Organizovani haos na kulturnoj sceni

Javna pobuna povodom objavljivanja rezultata konkursa Ministarstva civilnih poslova za kulturu nečem ipak služi, da podsjeti javnost da kultura postoji, i pored, čini se, kontinuiranih pokušaja da se satre.

Da je u kulturi mnogo šta nakardno, kao i u drugim segmentima društva, objelodani neki povremeni skandal koji odjekne u javnosti. Nedavni primjer su reakcije kulturnih radnika na rezultate konkursa kod ministarstva civilnih poslova za finansiranje projekata iz oblasti kulture (takođe i sporta) kojom prilikom je Savjet ministara raspodijelio tri miliona KM za 2017. Godinu, pohvalivši se posebno izdvajanjima za vjerske zajednice i najavivši sličan spektakl na proljeće tekuće godine, jer izbori idu, a zna se koji pastiri mogu usmjeriti svoje vjerno stado.

Digla se verbalno kuka i motika protiv netransparentnosti postupka, burazerske dodjele sredstava, nagrađivanja miljenika, tolerisanja ili čak podsticanja fantomskih organizacija, i tome sličnih ustanova.

Tražile su se pravda i otkazi, a dobila arogantna bahatost ćutanja tipa „može nam se“. Jer, kako drugačije protumačiti ponavljanje grešaka na koje je ranije ukazivano podrobnim pokazateljima na prošlogodišnjem konkursu pa i nekim prije? Međutim, ovaj način finansiranja jedna je od malobrojnih institucionalnih poluga namijenjenih podršci kulturnom razvoju. Ali, konkursi su takvi kakvi su, najčešće ne donose najbolji rezultat. U tako „organizovanom“ haosu na sceni, gdje kao da nema zakona, neko se može neutemeljeno ponadati da će spas jednog dana doći od koncepta razvoja kreativne industrije.

Neki pamte dane kada nije bilo revanšizma, bili su konkursi, sve je bilo dostupno i ništa sakriveno. Sredstva na konkursima su dobijali i takvi koji su štrajkovali protiv nekih odluka čelnika, dok danas slični „ne dobijaju ni cvonjka“. Nekada je vlast strepila od stava javnosti, mnogo više nego što je javnost zazirala od vlasti.

Nekada fantomske organizacije nisu kupile kajmak iz budžeta. Nikome to nije padalo na pamet. A dokaz je činjenica da su oni koji su nekada bili na sceni aktuelni i danas.

Konkursi su vremenom ulazili u rutinu, sve sa većim brojem priloženih projekata, bilo na kom nivou. Organizacije i ustanove su se projektno opismenile, da bi preživjele. Uslovima konkursa prioritet se davao inovacijama na polju stvaralaštva i međunarodnoj saradnji, a u cilju dostizanja javnog interesa. Bar tako stoji na papiru.

U praksi, konkursi sve više liče na „podsticanje amalgama razbibrige i populističke kulturne akcije“, a sve manje na podršku samobitnosti i autonomiji kulture i umjetničkog djela. Sve više znače finansijski podstrek „svojima“, a sve manje vidljivog plana šta se hoće od konkursa, što kulminira upravo sada kada je najavljena nova podjela miliona maraka.

Planiranjem taktika i kampanja država zvanično definiše šta su joj prioriteti i kuda stremi. Predloženim mjerama ona se obavezuje na njegovanje tradicionalnih manifestacija i javnih ustanova, jezika i pisma naroda, očuvanja i povezivanja kulturnog prostora, ali i garantuje raznolikost odgovora na kulturne potrebe svih građana. Pa i onih kojima nije prioritet izučavanje ezoteričnih, ili kojekakvih drugih misticizama i podrške video klubovima i može se nabrajati unedogled glupim projektnim sadržajima za koje je izdvojeno na desetine hiljada maraka. Prema pobunjenim udruženjima ovo je jedna u moru stavki koje ilustruju „sumnjive kriterijume“.

Treba li posebno naglasiti da nije stvoren sistem koji prepoznaje vrhunske vrijednosti. Niti ima bilo kakvih naznaka kulturnog modela u najavi, kao ni svrsishodne politike.

Da ni je tako ne bi se za nekog cijedilo na kašičicu, a za drugog zahvatalo i previše, posebno, ako ne i isključivo, ako ima veze sa vlašću.

Sprega politike i istaknutih umjetnika uvijek je na štetu ovih drugih. Umjetnici su žrtve političke ucjene.

Projektno finansiranje podrazumijeva komisijski rad, ali danas niko ne može da dešifruje sistem rada komisija i institucija. Komisija jeste autonomna u odlučivanju, ali to ne znači da je ta samostalnost čini nepogrešivom , ni njenu odgovornost neupitnom. Isto je i sa, recimo, ministrom ili sekretar(k)om, koji više ne pitaju stručnjake, već slijede mig nadređenog.

