Čudna neka bratija, moj profesore…

Čudna neka bratija, moj profesore…

Čudna neka bratija, moj profesore…

 Vojo Tomić , legenda koja još traje…              

Piše: Stamenko FIŠER

 

– Ostavili smo generaciju skijaša s kojom bi se svako pametan ponosio.

Činili su je: Branislav Lolović, Zoran Perušina, Horo Rejmon, Enis Bećirbegović, Aleksandar Prović, Amar Gorčić, Arijana Boras, Jasmina Dedić, Igor Vanovac, Igor Latinović, Edin Terzić, Samir Smajić, Afan Arslanagić, Edin Terzić, Ana Prović… Ma kažem vam: Enisa i Jasminu Dedić neće još niko nadmašiti za deset godina na prostorima BiH. Ali, što može jedan lud, to hiljadu pametnih ne ispravi. Čudna neka bratija okupila se oko skijanja – priča Vojo Tomić, trener, sportski radnik, dobitnik Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva kao trener i organizator ZOI ‘84…

Bio je lijep februarski dan. Nikad ljepši, sjeća sa naš sagovornik. Svi su gledali u nebo i vrtili glavom. Moja ekipa saradnika na Bjelašnici više je gledala u nebo nego ispred sebe u ono što radi. Vezisti su javili telefonom: Stiže nam Branko Mikulić! Rekao sam onako više za sebe:

– Bolje da su javili da stiže snijeg!

Branko Mikulić je zaista bio veliki autoritet. Ljudi su iz poštovanja mirno stajali pred njim. Bio je veliki čovjek i veliki radnik. Dvije sekretarice koje su čule moj komentar odmah su gotovo uglas uzviknule:

– Kako tako možete reći druže Vojo!

A što ne bih mogao, pomislio sam u sebi jer sam shvatio da sam pretjerao. Bila su to takva vremena. Poštovao sam i ja Branka Mikulića kao i svi, ali eto otelo mi se, šta mogu. Učinili smo sve a snijeg nikako da padne… Ma moram i ovo ispričati. Sjećam se jednog teksta u novinama koji je posebno nas na Bjelašnici doveo u groznu situaciju. Novinari kao novinari pisali su o svemu a jedan se odvažio da na naslovnoj strani napiše kako ne treba brinuti za Bjelašnicu ako nema snijega jer imamo – topove. Naravno, to je bila notorna glupost koju ne bih sada sa ove vremenske distance komentarisao. Kakvi crni topovi.

Kada je izašao iz automobila Branko Mikulić je pogledao Voju Tomića i tridesetak sekundi čekao je odgovor postavljen pogledom.

– A šta da mu kažem? Šuti on, šutim ja. Pa svi znaju da nema snijega i šta ja trebam da mu kažem ono što svi znaju. Gleda on mene pravo u oči, gledam ja njega još pravije…

Tih tridesetak sekundi svima tada zaposlenim na Bjelašnici ali i u cijelom Olimpijskom komitetu bili su dugi kao trideset godina.

– Druže Vojo, prozbori Branko Mikulić onako tiho da sam ga, čini mi se, samo ja čuo:  Hoće li biti snijega? Nisam čekao ni trena: To u ovom trenutku samo zna CIA i Bog, pardon oni gore!

Svi su zabrinuto zaćutali.

– Ovakav odgovor posebno od mene niko nije očekivao, a kamo li Branko Mikulić. Kakvi oni gore! Kakav Bog! Ali brzo je shvatio što želim reći. Da bi izvadio stvar šaljivo je, a ja bih dodao i diplomatski, kazao: „Pa znate svi ljudi griješe…žž! Tu se značajno zaustavio, još značajnije pogledao, nasmijao i nastavio…

Kombinacija CIE, Boga, onih gore, Olimpijade i 1984. godine nikome nije bila shvatljiva. Niko je nije komentarisao. Snijeg je pao. Vojo Tomić je odradio posao što je najbolje mogao.

