovini. Upravo je jedan od strateških pravaca za rješavanje problema novinara u lokalnim medijima, a prema preporukama ovog Udruženja i „sveopća rasprava o budućnosti i finansiranju lokalnih medija“.

Ples na tankoj žici između gatekeepinga i političkih pritisaka

Važnost procesa gatekeepinga, ali i politički pritisci koje mediji trpe, neizostavne su teme na studijima novinarstva.

Nažalost, niko zaista ne može naučiti buduće novinare i novinarke kako da uspješno budu „psi čuvari“ javnog interesa, a da se istovremeno nose sa političkim pritiscima kojima su kontinuirano izloženi.

„Čak tri četvrtine ispitanika (75%) navelo [je] da političari na vlasti u nekom periodu vrše pritiske na njih. Iza njih slijede opozicioni političari, pa oglašivači” – pokazalo je istraživanje BH novinara.

Izvršni direktor Centra za analizu medija i politike i doktor komunikoloških znanosti, Amer Džihana, pojašnjava da su politički pritisci u odnosu na ekonomske „nesumnjivo veći i pogubniji po novinarstvo“.

„To pokazuje ne samo ovo istraživanje već su prilično konzistentni nalazi i ostalih studija. Politika ima preimućstvo nad ostalim društvenim sferama i diktira odnose u njima. Politika često koristi ekonomsku moć koju ima kroz formalne i neformalne kanale da nagrađuje poslušne i kažnjava nepodobne medije“.

Politički pritisci na lokalne medije najevidentniji su u javnim lokalnim servisima. Pokazalo je to i istraživanje koje su 2018. provele Anida Sokol i Sanela Hodžić iz Mediacentra Sarajevo, a čiji rezultati pokazuju da „javni mediji u BiH i do 93% sredstava za rad dobijaju kroz direktno finansiranje iz općinskih, gradskih i kantonalnih budžeta“.

Ova računica ne ostavlja prostora za znak pitanja na tvrdnju da su u takvim okolnostima isti mediji izloženi i značajnim političkim pritiscima u svom radu.

Cijena rada u lokalnim medijima

Samra Šakanović-Prgić koja je donedavno radila u lokalnom mediju, a danas je freelance novinarka, kaže kako je „ponekad mnogo teže raditi u medijima koji su plaćeni iz državnog budžeta, jer kao građanin novinar ili samostalni novinar, dopisnik ili bloger imaš pravo na svoje mišljenje bez da strahuješ od toga što će reći tvoji nadređeni. S druge strane kao samostalni novinar nemaš redovna primanja i trebaš puno više raditi na samopromociji kako bi se tvoj glas daleko čuo“.

Novinarka Aida Štilić vjeruje da nikada kao danas „lokalni politički problemi i aktuelnosti nisu bili bliži federalnim ili državnim“. Prema njenim riječima, njeni kolege/ice i ona postali su meta političkih pritisaka nakon što su ukazali na protivrječnosti u obećanjima političara na lokalnom nivou.

„Nedavno sam prozvana kao novinarka koja radi za Cazin i cazinsku politiku, kao novinarka koju je zaposlila ta politika, te da ‘oni’ meni diktiraju šta ću napisati. Čak su njihovi botovi provukli da sam dobila stambeni kredit nezakonito od Fonda za zbrinjavanje boračkih populacija, pri tome namjerno prešućujući da je moj suprug korisnik prava, kao veteran rata i jedan od maloljetnika koji je branio Bosnu i Hercegovinu. Takvi pritisci su sve češći, ne samo u mom slučaju, već i u slučaju drugih kolega koji se usude postaviti pitanja“, objašnjava Štilić.

Ugrožavanje sigurnosti u lokalnim zajednicama

Istraživanje Amera Džihane pokazalo je da su čak 40 posto ispitanih novinara i novinarki – od njih 157 – „u protekle tri godine bili izloženi napadima ili prijetnjama“. Nažalost, glas novinara i novinarki iz lokalnih medija čuje se rjeđe i tiše, a društvena zajednica uglavnom i ne zna dovoljno o pritiscima koje oni svakodnevno trpe.

Jedne prilike su mi poručili da će mi baciti bombu u kancelariju, jer im se internet članak koji sam objavila nije svidio“, priča Samira Bilalić Grahić. „Druge prilike me predsjednik jedne sapanjske mjesne zajednice, nakon što sam u vijestima prenijela njegove riječi ‘ne zanima me šta građani misle’ verbalno napao i to na mom radnom mjestu“, objašnjava ova novinarka lokalne radio stanice.

Novinar iz Banjaluke nije doživio slična iskustva kao kolegica iz Sapne, no pojašnjava da mu je u početku karijere bilo jasno da postoje teme o kojima neće moći pisati. Jednom je, nakon „nezgodnog“ pitanja, umjesto odgovora dobio komentar „‘Dijete, nećeš se ti glave nanosati ako budeš postavljao takva pitanja’”.

I Samra Šakanović-Prgić, ali i članovi njene porodice, bili su izloženi prijetnjama.