Nema sumnje da su ovi konkursi u znaku pojačanih pritisaka stranaka, ili nekih njenih manjih dijelova, na kulturnu politiku i sve više kompromisa u odnosu na zacrtane ciljeve.

Nije li decidno s tim u vezi i ministar bezbjednosti iznio tvrdnje o radu pomoćnika ministra MCP i načinu raspodjele projekata i para!

Nažalost sada nema peticija (uglednih) građana za nečiju smjenu, ili protiv nje.

Danas reda nema što se može vidjeti i iz letimičnog pogleda na rezultate konkursa. Niti više vrijedi da se bune strukovna udruženja, umjetničke organizacije, pojedinci, opozicione stranke…

Međutim javna pobuna nečem ipak služi, da podsjeti javnost da kultura postoji, i pored čini se kontinuiranih pokušaja da se satre,

Kako onda razumijeti sve ovo što se događa osim kao veliku opasnost za hrabre ideje i stvaraoce van sistema, kao i za vrhunsku umjetnost? Dok se sada konkursima radi na uskraćivanju finansijske pomoći kulturnim projektima „koji joj se čine nepoćudnim za politički program koji komisija zastupa“, a nagrađuje „dosadašnji i budući entuzijazam birača“, u budućnosti će ta bara biti još manja, a sa još više krokodila.

Jer ne mogu svi biti kulturni radnici, od opančara do dirigenata.

Ali i vlast bira svoje miljenike, pa će raspodjela novca biti još nepravednija, bar kod nas, možemo opravdano da sumnjamo.

Preživjeće samo brendovi.

Saslušanje o BiH pred Kongresom SAD-a: Korupcija i kriminal postali su “dio političke DNK”

Saslušanje o BiH pred Kongresom SAD-a: Korupcija i kriminal postali su “dio političke DNK”

https://ba.voanews.com/a/4357336.html

<iframe src=”https://ba.voanews.com/embed/player/0/4357336.html?type=video” frameborder=”0” scrolling=”no” width=”640” height=”360” allowfullscreen></iframe>

https://ba.voanews.com/a/4353417.html

https://ba.voanews.com/a/4355640.html

Irfan Ribić izliječen uljem kanabisa: Ako sam ja najveći problem u BiH, neka me sutra uhapse

Lako je Irfana Ribića bilo prepoznati na dogovorenom mjestu susreta. Majica s natpisom “Bolje ilegalno živ, nego legalno mrtav” umnogome nam je pomogla u tome. Na prvu ostavlja dojam nadasve bistrog i veselog dvadesetjednogodišnjaka. Usto, djeluje živahno, kako i priliči njegovoj mladosti. A i tvrdi da je ponovo zdrav i snažan. Cjelodnevne obaveze na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti ne ostavljaju mu puno prostora za neplanirane izlete. Ali, važno mu je da ispriča svoju priču. Posvećen je borbi za medicinsku legalizaciju ulja kanabisa, iako je svoju životnu dramu ostavio iza sebe. Važno mu je prvenstveno zbog onih koji tek trebaju da prođu kroz ono što je on prošao. Svaki dan je, kaže, veoma bitan, jer bolestan čovjek ne može da čeka.

Prvi susreti

Daleko od rodnih Zavidovića, 2014. godine se upisuje na sarajevsku Akademiju scenskih umjetnosti. Nakon okončane prve godine fakulteta, tačnije maja 2015. godine, suočava se sa prvim problemima multiple skleroze. Iako je na početku sve ličilo samo na prehladu, sezonsku gripu, već je 1. juna 2015. spoznao ozbiljnost svog zdravstvenog problema.

“Otprilike nekih petnaestak dana je trajala ta agonija. Multipla skleroza dijagnosticirana mi je tačno 1. juna. S obzirom na to da sam iz Zavidovića, Zeničko-dobojski kanton, suočio sam se sa određenim zakonskim preprekama pa nisam mogao da se liječim u Kantonu Sarajevo. Prebacili su me u Zenicu. Ležao sam nekih dvadesetak dana u bolnici. Uzeo neke terapije, prošao preglede i sve što je trebalo proći… Nakon toga sam se malo oporavio. Ne treba griješit dušu, to je u tom trenutku dosta dobro izgledalo”, prisjeća se Irfan.