– Dugo sam poslije toga razmišljao o toj rečenici i uvjeren sam da je ona najkrivlja što sam kasnije bio nagrađen Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva, najvećeg priznanja koje jedan pojedinac može dobiti. Bilo je toliko ljudi u Olimpijskom komitetu, bilo je toliko zaslužnih a ja sam je ipak dobio kao trener. Veliki je to bio gaf tog velikog čovjeka…

Šta se sve kasnije događalo u životu Voje Tomića u ovom dijelu priče nije toliko važno. Bitno je da je to još više dalo podstreka čovjeku koji je navikao kroz cijeli svoj život da samo sebe može održati stalnim dokazivanjem. Priznala ga je sredina, priznao ga je svijet.

– Uvijek ste na početku ma koliko bili blistavi i ma koliko toga napravili.

Ispričajmo i ovo. Često izgovara kada oni koji ne znaju ko je ispred njih i koliko zna onu već prepoznatljivu: ma šta čitao, bio, čovječe bio…

Prema toj rečenici će ga vjerovatno pamtiti svi oni koji simbolišu ovo vrijeme neznanja, nerada i nediscipline. Svugdje na svijetu on bi bio žpočasni doturež a kod nas jedva da mu priznaju ono što i vrapci na grani znaju i tako uporno ponavljaju iste gluposti. No, imat ćemo se kad kajati.

– Ono što danas znam je da takvu Olimpijadu nikad više nećemo moći napraviti. Svi smo bili kao jedno. Cijeli grad, cijela država. Znali smo što i kako hoćemo. Imali smo snagu da prebrodimo što se u normalnim uslovima i ne može napraviti. Znali smo što dobivamo. Jedino što me u svemu malo nerviralo je bilo stalno zanemarivanje stranaca, njihovih stručnjaka koji su takođe bili zaslužni što je ZOI 84  proglašena odlično organizovanom… – ovdje malo zastaje, prisjeća se… – Ma, kako smo radili. Onako kako danas ne radimo. Imali smo pred sobom plan i nijedan komentar u stilu: a možemo li mi ovo. Nismo bili sumnjičavi, nismo bili destruktivni. Nismo postavljali suvisla pitanja. Vjerovali smo jedni drugima. Kada mi najave dolazak inspekcije,

a to su bili uglavnom strani stručnjaci, pozovem Stoleta Granzova i prvo njega pošaljem u obilazak, u našu inspekciju. Nije bilo slučaja da se obrukamo. Kada Stojan javi: sve je OK, ja znam da je uredu. Mirno i staloženo dočekam strance i kažem: izvolite. Velika je stvar bila imati ekipu kojoj vjerujete i koja vama vjeruje…

Pričati sa Vojom Tomićem o Olimpijadi možete satima i danima, ali nas je prije i poslije svega zainteresovala jedna njegova rečenica:

– Jedini sam trener koji je dobio Šestoaprilsku nagradu!

Ko ne poštuje starost, kako će poštovati mladost, a tek sebe. Ne trebamo kriti, a to se manje – više zna, sadašnji ski pokret je na samo sebi (dvo)ličan način isključio sve one koji su nekada nešto značili i koji su bosanskohercegovačko skijanje učinili dostojnim, poštovanim i cijenjenim. Kada bilo gdje u inostranstvu spomenete ime Voje Tomića ponosni ste što ste Bosanac i Hercegovac. Naravno, ovdje su vremena učinila svoje… No, kako i to manje – više svi znaju – samo ne govore uživajajući u svojoj neprimjerenoj oholosti, nastavimo razgovor sa našim sagovornikom…

