KAKO JE O ZLOČINIMA NAD SRBIMA U PODRINJU TOKOM 1. SRPSKOG USTANKA PISAO IVO ANDRIĆ?
U poglavlju XI “Travničke hronike” Andrić piše:
“Jednog dana vezir je iznenada pozvao oba konzula u isto vreme, što inače nije bio slučaj. Njihove pratnje susrele su se pred kapijom. Divan je izgledao svečano. Ičoglani su se vrzmali i sašaptavali. Vezir je bio ljubazan i dostojanstven. Posle prve kafe i prvih čibuka pojavili su se i kajmakan i teftedar i zauzeli skromna mesta. Vezir je ispričao konzulima kako je njegov ćehaja Sulejman-paša sa bosanskim trupama prešao prošle nedelje Drinu i uništio najjači i najbolje uređeni srpski odred koji su “ruski oficiri” obučili i predvodili. On je izrazio nadu da posle ove pobede nema više Rusa u Srbiji i da je to verovatno početak kraja celog ustanka. Pobeda je važna, rekao je vezir, i verovatno da je blizu čas kad će red i tišina biti uspostavljeni i u Srbiji. Znajući da se i konzuli, kao dobri prijatelji i komšije, raduju tome, on ih je zvao da sa njima podeli zadovoljstvo zbog dobrih vesti.
Vezir je zaćutao. Kao da je to bio znak, u Divan su ušli gotovo trčećim korakom mnogobrojni ičoglani. Po slobodnom delu velike sobe prostrta je asura. Uneseno je nekoliko sepeta, arara od kostreti i masnih crnih mešina od bravčeta. Sve te sudove brzo poodrešiše i pootvaraše i počeše da istresaju na razastrtu asuru. Za to vreme posluga donese konzulima limunadu i nove čibuke.
Na asuru počeše da sipaju odsečene ljudske uši i noseve u znatnoj množini, neopisivu masu ubogog ljudskog mesa, usoljenu i pocrnelu od usirene krvi. Hladan i odvratan zadah vlažne soli i ustajale krvi prođe Divanom. Iz krošanja i arara povadiše neke šešire, opasače i fišeklije sa metalnim orlom na njima, a iz džakova crvene i žućkaste barjake, uske i opervažene zlatom, sa slikom svetitelja u sredini. Za njima ispadoše dve – tri ripide i tupo lupnuše o pod. I najposle donesoše snop bajoneta vezanih lȉkom.
To su bili trofeji pobede nad srpskom ustaničkom vojskom “koju su Rusi organizovali i predvodili”.
Neko nevidljiv, iz prikrajka, reče dubokim molitvenim glasom: “Bog je blagoslovio islamsko oružje!” Svi prisutni Turci odgovoriše nerazumljivim mumlanjem.
Davil, koji ni u snu nije mogao očekivati ovakav prizor, oseti kako mu se podiže stomak i limunada gorča u ustima i preti da udari na nos. Zaboravio je na čibuk i samo je gledao u Fon Miterera kao da od njega očekuje spas i objašnjenje. Austrijanac je i sam bio bled i pogružen, ali kako je bio odavno navikao na slična iznenađenja, on prvi nađe reč i čestita veziru i bosanskoj vojsci. Revnost i briga da ne izostane za svojim suparnikom savladaše i u Davilu strah i gađenje i on izgovori nekoliko rečenica u čast pobede, sa željom za dalji uspeh carskog oružja i mir u Carevini. Sve je to govorio nekim drvenim glasom, činilo mu se da lepo čuje svaku svoju reč kao tuđu. Sve bi prevedeno. Vezir tada uze još jednom reč. Zahvaljivao je konzulima na dobrim željama i čestitkama i smatrao se srećnim što ih vidi pored sebe u trenutku kad, duboko ganut, gleda ovo oružje koje su verolomni Moskovi sramno ostavili na ratištu.
Davil se usudi da pogleda u vezira. Njegove oči su zaista bile življe i sjale u krajevima kao kristali.
Onaj isti duboki glas izgovori opet nekoliko svečanih, nerazumljivih reči.
Jedva čujan žamor prođe Divanom. Prijem je bio završen. Videći da Fon Miterer gleda predmete na asuri, i Davil sakupi snagu i baci pogled na razasute trofeje. Mrtvi predmeti od kože i metala bili su dvostruko mrtvi i ležali su tu, žalosni i napušteni, kao da su posle stoleća iskopani i izneseni na sunce. Neopisiva masa odsečenih ušiju i noseva ležala je mirno; oko nje razasuta so, crna od krvi kao zemlja i pomešana sa plevom. Iz svega je bȉo tanak, hladan i otužan zadah.
Davil je nekoliko puta pogledao u Fon Miterera, pa onda u asuru pred sobom, sve u potajnoj nadi da će prizor pred njim iščeznuti kao ružno priviđenje, ali pogled mu je svaki put nailazio na iste predmete, neverovatne ali stvarne i neumoljive u svojoj nepomičnosti.
“Probuditi se!”, mislio je brzo Davil, “probuditi se, stresti sa sebe ovu mȍru i izroniti na sunce, protrti oči i udahnuti malo čistog vazduha!” Ali buđenja nema, jer ova niska strahota, to je dno stvarnosti. To su ti ljudi. To je njihov život. Tako rade najbolji među njima.
Davil opet oseti kako mu stomak navire u grlo i mrak se hvata pred očima. Ipak je uspeo da se učtivo oprosti i da sa svojom pratnjom dođe mirno do kuće, gde je, umesto da sedne za ručak, legao u postelju.
Sutradan su se sastali Davil i Fon Miterer, ne pitajući se ko kome duguje posetu i zaboravljajući koliko je prošlo od njihovog poslednjeg viđenja. Prosto su poleteli jedan prema drugom. Rukovali su se dugo i gledali bez reči jedan drugom u oči kao dva brodolomnika.
Fon Miterer je već bio obavešten o vrednosti turske pobede i poreklu trofeja. Oružje je bilo oteto od neke srbijanske čete, a zastava i sve ostalo poticalo je od običnog pokolja koji je ogorčena i dokona vojska izvršila nad bosanskom rajom negde kod Zvornika, za vreme neke crkvene svečanosti.
Fon Miterer nije bio čovek koji bi se upuštao u razmatranja i sa njim nije vredelo dalje govoriti. Ali Davil je odbolovao u sebi ovaj prijem, pitajući se neprestano: Čemu ta laž? Otkud ova uzaludna, gotovo detinjska svirepost? Šta znači njihov smeh i šta njihov plač? Šta krije njihovo ćutanje? I kako ovaj vezir, sa svojim visokim shvatanjem, i naoko čestiti
Sulejman-paša i mudri Tahir-beg mogu da pripremaju ovakve stvari i čak da prisustvuju ovakvim prizorima iz nekog drugog, nižeg i strašnog sveta? Koje je njihovo pravo lice? Šta je život a šta sračunata gluma? Kad lažu, a kad govore istinu?”