Poslije kratke traume oporavak je išao svojim tokom. Vraća se opet fakultetskim obavezama, završnim ispitima iz glume… Vrlo uspješno polaže sve ispite, bez ikakvih propusta. Potom dolazi raspust koji mu je, prema osobnim tvrdnjama, dobrodošao da se odmori. Provodi ga s roditeljima u Zavidovićima. Naravno, opet uz stalno posjećivanje ljekara. Od bolnice do bolnice, od kontrole do kontrole… Na Akademiju se opet vraća u septembru, zbog predstave. U oktobru počinje nova akademska godina…

Irfan Ribić

Irfan Ribić

“Sve je to, iskren da budem, dobro izgledalo. Nisam imao nikakvih poteškoća, izuzev nekih simptoma koji su donekle bili ‘normalni’. Trnjenje ruku, nogu. Nekad malo zamagljen vid. Trebalo se pomiriti s tim i živjeti. Nažalost, do kraja života. Sve je super bilo do decembra 2015. godine. Primjećivao sam da se moje tijelo brže umara. Bio sam funkcionalan nekih četiri do pet sati. Ostajao sam ja na Akademiji, i radio. Ali to nije bilo kao prije. Jednostavno sebe nisam prepoznavao”, tvrdi Irfan.

Novi relaps

Studij na Akademiji iziskivao je cjelodnevne obaveze, a to za njega više nije bilo moguće. Bolest mu je ostavljala sve manje prostora za dodatne životne aktivnosti. U decembru 2015. godine mu se desio novi napad, odnosno novi relaps.

“Relaps je naziv za napredovanje bolesti. Kada se desi relaps to zapravo znači, da tako prevedem, vraćanje određenih simptoma. Vi tada ne možete ništa. Sad sve zavisi od čovjeka do čovjeka. Neko izgubi vid, neko ne može da hoda. Neko otežano diše. Meni su se u tom periodu pojavili problemi s hodanjem, bio sam privezan samo za krevet. Počela mi je otkazivati kompletna lijeva strana. Imao sam problema sa srcem. Počeo sam otežano da dišem. Vid mi je pao na tri posto. Znači gotovo slijep sam bio. Kasnije, u bolnici, služio sam se kolicima”, prisjeća se ogorčeno Irfan.

Irfan Ribić

Irfan Ribić

Poslije oporavka, svakodnevnicu je morao kombinovati oslanjajući se malo na svoje noge, a malo na kolica. Sve mu je otežavalo to što se opet vratio fakultetskim obavezama.

“Taj novi napad, novi relaps, bio mi je alarm upozorenja za nešto što bi dalje trebao da uradim glede svog zdravlja. Vidio sam da tradicionalni medicinski tretmani nisu bili rješenje. U to vrijeme počinjem da istražujem o nekim alternativnim metodama liječenja, gledam kako se ljudi liječe u svijetu, šta koriste… Januar mjesec je opet bio vrijeme mojih semestralnih ispita. Radio sam opet jednu predstavu u kinu Bosna. Jednu noć sam došao kući, onako mrtav-umoran s probe, legao da spavam… A na TV-u emisija o mojoj bolesti. Ono što mi je bilo zanimljivo u toj emisiji jeste da su gosti bili žena koja je farmaceut, žena koja je oboljela od multiple skleroze i krim inspektor. Zapitao sam se šta će krim inspektor u emisiji o mojoj bolesti”, kaže Ribić.

Prekretnica u životu

Tvrdi da do tog trenutka o kanabisu ništa nije znao osim da je to droga, odnosno da je riječ o “opasnoj psihoaktivnoj supstanci od koje možeš da zaglaviš u zatvoru i ništa drugo”.

“Dotad nisam neki značaj pridavao tome… Ali ono što se desilo u toj emisiji bila mi je životna prekretnica. Pričali su o multiple sklerozi i o načinima liječenja, da bi ta žena koja je bila u studiju, koja boluje od MS-a, u jednom trenutku rekla kako se njoj relaps smiri kad zapali džoint. Naravno, krim inspektor se protivio… No, onda se Skype linkom u emisiju javio čovjek iz Hrvatske, koji je bolovao od MS-a nekih osam-devet godina. Huanito Luksetić nastupio je tako trijumfalno, kazavši javno da je ulje kanabisa lijek za multiple sklerozu. Svi su ga gledali s nevjericom, u nekom čudu. Mene je sve to dodatno zaintrigiralo. Uvijek ponavljam, sudbina je čudo. Ja sam tad u glavi osjetio nešto što me je toliko upućivalo na to”, priča Irfan.

Ulje od kanabisa

Ulje od kanabisa

Dodaje da je Luksetića odmah našao na Facebooku, te da su počeli razmjenjivati određena iskustva koja su njemu umnogome pomogla, ali i učvrstila njegovu vjeru za izlječenjem.

“Prva prepreka bila je kako reći roditeljima za sve to. Trebala mi je skoro sedmica da skupim hrabrosti i da kažem ocu da ja to hoću. Ono što mi je bilo u glavi jeste da ću to probati, bez obzira na sve. Otac mi je rekao da je i on također gledao emisiju i da se slaže da vrijedi pokušati. Zamislite koliko stvari se moralo posložiti da su i roditelji bili za to. Zaista su mi bili podrška od početka. I otac, i majka, i brat. Svi su čvrsto vjerovali u mene, što mislim da je najbitnije. Konstantno se vraćam na to koliko je temelj porodice najvažniji… Zamislite da sam bio sam u tome, sto i nešto kilometara udaljen od rodnog grada i od roditelja. Ne ide, zaista. Mora biti neka čvrsta veza. Neki čvrst bedem, stub, koji će to zajedno izgraditi”, kategoričan je Irfan.