– Duga je to priča – počinje Vojo kazivati dok gleda kroz prozore još jednog slavljenika, hotela Maršal na Bjelašnici – Počeo sam u SK Sarajevo kao neiskusan trener ali sam znao da moram učiti. Samo sa znanjem se može ići dalje. Uspio sam obezbijediti učešće na nekoliko trenerskih seminara u Austriji. U toj prvoj mojoj generaciji takmičara bilo je dosta talentovanih mladića i djevojaka kao na primjer: Kalman, Trninić, Pašović i drugi. Međutim problem je bio što tadašnje vodstvo Sklijaškog kluba Sarajevo je više voljelo da gradi sebi domove i vikendice nego da se ozbiljnije pozabavi kvalitetom smučanja i armijom mladih ljudi koji su u njega gledali kao u Boga. Svi predsjednici kluba su napravili sebi vikendice  i to jednu do druge. Nije im padao na pamet kvalitet sporta. Oni su zadovoljavali svoje potrebe sa malo rakijice, malo muzikice i malo skijanja na svojim ski liftovima. Djeca, mladići i djevojke su bili prepušteni sebi. Naravno, ne i njihovoj priči. Ako biste ih nešto pitali sutradan na stazi dok su bili još mamurni od neprospavane noći oni bi vam se zaklinjali do naveče i govorili gluposti od kojih mi je postajala sve više muka. Kao i današnji političari, govorili su jedno a radili drugo. No, to nije bio samo izum njihovog vremena. Moju pažnju ipak je zaokupljala mladost. Poznavao sam direktora Ski gimnazije u Austriji. Obratio sam im se, pojasnio što je u pitanju i pozvali su me. Naša gradska SOFK-a je odlučila da mi pomogne. I počeli smo. Išli smo na glečere kod njih a oni su dolazili na ljetovanje kod nas…

Ne treba opisivati kako su pojedini bahati čelnici iz ski organizacije gledali na žludog Vojuž. Punim ustima pitali su se šta on to muti. Da li naša bezbjednost zna za djelovanja druga Tomića. A njima je bilo krasno. Zaposjeli su planine, domove i vikendice. Sviralo se i pjevalo. Ponekad se i igralo, a skijati… e to je bila druga priča.

– Plod te moje saradnje sa Austrijancima pokazao se vrlo brzo. Samo nakon tri godine Ajdin Pašović je postao prvo omladinski a onda seniorski prvak Jugoslavije, učesnik Olimpijade u Insbruku. Slovenci su već tada činili svjetski vrh a eto jedan Pašović stigao je brzo da im pomuti računice.

To je sad već bila ozbiljna priča. Oni koji su u startu Voju proglasili ludim, govorili su: žVidite šta uradi naš drug Vojo. Svaka čast. Govorili smo mi da tu ima neštož. I bilo je, ali nažalost, ne njihovom zaslugom.

– Ajdin je kao osamnaestogodišnjak vozio sve svjetske spustove. Bio je elita Šladminga, Vengena, Kicbila, Obersdorfa, Garmiša… Od tako mladog skijaša se više nije moglo očekivati…

I tada je život bio satkan od uspona i padova. Euforija koja je zavladala brzo se raspršila.

– Šta hoće sad taj Vojo. Kakve posebne pripreme za Ajdina… počeli su da govorkaju oni koji su bili zaduženi za mahale – Ne diže li se on previše…

I po starom dobrom sarajevskom receptu: onu glavu koja suviše viri treba što prije spustiti.

– U sredini u kojoj je meza glavna ne možete puno napraviti. Klub je glatko odbio sve moje zahtjeve da se Ajdinu naprave posebne pripreme. Njegova nedorečena karijera počela se gasiti, malo pomalo počeli smo ništiti ono što smo sami napravili. Ajdina Pašovića je prema mišljenju mezetlija trebalo (a zanimljivo da to mišljenje i danas vlada) uništiti. Na sreću bilo je i onih koji su vidjeli da se takav skijaš ne rađa svaki dan. Dali su ideju da se napravi novi klub sa entuzijastima i znalcima. Napravili smo Želju, zapravo obnovili ga.