„Nakon nekoliko izvještaja iz izbjegličkih kampova, gdje sam osim tekstova radila i akcije humanitarne pomoći za ljude u pokretu doživjela sam napad i osudu u velikoj količini. Prijetili su mi smrću, optuživali me za ‘islamizaciju Europe’, te kleli članove moje obitelji na najgori mogući način, ostavljajući mi svakodnevno desetke prijetećih poruka”.

U početku je ignorisala prijetnje jer se, kako kaže, bila navikla na njih. Ipak, stvari su se promijenile kada su osobe koje su joj prijetile „pronašle Facebook profile članova moje obitelji. Tada sam morala stati kako bih njih zaštitila. Uživo mi nikada nitko nije ništa rekao, a u porukama su mi prijetili čak i ljudi iz moje lokalne zajednice koje poznajem vrlo dobro“, priča ova novinarka.

Novinarki Aidi Štilić, verbalno su „prijetili nekoliko puta“. Prijetnje su uslijedile nakon „pisanja o nezakonitom pokušaju izgradnje mini hidrocentrala u srcu Nacionalnog parka Una“, potom nakon pisanja o „krađi izbora“ u Sanskom Mostu…

Nažalost, stres koji trpe, kako kaže Štilić, novinari uglavnom prenose i na bliske osobe i porodicu. O tome se rijetko ili nikako govori.

„Pustinje bez vijesti“ – tako su istraživači iz Sjeverne Karoline nazvali zajednice u kojima ne postoje lokalne novine. „U doba lažnih vijesti i politike podjela, sudbina zajednica u cijeloj zemlji – i same lokalne demokracije – povezana je sa vitalnošću lokalnog novinarstva“, zaključuju. Zajednice bez lokalnih medija su pustinje, objašnjava novinar Jeremy Littau, u kojima nema nikoga ko bi „pozivao moćnike na odgovornost“.

Šta ostaje od novinarstva pod pritiscima?

Loši uslovi rada, zavisnost od političara i oglašivača, prijetnje, savjeti porodica da se izbjegavaju „teške“ teme, nezaustavljivo vode novinarstvo u lokalnim zajednicama pogubnom mehanizmu balansiranja između svih ovih faktora – autocenzuri.

Profesorica s odsjeka Žurnalistika Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Zarfa Hrnjić Kuduzović, pojašnjava da različite vrste pritisaka „pogubno“ djeluju na novinarsku slobodu.

„Kada novinari znaju da mogu biti profesionalno degradirani, finansijski oštećeni ili ostati bez honorara u uslovima kada su im prihodi ionako niski ili da se to može desiti i članovima njihovih porodica koji rade u drugim ustanovama, veliki broj njih odustaje od osjetljivih, konfliktnih tema. U lokalnoj sredini u kojoj gotovo svako svakoga zna i gdje su odnosi isprepleteni rodbinskim i poslovnim vezama, čak i novinar koji je spreman lično se nositi s takvim pritiscima, teško će rizikovati posljedice po članove svoje porodice. Lokalni moćnici su izrazito bahati jer za razliku od većih gradova često nemaju gotovo nikakvu opoziciju niti u tim sredinama postoje kredibilni, objektivni mediji koji nisu pod njihovom kontrolom, a koji bi nadzirali njihov rad. Po svim dostupnim analizama i ispitivanjima, neupitno je da su novinari u lokalnim medijima izloženi većim pritiscima i da im je teže izboriti se s njima u odnosu na kolege u većim sredinama“.

Zbog svega navedenog, smatra naš sagovornik iz Banjaluke „svako ko ima šansu da bolje zarađuje, napušta novinarstvo, a onda u profesiji ostanu kadrovi koji ne mogu naći bolji posao ili oni koji su podlegli pritiscima i dobrovoljno se predali raznim ineresima koji utiču na njihov rad“.

Samira Bilalić Grahić smatra da je situacija s autocenzurom slična u svim medijima na lokalnom nivou. „Tačno se zna o čemu se može, a o čemu ne govoriti“.

„Osobno nikada nisam zaobilazile neke tabu teme ako sam o njima imala što reći ili napisati. Ja sam osoba koja otvoreno govori o svemu, što je u jednu ruku pozitivno, a u drugu itekako negativno po mene i moj rad“, priča Samra Šakanović-Prgić.

„Da ne bih bila pogrešno shvaćena moram naglasiti kako ne pišem baš o svemu već samo o temama o kojima sam dovoljno informirana i koje su mi privatno važne, ali neke od njih poput izvještaja o ljudima u pokretu, vakcinaciji, psima lutalicama i politici izazvale su poprilično burne reakcije u maloj sredini iz koje dolazim. Ja tri puta mjerim i jednom siječem, ali mi moji tekstovi ipak znaju prouzrokovati određene probleme bez obzira na to koliko sam ih puta pročitala, razradila ili ublažila. Neki kažu kako to nije pametno, ali nije ni pametno praviti se slijep i gluh pored toliko problema“.

Ipak, zbog pritisaka koje trpe, a kako bi sačuvali radna mjesta i vlastitu, ali i sigurnost svojih porodica, mnogi odlučuju zažmiriti na probleme koje uočavaju.