Otac na (ne)službenom putu

Ribići tvrde da nisu “grlom u jagode” ušli u cijelu priču, da su se podrobno pripremili i štošta iščitali o kanabisu, napominjući da je najvažnije što su shvatili da zapravo ima različitih vrsta kanabisa, i dobrog i lošeg. Upozorava da treba biti vrlo oprezan, jer pogrešan korak olako može odvesti u stranputicu.

“Ako se pristupi na loš način, to može biti vrlo kobno. Sumnjam da iko u Bosni i Hercegovini to pravi i prodaje. Ja se još nisam susreo s tim. Volio bih da jesam, jer bi mi to olakšalo mnoge stvari. Slovenci prednjače u regionu kad je riječ o tome, tako da sam spas tražio u Sloveniji. Međutim, to ni tamo nije legalno na pravi način, kako bi trebalo da bude. Trebalo je da se spakuješ i odeš u Sloveniju, na crnom tržištu kupiš ulje i doneseš ga u Bosnu i Hercegovinu. Otac je bukvalno rizikovao sve u životu; posao, porodicu… Sjeo je u autobus, otišao u Sloveniju i kupio meni ulje. Naravno, prije toga smo stupili u kontakt s čovjekom, provjerili ko je i šta prodaje… Ljudi moraju znati – jedno ulje ne liječi sve bolesti. Postoji ulje za moju bolest, postoji ulje za karcinom sa visokim procentima THC-a… Tako da je sve to trebalo znati prije”, objašnjava naš sagovornik.

Irfan Ribić

Irfan Ribić

Ističe da čovjek od kojeg su kupili ulje nije nikakav ljekar, nikakav medicinski radnik, ali da se proučavanjem kanabisa bavi petnaestak godina.

“Čovjek od kojeg sam kupio ulje mi je detaljno objasnio kako se to koristi. Ta terapija koju sam ja potrošio trajala je tri mjeseca. Za ta tri mjeseca sam potrošio 60 mililitara ulja. Odlične rezultate sam imao još nakon nekoliko dana. A onda se to samo nizalo jedno za drugim. Poslije te tromjesečne terapije uradio sam magnetnu rezonancu i niz nekih drugih nalaza koji su pokazali fantastične rezultate. Ali, ono što mi je najbitnije u svemu tome jeste kako sam se ja osjećao. Ta tri mjeseca, kad sam koristio to ulje, kao da sam se ponovo rađao. Ali bukvalno. To je jedan od najljepših perioda u mom životu. Sve ono što dotad nisam mogao, što mi je bolest uskraćivala, ja sam uz to korištenje ulja potpuno savladao, apsolvirao i krenuo dalje”, kazao je Ribić.

Reakcije liječnika

Prema tvrdnjama našeg sagovornika, doktori nisu mogli da vjeruju kada su pregledali njegov nalaz, kazavši mu da je naučni fenomen. No, osim toga, nisu smjeli ništa više da kažu, da opovrgnu ili potvrde, ili da napišu bilo šta je izvan njihovog domena. A ulje kanabisa je svakako bilo izvan njihovog domena.

“Legalizacija je zapravo veliki problem koji nas vraća unazad. To je problem koji dodatno usporava ovu priču. Zamislite kad bi poslije mene počeli ljekari da pričaju o tome, kad bi ljekari počeli da podižu svijest kod pacijenata o tome, zamislite kako bi mi napredovali na tom polju. Ali, nažalost, to nije tako. Siguran sam da će doći dan kad će od nas oboljelih, koji koristimo ulje kanabisa, tražiti informaciju više. Ali ne bih volio da do toga dođe, ne bih volio da se ponavlja priča kao u Makedoniji. U Makedoniji pacijenti koji su oboljeli od nekih teških bolesti i koji su koristili ulje, kao što sam ja, sad drže predavanja ljekarima. To je za mene potpuno poražavajuće”, ističe Ribić.

Irfan Ribić ustrajan je u svojoj borbi za legalizaciju medicinskog kanabisa, iako nije član bilo kakve grupe za legalizaciju. Na pitanje plaši li se zakonskih prepreka, on ističe da mogu da ga uhapse, ali da često sebi postavlja pitanje šta će s tim dobiti.