Na svojim plećima ekipa u kojoj su bili Huso Arslanagić, Miomir Cicko Prović, Ibro Slipičević, Zoran Došner, Muhamed Krivošić (naravno zajedno sa Vojom Tomićem)  iskusila je šta znači entuzijazam i ljubav prema skijanju…

– Najvažnije je reći da nas je sportsko društvo Željezničar prihvatilo i pomoglo. Direktor Željezničara je bio Dane Maljković i trebao bih sada što kaže Huso Arslanagić dići se i odati mu počast. Dakle, Dane nam je dao svaku vrstu pomoći. Prvi predsjednik je bio profesor Vladimir Poleksić, dekan Fakulteta za fizičku kulturu. Dobili smo prostorije u Titovoj ulici. Dobili smo svoje mjesto u društvu. Nabavljeni su nam automobili za prevoz takmičara. Počeli smo ponovo da živimo punim plućima. Za par godina stvorili smo generaciju izvrsnih takmičara…

Iz Skijaškog kluba Sarajevo opet su pričali kako je onaj ludi Vojo opet počeo djelovati. No, sada su bili u poziciji samo da žlajuž. Izvinite na izrazu ali šta drugo reći kada  znate onu narodnu: psi laju, karavani prolaze…

– Ne mogu a da se ne sjetim te generacije izvrsnih skijaša počev od braće Doršner. Nažalost, Jana danas nema, poginuo je braneći Sarajevo. Tu su još bili: Afan Arslanagić, Horo Reimon, Aleksandar Prović, Milan Petrović, Boris Košutić, Mićo Lučić, Branislav Lolović, Željko i Duško Anić, Edin Terzić, Aleksandar Mišković, Zoran Perušina, Snežana Kureš, Vedrana Perić, Arijana Boras, Marina Vidović…

Ovdje treba istaći, kaže Vojo, da su skijaši/smučari SK Željezničara bili okosnica reprezentacije koja je nastupila u Albervilu. Bili su tu: Arijana Boras, Marina Vidović, Zoran Perušina, Edin Terzić, Igor Latinović… A treneri su bili Vojo Tomić i Ajdin Pašović.

– U Željezničar dolazi što je vrlo zanimljivo za predsjednika kluba Marko Petrović, današnji predsjednik Ski Saveza BiH. Moram reći da je to, nažalost, jedini čovjek u Predsjedništvu koji poznaje probleme u klubovima, materijalne, stručne i ostale a to je vrlo važno moraćete priznati, zar ne. Želim naglasiti da smo mi bili duboko svjesni da od Saveza ne možemo očekivati materijalnu ili bilo kakvu drugu pomoć. Znali smo da smo kao građani osnovali klub, te da se o njemu moramo brinuti sami.

S obzirom na to da je Željezničar radio u kontinuitetu stvorena je, prema riječima Voje Tomića, još bolja generacija. Činili su je: Branislav Lolović, Zoran Perušina, Horo Rejmon, Enis Bećirbegović, Aleksandar Prović, Amar Gorčić, Arijana Boras, Jasmina Dedić, Igor Vanovac, Igor Latinović, Edin Terzić, Samir Smajić, Afan Arslanagić, Edin Terzić, Ana Prović… Slijedili su je još darovitiji kao Dejan Čečar, prvak Jugoslavije u cicibanskoj i pionirskoj selekciji… zatim Bojan Bulajić, Vladimir Lučić, Nesko Hadžimuratović, Sejo Čaušević, Tarik Bisić, Dario Muratović te sadašnji treneri Medveščaka  Marko Šuman i Davor Lažeta…

– Ova generacija je dobro radila. Dovedeni su treneri iz Slovenije. Stizali su međunarodno vrijedni rezultati. Enis Bećirbegović osvaja dvije medalje u Val-di-Zeru. Da, da onaj isti Enis Bećirbegović koji i danas vozi i kojeg neznalice tako omalovažavaju. Ma što upšte takve stvari pričati. Stvorili smo generaciju skijaša kojoj ne bi bilo kraja na svjetskom planu. Ako kažem da jednog Enisa ili Jasminu Dedić niko neće pobijediti za deset godina onda sam sve rekao. Pa, ta naša omladina danas radi kao treneri i stručnjaci širom svijeta. Pogledajte jednog Igora Vanovca, on trenira Amerikance…

Na trenutak Vojo Tomić zastaje, skida naočale i širi ruke:

– Eto, prije mjesec dana bivši naši takmičari sada treneri Medveščaka kao gosti su nam očitali lekciju. Bili su gosti sa svojim takmičarima iz Hrvatske na Kriteriju prvog snijega na Bjelašnici. Njihovi puleni su nam očitali takvu lekciju da je to bolje i ne spominjati… Činjenica je da danas nemamo takmičara vrijednog spomena. Pa, čovječe (širi ruke) uništili smo sve što smo imali. Željezničarom vlada neka čudna bratija. Sve što je valjalo je otišlo. Čujem da su Nadir Abaza i Vedo Kasumagić vani, na svoju veliku sreću. Opet je, čini mi se, zavladala ekipa za mezu. Napravili su kuću i sve kao nekada u najgora vremena. Čujem da ih svi napuštaju, a i ko bi ostao kada im sportski rezultati nisu važni…

 

Gdje smo u alpskom skijanju…

  • Vjerujem u našu omladinu i opravdano smatram da oni mogu postići mnogo. Davno sam saznao ali i na svom primjeru spoznao da medalju kuje entuzijazam i stručnost pa onda novac. Imamo sasvim dovoljno mladih ljudi sa određenim potencijalom i imamo dovoljno mladih momaka koji su treneri. Međutim, oni neće napraviti ništa ako im ne pomognemo, ako ih prepustimo da budu dovoljni sami sebi. Sve njih treba edukovati. Ne bih u ovom tekstu mnogo govorio o rezultatima. Oni su shvatljivi svima. Kada naši najbolji takmičari zaostaju po deset i više sekundi onda je sve jasno. Teoretski u jednu sekundu stane stotinu takmičara. Ako neki zaostaju tri ili četiri sekunde, to je za tri ili četiri stotine takmičara. Znate li šta je to? Znaju i oni. Na tim takmičenjima obično nema ni Austrijanaca, ni Švicaraca, ni Francuza i Nijemaca… Gdje smo mi onda u alpskom skijanju….
  • Kako doći do novih velikih takmičenja…
  • Nikako! Vrlo teško! Imali smo skoro kandidaturu za olimpijske igre i znamo kako smo prošli. Međunarodne institucije, što je i normalno, imaju niz zahtjeva. Nikad ih nismo mogli ispuniti. Međutim, ZOI ‘84 nismo slučajno dobili. Imali smo sazrele političare, proizvedeni su privredni i sportski kadrovi, koju god fabriku smo otvorili imali smo radni kadar za nju. Imali smo brojna međunarodna takmičenja. Sa ovim kadrom i ovim shvatanjem ne znam kako uopšte opstajemo. Nema nas nigdje i mi se pravimo da to ne vidimo. U ski sportu utaborila se jedna čudna bratija koja ne zna izvesti  zemlju na svjetsku scenu. Ima časnih pojedinaca koje treba spominjati ali ostale… Za ovih desetak i više godina nismo imali na našim startnim pozicijama u skijanju Austrijanaca, Njemaca ili Amerikanaca. Pametnom čovjeku to sve govori.

 

Bjelašnica ide dalje…

  • Bjelašnica još ima šansu da je sačuvaju. Odgovornost leži na planerima, odnosno institucijama koje odlučuju o našem kvalitetu života. No, planiranje nam nije bila jača strana. Divlja gradnja nije novost ovog vremena. Kažu onaj ko ne planira nema šta da očekuje od budućnosti. Povampirene duhove primitivizma i skorojevića može ukrotiti Kanton, Opština, OHR… Urbanizam ima glavnu riječ…

BiHSki magazin

Da li će skijanja biti na planinama oko Sarajeva – pitali smo Voju Tomića, legendarnog ski trenera, čovjeka koji je i srcem i dušom vezan za Bjelašnicu i Jahorinu.

Pogledao nas je i zaćutao kao da ne vjeruje u ono što ga pitamo… -… a zašto to ne pitate one koji se predstavljaju da “gazduju” ovim planinama. To su ljudi koji su upropastili skijanje u BiH. Da li se bez njih i prije nešto moglo. Tražio sam da meni iznajme Bjelašnicu ili Jahorinu za marku ali su se pravili da ne čuju. I sada govorim dajte mi olimpijske planine za marku i napraviću što znam. Ali ne, oni traže “puke” milione koje im niko neće dati

Prof. Vojislav Tomić 1937-2017