„Za dobro novinarstvo bavili se njime profesionalno ili ne potrebno je razmišljati svojom glavom, a ne tuđom, što je ponekad vrlo teško, jer a) ljudi su se naviknuli tako i sve drugo bi im bilo preteško i b) jer to ponekad nije ni moguće ma koliko se mi trudili”, zaključuje Šakanović-Prgić.

Ima li kraja novinarskim problemima u lokalnim sredinama?

U konačnici, znanstvenici, praktičari i novinari pitaju se isto – ima li kraja problemima i kako održati kvalitetnim novinarstvo u lokalnim sredinama.

Hrnjić Kuduzović kaže da „prije svega treba kreirati povoljniji pravni ambijent za rad lokalnih medija koji će otežati zloupotrebu političke i ekonomske moći radi utjecaja na uredničku politiku, kao i ekonomsko ucjenjivanje medija. Budžetska sredstva se uglavnom raspoređuju tako da se njima nagrađuje servilnost nekih lokalnih medija, a kažnjava neposlušnost onih koji se “drznu” kritički izvještavati o lokalnim problemima. Zato je nužno konačno zakonski regulisati procedure i kriterije dodjele budžetskog novca za finansiranje medija, uključujući i izvještavanje o načinu utroška dodijeljenih sredstava. Veća transparentnost finansiranja medija iz javnih budžeta smanjila bi zloupotrebe od lokalnih vlasti za političko i ekonomsko ucjenjivanje medija“.

Kada su u pitanju napadi na novinare „tužilaštva bi morala adekvatno reagovati na način da brže procesuiraju takve slučajeve, a ne da novinari godinama čekaju na to. Pravovremeno procesuiranje i primjereno sankcionisanje obeshrabrilo bi napadače“.

„Sljedeća važna karika u lancu odbrane lokalnih novinara je urednička podrška. Krucijalno je kako urednici gledaju na te pritiske – da li štite novinare koji su meta pritisaka ili se ne žele zamjerati lokalnim moćnicima. Moćan instrument je i novinarska solidarnost koju novinari trebaju znatno više koristiti. Kako? Bojkotovanjem izjava, konferencija i saopštenja onih institucija, ustanova i pojedinaca koji se bahato odnose prema kolegama. Tako bi spriječili praksu nepozivanja nepoželjnih novinara na događaje ili uskraćivanja izjava kolegama koji su se “drznuli” postaviti neprijatno pitanje“, objašanjava profesorica Hrnjić Kuduzović.

Amer Džihana kaže da „još uvijek nije jasno kako se treba odnositi prema lokalnim medijima“.

„Čini se da nema puno strateškog promišljanja o ovoj oblasti, kao što je slučaj s mnogim sferama u BiH. Na jednoj strani, lokalni mediji grčevito se bore da prežive“.

S jedne strane mediji koji se finansiraju iz budžeta lokalnih zajednica „čine sve da ne izgube te prihode“, a „njihova glavna je ideja kako dugoročno osigurati da ne dođe do promjene koja bi im uskratila ove prihode“.

S druge strane, „oni koji se isključivo finansiraju iz komercijalnih prihoda prilagođavaju se zahtjevima tržišta i sve manje imaju odlike nezavisnih medijskih servisa koji građanima daju informacije. Njihov je prioritet zadovoljiti komercijalne klijente, pa su njihovi glavni sadržaji reklame i drugi sponzorirani sadržaji. Komercijalni lokalni mediji imaju sve manje argumenata kojima bi mogli nekoga ubijediti da njihov rad zavređuje podršku zajednice. Ako nemaju sadržaje koji su od javnog interesa, zašto bi onda društvo trebalo da brine da li neki komercijalni medij može preživjeti na tržištu?“, objašnjava Džihana.

„Smatram da su promjene u ovoj sferi neumitne i da će one doći sa ili bez našeg strateškog pristupa. Mislim da bi građani a i novinarstvo u cjelini bili na dobitku ako bismo u tim promjenama zagovarali pristup koji na prvo mjesto stavlja proizvodnju sadržaja koji su od interesa i značaja za lokalne zajednice“, zaključuje on.

U svijetu je isprobano i predlagano mnoštvo modela pomoći lokalnim medijima. Za Harvardovu Nieman fondaciju, Julia Keller piše da pomoć medijima u SAD-u pružaju uglavnom organizacije nevladinog sektora, a „slični napori su u toku u Velikoj Britaniji, gdje je nedavno pokrenut projekt pod nazivom Local News Partnership. Tamo građani plaćaju naknadu za licencu koja finansira BBC. Počevši od prošle godine, dio te naknade odlazi na novine u malim sredinama, što im omogućava da angažuju više novinara“. Neki predlažu poreske odbitke za lične pretplate na lokalne medijske organizacije, smanjenje poreza medijima koji donose informacije od značaja za javnost, osnivanje javnih fondova za lokalno novinarstvo.

Solidarnost kolega, bolje provođenje zakona, savjesniji rad pravosudnih institucija – neki su od prijedloga za očuvanje kvaliteta lokalnog novinarstva koje su ponudili naši sagovornici/e.