“Uhapse li jednog studenta od 21 godinu, koji studira na Akademiji i koji u životu želi samo da bude glumac, bit će to poražavajuće za BiH. Ako sam ja problem u ovoj državi, neka me sutra uhapse. Ali to bi tako sramotno bilo. Kamo sreće da je Irfan Ribić najveći problem u ovoj zemlji”, zaključio je naš sagovornik

Klix

Deset hiljada građana tražilo pravdu!

U centru Banjaluke završeno je okupljanje građana na skupu “Pravda za Davida”. Deset hiljada ljudi na Trgu Krajine tražilo je pravdu i istinu. Istinu za sva, kako je jednoglasno istaknuto, za sva ubistva u Republici Srpskoj, za sve nerasvjetljene i zataškane slučajeve, za sve nevine koji su, kako kažu porodica i građani, život izgubili na kukavički način.

„Bilo ko ko večeras napravi incident, nije pripadnik ’pravde za Davida’, rekao je na početku otac Davida Dragičevića Davor, ističući da na skupu nema politike.

Mirni skup sa jasnim zahtjevom, nije mogao proći bez incidenata.

„Kako saznajemo, 5 autobusa sa ljudima koji su trebali biti sa nama zaustavljeno je na starim naplatnim rampama… Mir i dostojanstvo, ali eto da znamo u kakvim vremenima živimo“, poručeno je okupljenim građanima sa razglasa.

Okupljenima se prvi obratio Davidov otac Davor Dragičević koji je zahvalio svima koji podržavaju njegovu borbu i sve pozvao na mir i dostojanstvo.

Prozvao je vrh MUP-a RS, navodeći da su oni saučesnici u ubistvu Davida.

”Hvala onim poštenim ljudima u MUP-u koji nam daju podršku i od kojih dobijamo činjenice”, rekao je Davor Dragičević.

Davor Dragičević je poručio da je saučesništvo u ubistvu gore od ubistva.

“Gospođo, Filipe Ćulume, ukućani iz ulice Velibora Janjetovića, Darko Ćulume, Dragane Lukač, Darko Ilić, Dalibore Vrećo, vi ste saučesnici u ubistvu” rekao je Davor Dragičević i dodao da je David nosio transparent za Nikolu Đurovića i Jovana Arbutinu, te da neće dozvoliti da iko više nosi transparente.

Građani su tada podigli ruke, a dok su Davidovi drugovi nosili njegovu sliku, u pozadini je svirala pjesma Davida Dragičevića “Klinac u getu”.

“Đakac, posljednje što si mi rekao bilo je samo ti treniraj. Evo me stojim istrenirana svaku veče na trgu i borim se za pravdu”, rekla je u obraćanju Davidova drugarica.

Okupljenim građanima, iz svih gradova BiH, obratiti su se prijatelji stradalog mladića, njihove majke, a zatražili su i pravdu za svu djecu, za Dženana Memića i sve građane.

Banjalučanin, koji na trg Krajine, kako kaže, dolazi svako veče rekao je da će istrajavati u tome sve dok se istina ne sazna.

“Emocije me preplave svaki put kada dođem, a i večeras ću upaliti svijeću i istrajaću zajedno sa ostalim građanima sve dok istina ne izađe na vidjelo”, rekao je on.

David Dragičević je nestao 18. marta, a njegovo tijelo pronađeno je 24. marta na ušću Crkvene u Vrbas. Različite i nepotpune informacije vezane za istragu “potpalile” su sumnju da cijeli slučaj nije onakav kakvim ga nadležni predstavljaju.

Davidov otac, Davor Dragičević, pozvao je sve građane Republike Srpske i Federacije BiH da podrže ovu borbu koja je, kako je rekao, borba svih nas za dostojanstven život.

Na skupu su poručili da će se u ponedjeljak u 15:00 h okupiti ispred zgrade Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci i tražiti pravdu za Davida Dragičevića.

(BN

“Hoće da zataškaju ubistvo moga sina, oni su saučesnici”

Oko deset hijada građana okupilo se na banjalučkom Trgu Krajine na protestnom skupu “Pravda za Davida”.

Oni traže istinu i pravdu za 21-godišnjeg Davida Dragičevića iz Banjaluke, koji je pod nerazjašnjenim okolnostima smrtno stradao krajem marta, kao i za sve nerasvetljene i zataškane slučajeve smrti mladih ljudi u poslednjih desetak godina u RS i BiH.

Davor Dragičević, otac ubijenog mladića, optužio je pojedine visoke funkconere MUP-a RS, uključujući i ministra policije Dragana Lukača i direktora Policije RS Darka Ćuluma, kao i tužioca Dalibora Vreću, da su pokušali da zataškaju ubistvo njegovog sina, zbog čega su, kako je naveo, saučesnici u ubistvu.

“Mi ćemo ostati ovde, nećete nas oterati, a vi nećete ostati ovde”, rekao je Davor Dragičević.

Na skup u Banjaluci došli su i ljudi iz drugih gradova RS, kao i iz Federacije BiH, a njihove poruke bile su “Pravda za Davida i za svu našu decu” i “Idemo do kraja”.

Skup je prošao bez ijednog incidenta.

David Dragičević (21) iz Banjaluke nestao je 18. marta, a njegovo telo pronađeno je 24. marta na ušću reke Crkvena u Vrbas.

Porodica i prijatelji ne veruju u veriziju koju je saopštila policija, prema kojoj se on utopio u rečici Crkvena, već sumnjaju da je brutalno pretučen, držan nekoliko dana u zatočeništvu, a onda bačen u reku.

Svake večeri od 26. marta na Trgu Krajine se okupljaju građani tražeći “Pravdu i istinu” za Davida, a putem Fejsbuka formirana je grupa koja trenutno broji više od 80.000 građana.

b92

Podaci: Sve veće socijalne razlike

Statistike pokazuju da se godišnje uveze kavijara, viskija, egzotičnih orašastih plodova, ali i luksuznih automobila u vrijednosti od nekoliko desetina miliona maraka. S druge strane, pola miliona nezaposlenih živi na ivici egzistencije. Stručnjaci kažu da je jaz između bogatih i siromašnih ogroman i da će, ako se ovako nastavi, biti još veći.

Dok više od polovine građana BiH jedva preživljava od mizerne radničke plate ili zahvaljujući jednom obroku iz javne kuhinje, trend uvoza luksuznih automobila se nastavlja. Samo u prva tri mjeseca 2018. godine, uvezeno je 10 luksuznih automobila čija je vrijednost 3 miliona maraka. Neobično je i to što će ova cifra uveliko premašiti prošlogodišnju kada je za 10 luksuznih automobila za čitavu godinu potrošeno takođe 3 miliona maraka. Građani kažu da je jaz između bogatih i siromašnih sve veći.

„Vidim da ima bijede ali automobili to ne govore, i mislim ima puno siromaštva naročito Banjaluka i Doboj.“

„Mnogo nepravde ima i sve treba kroz zakon od saobraćaja smeća pa dalje a od vrha nema tako čvrstih zakona.“

„Ko ima ima ko nema nema ali da je standard za građane loš to je apsolutno i mislim da je najveći problem što nema posla nema se gdje raditi i to je ključ priče“, kažu građani Banjaluke.

Najskuplji sa liste luksuznih automobila je ”Porše kupe” za koji je iskeširano 514 000 maraka, drugo mjesto pripada ”Ferariju” za koji je plaćeno 492 000 maraka, dok je treći najskuplji uvezen automobil ”Mercedes” plaćen gotovo 310 000 maraka. Ekonomisti upozoravaju da dolazi do sve većeg raslojavanja društva na ekstremno bogate i ekstremno siromašne.

„Prosto je to sad sociološko pitanje u kojoj mjeri smo mi nekulturan narod, pa hoćemo da se bahatimo. Kad pogledate naše političare i konvoje u kojima se oni vozaju, razmetanje skupim automobilima, onda je potpuno logično da i naš običan građanin smatra da to tako treba, ali po nekim kriterijumima civilizovanog ponašanja tako ne bi trebalo biti“, ističe ekonomista Zoran Pavlović.

Zanimljivo je i to da je unazad desetak godina drastično smanjen iznos kredita za kupovinu automobila. Prema podacima Centralne banke, građani BiH su 2007. godine za kupovinu automobila podigli 57,5 miliona kredita, dok je prošle godine taj broj iznosio 10,3 miliona maraka. Razlog tome je, tvrde sociolozi,ogroman pad standarda.

„Kod nas nakon svega ne postoje nikakve klasne ili druge fiziološke podjele nego podjela na enormno bogate kojih je mali broj i enormno siromašne kojih je veliki broj. Dok se ne napravi približavanje, mi tu nemamo budućnost, zvali mi nju ekonomska ili politička ili bilo kakva“, kaže sociolog Miodrag Živanović.

Dok jedan sloj stanovništva u BiH potroši desetine miliona maraka na luksuzan život i luksuzne automobile, s druge strane svaki šesti stanovnik BiH zaspi gladan, jer od tri marke, koliko prosječno imaju za dnevno preživljavanje, ne ostane im ni za večeru, a kamoli za luksuzni automobil. BN

Nijedna propaganda ne pomaže kad narod loše živi

Marčelo Foa, italijanski novinar i profesor na Univerzitetu u Luganu, o svojoj knjizi “Gospodari medija”

Poseta italijanskog novinara i profesora na Univerzitetu u Luganu Marčela Foa Beogradu dobila je veliki publicitet u beogradskim medijima zahvaljujući njegovoj knjizi „Gospodari medija“.

Knjigu o spin doktorima i manipulacijama koje ovi medijski stručnjaci rade širom sveta da bi ispunili političke ciljeve, manipulišući novinarima i medijima i tako dajući iskrivljenu sliku ili čak pružajući i lažnu sliku pojedinih događaja, objavila je izdavačka kuća Clio. U njihovim prostorijama u Gospodar Jovanovoj razgovarali sa Marčelom Foom.

* Da li je bilo nekih negativnih reakcija od italijanske vlade kada ste objavili knjigu?

– Ne, zapravo sam bio iznenađen vrlo pozitivnim reakcijama. Čak su odmah rasprodata prva dva izdanja, što samo govori da je odziv i interesovanje javnosti za ovu temu veliko.

* Imate li ikakvu povratnu reakciju o tome šta spin doktori misle o vašoj knjizi?

– Ne, ali mi jedan stručnjak za političku komunikaciju koji je pročitao moju knjigu, kada smo se sreli, ništa nije rekao već mi je samo stegao ruku, u znak čestitanja. Mnogi od njih su veoma pametni ljudi. Sumnjao sam da je bivši spin doktor tadašnjeg italijanskog premijera Matea Rencija pročitao moju knjigu, jer je koristio neke trikove koje sam podrobno opisao. Hoću da kažem da niko od njih nikad nije došao kod mene i direktno mi rekao da je nezadovoljan.

* Nisu pokušali ni na koji način da vas diskredituju?

– Nisu, jer kada se pročita moja biografija, kao novinara, urednika i profesora, jasno je da je besprekorna i da sam čist u svom radu. Takođe, verovatno su svesni da kada bi me napali, dali bi mi jako mnogo publiciteta i samim tim priznali ono što je dokumentovano dokazano u knjizi o tome kakve sve tehnike manipulacije javnim mnenjem koriste. A to bi im i bila velika greška, jer je ova moja knjiga proizašla iz iskustva.

* Ako uzmemo da sve vlade nameštaju ekonomske statistike i nešto što je u stvarnosti loše ili slabo prikazuju kao veliki uspeh, ako je stvarnost drugačija od one koja se prikazuje u medijima, kako i zašto da verujemo vladi?

– Trebalo bi češće da je izazivamo. Na primer, kada novinar svakog dana odlazi u neko ministarstvo da bi pratio njegove aktivnosti, neizbežno je da posle nekog vremena postane blagonaklon prema njima. Takođe, jako je dobar i snažan osećaj da saznate nešto pre drugih, ali postoji i opasnost da postanete prijatelji sa njima, pa samim tim postajete neobjektivni saučesnik, a neretko se događa i da budete iskorišćeni za plasiranje neke priče ili informacije. Novinari bi trebalo da postavljaju više pitanja državnim zvaničnicima i češće bi trebalo da izazivaju vladu svojim pričama i pitanjima.

* U Srbiji se često dešava da novinari provladinih i vladinih medija na konferencijama za novinare ili u svojim medijima napadaju i vređaju, diskredituju novinare iz nezavisnih redakcija kada pitaju nešto nezgodno ili objave neku neprijatnu priču po vladu, a isto to rade i državni zvaničnici. U suštini, cela medijska scena je pod skoro potpunom državnom kontrolom. Kako se boriti protiv toga?

– Niko ne voli da mu oponiraju ili osporavaju njegovo mišljenje. Naročito političari. Znam da ekonomska situacija u Srbiji nije baš najbolja, a iz iskustva znam da kada narod nije srećan svojim životom i ekonomskim stanjem, nikakva propaganda ga neće ubediti u suprotno. To se desilo bivšem italijanskom premijeru Mateu Renciju, koji je koristio spin doktore da bi ubeđivao ljude u ispravnost svojih odluka, a rezultat je bio katastrofalan. U suštini, treba ohrabriti nezavisne novinare da češće pritiskaju vladu i postavljaju što više nezgodnih pitanja.

* U vašoj knjizi naveli ste kao primer spinovane priče slučaj rata na Kosovu 1999. O čemu se tačno radi?

– Tokom raspada Jugoslavije bile su dve epizode koje su mi dale materijal za sumnju u ono što se dešavalo.

Prvi je slučaj sa Kosova. Kratku vest da je Vrhovni sud u Prištini septembra 2001. doneo presudu da dobrovoljačke jedinice Slobodana Miloševića snose odgovornost za nasilje nad Albancima, ali ne i za genocid, tada su prenele samo italijanska agencija ANSA i Rojters. Tada je navedeno i da sud ima dokaze da egzodus 890.000 ljudi sa Kosova nije krivica srpskih dobrovoljaca, kako su mediji tada tvrdili, već da je reč o strahu od američkih bombi.

Drugi primer je fotografija „logora“ Trnopolje u Bosni i Hercegovini, koji je postao dokaz u Haškom tribunalu da su bosanski Srbi tokom rata u BiH napravili logore. Naime, snimak je avgusta 1992. napravila jedna britanska TV ekipa, a prikazuje do pojasa gole mršave ljude, kao kosture, iza žice logora. U stvari se pokazalo nešto sasvim drugačije, odnosno da su ti ljudi stajali izvan logora, a ne u logoru kako su to mediji tvrdili. I ja sam prvo poverovao u tu priču, ali se ispostavilo da su novinari zapravo stajali unutar prostora ograđenog bodljikavom žicom i odatle sve to snimili.

* Ali logori su zaista i postojali tokom rata u Bosni, a bilo je i dosta zločina koji su utvrđeni brojnim presudama Haškog tribunala.

– Da, samo što je ovo bila spinovana priča i videli smo na kraju šta su konačni rezultati zločina koje su počinili Milošević, Karadžić i Mladić. Svi su bili ubeđeni da je Milošević loš momak i veliki kasapin…

* Pa Milošević i jeste to bio, a i kontrolisao je snage bosanskih Srba, posebno Mladića.

– Ali kada pogledate širu sliku – Mladić i Karadžić su imali više vlasti i moći nego što je to imao Milošević na terenu. I to je ono što smo mi objavili 10 godina nakon što su se oni razišli, ali tada nikoga više nije bilo briga za to.

Objektivnost i blokada

* Mi imamo problem da kada napišete nešto argumentovano i sa dokazima protiv vlade, vlada i njena ministarstva povuku oglase, onda neće zvanično da odgovaraju na pitanja i nema nikakvog načina da se nateraju da odgovore jer smatraju da su iznad zakona, i to namerno rade da bi pokazali da su nezavisni mediji neobjektivni kad kritikuju vlast.

– To je baš jako čudno, ali čitaoci i gledaoci medija koji hvale vladu i njene poteze će jako brzo uvideti da nisu objektivni, pošto ih stvarnost i svakodnevni život demantuje, pa će prestati da koriste taj medij kao pouzdan izvor informacija.

USKORO POČINJE GRADNJA PRVOG POSLOVNOG OBJEKTA U KRUGU FAMOSA U POSLOVNOJ ZONI “FAMOS”

Načelnik opštine Pale Boško Jugović izjavio je da je jednoglasnom odlukom odbornika Skupštine opštine data saglasnost da u krugu poslovne zone “Famos” na Palama bude izgrađena mini-fabrika za proizvodnju led-rasvjete.

“Riječ je o interesantnom projektu i investitoru koji želi da sagradi novi objekat u krugu fabrike i koji bi trebalo da oživi poslovnu zonu ‘Famosa’, koju je opština nedavno otkupila. Tu će se proizvoditi led-rasvjeta a, za početak, biće zaposleno 20 radnika”, rekao je Jugović novinarima nakon sjednice.

On je naveo da je jednoglasna odluka odbornika da investitoru bude ustupljena određena površina zemljišta za gradnju.

“Nakon toga, investitor će u ovoj godini zaposliti 20, a dogodine 30 ljudi”, istakao je Jugović.

Srna

American Spaces

The Corners are small, American-style libraries created to help increase mutual understanding between Bosnia and Herzegovina and the United States by making available information about America in a variety of formats.

Currently, there are nine American Corners throughout Bosnia and Herzegovina: SarajevoBanja LukaDobojZenicaTuzlaBihacMostarTrebinje and Brcko.

The goal of American Corners is to broaden the range of information of the United States, it’s history, science, culture, people, legislative, political system, commerce… and to address a wide range of people, specialists and lay persons alike, who have an interest about given problems and their search for information about the United States.

All Corners in Bosnia and Herzegovina are built upon the core concept of local partnership. Sponsored jointly by the U.S. Embassy in Sarajevo and a local host institution, public library or cultural center, the American Corners promote mutual understanding between Bosnia and Herzegovina and the United States, and reinforce intercultural exchange and friendship between our peoples.

All American Corners have a professional bilingual librarian trained to help you find information about the United States. These friendly, easily-accessible places offer the following services:

  • free membership
  • access to over 2,500 English language books, magazines and newspapers
  • access to computers and internet
  • access to the latest technology (Ipads, E-readers, Digital Video Conferencing)
  • exam preparation kits (TOEFL, GRE, GMAT, SAT)
  • U.S. Government reports and other publications

The Corners invite you to come and participate in many wonderful programs and events, including:

  • Presentations, workshops, lectures by distinguished Americans
  • Exhibits and paper shows
  • English Teachers’ Corner
  • English Language Hour (Conversation Hour, discussiongroups, Debate Club)
  • Children’s Corner (workshops, story-telling, contests, play-hour)
  • Book clubs
  • Feature film projections
  • Educational Advising Center’s presentations
  • International Education Week
  • Spelling Bee regional competitions

American Spaces